P-690/2024-17

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužiteljice ĆŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnicu Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. studenog 2024. u prisutnosti tužiteljice osobno uz zamjenika punomoćnika tužiteljice BŠ, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Gorana Devrnje, a po objavi presude dana 7. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbu u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa 47,62 EUR.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, da tužiteljici ĆŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 411,72 EUR sa zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 1,23 EUR od dana 18.9.2007. do isplate

- na iznos od 1,21 EUR od dana 16.10.2007. do isplate

- na iznos od 1,21 EUR od dana 19.11.2007. do isplate

- na iznos od 1,22 EUR od dana 17.12.2007. do isplate

- na iznos od 1,22 EUR od dana 16.1.2008. do isplate

- na iznos od 1,24 EUR od dana 18.2.2008. do isplate

- na iznos od 1,26 EUR od dana 14.3.2008. do isplate

- na iznos od 1,28 EUR od dana 17.4.2008. do isplate

- na iznos od 1,24 EUR od dana 2.5.2008. do isplate

- na iznos od 1,23 EUR od dana 2.6.2008. do isplate

- na iznos od 1,24 EUR od dana 1.7.2008. do isplate

- na iznos od 1,22 EUR od dana 1.8.2008. do isplate

- na iznos od 1,22 EUR od dana 1.9.2008. do isplate

- na iznos od 1,24 EUR od dana 1.10.2008. do isplate

- na iznos od 5,67 EUR od dana 5.11.2008. do isplate

- na iznos od 1,27 EUR od dana 4.12.2008. do isplate

- na iznos od 8,47 EUR od dana 7.1.2009. do isplate

- na iznos od 9,36 EUR od dana 3.3.2009. do isplate

- na iznos od 10,02 EUR od dana 28.3.2009. do isplate

- na iznos od 8,85 EUR od dana 30.4.2009. do isplate

- na iznos od 8,59 EUR od dana 5.6.2009. do isplate

- na iznos od 7,22 EUR od dana 18.6.2009. do isplate

- na iznos od 5,44 EUR od dana 20.7.2009. do isplate

- na iznos od 6,06 EUR od dana 13.8.2009. do isplate

- na iznos od 6,95 EUR od dana 12.9.2009. do isplate

- na iznos od 5,93 EUR od dana 12.10.2009. do isplate

- na iznos od 5,72 EUR od dana 21.11.2009. do isplate

- na iznos od 7,32 EUR od dana 18.1.2010. do isplate

- na iznos od 8,74 EUR od dana 18.1.2010. do isplate

- na iznos od 9,83 EUR od dana 17.3.2010. do isplate

- na iznos od 9,57 EUR od dana 17.3.2010. do isplate

- na iznos od 12,23 EUR od dana 14.4.2010. do isplate

- na iznos od 11,41 EUR od dana 21.5.2010. do isplate

- na iznos od 12,81 EUR od dana 18.6.2010. do isplate

- na iznos od 19,47 EUR od dana 15.7.2010. do isplate

- na iznos od 17,84 EUR od dana 24.8.2010. do isplate

- na iznos od 23,53 EUR od dana 17.9.2010. do isplate

- na iznos od 20,64 EUR od dana 19.10.2010. do isplate

- na iznos od 18,06 EUR od dana 17.11.2010. do isplate

- na iznos od 25,48 EUR od dana 17.12.2010. do isplate

- na iznos od 29,49 EUR od dana 10.1.2011. do isplate

- na iznos od 78,49 EUR od dana 10.1.2011. do isplate

po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 918756 od 13.03.2006. sklopljenog između tužiteljice ĆŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Hrvatska poštanska banka, OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, a koje:

- u dijelu čl. 7.1. glasi: “Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 2,00 % (slovima: dvaposto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“

- u dijelu čl. 7.2. glasi: “Naknada za rizik nenaplate potraživanja: jednokratno u visini 1% (jedanposto), od iznosa kredita, minimalno kn 300,00 (kn tristo) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, da tužiteljici ĆŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 95,56 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 17. ožujka 2006. do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, da tužiteljici ĆŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.628,26 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 7. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 487,55 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 7. siječnja 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 13. ožujka 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 918756 na iznos od 7.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju tuženika na dan isplate kredita, a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa od 6,50 % godišnje koja je tijekom otplate promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Ističe kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope. U članku 9. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom tečaju tuženika na dan dospijeća. Navedene odredbe Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Tužiteljica ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljičino pravo na povrat preplaćenih iznosa. Odredbom čl. 7. („naknade“) predmetnog Ugovora o kreditu tuženi je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, i to u visini od 2,00 % vrijednosti kredita, kao i naknade za rizik nenaplate potraživanja u iznosu od 1,00 % iznosa kredita, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužiteljicu, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (tzv. ulazna naknada). Nadalje, sporne odredbe u potpunosti odgovaraju i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbama koje su unaprijed paušalno formulirane u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojima se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom, a kojima je tužitelici nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bila upoznata, niti je o njoj mogla pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogla komparirati visinu naknada niti sa drugim kreditorima te sama odvagnuti koja jpj je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženi je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ju prilikom isplate kredita za iznos od 1.078,77 kn, nezakonito i potpuno netransparentno joj nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženi naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Poziva se na pravna utvrđenja u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., donesenim u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ističe da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (čl. 9. Ugovora) i promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 2. Ugovora). Tužiteljica stoga predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnom odredbe čl. 7. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu te naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 411,72 EUR i iznos od 143,18 EUR sa zateznim kamatama uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

1.1.Tužiteljica je u podnesku od 3. svibnja 2024., a nakon provedenog vještačenja, a u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, smanjila tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je s osnove ništetnih odredaba o naknadi za obradu kredita potraživala isplatu. S tim u vezi valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-16/2021-8 da je smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično povlačenje tužbe iz odredbe čl. 193. ZPP, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Kako se tuženik u roku od 15 dana od dana kada mu je dostavljen podnesak tužiteljice nije izjasnio o povlačenju tužbe, to se temeljem čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP)smatra da je pristao na povlačenje pa je riješeno kao u izreci ovog rješenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Navodi kako su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani, potraživanje tužiteljice da je u zastari, utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač, tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene, tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Navodi kako se o promjenjivosti kamatne stope pregovaralo, obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita. Ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora jasna, uočljiva i razumljiva, a njezinu ništetnost nije niti moguće utvrđivati. Prigovara načinu utvrđivanja tužbenog zahtjeva na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja. Samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava, da bi je kasnije na pripremnom ročištu osporio. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 10-13 spisa), u presliku prometne kartice po kreditu (stranica 14-22 spisa), otplatna tablica po kreditu (stranica 24-25 spisa), proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o., proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

4. Među strankama nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 7.700,00 CHF, prema kupovnom tečaju tuženika na dan isplate kredita te uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,50 %, s rokom otplate od 60 mjeseci. Sporno jesu li ništetne odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 2. st. 5. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupala zastara potraživanja. Nije sporno niti da je člankom 7. st. 1. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 2,00 % iznosa kredita, minimalno 200,00 kuna. Sporno je da li je predmetna odredba ugovora ništetna. Nije sporno niti da je člankom 7. st. 2. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za rizik nenaplate potraživanja u visini 1,00 % iznosa odobrenog kredita, minimalno 300,00 kuna. Sporno je da li je predmetna odredba ugovora ništetna.

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

6. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i prednika tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

7. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe kredita sud je saslušao tužiteljicu. Tužiteljica je iskazala kako je te 2006. u poslovnici tadašnje Volksbank d.d., misli da je to bilo u Varšavskoj ulici u Zagrebu, odlučila podići kredit čija je namjena bila osobna potrošnja. Naime, kćer joj se udavala pa joj je novac ostvaren kreditom bio potreban za njezinu svadbu. U navedenoj banci nisu joj ponudili kredit u drugoj valuti, štoviše, izričito su joj rekli da može podići kredit jedino u valuti CHF, odnosno da je trenutno samo takav kredit moguće podići. Nitko ju nije upozoravao na bilo kakve rizike glede promjena kamatne stope, odnosno na rizike glede valutne klauzule u CHF. Za naknadu za obradu kredita je doznala kada je počela otplata kredita, a prije toga joj nitko nije spominjao obvezu plaćanja takve naknade, a niti njezinu visinu. Također joj nitko nije spominjao za što bi banka eventualno koristila sredstva ostvarena plaćanjem takve naknade.

7.1. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da ista ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužiteljice nije ničim doveden u sumnju.

8. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP), koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

9. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22;u daljnjem tekstu: ZOO) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 13. ožujka 2006. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

10. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 2. st. 5. Ugovora o kreditu).

11. Naime, sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Povrh toga, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP), a tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. st. 1. ZOO. U odredbama čl. 2. st. 1. i čl. 2. st. 5. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, ali time nisu jasno određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Slijedom toga, utvrđeno je kako predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga, po ocjeni ovog suda, sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istima istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema jasno definiranih uvjeta i razloga zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno kriteriji promjene kamatne stope nisu jasno određeni. Tužiteljici je trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, omogućiti pojedinačno pregovaranje o tome i na taj način omogućiti istom kao potrošaču da pristane na takve odredbe. Trebalo joj je omogućiti da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži raskid ugovora. Stoga tužiteljica kao potrošač nedvojbeno nije imala utjecaja na sadržaj predmetne odredbe (cijenu) pa je postupanje tuženika suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetne. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa iste predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

12. Isto tako je utvrđeno da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužiteljici prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužiteljicu o valutnoj klauzuli i skrenuti joj pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.

13. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je da se radi o namjenskom kreditu, a iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je novac ostvaren kreditom bio potreban za troškove svadbe kćeri. Tužiteljica je isti zaključila kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti.

14. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Ujedno je tuženik ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platila tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

15. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao preplaćeni iznos kredita s osnove valutne klauzule, ukoliko se tečaj CHF valute u trenutku realizacije kredita uzme kao važeći tečaj. Vještak je izračunao da ukupno potraživanje tužiteljice glede tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, iznosi ukupno 291,84 EUR. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao preplaćeni iznos kredita s osnove promjenjive kamatne stope, ukoliko se početno ugovorena kamatna stopa od 6,50 % uzme kao važeća kamatna stopa. Vještak je izračunao da ukupno potraživanje tužiteljice temeljem promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika na ime razlike obračunatih kamata primjenom ugovorene kamatne stope za utuženo razdoblje iznosi 119,88 EUR. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbe, dok je tuženik naveo kako nema računskih prigovora na nalaz i mišljenje, ali da prigovara osnovi po kojoj je izračun napravljen. Pritom se napominje kako istaknute primjedbe tuženika sud smatra irelevantnima, obzirom da tuženik nije imao matematičkih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka već su njegove primjedbe pravne naravi, a zadatak vještaku glede preplaćenog iznosa kredita s osnove valutne klauzule i s osnova promjenjive kamatne stope postavljen je sukladno utvrđenjima iz kolektivnog spora te je vještak izradio nalaz i mišljenje sukladno zadatku koji mu je sud odredio. Stoga je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, budući da je isti stručan i objektivan, izrađen u skladu sa pravilima znanosti i vještine.

15.1. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužiteljica zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe i zbog povišenja kamatne stope na temelju ništetne ugovorne odredbe preplatila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 411,72 EUR, kako je zatraženo specificiranim tužbenim zahtjevom prema podnesku tužiteljice od 3. svibnja 2024. Na te iznose dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u t. I. izreke ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO).

16. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare za potraživanje tužiteljice na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te za potraživanje tužitelja na temelju ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, počinje teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, i to donošenjem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ovdje tuženika. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. ožujka 2023., to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO.

17. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita i naknade za rizik nenaplate potraživanja ističe se kako je odredbom čl. 84. ZZP propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbe članka 7. st. 1. i 2. predmetnog ugovora o kreditu kojima su ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u postotku od 2,00 % od ukupnog iznosa kredita, minimalno 200,00 kuna te za rizik nenaplate potraživanja u postotku od 1,00 % od ukupnog iznosa kredita, minimalno 300,00 kuna utvrdio da navedene ugovorne odredbe ne predstavljaju odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“ pa se stoga na te ugovorne odredbe ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud EU je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubrajaju i odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita i o naknadi za rizik nenaplate potraživanja, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Nadalje, u predmetu C- 224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. U pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

18. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da su odredbe članka 7. st. 1. i st. 2. predmetnog ugovora o kreditu, kojima je ugovorna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u visini od 2,00 % od iznosa kredita, minimalno 200,00 kuna, koja naknada je u konkretnom slučaju naplaćena u iznosu od 95,56 EUR, odnosno 720,01 kn (prema nalazu i mišljenju vještaka) na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita te naknada za rizik nenaplate potraživanja u visini od 1,00 % od iznosa kredita, minimalno 300,00 kuna, nepoštene ugovorne odredbe, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP ništetne iz slijedećih razloga. Prema mišljenju suda predmetne odredbe su jasno napisane u smislu članka 85. ZZP jer su omogućavale tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu tih naknada (2,00 % i 1,00 % iznosa odobrenog kredita, odnosno minimalno 200,00 kn i 300,00 kn), ali sama činjenica da je riječ o jasno napisanim odredbama ne znači ujedno da su odredbe poštene. Odredbe Ugovora kojima je visina naknade za obradu kredita i administraciju kredita te za rizik nenaplate potraživanja propisane u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita nedvojbeno nisu dokaz da su stranke o istim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarale. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i administraciju kredita te za rizik nenaplate potraživanja i visini tih naknada. Osim toga, iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranim odredbama ugovora, sastavljenim od strane tuženika kao banke, a koje sadrže odredbe prema kojoj se tužiteljicu obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini od 2,00 % i 1,00 % iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn i 300,00 kn. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu prilikom isplate kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužiteljici koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje istih naknada i zašto visina naknada izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga tužiteljica kao potrošač nedvojbeno nije imala utjecaj na sadržaj predmetnih odredbi. Spornim ugovornim odredbama u biti je tuženik sam odredio visinu naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita te za rizik nenaplate potraživanja, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle iste predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP. Tuženik je kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i administraciju kredita imao određene troškove, koji troškovi se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik dakle nije tužiteljici razjasnio razloge zbog kojih mu je naplatio naknadu za obradu kredita, odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade. Tuženik je morao određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj, budući da su veći troškovi za obradu kredita naplaćivani od korisnika koji podigne veći iznos kredita. Isto vrijedi i za naknadu za rizik nenaplate potraživanja, s tim da se napominje kako je tuženik osigurao vraćanje kredita mjenicom, izjavom o zapljeni plaće, mirovine ili drugih stalnih primanja, zadužnicom te policom osiguranja pa je ostaje nejasno iz kojih razloga je tužiteljici, pored navedenog, naplaćena i ta naknada. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbe o naknadi prilikom puštanja kredita u tečaj, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknada, što rezultira time da su te ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene naknade prilikom puštanja kredita u tečaj, i to u visini od 2,00 % i 1,00 % iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn i 300,00 kn, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj. Stoga je primjenom članka 81. stavak 1. ZZP te članka 87. stavak 1. ZZP sud dosudio tužiteljici zatraženi iznos od 95,56 EUR na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita sa zateznim kamatama na isti (toč. III. izreke presude).

19. Prigovor zastare nije osnovan niti glede zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbi kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita te naknade za rizik nenaplate potraživanja, kao i glede zahtjeva za isplatom naknade za za obradu zahtjeva i administraciju kredita, budući da je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 7. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP. Tužiteljici je priznat trošak sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23- dalje: Tarifa), trošak sastavljanja podnesaka od 25.4.2023. i 3.5.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. Tarife) za svaki navedeni podnesak, trošak zastupanja na ročištima održanim 13.3.2024. i 20.11.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife) za svako navedeno ročište. Za svaku navedenu radnju tužiteljici je priznat PDV po stopi od 25%. Priznat je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 46,45 EUR (s preostalim dijelom zahtjeva s tog osnova tužiteljica je odbijena) te trošak uplate predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

21. Nije joj priznat niti trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu, sve budući da je odredbom članka 11. st. 1. toč. 20. Zakona o izmjeni Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 51/23) propisano kako su od plaćanja sudskim pristoji oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Prijelaznim i završnim odredbama navedenog zakona propisano je kako isti stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«. Budući da isti Zakon objavljen u "Narodnim novinama" s danom 12. svibnja 2023., to je tužiteljica u ovom predmetu, budući da je postupak pokrenula na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, oslobođena od obveze plaćanja sudskih pristojbi za sve pristojbe koje su nastale s 20. svibnja 2023., kada je navedeni zakon stupio na snagu te nakon toga dana, dok je obveze plaćanja pristojbe nastale prije toga dana dužna izvršiti, sve imajući u vidu prijelazne odredbe toga Zakona. Nije joj priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu bez obzira što je ista radnja predviđena u Tbr. 9.3 Tarife jer takav trošak ne može biti potreban radi vođenja parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP što je prvi kriterij za dosudu takvog troška. Naime, ročište za objavu ispunjava u prvom redu načelo javnosti odnosno interes javnosti biti upoznata sa rezultatom suđenja te predstavlja pravo stranaka i javnosti, a nikako obvezu. Isto ročište ne zahtjeva nikakve pripreme, traje minimalno te nema obveznog sadržaja za stranke zbog propuštanja kojega bi mogle nastupiti bilo kakve negativne posljedice. Naime, stranka koja ne pristupi, a uredno je obaviještena, odluku sa obrazloženjem može preuzeti sa internetske stranice e-oglasna ploča suda. Stranci koja nije bila obaviještena, sud će odluku dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena. U takvoj situaciji, dosuda troškova bi predstavljala neopravdano poskupljenje postupka što je protivno i čl. 10. st. 1. ZPP. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

U Zagrebu, 7. siječnja 2025.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljica po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku

2. tuženiku po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku