Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž–3270/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Roberte Pandža, predsjednice vijeća, Jadranke Travaš sutkinje izvjestiteljice i Ksenije Grgić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] kojeg zastupa punomoćnica Ljiljana Planinić, odvjetnica u [adresa], protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587 koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2727/2023-65 od 19. travnja 2024. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Pn-2727/2023-72 od 27. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja MD kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 2727/2023-65 od 19. travnja 2024. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn- 2727/2023-72 od 27. rujna 2024. u dijelu pod točkom II. izreke za iznos od 7.272,28 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama i pod točkom III. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom II. izreke za iznos od 5.000,00 EUR i sudi:

Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju MD daljnji iznos od 5.000,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2012. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope NHB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje također za svako polugodište, ali uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju MD trošak žalbenog postupka u iznosu od 479,17 EUR, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.000,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2012. Pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja preko dosuđenog dijela za iznos od 12.272,28 eura /99.000,00 kn/[1] sa pripadajućim zateznim kamatama. Pod točkom III. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Protiv ove presude ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Pn-2727/2023- 72 od 27. rujna 2024. u dijelu pod točkom II. i III. izreke žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi osporava da su uvjeti u zatvoru bili takvi da bi tužitelju bilo povrijeđeno ljudsko dostojanstvo te ističe prigovor zastare za razdoblje prije 25. svibnja 2009. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

4. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 96/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete za koju tvrdi da je trpio zbog povrede ljudskog dostojanstva jer je bio izložen ponižavajućem i nečovječnom postupanju za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne u Zatvoru u Zagrebu uslijed prenapučenosti zatvora i neosiguravanja humanih uvjeta za boravak zatvorenika.

6. Između stranaka nije sporno da se tužitelj u zatvorskim ustanovama Republike Hrvatske nalazio od 2. kolovoza 2008., te da je od uhićenja do pravomoćnosti presude Vrhovnog suda poslovni broj Kž-US-99/10 bio u Zatvoru u Zagrebu od 2. kolovoza 2008. do 14. listopada 2011., odnosno 3 godine i dva i pol mjeseca.

7. Međutim, pri utvrđivanju relevantnog perioda za koji tužitelj potražuje naknadu štete valja reći da je sud prvog stupnja nepravilno usvojio prigovor zastare dijela tužbenog za razdoblje od 2. kolovoza 2008. do 25. svibnja 2009. Ovo iz razloga jer prigovor zastare tražbine tužitelja, za vrijeme dok se nalazio u Zatvoru u Zagrebu u razdoblju od 2. kolovoza 2008. do 25. svibnja 2009. valja ocijeniti u skladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda za ljudska prava u recentnom predmetu Huber protiv Hrvatske, zahtjev br. 39571/16 od 7. srpnja 2022. u kojem je po pitanju zastare tražbine, između ostaloga, obrazložio:

„…10.…Izdržavanje zatvorske kazne trebalo bi se smatrati „kontinuiranom situacijom” sve dok je trajalo u istoj vrsti ustanove za izdržavanje zatvorskih kazni u bitno sličnim uvjetima. Zahtijevanjem od osoba koje izdržavaju zatvorsku kaznu da svoje odštetne zahtjeve protiv države podnesu prije okončanja takvih situacija tim se osobama nameće nerazmjeran postupovni teret (vidi Nikitin i drugi protiv Estonije, br. 23226/16 i šest drugih predmeta, stavci 136. i 141., 29. siječnja 2019.)...“

7.1. Nadalje, ESLJP je utvrdio da rokovi zastare imaju više važnih svrha, a to je osigurati pravnu sigurnost i konačnost, zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koja bi možda bilo teško osporiti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena (Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 22083/93, 22095/93, par. 51., presuda od 22. listopada 1996.; Nijemčević protiv Hrvatske, br. 51519/12, par. 40., odluka od **.**.2018. i M, navedeno, par. 92.).

7.2. Primjenjujući prethodno izložene standarde ESLJP vezano uz zastaru iz presude Huber protiv Hrvatske, prema ocjeni ovoga suda drugog stupnja, razdoblje boravka tužitelja u Zatvoru u Zatvoru od 2. kolovoza 2008. do 14. listopada 2011. valja smatrati „kontinuiranom situacijom“ jer je tužitelj cjelokupno utuženo razdoblje boravio u sličnoj vrsti ustanove za izdržavanje zatvorske kazne u sličnim uvjetima, pa jedinstveni zastarni rok počinje teći okončanjem „kontinuirane situacije“, a što znači tek izlaskom tužitelja na slobodu (u tom smislu ESLJP u predmetu Nikitin i drugi protiv Estonije, zahtjev br. 23226/16 i šest drugih predmeta od 29. siječnja 2019., par. 136. i 141., Seleznev protiv Rusije, br. 15591/03,par. 34-36., 26. lipnja 2008.; Sudarkov protiv Rusije, br. 3130/03, par. 40, 10. srpnja 2008.; Iacov Stanciu protiv Rumunjske, br. 35972/05, par. 136-38, 24. srpnja 2012.; i Ž i drugi, par. 75- 78; i I i drugi, par.199), a na što osnovano upire tužitelj u žalbi. Stoga zastarni rok iz odredbe čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje- ZOO) počinje teći tek izlaskom tužitelja iz zatvora, zbog čega je prigovor zastare tražbine tužitelja u cijelosti, neosnovan.

8. Stoga je ovaj sud drugog stupnja pri odlučivanju pravične naknade radi povrede prava osobnosti tužitelj imaju u vidu cijelo utuženo razdoblje, od 2. kolovoza 2008. do 14. listopada 2011.

9. Sud prvog stupnja je tijekom postupka utvrdio slijedeće činjenice:

- da je tužitelj osuđen na kaznu zatvora od ukupno 9 godina, a da u Zatvoru u Zagrebu je proveo 3 godine i dva i pol mjeseca,

- na temelju dopisa Ministarstva pravosuđa od 27. studenog 2015., od 31. kolovoza 2020 i 16. ožujka 2022. utvrđeno je kako je tužitelj bio evidentiran u Matičnim knjigama Zatvora u Zagrebu u svojstvu pritvorenika od 2. kolovoza 2008. do 19. rujna 2011., da je bio smješten na drugom zatvoreničkom odjelu u sobama 27 i 40, dok je od 19. rujna 2011. do 14. listopada 2011. tužitelj bio smješten U Centru za dijagnostiku u Zagrebu,

- da je tužitelj u periodu od 2. kolovoza 2008. do 29. lipnja 2010. bio smješten u sobi broj 27 sa 4-5 zatvorenika

- da soba broj 27 ima površinu 21,10 m2 i volumen 49,80 m3, sanitarni čvor odvojen od ostatka sobe zidom visine 180 cm, ima četiri prozora visine 86 i širine 67 cm, ukupne površine 3,20 m2, da je sanitarni čvor opremljen toaletom, ogledalom i umivaonikom s priključcima na hladnu i toplu vodu,

- da je tužitelj u periodu od 29. lipnja 2010. do 19. rujna 2011. smješten na istom odjelu u sobu broj 40, koja je inače samica, a kojoj je bio s još jednim pritvorenikom

- da je soba broj 40 površine 10,06 m2 i volumena 21, 65 m3, da ima dva prozora visine 86 i širine 67 cm, odnosno ukupne površine 1,60 m2 te je opremljena sanitarnim čvorom, ormarićima, stolom te dvije stolice,

- da je tužitelj od 19. rujna 2011. do 14. listopada 2011. smješten u Centru za dijagnostiku u Zagrebu gdje je tužitelj bio smješten u sobama broj 83 i 84, sa četiri do šest zatvorenika, površine 21,10 m2 i volumena 49,80 m3,

- na temelju iskaza svjedoka ŽD i ID te tužitelja utvrđeno je da je tužitelj najveći dio vremena 22 sata dnevno provodio u zatvorskoj sobi obzirom da je šetnja po zatvorskom dvorištu trajala dva sata,

- na temelju iskaza svjedoka ŽD i ID je utvrđeno kako nije bilo dovoljno mjesta za stolom, pa su neki jeli sjedeći na krevetu,

- da u sobama nije bilo prikladne ventilacije, niti je prostor WC-a bio potpuno odijeljen od ostalog prostora zbog čega je iz njega dopirao neugodan miris,

- da je tužitelju bilo omogućeno korištenje zatvorske knjižnice.

10. Međutim, iako je pravilno prvostupanjski sud utvrdio povredu prava osobnosti tužitelja te dosudio pravičnu novčanu naknadu u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. u svezi čl. 19. st. 1. ZOO-a ovaj drugostupanjski sud a uzimajući u obzir sve okolnosti koje su u konkretnom slučaju utjecale na kvalitetu života tužitelja u Zatvoru u Zagrebu kao i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić protiv Hrvatske (zahtjev broj: 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.) prema ocjeni ovog suda nepravilno je sud prvog stupnja za period koji je cijenio relevantnim, dosudio tužitelju iznos od 1.000,00 EUR.

11. Relevantne pravne norme o kojima sud mora voditi računa pri odlučivanju o navedenom tužbenom zahtjevu jesu, prije svega odredba čl. 3. st. 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 14/02, 1/06, i 13/17; dalje: Konvencija) kojom je propisano da nitko ne može biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, a onda i odredbe Zakona o izvršavanju kazne zatvora,(Narodne novine 128/99, 55/2000, 59/2000, 129/2000, 59/2001, 67/2001, 11/2002, 76/2007, 27/2008, 83/2009, 18/2011, 48/2011, 125/2011; dalje- ZIKZ) među kojima su od posebnog značaja:

-odredba čl. 3. kojom je propisano da se izvršavanjem kazne zatvora zatvorenika može ograničiti u temeljnim pravima samo u granicama nužnim za ostvarenje svrhe izvršavanja kazne i u postupku propisanom tim zakonom (st. 2.) i da ograničenja temeljnih prava zatvorenika iz ovoga zakona moraju biti razmjerna razlozima radi kojih se primjenjuju (st. 4.),

-odredba čl. 9. st. 1. kojom je propisano da se kazna zatvora izvršava na način koji zatvoreniku jamči poštovanje ljudskog dostojanstva te da su zabranjeni i kažnjivi postupci kojima se zatvorenika podvrgava bilo kakvu obliku mučenja, zlostavljanja ili ponižavanja, te liječničkim ili znanstvenim pokusima,

-odredba čl. 14. kojom je propisano pravo zatvorenika na boravak na otvorenom prostoru kaznionice, odnosno zatvora najmanje dva sata dnevno,

-odredba čl. 74. kojom je propisano da smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima te klimatskim prilikama, da slobodno vrijeme zatvorenici provode zajedno u prostorijama za dnevni boravak, da prostorije u kojima zatvorenici borave moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane sa umjetnim i dnevnim svjetlom te da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora, da svakom zatvoreniku uvijek mora biti dostupna pitka voda i da kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele,

11.1. Odredbom čl. 3 Konvencije propisano je da nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

12. Mjerodavna načela i standarde za ocjenu prenapučenosti zatvora iznio je ESLJP u predmetu Muršić protiv Hrvatske (Vv br. 7334/13 od 20.listopada 2016). Isti se mogu sažeti kako slijedi:

1. Potvrđen je standard od 3 m2 površine po zatvoreniku u prostoriji u kojoj boravi više zatvorenika;

2. Površina prostorije koja je manja od 3m2 po zatvoreniku smatra se nedostatkom osobnog prostora koja ima za posljedicu čvrstu pretpostavku povrede članka 3. Konvencije;

12.1. Oborivost čvrste pretpostavke povrede članka 3.Konvencije moguća je uz kumulativno ispunjenje slijedećih čimbenika:

a) Smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna;

b) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe;

c) Podnositelj je smješten u ustanovi koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru.

13. Slijedom gornjih utvrđenja, kao i temeljem iskaza svjedoka ŽD, ID i tužitelja saslušanog u svrhu dokazivanja utvrđeno je da je tužitelj za vrijeme boravka u Zatvoru u Zagrebu u periodu od 2. kolovoza 2008. do 29. lipnja 2010. (660 dana) bio smješten u sobi broj 27., površine 21,10 m2 sa 5-7 osoba, iz čega proizlazi da je tužitelj kao svoj osobni prostor imao 3,5 m2 i 2,6 m2. Međutim, kako su podaci o osobama sa kojima je tužitelj boravio u sobama u utuženom razdoblju uništeni nakon proteka roka čuvanja, na temelju iskaza svjedoka UD, upravitelja Zatvora u Zagrebu i ŽD utvrđeno je da je u sobi broj 27 tužitelj bio smješten sa smješteno 6 pritvorenika, pa na tužitelja proizlazi 3,0 m2 osobnog prostora dok je u periodu od 29. lipnja 2010. do 19. rujna 2011. tužitelj bio smješten na istom odjelu u sobu broj 40, površine 10,06 m2 i volumena 21, 65 m2, sa još jednim zatvorenikom, slijedom čega je na raspolaganju imao 5,03 m2 osobnog prostora dok je u periodu od 19. rujna 2011. do 14. listopada 2011. tužitelj bio upućen na izdržavanje kazne zatvore u Centar za dijagnostiku u Zagrebu gdje je bio smješten u sobama sa 5-6 zatvorenika, površine 21,10 m2.

14. U slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj sobi - veličine 3-4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku - prostorni čimbenik ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru. U takvim će se slučajevima povreda članka 3 Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnosti ventilacije, prikladnosti sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima.

15. Domaća sudska praksa mora uvažavati međunarodnopravne obveze koje za Republiku Hrvatsku proizlaze iz Konvencije, te mora biti u suglasnosti s relevantnim pravnim stajalištima i praksom Europskog suda za ljudska prava jer su one za Republiku Hrvatsku obvezujući međunarodnopravni standardi.

16. Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja ovaj sud zaključuje da su u pogledu površine i kubikaže prostorija u konkretnom slučaju kod smještaja u Zatvor u Zagrebu doista postojala odstupanja u sobama u kojima je tužitelj boravio, a u odnosu na onu površinu koja predstavlja očekivani standard. Naime, prema praksi Europskog suda uvjeti u kojima je osoba lišena slobode izložena u pritvoru/zatvoru mogu predstavljati zlostavljanje ili ponižavajuće postupanje ako prelaze određeni minimalni stupanj težine, imajući u vidu da je jedan stupanj trpljenja i poniženja neizbježan u svim slučajevima lišenja slobode. Prenapučenost ćelije i manjak osobnog prostora može prelaziti taj minimalni stupanj težine i predstavljati zlostavljanje i ponižavajuće postupanje u slučaju da svaki pritvorenik nema vlastito mjesto za spavanje, da nema minimalno 3 m2 osobnog prostora na raspolaganju i da mu ukupna površina ćelije nije dostatna za slobodno kretanje između namještaja, dok se prenapučenost ćelije prema stavu Europskog suda može na određeni način kompenzirati vježbama na otvorenom zraku i slobodom kretanja tijekom dana.

17. Na temelju iskaza svjedoka ŽD, ID i tužitelja utvrđeno je da se unutar soba u kojima je tužitelj boravio nalazio i sanitarni čvor u kojem se nalazi wc-čučavac i umivaonik, a koji prostor od ostatka sobe nije odvojen vratima, već tzv. kaubojskim vratima, zbog čega je dolazilo do neugodnih mirisa, slijedom čega pravilno sud prvog stupnja utvrdio da se radi o ponižavajućem postupanju koje predstavlja takvu povredu koja opravdava dosuđivanje novčane naknade u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a u svezi čl. 19. st. 1. ZOO-a.

18. Dokazi koji su provedeni u konkretnom slučaju ukazuju da tijekom tužiteljeva boravka Zatvoru u Zagrebu nisu bili kumulativno ispunjeni gore navedeni čimbenici.

19. Naime, imajući u vidu utvrđenu činjenicu da je tužitelj u Zatvoru u Zagrebu periodu od 2. kolovoza 2008. do 29. lipnja 2010. bio smješten u sobi broj 27. te imao na raspolaganju manje od minimuma osobnog prostora, a navedeno razdoblje (660 dana) ne može se smatrati kratkim, povremenim ili minornim periodom, već upravo suprotno, isto predstavlja „per se“ povredu ustavnog i konvencijskog prava zbog nedostatka osobnog prostora. U svezi boravka tužitelja u Zatvoru u Zagrebu u sobi broj 40 u periodu od 29. lipnja 2010. do 19. rujna 2011. (494 dana) tužitelj je imao 5,03 m2 osobnog prostora iz čega proizlazi da je imao odgovarajuću površinu temeljem čl. 74. ZIKZ. Međutim, kako je na temelju iskaza svjedoka CD i tužitelja utvrđeno da je soba broj 40 bila namijenjena kao samica za boravak jedne osobe, i da se sanitarni čvor u kojem se nalazio wc-čučavac i umivaonik nalazio u sobi te je od ostalog prostora sobe bio odvojen samo niskim zidićem visine cca 80 cm bez bilo kakve ograde ili paravana, to u tom periodu od 494 dana tužitelj nije bio smješten sobi koja bi imala primjerene uvjete koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba sukladno odredbi čl. 74. ZIKZ. U periodu od 19. rujna 2011. do 14.listopada 2011. (25 dana) tužitelj je bio smješten u sobi u Centru za dijagnostiku gdje je imao na raspolaganju 3,01 m2.

20. Točno jest da je tužitelj počinjenjem kaznenog djela sam uzrokovao svoj boravak u zatvoru. Međutim, isto tako točno jest da su propisani uvjeti izvršavanja kazne zatvora koji je u okolnostima konkretnog slučaja nisu osigurani po tuženiku i da za tužitelja loši uvjeti u Zatvoru u Zagrebu nisu bili kratki, povremeni niti minimalni već da su gotovo kontinuirano trajali 3 godine i dva i pol mjeseca, a što je dovoljna osnova za zaključak da je tužitelj kroz to vrijeme bio izložen duševnoj boli i poteškoćama koje su prekoračile razinu patnje koja je svojstvena lišenju slobode, odnosno da je tuženik odgovoran za predmetnu štetu.

21. Kako je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj najveći dio vremena, 22 sata dnevno provodio u zatvorskoj sobi, obzirom da je šetnja po zatvorskom dvorištu trajala dva sata to time nije kompenzirana prekapacitiranost prostora u Zatvoru u Zagrebu uslijed koje je tužitelj imao na raspolaganju minimum površine prostorije od 3 m2 po zatvoreniku, u periodu od 2. kolovoza 2008. do 29. lipnja 210. ( 660 dana) kao i u periodu od 19. rujna 2011. do 14. listopada 2011, što se smatra nedostatkom osobnog prostora i opravdava dosuđenje pravične novčane naknade. Ovdje valja reći da kroz čitavo vrijeme smještaja, dakle i u sobi broj 27 i 40. i u Centru za dijagnostiku sanitarni uređaji nisu bili primjereni za obavljanje fizioloških potreba kako to propisuje odredba čl. 74. ZIKZ.

22. Imajući u vidu sve navedeno, kao i praksu ESLJP koju je u sličnim predmetima zbog povrede čl. 3 Konvencije taj sud dosuđivao (Ulemek protiv Hrvatske br. 21613/16, presuda od 31. listopada 2019; Muršić protiv Hrvatske r. 7734/13, presuda od 20. listopada 2016.; Longin protiv Hrvatske br. 49268/10 presuda od 6. studenog 2012, te Cenbauer protiv Hrvatske, broj 73786/91 presuda od 9 ožujka 2006.), uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta koje su prethodno navedene, ovaj sud je u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO -a utvrdio kao pravičnu novčanu naknadu iznos od 6.000,00 EUR-a.

23. Druge otežavajuće okolnosti na koje se tužitelj tijekom postupka pozivao pravilno su ocjenjene neosnovanim.

24. Kako je pobijanom odlukom već dosuđen iznos od 1.000,00 EUR kn, to je tužitelju na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti valjalo dosuditi daljnji iznos od 5.000,00 EUR, dok je u preostalom dijelu za iznos od 7.272,28 EUR zahtjev tužitelja pravilno odbijen.

25. Sud prvog stupnja je pravilno odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak, obzirom da su sukladno odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a stranke djelomično uspjele u približno jednakim dijelovima.

26. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao pod toč. I. izreke ove presude, a primjenom odredbe čl. 373. toč. 2. i 3. ZPP kao pod toč. II. izreke ove presude.

27. Tužitelju je valjalo priznati trošak žalbenog postupka koji se sastoji od troška sastava žalbe - 250 bodova (Tbr. 10. toč. 1. Tarife) a što prema uspjehu tužitelja u žalbenom postupku u omjeru od cca 48% iznosi 300,00 eur te sudske pristojbe u iznosu od 179,17 EUR (list 251 spisa), slijedom čega je tužitelju kao trošak žalbenog postupka dosuđen iznos od 479,17 EUR.

U Zagrebu 7. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža