REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1482/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marija Petri Sokač, odvjetnica u Križevcima, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šavorić&partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, poslovni broj: P-839/2022-17 od 6. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika te se potvrđuje dio točke I. presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, poslovni broj: P-839/2022- 17 od 6. studenog 2023. kojom je utvrđena ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 166-084/2006 sklopljenog dana 16. lipnja 2006. između prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Podružnica Sesvete i RI iz [adresa], kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika i DI iz [adresa], kao sudužnika, a koji ugovor je potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera pod poslovnim brojem OU-1077/2006 dana 26. lipnja 2006. u dijelu točke 6. kojom je ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d. d. ili drugog akta Banke, a Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visinu anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promjenjivom kamatnom stopom,

i točka IV. te presude.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačava presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, poslovni broj: P-839/2022-17 od 6. studenog 2023. u preostalom dijelu točke. I. te u cijelosti u točkama II. i III. presude, na način da se u tim dijelovima odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

III. Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženiku troškove postupka u iznosu od 2.817,50 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 6. studenog 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u cijelosti.

IV. Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženiku troškove žalbe u iznosu od 287,50 eura, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda, točkom I. izreke, utvrđene su ništetnima odredbe čl. 2., 3., 4., 5. i 6. Ugovora o kreditu broj 166-084/2006 sklopljenog 16. lipnja 2006. između prednika tuženika i tužitelja kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika te DI kao sudužnika, a koji ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera pod poslovnim brojem OU-1077/2006 26. lipnja 2006. i to: u dijelu čl. 2. kojim je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 57.643,57 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d. d.; u dijelu čl. 3. kojim se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja; u dijelu čl. 4. kojim je ugovorena otplata mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 654,53 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.; u dijelu čl. 5. kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita te u dijelu točke 6. kojom je ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke, a Korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visinu anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promjenjivom kamatnom stopom. Točkom II. naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 531,10 eura / 4.001,60 kn sa zateznim kamatama koje teku od 28. lipnja 2006. do isplate. Točkom III. naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.368,66 eura / 63.053,66 kn sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihovog dospijeća (počevši od 4. rujna 2006. do 28. listopada 2011.), sve do isplate. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 357,16 eura / 2.691,02 kn sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove tog iznosa teku od njihovog dospijeća (počevši od 28. svibnja 2008. do 28. listopada 2011.) do isplate. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.560,50 eura / 34.361,06 kn sa zateznom kamatom tekućom od 6. studenog 2023. do isplate.

1.1. Prethodno je, rješenjem ovog suda poslovni broj: Gž-30/2022-2 od 9. rujna 2022., ukinuta presuda prvostupanjskog suda uz uputu prvostupanjskom sudu da razjasni ima li tužitelj svojstvo potrošača (ispita namjenu, odnosno svrhu predmetnog ugovora i eventualnu vezu između zaključenog ugovora i profesionalne djelatnosti koju je tužitelj obavljao u vrijeme zaključenja ugovora) i da provede dokaze predložene po tuženiku radi utvrđenja odlučnih činjenica pod kojima je došlo do sklapanja ugovora o kreditu s prednikom tuženika te obrazloži jesu li u konkretnom slučaju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita, sve uz donošenje odluke o prigovorima tuženika.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga. Navodi, u bitnome, da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 377. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) jer nije postupio sukladno uputi iz rješenja suda poslovni broj: Gž-30/2022-2 od 9. rujna 2022. Ponovno je izostalo obrazloženje ima li tužitelj status potrošača te ništetnosti odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita, čime je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Smatra da mu je uskraćeno pravo da iznosi činjenice i dokaze te da raspravlja pred sudom jer je u ponovljenom postupku odbio izvesti dokaz saslušanjem predloženih svjedoka JI, RIJ i VI te javnog bilježnika Rosande Mravinac. Tužitelj se ne može pozivati na odredbu čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/2014., 110/2015., dalje: ZZP/14) jer navedene odredbe izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnim sporovima, odnose samo na naknadu štete, a i iz razloga što je predmetni ugovor sklopljen prije nego što je stupio na snagu Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07), kao i činjenice da tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao svojstvo potrošača, budući da je predmet ugovora o kreditu bila nabava poljoprivredne mehanizacije potrebna i namijenjena obavljanju profesionalne, gospodarske djelatnosti proizvodnje mlijeka i prodaje daljnjem prerađivaču i proizvođaču mliječnih proizvoda. Zato se ne može pozivati ni na odluke koje su bile donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača niti se utvrđenja iz tih presuda te odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/2003., 46/2007., dalje: ZZP/03) mogu primijeniti u ovom predmetu. Prvostupanjski sud nije utvrdio ni činjenicu visine tužbenog zahtjeva (u dijelu koji se odnosi na uplatu od strane Croatia osiguranja d.d. i u dijelu u kojem vještak nije uračunao i one rate kredita u kojima je tečaj za valutu CHF bio niži od početnog tečaja važećeg kod odobravanja kredita). Time je proizveo učinak fiksne kamatne stope na Ugovor o kreditu. Pogrešno je primijenio i materijalno pravo, osobito čl. 81., 84. i 87. ZZP/03, čl. 96., 99. i 102. ZZP/07 i čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) u odnosu na valutnu klauzulu jer se po odredbi čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni, ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i uočljive i odluku o zakonskim zateznim kamatama jer smatra da je pošteni stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO-a. Osporava stav prvostupanjskog suda o pitanju tijeka i prekida zastare jer smatra da se u predmetnom slučaju primjenjuje zastarni rok iz čl. 226. ZOO-a od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe, kao i odluke donesene u povodu takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja na tijek zastare u konkretnom predmetu, cijeneći odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a. Pogrešno je primijenjeno i pravo EU. Pobija i odluku o troškovima jer je ta odluka neosnovana pa je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a trebalo odbiti tužiteljev zahtjev za naknadu troškova te ga obvezati da naknadi tuženiku troškove u cijelosti. Predlaže preinačenje presude uz odbijanje tužbenog zahtjeva i obvezivanje tužitelja na plaćanje parničnog troška, podredno njeno ukidanje i vraćanje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika je u većem dijelu osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj: 166-084/2006 sklopljenog 16. lipnja 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita, i prednika tuženika, kao kreditora, koje su sadržane u čl. 2., 3., 4., 5. i 6. tog Ugovora, a odnose se na naknadu za obradu kredita, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, pri čemu se poziva na povrede njegovih prava, kao potrošača, tvrdeći da ga je tuženik propustio informirati o svim parametrima za donošenje valjane odluke u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana (time što je tuženik ugovor o kreditu unaprijed formulirao na standardnom obrascu, zbog čega se uzima da stranke o njemu nisu pregovarale, time što je njime ugovoreno da tuženik ima pravo jednostrano mijenjati ugovor, promijeniti kamatnu stopu), ali i na to da je tako formulirana činidba tužitelja zato neodređena, odnosno neodrediva prema mjerodavnim odredbama ZOO-a. Predmet spora su i zahtjevi za isplatu iznosa od 531,10 eura sa zateznim kamatama od 28. lipnja 2006. pa do isplate, 8.368,66 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove tog iznosa teku od dana plaćanja svakog anuiteta (počevši od 4. rujna 2006. pa do 28. listopada 2011.) te 357,16 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove tog iznosa teku od dana plaćanja svakog anuiteta (počevši od 28. svibnja 2008. pa do 28. listopada 2011.) do isplate, po osnovama jednokratne naknade za obradu kredita, razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je vezana glavnica te preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja, sve po pravilima o stjecanju bez osnove.

6. Prvostupanjski sud je, nakon ponovljenog suđenja, prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak kako je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14 lipnja 2018., Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača. Ujedno je u njima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, jer je ugovorena valuta uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak jer prije i u vrijeme sklapanja ugovora banke, kao trgovci, nisu u potpunosti informirali potrošače o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Time je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg ZZP/07 te suprotno odredbama čl. 3. i 4. ZOO-a, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu između tužitelja i prednika tuženika, a u kojem su sadržane upravo sporne odredbe o promjeni ugovorene kamatne stope u skladu s odlukom banke te odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa (sklapanjem ugovora 16. lipnja 2006.), ocjenjuje kako je vezan pravnim utvrđenjima spomenutih presuda (prema odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a ZZP07-a), zbog čega ocjenjuje predmetne odredbe ništetnima u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a. Pritom je otklonio prigovor zastare istaknut po tuženiku s obrazloženjem da je isticanje ništetnosti neograničeno rokom i ne gasi se prema čl. 328. ZOO-a, zbog čega ocjenjuje kako nije zastarjelo ni pravo tužitelja jer je presudom utvrđena ništetnost spomenutih odredbi ugovora.

6.1. Zaključuje kako je tužitelj imao status potrošača, ne iznoseći jasne razloge o tome, ali ujedno smatra da je, ako i nije imao taj status, način ugovaranja kakav je bio pri sklapanju ugovora između tužitelja i tuženika u suprotnosti s osnovnim načelima ZOO- a, odredbama čl. 3. i 4. jer ugovorne strane nisu bile ravnopravne, budući da o bitnim elementima ugovora nisu pregovarale, a banka je unaprijed, na propisanom obrascu, pripremila ugovor sa svim odredbama na koje tužitelj nije mogao utjecati, tako i na ugovornu kamatu jer ju je tuženik mogao jednostrano mijenjati, čime se jednostrano mijenja cijena kredita, a koja na taj način nije odrediva. Nije se poštivalo ni načelo ZOO-a propisano čl. 4., načelo savjesnosti i poštenja jer svi elementi izmjena kredita u tijeku trajanja ugovornog odnosa govore o tome da banka, kao ugovorna strana, nije postupala prema načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO- a niti prema načelu savjesnosti i poštenja, što je dovelo do utvrđenja da se radi o ništetnim odredbama ugovora u smislu čl. 322. ZOO-a s posljedicama ništetnosti propisanima čl. 323. i 324. ZOO-a.

7. Takva odluka prvostupanjskog djelomično je pravilna i zakonita.

8. Protivno žalbi tuženika, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a time što nije proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika ĆI te svjedoka RIJ, CI, VI i LI jer je tuženik sam odustao od saslušanja navedenih svjedoka podnescima od 23. siječnja 2023. i 31. svibnja 2023. Zato mu time nije uskraćeno pravo da iznosi činjenice i dokaze te da raspravlja pred sudom.

8.1. Međutim, počinjena je bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 377. st. 2. ZPP-a jer prvostupanjski sud nije postupio prema uputi iz rješenja ovog suda poslovni broj: Gž-30/2022-2 od 9. rujna 2022., budući da u obrazloženju pobijane presude nije naveo razloge o tome ima li tužitelj status potrošača, iako nedvojbeno prihvaća da ga ima. Time je ujedno počinio i bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

9. Neovisno o tome, presudu prvostupanjskog suda je valjalo, odbijanjem žalbe u manjem dijelu djelomično potvrditi (naznačeni dio toč. I. i točku IV.), a njenim prihvaćanjem u većem dijelu preinačiti u skladu s odredbom čl. 373.a ZPP-a jer u vezi s navedenim okolnostima u pogledu kojih je počinjena spomenuta bitna povreda odredaba postupka odlučne činjenice dijelom nisu sporne, a dijelom ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, sve unatoč počinjenoj bitnoj povredi odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

9.1. Naime, nije sporno da je tužitelj pokrenuo predmetni parnični postupak podnošenjem individualne tužbe nakon pravomoćnog okončanja postupka po tužbi Udruge „Potrošač“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu "Franak", legitimirajući se kao potrošač i smatrajući da mu pripada zaštita u smislu ZZP-a, ZOO- a i odredbe čl. 502.c ZPP-a (kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozvati na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je i tužitelj ovlašten štititi (u kom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati)). Nije sporno da su stranke Ugovor o kreditu broj: 166-084/2006 sklopile 16. lipnja 2006. i to tužitelj, kao korisnik kredita, i prednik tuženika, kao kreditor; sadržaj tog Ugovora, s time da je tužitelju odobren kredit u iznosu od 57.643,57 eura za kupovinu poljoprivredne mehanizacije (što proizlazi iz njegovog 2. čl.); da je sredstvima iz kredita kupio strojeve za proizvodnju hrane za stoku i proizvodnju mlijeka te da je u to vrijeme bio nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva (dalje: OPG), a poljoprivredom su se bavili i njegovi baka, djed i roditelji te su, kao veći proizvođači mlijeka (jer su imali 80 grla goveda, od čega 27 krava za mužnju) ušli i u sustav PDV- a, prodavali mlijeko društvu Sirela, ali i koristili ga u domaćinstvu (što proizlazi iz iskaza samog tužitelja).

10. Prema odredbi čl. 3. toč.1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe zbog koje je fizička osoba sklopila konkretni ugovor. Istovjetno je pojam potrošača bio uređen ZZP/07.

10.1. Odredbom čl. 5. toč. 15. ZZP/14 određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Na bitno istovjetan način je pojam "potrošač" definiran i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

11. Slijedom navedenog, cijeneći okolnosti iz toč. 9.1. ove presude, pri čemu je na tuženiku bio teret dokaza postojanja posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i Rev-18/2018-2), uključujući i okolnost da tužitelj nije potrošač, a koju je isticao tijekom postupka i u samoj žalbi (i time doveo u pitanje primjenu pravnih utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite u konkretnom postupku), tuženik je dokazao da tužitelj prilikom zaključenja predmetnog Ugovora nije bio potrošač.

11.1. Naime, cijeneći te činjenice, a vodeći računa o definiciji pojma potrošač prema odredbama navedenima u toč. 10. i 10.1. ovog obrazloženja, valja reći kako priroda i svrha zaključenog Ugovora (kreditiranje tužitelja, kao nositelja obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva radi kupnje strojeva za proizvodnju hrane za stoku i proizvodnju mlijeka, sve u pretežitoj funkciji proizvodnje mlijeka radi njegove daljnje prodaje na tržištu (što proizlazi već iz činjenice da se proizvela količina mlijeka od koje je zarada podlijegala plaćanju poreza na dodanu vrijednost) i zanemarivoj osobnoj potrošnji istog mlijeka), položaj tužitelja u Ugovoru (kao osobe koja s bankom zaključuje kredit radi poboljšanja gospodarske djelatnosti kojom se već bavi, zajedno sa svojim prednicima), jasno govori o tome da tužitelj nije nastupao kao potrošač. Činjenična i pravna veza koja postoji između tog Ugovora (njegove stvarne svrhe korištenja) i profesionalne djelatnosti tužitelja (u konačnici, proizvodnje mlijeka za tržište) nije zanemariva, nego je, naprotiv, po navodima samog tužitelja, prevladavajuća u odnosu na eventualnu potrošnju proizvedenog mlijeka u obitelji tužitelja. Takav ugovor se zato ne može smatrati potrošačkim ugovorom te se na njega ne mogu primijeniti odluke na koje se poziva tužitelj ni ZZP.

12. Sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti, ali je vezan činjeničnim navodima tužbe te nije ovlašten utvrđivati činjenice izvan onoga što su stranke iznijele, kako to proizlazi iz odredbe čl. 7. st. 2. u vezi s čl. 7. st. 1. te čl. 3. ZPP-a. Stoga, a kako se tužitelj tijekom postupka određeno pozvao i na ništetnost zbog neodređenosti, odnosno neodredivosti promjenjive kamatne stope iz Ugovora, kao dijela njegove cijene (sud nije ovlašten utvrđivati druge razloge ništetnosti izvan onih na koje je ukazao tužitelj tužbom i tijekom postupka), a budući da je ugovorena sloboda tuženika da je sam mijenja, sud prvog stupnja je osnovano zaključio o ništetnosti tog dijela Ugovora, čl. 6. Ugovora. Mogućnost jednostrane promjene kamatne stope nije u skladu s pravnom prirodom obveznopravnih odnosa i ne zadovoljava zahtjev određenosti i odredivosti činidbe u smislu odredbe čl. 269. st. 2. ZOO-a prema kojoj činidba mora biti moguća, dopuštena, određena, odnosno odrediva jer je u protivnom ništetna, kako je to propisano odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a.

12.1. S obzirom na navedeno, obveza tužitelja zbog te odredbe nije odrediva pa je i ništetna prema odredbi čl. 323. i 324. ZOO-a jer je protivna prisilnim propisima, nedopuštena i ništetna prema odredbi čl. 269. st. 2., 270. st. 1., 271. i 272. ZOO-a.

13. Tužitelj se tijekom postupka, a u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i plaćenu jednokratnu naknadu, isključivo poziva na svoje svojstvo potrošača i odluke iz spomenutog kolektivnog spora. Kako tužitelj nije potrošač u smislu spomenutih zakona, posebno ZZP/03 koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu s tuženikom, on ne uživa istu pravnu zaštitu kao potrošač (koju potrošač uživa zbog svog podređenog položaja u odnosu na trgovca) i na njega se ne mogu primijeniti ista pravila niti spomenute odluke. Zato u odnosu na tužitelja ne dolazi u obzir niti primjena čl. 502.c ZPP-a, odnosno primjena pravnih utvrđenja iz pravomoćnih presuda na koje se poziva.

13.1. Tužitelj je zato u obveznim odnosima, tako i u predmetnom, bio dužan i sam primijeniti pažnju dobrog gospodarstvenika (čl. 10. st. 1. ZOO-a) te je, prema ocjeni ovog suda, morao znati za rizike koje sa sobom nosi devizna klauzula ugovorena u valuti CHF, čiji se tečaj formira slobodno na deviznom tržištu. Pritom je ugovaranje devizne klauzule u skladu i s pozitivnim zakonskim propisima (čl. 22. ZOO-a) pa odredba Ugovora kojom su glavnica i anuiteti vezani za valutu CHF u predmetnim okolnostima nije ništetna, kao ni odredba o jednokratnoj naknadi koja je odrediva, a zbog čega je preinačena odluka prvostupanjskog suda u odnosu na ništetnost dijelova čl. 2., 3., 4. i 5. Ugovora i u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, posljedično i toč. II. i III. presude suda prvog stupnja u pogledu restitucijskog zahtjeva.

14. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako tužiteljeva tražbina, restitucijski zahtjev, nije zastario s osnove promjenjive kamatne stope. Pravo na isticanje ništetnosti se doista prema spomenutoj odredbi čl. 328. ZOO-a ne gasi, a prema odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako je u pogledu predmetnog zahtjeva ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope u spomenutim odredbama utvrđena tek pravomoćnošću odluke u ovoj pravnoj stvari, to u pogledu njega nije nastupila zastara jer tek pravomoćnošću odluke počinje teći zastarni rok od pet godina u kojem roku zastarijevaju i tražbine na ime stjecanja bez osnove prema čl. 225. ZOO-a. Takav zaključak proizlazi i iz izraženog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Objedinjenom pravnom shvaćanju poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva. Tužitelju je zato pravilno dosuđen iznos po osnovi stjecanja bez osnove prema odredbi čl. 1111. ZOO-a (toč. IV. presude). Pritom je pravilno sud zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošteni stjecatelj i da je, kao takav, na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a) jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

14.1. Visina tražbine u pogledu više plaćenog iznosa na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke koji žalitelj nije uspješno doveo u pitanje svojim žalbenim navodima. Neosnovano žalitelj osporava i aktivnu legitimaciju tužitelja za traženo vraćanje jer time što je treća osoba, različita od korisnika kredita, eventualno otplatila neki iznos dugovanja po kreditu, korisnik kredita nije izgubio aktivnu legitimaciju tražiti povrat više plaćenog iznosa, odnosno predmetne razlike, kao korisnik kredita koji je jedini legitimiran na takvo potraživanje.

15. Prvostupanjski sud je, slijedom navedenog, djelomično pravilno odlučio o ništetnosti i restitucijskom zahtjevu tužitelja (u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope) pa je u tom dijelu potvrđena odluka prvostupanjskog suda, dok je u preostalom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo pa je u tom dijelu valjalo, pravilnom primjenom materijalnog prava, preinačiti odluku prvostupanjskog suda i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, sve prema odredbi čl. 373.a ZPP-a.

16. Preinačenjem dijela prvostupanjske presude došlo je do promjene uspjeha stranaka u sporu pa je preispitana odluka suda o troškovima. Uspjeh stranaka je ocijenjen prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a. Pritom je ovaj sud vodio računa da je deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za vraćanje iznosa koje je tuženik naplatio na temelju dijelom ništetnih ugovornih odredaba pa taj deklaratorni dio zahtjeva nije uzet u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, nego se troškovi odmjeravaju prema visini postavljenog zahtjeva za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev 1811/2016 od 29. rujna 2020., Rev 1605/2017 od 2. veljače 2021. te Rev 1927/2017 od 18. siječnja 2022.).

16.1. Tuženiku za zastupanje po punomoćnicima-odvjetnicima prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: Tarifa) pripadaju troškovi sastava odgovora na tužbu 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.); obrazloženih podnesaka od 12. svibnja 2020., 29. ožujka 2021. i 29. svibnja 2023., po 100 bodova, ukupno 300 bodova (Tbr. 8. toč. 1.); žalbe od 17. rujna 2021. 125 bodova (Tbr. 10. toč. 1.), zastupanja na ročištima 23. rujna 2020., 10. prosinca 2020., 8. travnja 2021., 13. srpnja 2021., 14. ožujka 2023., 23. svibnja 2023., 4. listopada 2023. po 100 bodova, ukupno 700 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), što ukupno iznosi 1225 bodova, a prema vrijednosti boda od 2,00 eura s PDV-om 3.062,50 eura. Nisu mu priznati troškovi zastupanja na ročištima 18. rujna 2019. i 21. siječnja 2023. jer tih dana ročišta nisu održana pa ti troškovi nisu ni nastali.

16.2. Tuženikov je uspjeh nakon preinačenja presude 92% (96%-4%) pa mu je prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a tužitelj dužan nadoknaditi potrebne troškove postupka u tom omjeru, u iznosu od 2.817,50 eura. Zato je u preostalom dijelu zahtjev tuženika odbijen, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u cijelosti.

16.3. Tuženiku pripada i trošak sastava žalbe od 21. studenog 2023., sastavljen po punomoćniku odvjetniku, 125 bodova prema Tbr. 10. toč. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. Tarife, što iznosi 250,00 eura, uz PDV 312,50 eura, odnosno prema odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 2. ZPP-a 287,50 eura.

U Puli 7. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić