Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-861/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik NH, odvjetnik u [adresa], protiv tužene AB, [adresa], [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik HM, odvjetnik u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4679/2021-16 od 24. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene AB d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4679/2021-16 od 24. studenog 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke, utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5140060242-69700008894/2005, sklopljenog 13. travnja 2005. između tužitelja i prednika tuženice, SB d.d. [adresa], sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu, a koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 0,8 % (nula zarez osam posto) jednokratno, unaprijed.“, dok se pod točkom II. izreke nalaže tuženici da tužitelju isplati iznos od 469,46 eura (ranije 3.537,13 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2005. pa do isplate. Pod točkom III. izreke nalaže se tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.654,23 eura (ranije 12.463,80 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u iznosu od 312,50 eura.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o naplati naknade za obradu kredita u konkretnom slučaju te razlozi kojima sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare.

5. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žaliteljica u žalbi (čl. 355. ZPP-a).

6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja, kao korisnika kredita, usmjeren prema tuženici, kao kreditoru, na utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita te posljedično tome i zahtjev za isplatom iznosa od 469,46 eura, za koji iznos tužitelj tvrdi da ga je neosnovano isplatio tuženici na ime takve ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka između stranaka nije bilo sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tužence, SB d.d. [adresa], kao kreditor, sklopili 13. travnja 2005. Ugovora o kreditu broj 5140060242- 69700008894/2005, kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 92.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora), s ugovorenom kamatnom stopom od 4,90 % godišnje (čl. 3. Ugovora), koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, dok je čl. 6. Ugovora, ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, za koju je navedeno da trenutačno iznosi 0,8% i to jednokratno, unaprijed, temeljem koje je tužitelj po tom osnovu isplatio iznos od 469,46 eura (ranije 3.537,13 kuna).

9. Temeljem rezultata prvostupanjskog postupka, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju stana, kao potrošač te da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03).

10. Temeljem rezultata prvostupanjskog postupka te prihvaćenog iskaza tužitelja (koji je sud ocijenio logičnim i uvjerljivim), i temeljem djelomično prihvaćenog iskaza svjedoka DU, zaposlenika tuženice koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu (koji je prihvaćen u dijelu u kojem je suglasan s iskazom tužitelja, dok nije prihvaćen „u dijelu u kojem očito govori na temelju pretpostavki“), pravilno sud prvog stupnja utvrđuje i to da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu koji je tužitelj dobio tek kada je trebao potpisati ugovor, a da prije toga nije bilo govora o spornoj naknadi, niti je tužitelju bilo jasno na što se ista odnosi, pri čemu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, s time da tužitelj na odredbu o visini sporne naknade nije mogao utjecati, budući da je ista bila propisana Odlukom tuženice o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga.

11. Tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako i sada u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu (o naplati jednokratne naknade za obradu kredita), te posljedično tome, ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji mu je naplaćen temeljem navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu.

12. Pozivom na odredbe čl. 81., 82., 83. 84.i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., cijeneći da sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni (pa da se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03), da iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva (u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga), da navedena odredba nije jasno određena (u dijelu visine naknade, jer nije navedeno koliko ista iznosi, već tek da iznosi 0,8%, a da pritom nije navedeno i na koji iznos se taj postotak odnosi, već je navedeno da se plaća sukladno Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga), niti je jasno i određeno navedeno na što se troškovi naknade odnose, sud prvog stupnja zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja neobrazložene naknade u relativno visokom iznosu od nespornih 3.537,13 kuna, u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, čime cijeni da je time došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, što takvu odredbu čini nepoštenom, slijedom čega odlučuje kao pod točkom I. izreke pobijane presude i utvrđuje ništetnost sporne ugovorne odredbe (o jednokratnoj naknadi za obradu kreditia), posljedično čemu, sukladno odredbi čl. 104. st. 1. . Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje ZOO/91), u svezi s čl. 214. ZOO/91, zaključuje i o pravu tužitelja da mu tuženica vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od tužitelja naplaćeno (koji naplaćeni novčani iznos je stečen bez osnove) te obvezuje tuženicu na povrat tužitelju neosnovano isplaćenog iznosa naknade, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja, odnosno od 27. travnja 2005. do isplate (budući da iz internog naloga za knjiženje proizlazi da je ista naplaćena 26. travnja 2005.).

13. Cijeneći da tužitelj u ovome predmetnom postupku, uz zahtjev za isplatu, postavlja i deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi, sud prvog stupnja u cijelosti otklanja prigovor zastare, i to u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti s obrazloženjem da se pravo na isticanje ništetnosti sukladno odredbi čl. 110. ZOO/91, ne gasi, a u dijelu zahtjeva za isplatom, pozivom na sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (posl. br. Su-IV-47/2020-2), na kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14. Tuženica u žalbi poriče da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu koja bi bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja, upirući, pozivom na odredbu čl. 84. ZZP/03, na to da u ovom predmetu nije bilo potrebno provoditi test poštenosti, uz tvrdnju da se radi o (jasnoj, lako razumljivoj i lako uočljivoj) odredbi o cijeni, koja isključuje provođenje testa poštenosti, posljedično čemu osporava zaključak suda prvog stupnja da predmetna naknada ne predstavlja cijenu u smislu čl. 84. ZZP/03, upirući i na transparentnost navedene odredbe o naknadi, uz daljnju tvrdnju, pozivom na praksu Suda Europske unije, da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita te da se nikako ne radi o tome da bi predmetna naknada bila uzrokom značajne neravnoteže, prigovarajući i zaključku suda prvog stupnja temeljem kojeg otklanja istaknuti prigovor zastare.

15. Pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje o ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu pozivom na Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

16. S obzirom na svojstvo tužitelja kao potrošača, pravilno sud prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu zaključuje na temelju odredaba kojima je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a koja nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17. To stoga, što iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica (odnosno njezin prednik), unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na spornu odredbu koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, s time da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o predmetnoj ugovornoj odredbi s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o toj odredbi, niti je to tuženica dokazala, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, pri čemu na suprotni zaključak ne upućuju niti žalbene tvrdnje tuženice kojima upire na to da se radilo o jasnoj, lako razumljivoj i lako uočljivoj ugovornoj odredbi koja ispunjava uvjete ugovorne i tržišne transparentnosti.

18. Stoga, rukovodeći se rezultatima provedenog postupka u kojem je sud prvog stupnja izveo sve po stranka predložne dokaze, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, čime takva odredba uzrokuje neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, i da je kao takva, protivna odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega je u takvim okolnostima ta odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetna. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je prvostupanjski sud pobijanom odlukom adekvatno otklonio.

19. Ovdje je za ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., u odnosu na pravno pitanje: "Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., dalje: ZZP), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?", odgovorio da: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

20. Sud prvog stupnja je imao u vidu sve navedene pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03, nepoštena i time, ništetna.

21. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

22. Interpretirajući nacionalno pravo i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na žalbene navode tuženice kojima se poziva na transparentnost sporne odredbe o naknadi, je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

23. Navedeno, istina, ne traži nužno da se u ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, na što tuženica žalbenim navodima određeno upire kada ističe, pozivom na praksu Suda Europske unije, da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita, međutim, imajući u vidu da se, prema shvaćanju ovog suda, kod provođenja testa poštenosti mora preispitati - tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, to je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim prigovorima tuženice (kojima upire na to da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno provoditi test poštenosti te da se radi o ugovornoj odredbi koja se odnosi na cijenu), pravilno sve naprijed navedeno preispitao i raspravio upravo provođenjem testa poštenosti, koji je u konkretnom slučaju valjalo provesti.

24. Naime, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrebno je ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovoranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o tipskom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

25. Stoga se pitanje uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), s time da niti sama tuženica ne tvrdi da je bez predmetne naknade za obradu kredita bilo moguće sklopiti ugovor. 26. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, imajući u vidu i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako to pravilno, suprotno žalbenim navodima tuženice, zaključuje i sud prvog stupnja (u tom smislu i Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev- 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

27. Stoga, kako tuženica nije predložila izvođenje takvih dokaza kojima bi uspjela osporiti zaključak suda prvog stupnja o tome da tužitelja prilikom sklapanja kredita nije informirala o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova), dok iz preostalih izvedenih dokaza proizlazi da se radilo o tipskom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu kojeg je tuženica sastavila, na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao ni na koji način utjecati, to je pravilnom primjenom materijalnog prava, navedena odredba utvrđena nepoštenom, a time i ništetnom.

28. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je prvostupanjski sud propustio utvrditi nužne pretpostavke nepoštenosti sporne odredbe te činjenicu da bi ista uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja.

29. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

30. Pored navedenog, čl. 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma obrade kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, pa se u tom smislu ukazuju promašenima žalbeni navodi tuženice kojima upire na to da je tužitelj iz navedene odredbe mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze iz te odredbe.

31. Pri tome, sama okolnost što je pozitivnim propisima bilo dopušteno ugovaranje navedene naknade, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti, pri čemu pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje da tuženica ničim nije dokazala stvarnu štetu (koja je za tuženicu nastala vezano za početnu obradu kredita) i njezinu visinu, i to neovisno o žalbenim tvrdnjama tuženica kojima upire na to da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita, imajući u vidu da se radi o troškovima koji su prebačeni na tužitelja, a tuženica nije dokazivala, s time da na to ne upire niti žalbenim navodima, da se radilo o troškovima koji su razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, pa je očito da se žalbeni navodi tuženice kojima osporava da je riječ o naknadi koja je od tužitelja nepošteno naplaćena, ne mogu prihvatiti, jer se radi o plaćanju naknade koje ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima tuženice.

32. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi, bila nedovoljno određena i precizna, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (tuženica) i da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, da nije bio upoznat s uvjetima i kriterijima određivanja predmetne naknade, niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženica visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, valja zaključiti da je tuženica bila dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju, na način da ga je bila dužna ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju predmetne odredbe i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi njezina visina, pa kako tuženca to nije učinila, takva je odredba predmetnog Ugovora o kreditu, dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja. Suprotni žalbeni navodi tuženice ovakav zaključak suda prvog stupnja, ne dovode u sumnju, iz čega proizlazi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, žalbeni navodi tuženice kojima upire na recentnu praksu Suda Europske unije, iz koje upravo proizlazi pravilnost zaključka suda prvog stupnja o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka proizišlima iz konkretnog Ugovora o kreditu.

33. Stoga, kako je tuženica sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora.

34. Nadalje, kako proizlazi iz stanja spisa, a to je i između stranaka nesporno, tužitelj je svoju obvezu prema tuženici u cijelosti izvršio, plaćanjem ugovorene naknade koja je ovom odlukom utvrđena ništetnom.

35. Stoga, pravilno prvostupanjski sud zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetne odredbe platio tuženici, (čl. 104. st. 1., u vezi s čl. 210. i čl. 214. ZOO/91), imajući u vidu da je utvrđenjem sporne ugovorne odredbe ništetnom, tužitelj stekao subjektivno pravo na restituciju neosnovano plaćenog iznosa, i to od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornom odredbom koja je već tada bila protivna gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača te kao takva ništetna, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na utuženi iznos plati od dana stjecanja neosnovano plaćenog iznosa (odnosno dan nakon toga).

36. Slijedom obrazloženog, neosnovani su žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nesavjesnom stjecateljicom, a utoliko su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke i daljnje žalbene tvrdnje tuženice kojima upire na to da u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da je tuženica prije podnošenja tužbe postala nesavjesna stjecateljica, pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u vezi s tijeka zateznih kamata kod ništetnog ugovora o zajmu, dok činjenica da je sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu bio izbor samog tužitelja, s obzirom na sve naprijed obrazloženo, ne utječe na prednji zaključak o nesavjesnost tuženice.

37. Nadalje, u vezi pitanja početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi, pravilno se sud prvog stupnja poziva na pravno shvaćanje izraženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2, koje prihvaća i ovaj sud, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o predmetnoj naknadi utvrđena pobijanom presudom, tako da u ovom slučaju nije moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke žalbeni navodi tuženice kojima se u tom kontekstu poziva na pravnu nesigurnost i legitimna očekivanja tuženice, s tvrdnjom da je isplata utuženog iznosa učinjena 2005. od kada je protekao rok od 5 godina do podnošenja tužbe

38. U odnosu na preostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

39. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužitelju osnovom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pravilno obračunao sukladno prije važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, dalje: Tarifa), pri čemu na žalbene navode kojima tuženica prigovara da je sud pogrešno primijenio odredbe navedene Tarife, priznajući tužitelju trošak za sve radnje u postupku po toj izmijenjenoj Tarifi, valja odgovoriti da navedeni žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka, imajući u vidu da u skladu s odredbom Tbr. 48. st. 1., 2. i 3. navedene Tarife (koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke), odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, s time da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku naplate odvjetničke nagrade, a da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, da tada primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dakle u vrijeme presuđenja, kako to pravilno pobijanom odlukom čini i sud prvog stupnja.

40. O tome je istovjetno pravno shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., u kojoj je naveo da kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška, valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (s time da je prilikom odmjeravanja parničnog troška jednako pravno shvaćanje primijenjeno i u odlukama revizijskog suda broj: Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev- 847/2021 od 13. veljače 2024.).

41. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je sud prvog stupnja kada je odlučivao o troškovima postupka pogrešno za sve radnje primijenio vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka (umjesto onu koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedinačne odvjetničke radnje), pa time i pozivanje na drugačiju sudsku praksu.

42. Slijedom navedenog, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka, u kojoj odluci sud drugog stupnja, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava.

43. Radi svega naprijed navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP- a, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske odluke.

44. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

45. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 7. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš