Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4389/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Renate Đaković Vranković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Bićanu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeiseinbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Danku Škare, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženia protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5353/2021-20, u sjednici vijeća 7. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5353/2021-20 od 24. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I izreke te u pobijanom dijelu pod točkom II izreke u kojem se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 62,50 eura.

II. Uvažava se kao djelomično osnovana žalba tuženika, preinačava se točka II izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5353/2021- 20 u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 187,5

0 eura i sudi:

„Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 187,5

0 eura.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je presuđeno:

„I. Nalaže se tuženiku Raiffeiseinbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, [osobni identifikacijski broj], da isplati tužitelju CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.873,44 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

- na iznos od 0,63 eur od 31. kolovoza 2007. pa do isplate,

- na iznos od 3,86 eur od 23. siječnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1,94 eur od 27. veljače 2008. pa do isplate,

- na iznos od 4,49 eur od 26. ožujka 2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,04 eur od 23. travnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,51 eur od 1. lipnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,00 eur od 30. lipnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,20 eur od 28. srpnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,03 eur od 22. kolovoza 2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,30 eur od 15. rujna 2008. pa do isplate,

- na iznos od 6,93 eur od 20. listopada 2008. pa do isplate,

- na iznos od 10,53 eur od 4. studeni 2008. pa do isplate,

- na iznos od 13,37 eur od 28. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,40 eur od 13. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,40 eur od 13. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 16,75 eur od 11. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,02 eur od 7. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,36 eur od 18. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,39 eur od 18. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,15 eur od 13. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,16 eur od 20. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,50 eur od 17. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,61 eur od 30. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,64 eur od 31. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,04 eur od 18. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,65 eur od 20. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 14,94 eur od 16. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 16,83 eur od 23. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 16,29 eur od 13. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 16,73 eur od 24. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 17,85 eur od 31. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,48 eur od 19. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 26,27 eur od 19. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 30,69 eur od 31. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 28,73 eur od 30. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 25,58 eur od 31. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 32,23 eur od 30. studeni 2010. pa do isplate,

- na iznos od 40,70 eur od 31. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,70 eur od 31. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 36,80 eur od 28. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 34,13 eur od 31. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 34,61 eur od 30. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 45,96 eur od 31. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 47,06 eur od 30. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 56,40 eur od 31. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 51,54 eur od 31. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 46,23 eur od 30. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 45,35 eur od 31. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 44,95 eur od 30. studeni 2011. pa do isplate,

- na iznos od 47,47 eur od 31. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 49,66 eur od 31. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 49,96 eur od 29. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,44 eur od 31. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 49,46 eur od 30. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 50,17 eur od 31. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,29 eur od 20. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 47,78 eur od 21. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 45,38 eur od 20. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,22 eur od 19. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 49,13 eur od 19. studeni 2012. pa do isplate,

- na iznos od 47,94 eur od 12. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 45,33 eur od 16. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 46,54 eur od 15. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 46,12 eur od 15. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 49,06 eur od 15. travnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 44,23 eur od 17. svibnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 43,90 eur od 18. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 43,41 eur od 9. srpnja 2013. pa do isplate,

sve po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.791,98 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. svibnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. Protiv pobijane presude, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 57/11, 25/13, 8/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, a istu podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje te traži trošak sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog stjecanja bez osnove, na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, broj 028-50-4132846, sklopljenog između stranaka 24. svibnja 2007., a koje se odredbe odnose na valutnu klauzulu u CHF.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio, nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

6. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik. Sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ujedno se ističe da presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

7. Nadalje, nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbama članaka 281., 106/2., 190/1., 190/4, 186/1 i 186.b koje ističe žalitelj.

8. Naime, isticanjem navedenih odredaba žalitelj sadržajno ističe povredu odredaba postupka u vezi primjene odredbi o stupnjevitoj tužbi. U okolnostima predmetnog postupka, razvidno je da je tuženik, na postavljeni zahtjev tužitelja, tek uz podnesak od 8. studenog 2022. dostavio traženu dokumentaciju – knjigovodstvenu karticu za tužitelja, otplatni plan te odluke o promjeni kamatnih stopa, a nakon čega je bilo moguće zadati zadatak vještaku da izradi nalaz i mišljenje pa se dakle radi o ispunjenju pretpostavki iz članka 186.b ZPP-a.

9. Nadalje, tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev nakon zaprimanja nalaza i mišljenja financijskog vještaka, podneskom od 19. veljače 2024., a sud je takvu preinaku dopustio raspravnim rješenjem od 16. svibnja 2024. Predmet navedenog postupka je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog stjecanja bez osnove, vezano za odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, a radi se o utvrđivanju činjenica za koje sud nema stručna znanja, a i sam tužitelj nije raspolagao svom dokumentacijom potrebnom za izračun navedenog, pa je stoga nalaz i mišljenje dao vještak medicinske struke. Sud prvog stupnja je stoga pravilno utvrdio da je ovakva preinaka opravdana i dopuštena jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je takva preinaka ocijenjena kao svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a.

10. Nadalje, imajući u vidu predmet spora, valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, dalje: ZZP), koji je u odredbi čl. 96. st. 1., jednako kao i Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003, dalje: ZZP/03) u odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

11. Tuženik žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, s time da u žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a iste se svode na ocjenu dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

12. Naime, tijekom postupka je utvrđeno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka 24. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu, broj 028-50-4132846, na temelju kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF 11.876,70, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je u čl. 6. Ugovora o kreditu predviđena namjena kredita – kupnja rabljenog vozila,

- da je u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, a prema otplatnom planu,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, proizlazi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetne odredbe ugovora o kreditu, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita te je utvrđen više isplaćeni iznos od 1.873,44 eura.

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne.

13. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da se tužitelj pozvao na pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. od 4.7.2013., u smislu čl. 502.c ZPP te se na pravni odnos stranaka vezano za predmetni Ugovor o kreditu primjenjuje pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite te je istim vezan sud jer je tuženik iz ovoga predmeta obuhvaćen kao tuženik u navedenim postupcima, a kako to proizlazi iz navedenih presuda. Dakle, iz navedenih presuda proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) utvrđena već u citiranim presudama, a kako navedene odluke sukladno odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, u daljnjem tekstu: ZOO) predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pa je odlučeno kao u izreci pri čemu je sud imao u vidu i odredbu čl. 502.c ZPP-a smatrajući, suprotno stavu tuženika, da je u ovome postupku vezan za takva utvrđenja navedenih sudova.

14. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da je utvrđena obveza tuženika da tužitelju vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od njega primio zbog stjecanja bez osnove, a sve iz razloga što su se u konkretnom slučaju tužitelju morali na transparentan način objasniti rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

15. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. 16. Svojstvo potrošača nije bilo sporno tijekom postupka, a isto proizlazi iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu jer je ugovor sklopljen između fizičke osobe kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to za kupnju rabljenog automobila, a iz Ugovora ne proizlazi da bi Ugovor bio sklopljen između trgovca, odnosno da bi se ugovor sklopio u svrhu namijenjenu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti korisnika kredita, pa se stoga radi o potrošaču u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP-a, pri čemu valja reći da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banki kao kreditoru (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev.18/2018 od 26. svibnja 2020.). Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, sadržana u odredbama mjerodavnog ZZP-a, na koji se te za sve države članice Suda Europske unije obvezujuća sudska praksa Suda Europske unije, u ovom slučaju u pogledu tumačenja potrošačkih direktiva, sekundarnih izvora prava Europske unije, a koje su prenesene u mjerodavne nacionalne propise, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

17. Odgovarajući na žalbene navode, valja reći da odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP-a). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je u čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

18. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na konkretan Ugovor o kreditu.

19. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

20. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ovih odredbi vrijedi presumpcija da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužitelja izazvalo neizvjesnost cijene kredita.

21. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.

22. Prema tome, odredbe o valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

23. Nadalje, valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

24. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.

25. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja.

26. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

27. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, stranka kojeg je bio i ovdje tuženik, utvrđeno je da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog vezivanja obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta. Slijedom toga, s obzirom na to da je nepoštenost, a time i ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđena u navedenom kolektivnom sporu, pri tome ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu (tako i prema odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-18/18 od 26.5.2020.).

28. Navedeno je ujedno i odgovor na žalbeni navod tuženika da se o ništetnosti dijelova Ugovora se može odlučivati samo temeljem tužbe usmjerene na utvrđenje gdje sud donosi odluku kojom utvrđuje dijelove ugovora ništetnim jer se tužitelj pozvao na pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. od 4.7.2013., u smislu čl. 502.c ZPP-a.

29. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF ništetne i da tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike s osnove valutne klauzule tako da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev kao u izreci pobijane odluke.

30. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima materijalno pravo pravilno primijenjeno u odnosu na valutnu klauzulu kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 1. srpnja 2022. slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok u odnosu na valutnu klauzulu.

31. Isto tako, suprotno žalbenim navodima, sud je pravilno zaključio da tužitelju, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe, pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 1115. ZOO.

32. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i odredbama ZOO-a, kako je već navedeno.

33. Konačno, u odnosu na žalbene navode tuženika da je sud propustio uzeti u obzir „negativne tečajne razlike“ te da je vještaku naložio utvrđenje samo pozitivne razlike, valja odgovoriti da tuženik potrebu utvrđivanja navedenog nije isticao niti u odgovoru na tužbu, niti tijekom postupka. Isto tako, tuženik nije predlagao da se isto utvrđuje vještačenjem, a nije prigovarao na nalaz i mišljenje koji mu je nesporno pravovremeno bio dostavljen na očitovanje. Dakle, navedeno osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi predstavlja iznošenje novih činjeničnih prigovora, protivno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a, pa je ovaj žalbeni navod valjalo otkloniti.

34. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove glede valutne klauzule na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju dosuđeni iznos s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, kao u izreci pobijane odluke.

35. Slijedom navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odlučeno glede glavne stvari.

36. Tuženik pobija odluku o troškovima postupka smatrajući da nije trebalo priznati kao osnovan trošak sastava podneska od 29. rujna 2022. te podneska od 19. veljače 2024. svaki po 200,00 eura te uvećan za PDV od 25%, odnosno u iznosu od 250,00 eura.

37. Podneskom od 29. rujna 2022. tužitelj se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu. U pravu je žalitelj kad ističe da je navedeni podnesak tužitelj podnio nakon ročišta održanog dana 14. veljače 2022., pa se tužitelje na tome ročištu mogao očitovati o svim navodima tuženika iz odgovora na tužbu. Uz to, iz uvida u spise (dostavnica na str. 132.) da je tužitelj zaprimi odgovor na tužbu još 7. rujna 2021. Slijedom navedenog, navedene navode iz tog podneska tužitelj je mogao istaknuti na ročištu te je nastali trošak, u konkretnoj situaciji, uzrokovan je ponašanjem samog tužitelja. Dakle, valjalo je odbiti zahtjev za trošak u iznosu od 200,00 eura uvežano za PDV 25%, odnosno ukupno 250,00 eura.

38. Podneskom od 19. veljače 2024. tužitelj je uskladio svoj tužbeni zahtjev sa vještačenjem, a taj je trošak sud također priznao u iznosu od 200,00 eura te uvećan za PDV od 25%, dakle, primjenom Tbr. 8.1. Tarife. Navedeni podnesak je bio potreban za vođenje parnice, međutim, s obzirom na to da se radi o samom usklađenju tužbenog zahtjeva, isti je valjalo priznati primjenom Tbr. 8.4. Tarife u visini od 25 bodova i uvećano za PDV 25%, odnosno u iznosu od 62,50 eura.

39. Tuženik je žalbom pobijao odluku o trošku u ukupnom iznosu od 250,00 eura. Vezano za pobijane troškove, ovaj sud je utvrdio osnovanim iznos od 62,50 eura u kojem dijelu se pobijana odluka potvrđuje, dok se za priznati iznos od 187,5

0 eura

odbija zahtjev za trošak te se pobijana odluka preinačava.

40. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. st. ZPP-a odlučeno je kao pod točkama I i II izreke ove presude.

41. Kako žalba tuženika nije osnovana u dijelu koji se tiče odluke o glavnoj stvari, ne priznaje se trošak sastava žalbe te je, primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odlučeno kao pod točkom III izreke.

U Zagrebu 7. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić