Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5607/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Darije Horvat, sudac izvjestitelj i član vijeća Amande Snoj te člana vijeća Josipa Grubišića, u pravnoj stvari tužiteljice CK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Irena Vujčić, odvjetnica u Sisku, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-263/2023-12 od 4. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-263/2023-12 od 4. listopada 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku s osnova preplate zbog ništetne valutne klauzule iz sklopljenog ugovora o kreditu sa tuženikom isplatiti iznos od 1.128,21 eur sa zateznom kamatom na pojedinačno označene iznose u toj točki izreke dok je pod točkom II. odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika usmjeren na postojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja sadržan u podnesku od 9. srpnja 2024. POd točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 924,31 eur sa zateznim kamatama. Rješenjem su odbijeni kao neosnovani prigovori tuženika u pogledu zastare i aktivne legitimacije.

2. Protiv te presude žali se tuženik navodeći da istu pobija zbog svih žalbenih razloga određenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP), kao i zbog odluke o troškovima parničnog postupka. Tuženik predlaže preinačiti navedenu presudu sukladno žalbi ili ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak uz opredijeljeno navedeni trošak žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu broj 060329266734, sklopljenog između stranaka dana 30. ožujka 2006.

5. Nije sporno:

- da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita, sklopili navedeni Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 15.600,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, na rok otplate od 6 godina, namjena kojeg je bila adaptacija stana;

- da je u članku 1. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja;

- da je kredit vraćen;

- da razlika plaćenih anuiteta po tužitelju s osnova promjene valutne klauzule iznosi 1.128,21 eur;

- i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž 6632/17 od 14. lipnja 2018.

6. Sporna je po tuženiku:

- primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na ugovore o kreditu (čl. 502.c ZPP);

- okolnost da li je sklapanjem ugovora i odredbom o valutnoj klauzuli došlo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, na štetu tužiteljice;

- izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03. - dalje u tekstu: ZZP/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 178/12., 56/13.- dalje u tekstu: ZZP/07);

- može li se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2013. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 primijeniti izravno na predmetni ugovor bez provođenja drugih dokaza;

- umanjenje potraživanja tužitelja za negativnu razliku odnosno za iznos manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u odnosu na kunu

- zastara potraživanja.

7. Ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, a niti one iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koje sadržajno ukazuje žalba jer presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, ne postoji proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, i može se ispitati.

8. Neosnovano žalitelj prigovara da navedena presuda nije primjenjivo u konkretnom slučaju jer je ovdje tuženik u tim predmetima jedan od tuženika te je istim presudama i u odnosu na njega utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 30. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača koristeći u Ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe.

9. Kako se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, to je pravilan pristup prvostupanjskog suda da iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19. - dalje ZZP) a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključci koji iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluka donesenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora.

11. Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007);

- da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP- a/2003, članak 99. ZZP-a/2007);

- da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007);

- da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007);

- i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

12. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. toč. 1. ZZP/03 i ZZP/07), a iz odredaba predmetnog Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi ga tužiteljica sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj aktivnosti.

13. Prema prethodno navedenim odredbama ZZP, kao i sukladno ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za promjenjivu stopu redovne kamate odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno čl. 138. a u vezi s čl. 131. st. 1. ZZP-a/2007).

14. U smislu tih zakonskih odredaba kao i u skladu s ciljevima Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

15. Presudama za zaštitu kolektivnih interesa i prava /čl. 502 a. ZPP/, kako je navedeno, stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovnih kamata i valutnog klauzuli nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijentima kao potrošačima) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošača zbog ugovaranja promjenjive stope redovne kamate i vezivanje obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF, utvrđivanjem po srednjem tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta mjesečno, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koje bi utjecale na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana.

16. Tuženik u predmetnoj parnici ne tvrdi da su ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, niti objašnjava prvostupanjskom sudu kako su bili definirani parametri kod primjene valutne klauzule, odnosno je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu razrađivana uzročno posljedična veza primjene valutne klauzule, a ako jest na koji način ih je prezentirao korisnicima kredita.

17. Slijedom iznesenog prvostupanjski sud je ocjenu ništetnosti čl. 1. Ugovora pravilno utemeljio na presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa.

18. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli jer je ocjenjeno da tužene banke, tako i tuženik, nisu dale informacije o tome kakve mogu biti ekonomske posljedice za potrošača zbog primjene valutne klauzule, a iz iskaza tužiteljice koji tuženik niti ne osporava razvidno je da predmetni ugovor bio unaprijed formuliran na tiskanom obrazcu i da nije bila informirana o rizičnosti sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF pa stoga neosnovano žalitelj smatra da je valutna klauzula bila poštena.

19. Slijedom navedenog, suprotno žalbi tuženika, valja reći da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o spornoj ugovornoj odredbi, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača, pa je time tuženik suprotno odredbama čl. 81., 82 i 90. ZZP/03 odnosno čl. 96. i 97. ZZP/07 te suprotno Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08 u daljnjem tekstu: ZOO), postupao, zbog čega su navedenim pravomoćnim sudskim odlukama odredbe o valutnoj klauzuli i utvrđene ništetnim.

20. Nadalje, u pravomoćno okončanoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (Pž-6632/14) pružena je „apstraktna“ pravna zaštiti, kojoj ima smisla samo ako u budućnosti ima određene reperkusije na fizičke i pravne osobe čija su prava zaštićena kolektivnim interesom koji se u takvoj parnici štiti, odnosno odlučeno je o znatnoj ugrozi kolektivnih interesa i prava korisnika kredita / potrošača/ iz razloga što banke nisu pregovarale sa potrošačima / korisnicima kredita o riziku koji za njih predstavlja promjenjiva stopa redovne kamate i valuta CHF, a niti o kriterijima na temelju kojih će tijekom trajanja kredita jednostranom odlukom mijenjati kamatnu stopu (suprotno važećim propisima ZZP), a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

21. U konačnici uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, nisu manjeg značaja kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (čl. 326. st. 2. ZOO). To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe čl. 87. ZZP (čl. 96. ZZP/2007) i čl. 4. ZOO, te izmjene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (čl. 10. do 19.).

22. Dakle, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

23. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe ili njezinog dijela nije bilo. 24. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C- 308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

25. U prvostupanjskom postupku je temeljem priležeće financijske dokumentacije i nalaza i mišljenja sudskog vještaka utvrđeno da je tužiteljica platila s osnova valutne klauzule više nego što bi platila da iste nije bilo, i to je više platila 1.128,21 eur. 26. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio navedeni iznos, to je po prvostupanjskom sudu pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (čl. 1111. st. 3. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO, čl. 29. st. 1., 2., 7. i 8. ZOO). Na navedene pojedinačne iznose tuženik je dužan tužitelju platiti kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove te iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

27. Isto tako, pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima odnosno za iznos od 133,83 eura (utvrđen nalazom sudskog vještaka), te s tim u vezi prihvatiti istaknuti prigovor radi prebijanja odnosno materijalnopravni prigovor prijeboja, kojeg je prvostupanjski sud neosnovano odbio. Naime, istaknutim prigovorima tuženik u stvari prigovara visini dosuđenog potraživanja tražeći da se dosuđeno potraživanje umanji za negativne razlike što izričito navodi i u žalbi. Međutim plaćanjem nižih anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji obveza vraćanja nečeg što nije primio i stoga niti ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja bi se mogla prebijati u ovom postupku, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud. Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u vezi čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 333. ZPP, na koju upućuje žalba.

28. Osim toga, za potraživanje tuženika zbog tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF ne postoji pravna osnova jer je čl. 323. st. 2. ZOO propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju je trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice. Stoga pozivanje na sudsku praksu koja je uvažila prigovor banke nema za posljedicu drukčiji ishod ove parnice.

29. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare.

29.1. To iz razloga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju vezano za valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. kada je donesena pravomoćna presuda u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a predmetna tužba podnesena je 9. lipnja 2023. (prije isteka roka zastare od pet godina, čl. 225. ZOO), dok žalitelj pogrešno tvrdi da je tužba podnesena 1. kolovoza 2023.

30. Navedeno shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je u duhu prava Europske unije iskazanog u presudi Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je između ostalog navedeno / presuđeno:

- „… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., GK i ZK, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., Sziber, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)“ točka 54. obrazloženja,

- „… u pogledu prigovora roka zastare tužbama koje su podnijeli potrošači kako bi ostvarili prava koja izvode iz prava Unije, valja istaknuti da takvo pravilo nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer njegova primjena u praksi ne onemogućava ili pretjerano otežava ostvarivanje prava koja su dodijeljena, osobito, Direktivom 93/13 i Direktivom 2008/48.“ točka 56. obrazloženja,

- „… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)“ - točka 58. obrazloženja,- „… nužno je voditi računa o podređenom položaju u kojem se potrošači nalaze u odnosu na trgovce, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, i okolnosti da je moguće da potrošači ne znaju ili ne mogu ocijeniti opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 ili pak Direktive 2008/48 (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 65. do 67., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 90. i navedena sudska praksa).“ točka 62. obrazloženja, - „… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare od … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ točka 66. obrazloženja,

- „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlostjecanja bez osnove.“ (točka 1. izreke).

31. Suprotno žalbi prvostupanjski sud je tužiteljici sukladno čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, uz pravilnu primjenu važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT), tužiteljici dosudio trošak sastava podneska od 27. kolovoza 2024. u iznosu od 150,00 eur (Tbr. 8/1 OT i Tbr 54 OT), jer se tužiteljica tim podneskom očitovala na odgovor na tužbu i nalazi i mišljenje sudskog vještaka, a osnovano je priznat i trošak provedenog vještačenja u iznosu od 250,00 eura, koji je tužitelj platio prema računu vještaka na listu 100 spisa, dok PDV nije niti dosuđen. Kako je sudskom vještaku trošak prema računu plaćen temeljem rješenja istog suda poslovni broj P-263/23-7 od 12. travnja 2024. (list 101 do 102 spisa), na koje se rješenje tuženik nije niti žalio, to neosnovano tuženik sada u žalbi prigovara visini tog troška, dok trošak sudske pristojbe tužiteljici nije niti dosuđen.

32. Kako u ostalom dijelu odluku o trošku, tuženik određeno ne osporava, a sud na povrede materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti to je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

33. Slijedom navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

34. Kako tuženik sa žalbom nije uspio pa nema pravo naknade troškova žalbenog postupka odlučeno je kao pod. toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu 7. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Darija Horvat