Poslovni broj: Us I - 3261/2023-11

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Lijić, u upravnom sporu tužitelja NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenicima Nikoli Klaiću i Mladenu Klaić, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Klaić & Klaić, Pisarnica Zagreb, Boškovićeva 6/II, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi oslobođenja od poreza na dodanu vrijednost, nakon javne rasprave zaključene 5. prosinca 2024. u nazočnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja Joška Atlagića, odvjetnika u Splitu i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-410-19/20- 01/46, Urbroj: 513-04-23-2 od 9. veljače 2023. i predmet se vraća na ponovni postupak.

II Dužan je tuženik u ponovljenom postupku postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove presude.

r i j e š i o  j e

Nalaže se tuženiku u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćnog rješenja tužitelju nadoknaditi troškove ovog spora u iznosu od 2.500,00 eura.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-410-19/20-01/46, Urbroj: 513-04- 23-2 od 9. veljače 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Sisak, Ispostave Sisak, Klasa: UP/I-410-19/2014-02/33, Urbroj: 513-07-03-01-2020-09 od 28. siječnja 2020., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za oslobođenje od poreza na dodanu vrijednost.

2. Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, u bitnom prigovara kako tuženo tijelo u ponovljenom postupku nije postupilo u skladu sa uputom Upravnog suda u Zagrebu koji je svojom pravomoćnom i izvršnom presudom broj UsI-2549/2017 od 21. listopada 2019. već ranije poništio drugostupanjsko rješenje tuženika od 14. srpnja 2017. Ističe kako je tužitelj dostavio odgovarajuće račune i CMR međunarodne tovarne listove čime je dokazao da je tužitelj prodana dobra otpremio i isporučio u drugu državu članicu EU, a upravna tijela nisu tužitelja pozvala da navedenu spornu činjenicu dokaže na drugi način. Smatra kako osporavana rješenja nemaju razloge o odlučnim činjenicama a navedeni razlozi su nejasni i međusobno proturječni. Tvrdi kako nije sporno da tužitelj kao poljoprivredni proizvođač bio upisan u Upisnik Obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i da je isti tijekom mjeseca siječnja 2024. izvezao i isporučio u zemlje Europske unije, točnije u Republiku Sloveniju dobra, u naravi kukuruz. Navodi kako je sporno je li takav izvoz isporuka dobara oslobođen obračunavanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost. Poziva se na odredbu članka 41. stavka 1. točke a Zakona o porezu na dodanu vrijednost te navodi kako je za primjenu oslobođenja od PDV-a, ali i ocjenu je li neka isporuka dobara oporeziva, bitan PDV identifikacijski broj stranog kupca i država odredišta, a ne ovdje tužitelja kao prodavatelja kako su to pogrešno, prije spomenute presude Upravnog suda u Zagrebu, zaključivala porezna tijela. Navodi kako na svakom od računa tužitelja za isporučena dobra postoji PDV identifikacijski broj stranog kupca Društva SKALA d.o.o. Republika Slovenija, Brežice, Cesta prvih borceva 24 i to: SI 26392496. Nadalje, navodi da iako porezna tijela u obrazloženju svojih osporavanih rješenja navode da nema dokaza da bi sporna dobra – kukuruz bio izvezen i isporučen u zemlju Europske unije, u konkretnom slučaju u Republiku Sloveniju, tvrdi kako samom poreznom predmetu prileži veći broj CMR međunarodnih tovarnih listova potvrđenih i ovjerovljenih od strane kupca – primatelja dobara društva SKALA d.o.o., Republika Slovenija, Brežice, dostavljenih po samom tužitelju kao poreznom obvezniku, a iz kojih nedvojbeno proizlazi da je do izvoza – isporuke dobara u konkretnom slučaju kukuruza u zemlju Europske unije od strane tužitelja kao prodavatelja doista i došlo. Smatra da ukoliko je eventualno trebalo dostaviti još nekakav dodatan dokaz poreznim tijelima kao npr. pisanu izjavu o otpremi ili prijevozu dobara koja je propisana člankom 170. stavcima 2. i 3. Pravilnika o PDV-u, tada su porezna tijela trebala to izrijekom i zatražiti od tužitelja u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu. Obzirom kako upravna tijela navedeno nisu učinila, smatra kako je time počinjena bitna povreda pravila postupka koja su bila od utjecaja na pravilno i potpuno utvrđenje činjeničnog stanja. Tužbenim zahtjevom traži poništenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja i vraćanje predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak te podredno poništenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja i prihvaćanje zahtjeva tužitelja da mu Republika Hrvatska plati na ime povrata poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. do 31. siječnja 2014. iznos od 21.093,44 kuna/2.799,58 eura sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a počev od 1. lipnja 2014. pa do isplate i to u roku od 15 dana.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

5. U sporu je održana rasprava 5. prosinca 2024., čime je dana mogućnost strankama da se sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. i 4. ZUS-a, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan. 7. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je osporena odluka donesena u izvršenju presude Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us I-2549/17-19 od 21. listopada 2019. Sud je utvrdio kako je nesporno da je tužitelj 20. veljače 2014. podnio prijavu poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. do 31. siječnja 2014. u kojoj je iskazao razliku za povrat u iznosu od 21.093,34 kuna, te je u prijavi naveo da oporezivanju ne podliježu transakcije po računima koje je isti izdao kupcu Skala d.o.o. Brežice za isporuku kukuruza suhog (račun broj 5-01-1 od 20. siječnja 2014., račun broj 6-01-1 od 21. siječnja 2014., račun broj 7-01-1 od 22. siječnja 2014., račun broj 12-01-1 od 22. siječnja 2014.). Sud je utvrdio da prema pribavljenim potvrdama Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Sisak, Ispostave Sisak od 29. kolovoza 2019., odnosno 30. kolovoza 2019. proizlazi da je tužitelj bio upisan u registru obveznika poreza na dodanu vrijednost od dana 1. siječnja 2004., da prema dostavljenim obrascima PDV-a nije obavljao isporuke u inozemstvu prije 1. srpnja 2013. (PDV ID broj zatražen je 4. travnja 2014.) i da je bio obveznik PDV-a do 4. ožujka 2015. Sud utvrđuje kako je u relevantno vrijeme u siječnju 2014. tužitelj bio registriran kao porezni obveznik PDV-a (članak 77. stavak 1. ZPDV), ali u to vrijeme, obzirom na obavljanje transakcija unutar Unije, nije dodatno zatražio izdavanje PDV identifikacijskog broja (članak 77. stavak 1. ZPDV). Sud utvrđuje kako je sporno pitanje da li propust u registriranju za potrebe PDV-a u smislu članka 77. stavka 1. ZPDV-a automatski dovodi do toga da tužitelj gubi pravo na oslobođenje sukladno članku 41. stavku 1. točki a) ZPDV.

8. Nadalje, Sud u spomenutoj presudi Sud ukazuje da je odredba članka 41. stavak 1. toč. a) ZPDV rezultat prenošenja u nacionalno zakonodavstvo relevantnih odredaba Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (Službeni list, serija 1. 347, 11.12.2006. st. 1- 118, dalje: Direktiva 2006/112EZ), posebice članka 138. stavak 1. Direktive 2006/112EZ koji određuje izuzeća koja se odnose na isporuku dobara. Isto tako, članak 77. stavak 1. (druga rečenica) ZPDV-a ima za cilj, između ostalog, implementaciju odredaba članak 213. i 214. Direktive 2006/112EZ o identifikaciji (određenih kategorija) poreznih obveznika putem jedinstvenog broja. Ukazuje kako u smislu članka 141.c stavka 2. i 4. Ustava Republike Hrvatske državna tijela primjenjuju pravne akte Europske unije uzimajući u obzir i pravna tumačenja tih akata izraženih u presudama Suda Europske unije, koje djeluju erga omnes kako bi se osigurala jedinstvena primjena prava na području čitave Unije. Sud se poziva na pravno stajalište u predmetu broj C-527/11 (Valsts ienemumu dienests v Ablessio SIA, presuda od 14. ožujka 2013. točka 32.) u kojem je Sud EU naveo da sukladno utvrđenoj sudskoj praksi, identifikacija za potrebe članka 213. i 214. Direktive 2006/112EZ predstavlja samo formalni zahtjev u svrhu nadzora i ne može umanjiti, između ostalog, pravo na odbitak ili pravo na izuzeće (oslobođenje) od PDV-a za isporuku unutar Zajednice (Unije) ako su ispunjene materijalne pretpostavke koje daju osnovu za takvo pravo, te se poziva na predmet C-263/11 (točka 50. presude od 19. srpnja 2012.), predmet C-159/17 (točka 32. presude od 07. ožujka 2018.), predmet C-69/17 (točka 35. presude od 12. rujna 2018.), koji predmeti se odnose na pravo na odbitak pretporeza, odnosno izricanje sankcija zbog nepribavljanja PDV-e identifikacijskog broja, ali je jasno vidljivo stajalište Suda o tome da odredbe članka 213. i 214. Direktive 2006/112EZ predstavljaju samo formalni zahtjev.

9. Sud je uvažavajući stajališta zauzeta u presudama Suda EU utvrdio kako je pristup tuženika previše formalistički u pozivanju na odredbu članka 77. stavka 1. ZPDV i propust tužitelja da zatraži PDV-e identifikacijski broj. Sud utvrđuje kako odredba članka 41. stavka 1. toč. a) ZPDV-a ne traži izričito da isporuka bude izvršena od strane osobe koja je ishodila PDV-e identifikacijski broj, te kako članak 154. Pravilnika određuje obvezu ishođenja PDV-e identifikacijskog broja ali ne određuje i da se pravna posljedica propusta traženja istoga sastoji u gubitku prava na oslobođenje (izuzeće) od PDV-a glede isporuka iz članka 41. stavka 1. točke a) ZPDV. Sud jasno ukazuje kako zahtjev tužitelja za porezno oslobođenje treba ocjenjivati isključivo sa stajališta materijalnih pretpostavki, a posebice materijalnih pretpostavki utvrđenih u članku 41. stavku 1. točki a) ZPDV-a, i postojanja dokaza o ispunjavanju tih pretpostavki u smislu članka 170. Pravilnika.

10. Sud je utvrdio kako porezno tijelo bez ikakvog obrazloženja navodi da tužitelj nije dostavio dokaze da su dobra otpremljena u drugu državu članicu EU, premda je tužitelj uz žalbu dostavio račune, kao i međunarodne tovarne listove za koje tvrdi da dokazuju isporuku robe poreznom obvezniku u drugoj državi članici.

11. U izvršenju spomenute presude Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us I- 2549/17-19 od 21. listopada 2019., porezno tijelo je utvrdilo da je tužitelj u Prijavi PDV-a za razdoblje od 1. do 31. siječnja 2014. iskazao transakcije koje ne podliježu oporezivanju i oslobođene su izvozne isporuke u iznosu od 172.522,25 kuna na temelju računa izdanih za isporuku dobara kupcu Skala d.o.o. iz Brežica, na kojim računima se poziva na oslobođenje od plaćanja poreza na dodanu vrijednost na temelju članka 41. stavka 1. t. a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

12. Porezno tijelo je uvidom u Informacijski sustav Porezne uprave utvrdilo da je tužitelju PDV identifikacijski broj dodijeljen nakon početka obavljanja transakcija unutar EU, te je pregledom dostavljene dokumentacije utvrđeno da međunarodni tovarni listovi ne sadrže potpis poreznog obveznika i da je za predmetnu robu iz Republike Hrvatske u Republiku Sloveniju prevozio sam kupac Skala d.o.o. iz Brežica, te da tužitelj nije dostavio pisanu izjavu o otpremi ili prijevozu dobara u drugu državu članicu.

13. Porezno tijelo je utvrdilo da tužitelj za navedene isporuke ne može primijeniti oslobođenje od plaćanja PDV-a temeljem članka 41. stavka 1. t. a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost, obzirom da nije dostavio dokaze propisane člankom 170.

Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost.

14. Odredbom članka 41. stavka 1. točke a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj: 73/13., 148/13.) propisano je da su PDV-a oslobođene: isporuke dobara koje prodavatelj ili osoba koja stječe dobro ili druga osoba za njihov račun otpremi ili preveze iz tuzemstva u drugu državu članicu drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik, a koji djeluju kao takvi u toj drugoj državi članici.

15. Odredbom članka 77. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da svaka osoba mora Poreznoj upravi prijaviti početak svoje djelatnosti kao poreznog obveznika, odnosno mora se prijaviti u registar obveznika PDV-a ako je vrijednost njezinih isporuka u prethodnoj kalendarskoj godini prešla iznos iz članka 90. stavka 1. ovoga Zakona. Porezni obveznik koji obavlja transakcije unutar Europske unije obvezan je od Porezne uprave zatražiti izdavanje PDV identifikacijskog broja na propisanom obrascu. Porezni obveznik obvezan je Poreznoj upravi prijaviti svaku promjenu ili prestanak obavljanja djelatnosti. Stavkom 6. istog članka propisano je da PDV identifikacijski broj je osobni identifikacijski broj (OIB) kojemu se dodaje predznak »HR«.

16. Odredbom članka 170. stavka 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj: 79/13.) propisano je da porezni obveznik koji primjenjuje oslobođenje od PDV-a temeljem članka 41. Zakona, dokazuje da je dobro otpremljeno ili prevezeno u drugu državu članicu računom, otpremnicom ili drugim dokumentom iz kojeg je razvidno da se odnosi na otpremu ili prijevoz dobara navedenih u računu. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako dobra otpremi ili preveze iz tuzemstva u drugu državu članicu osoba koja stječe dobro ili druga osoba za njen račun, prodavatelj dobra uz račun i umjesto dokumenta iz stavka 1. ovoga članka kao dokaz da su dobra otpremljena ili prevezena u drugu državu članicu, koristi pisanu izjavu o otpremi ili prijevozu dobara u drugu državu članicu koju je potpisala osoba koja je otpremila ili prevezla dobra. Stavkom 3. istog članka propisano je da u pisanoj izjavi o otpremi ili prijevozu dobara iz stavka 2. ovoga članka moraju biti navedeni sljedeći podaci: a) ime i prezime (naziv) prodavatelja, b) broj računa i datum izdavanja računa za isporučena dobra, c) ime i prezime (naziv) i PDV identifikacijski broj kupca, d) registarske oznake prijevoznog sredstva kojim su dobra otpremljena ili prevezena, e) mjesto odredišta u drugoj državi članici.

17. Slijedom navedenoga, prema stajalištu ovog Suda, tuženo tijelo nije postupilo prema uputi iz presude Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us I-2549/17-19 od 21. listopada 2019., odnosno nije uvažilo utvrđenja niti jasno izražena pravna shvaćanja Suda, iako je to bila njegova dužnost u smislu odredbe članka 81. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.), slijedom čega ovaj Sud ocjenjuje nezakonitim osporeno rješenje tuženika.

18. Sud je u spomenutoj presudi jasno i nedvojbeno izrazio stajalište kako je pristup tuženika previše formalistički u pozivanju na odredbu članka 77. stavka 1. ZPDV i propust tužitelja da zatraži PDV-e identifikacijski broj, te kako odredba članka 41. stavka 1. toč. a) ZPDV-a ne traži izričito da isporuka bude izvršena od strane osobe koja je ishodila PDV-e identifikacijski broj, te kako članak 154. Pravilnika određuje obvezu ishođenja PDV-e identifikacijskog broja ali ne određuje i da se pravna posljedica propusta traženja istoga sastoji u gubitku prava na oslobođenje (izuzeće) od PDV-a glede isporuka iz članka 41. stavka 1. točke a) ZPDV. Također, Sud je jasno ukazao kako zahtjev tužitelja za porezno oslobođenje treba ocjenjivati isključivo sa stajališta materijalnih pretpostavki, a posebice materijalnih pretpostavki utvrđenih u članku 41. stavku 1. točki a) ZPDV-a, i postojanja dokaza o ispunjavanju tih pretpostavki u smislu članka 170. Pravilnika. Isto tako, Sud je ukazao kako je porezno tijelo bez ikakvog obrazloženja utvrdilo da tužitelj nije dostavio dokaze da su dobra otpremljena u drugu državu članicu EU, premda je tužitelj dostavio račune, kao i međunarodne tovarne listove za koje tvrdi da dokazuju isporuku robe poreznom obvezniku u drugoj državi članici.

19. Tuženo tijelo u ponovljenom postupku nije uzelo u obzir jasno izražene primjedbe, stajališta i upute Suda, i time je postupilo protivno odredbi članka 81. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.)

20. Nastavno, Sud smatra potrebnim navesti kako u postupku izvršenja presude, Sud ne može ulaziti u pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane Suda u prethodnom postupku, kao niti njegova pravna shvaćanja i primjedbe, obzirom da se ocjena zakonitosti „novih“ upravnih akata donesenih u ponovljenom postupku (postupku izvršenja presude) vrši isključivo u granicama ispitivanja je li upravno tijelo postupilo po uputi i primjedbama Suda, ili nije. Kako upravna tijela u konkretnom slučaju nisu postupila po pravnom shvaćanju i primjedbama Suda iz presude poslovnog broja: Us I-2549/17-19 od 21. listopada 2019., Sud ocjenjuje kako je osporenom odlukom povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

21. Slijedom navedenog, Sud ocjenjuje kako je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelja, stoga je trebalo na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a i postupajući u granicama tužbenog zahtjeva, osporenu odluku poništiti, a predmet vratiti na ponovni postupak.

22. U ponovljenom postupku tuženo tijelo je dužno donijeti novo rješenje pridržavajući se po članku 119. stavka 4. ZUS-a pravnog shvaćanja primjedaba ovog suda.

23. Slijedom navedenoga, trebalo je odlučiti kao u izreci presude.

24. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 144. ZUS-a, kojom je u stavku 1. i 2. navedenog članka propisano da troškove spora čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu, i na odredbi članka 147. ZUS-a kojom je propisano da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora (stavka 1.); troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu (stavak 2.); troškovi spora obuhvaćaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku. O zateznim kamatama na iznos troškova spora sud odlučuje na zahtjev stranke (stavak 4.).

25. Kako je tužitelj uspio u ovom sporu sa svojim tužbenim zahtjevom, te imajući u vidu kako se vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom članka 144. stavak 3. ZUS-a smatra neprocjenjivom, tužitelju je u skladu sa citiranim odredbama ZUS-a te Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj:138/23) priznat zatraženi trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu od 5. prosinca 2024., za svaku radnju u iznosu od po 1.000,00 eura, dakle, ukupno 2.000,00 eura, uvećano za PDV u iznosu od 500,00 eura, što ukupno iznosi 2.500,00 eura, radi čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

U Splitu, 7. siječnja 2025.

S U T K I N J A

Nela Mešin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sud Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana dostave presude (članak 131. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (članak 128. i članak 148. stavak 5. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba odgađa izvršenje pobijanog rješenja (članak 148. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Opunomoćenicima tužitelja Nikoli Klaiću i Mladenu Klaić, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Klaić & Klaić, Pisarnica Zagreb, Boškovićeva 6/II,

2. Tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1,

3. U spis,

4. Kalendar 30 dana.