Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-554/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dobrile Ćuruvija kao predsjednice vijeća te sutkinje Jarmilke Kučera-Slivar kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i sutkinje Nade Sambol kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Sanja Gligić Rubes & Kristina Stepinac Terzić iz Zagreba protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb ,OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o. Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-293/2023-11 od 17. svibnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-293/2023-11 od 17. svibnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-293/2023-11 od 17. svibnja 2024. presuđeno je tako da izreka glasi:

" I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.806,07 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,58 eura od dana 03.03.2008. godine do isplate

- na iznos od 3,20 eura od dana 31.03.2008. godine do isplate

- na iznos od 18,22 eura od dana 31.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 2,44 eura od dana 01.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 22,50 eura od dana 31.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 25,58 eura od dana 31.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 26,97 eura od dana 28.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 23,13 eura od dana 31.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 23,86 eura od dana 30.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 17,99 eura od dana 31.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 13,43 eura od dana 01.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 14,82 eura od dana 31.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 17,10 eura od dana 31.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 15,16 eura od dana 02.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 14,60 eura od dana 02.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,83 eura od dana 02.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 23,01 eura od dana 04.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 27,32 eura od dana 01.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 28,00 eura od dana 18.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 32,68 eura od dana 06.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 31,57 eura od dana 03.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 35,22 eura od dana 01.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 55,49 eura od dana 30.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 41,88 eura od dana 11.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 64,55 eura od dana 31.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 55,81 eura od dana 04.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 52,41 eura od dana 31.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 73,57 eura od dana 01.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 88,29 eura od dana 31.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 76,01 eura od dana 02.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 78,56 eura od dana 01.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 68,30 eura od dana 05.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 73,85 eura od dana 02.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 98,70 eura od dana 02.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 100,14 eura od dana 11.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 125,90 eura od dana 01.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 139,81 eura od dana 05.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 103,76 eura od dana 04.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 100,34 eura od dana 31.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 100,13 eura od dana 01.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 105,40 eura od dana 02.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 111,20 eura od dana 01.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 111,37 eura od dana 29.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 107,45 eura od dana 04.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 109,64 eura od dana 03.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 112,65 eura od dana 04.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 109,04 eura od dana 02.07.2012. godine do isplate

- na iznos od 109,24 eura od dana 01.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 107,08 eura od dana 03.09.2012. godine do isplate

- na iznos od 103,08 eura od dana 01.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 107,95 eura od dana 02.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 109,72 eura od dana 03.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 108,66 eura od dana 31.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 99,45 eura od dana 31.01.2013. godine do isplate

- na iznos od 107,28 eura od dana 28.02.2013. godine do isplate

- na iznos od 108,38 eura od dana 04.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 106,36 eura od dana 03.05.2013. godine do isplate

- na iznos od 99,18 eura od dana 03.06.2013. godine do isplate

- na iznos od 95,11 eura od dana 01.07.2013. godine do isplate

- na iznos od 96,83 eura od dana 06.08.2013. godine do isplate

- na iznos od 101,21 eura od dana 02.09.2013. godine do isplate

- na iznos od 107,56 eura od dana 01.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 104,06 eura od dana 04.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 105,63 eura od dana 02.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 107,78 eura od dana 31.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 109,12 eura od dana 31.01.2014. godine do isplate

- na iznos od 111,91 eura od dana 28.02.2014. godine do isplate

po kamatnoj stopi koja se od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 1.047,26 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 17. svibnja 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. – dalje: ZPP), predlaže prihvatiti žalbu, preinačiti presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev, a tuženici dosudi parnični trošak, a podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje te potražuje troškove žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, dani su jasni i neproturječni razlozi o bitnim činjenicama koji nisu u protivnosti sa izvedenim dokazima. Presuda sadržava sve što je propisano odredbom članka 338. stavak 4. ZPP-a, a prvostupanjski sud se mogao pozvati na odredbu članka 502.c ZPP-a i na utvrđenje iz presude u kolektivnom sporu, pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 338. stavak 4. i članak 502.c ZPP-a. Nisu ostvarene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud primjenom odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima, tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Tuženik u žalbi neosnovano navodi da je prvostupanjski sud navode tuženika zanemario u potpunosti. Prvostupanjski sud je izveo sve predložene dokaze. Promotivni uvjeti tuženika ne mogu nadomjestiti činjenicu da stranke nisu pregovarale o promjeni tečaja CHF i o značenju valutne klauzule, jer iz istih ne proizlaze parametri sa kojima bi tužitelj bio upoznat o kojima ovisi promjena tečaja CHF.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev radi isplate iznosa s osnova preplate zbog promjene tečaja ugovorene valute CHF temeljem ništetne ugovorne odredbe o vezanosti i plaćanju anuiteta za tečaj CHF.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke sklopile ugovor o kreditu 05. veljače 2007. kojim je tuženica tužitelju odobrila kredit u visini od 34.199,13 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju na dan isplate kredita, a na rok otplate od 84 mjeseca, uz kamatnu stopu koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,20 %, a tijekom otplate kredita se mijenjala u skladu s jednostranom Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Mariji Baković. Kredit je isplaćen tužitelju, a za kupnju automobila. Izvršen je prijenos vlasništva na kupljenom vozilu u korist banke, a radi osiguranja tražbine kreditora. Nije sporno da je u čl. 2. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 5,20 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

8. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine neosnovanim, jer je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05., 41/08. i 125/11. - dalje: ZOO/05) i da je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., 14. lipnja 2018. zastara počela ponovo teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute. Kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 13. siječnja 2023., podnijeta je u roku od pet godina propisanom člankom 225. ZOO-a.

9. Pravilno se prvostupanjski sud poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošača koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a revizija odbijena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

10. Presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., je izraženo pravno stajalište prihvaćeno povodom revizije banaka, između ostalih i tuženice, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., da je tuženica u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člankom 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., dalje ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.

11. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 41/14. - dalje u tekstu: ZZP/14), kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, sud prvog stupnja zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštene, a onda i ništetne.

12. Naime, pravilno prvostupanjski sud na osnovu svih predloženih i provedenih dokaza utvrđuje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, jer je ugovor sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem te jer isti predstavlja tipski ugovor, a tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta odnosno da tuženik s tužiteljem prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Navedeno prvostupanjski sud utvrđuje na osnovi iskaza tužitelja.

13. Sukladno odredbi članka 22. ZOO dopušteno je ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru o kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnika kredita (tužitelja), te tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi. Isto tako pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik nije učinio, te isto uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

14. Tijekom postupka nije utvrđeno da bi tuženik tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, a bitno je da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita ( potrošač) nije mogao pregovarati o valutnoj klauzuli ( što je utuženo u ovom postupku ), a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike promjene tečaja CHF (što je utuženo), upravo tužitelj je morao sam plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak preko 40 % više ( u jednom razdoblju ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužiteljicu).

14.1. Solemnizacija navedenog ugovora iz koje je vidljivo da je tužitelj upoznat sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i da odgovora njegovoj pravoj volji po ocjeni ovoga suda ne dokazuje da se pojedinačno pregovaralo o odredbama predmetnog ugovora jer dužnost javnog bilježnika pri solemnizaciji predmetnog ugovora nije bila upoznati tužitelja sa parametrima o kojima ovisi promjena tečaja CHF.

15. Pri ocjeni žalbenih tvrdnji tuženika o postojanju žalbenih razloga iz odredbe članka 355. i članka 356. ZPP-a, važno je reći da je predmetnoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu sa odredbama članka 131. do članka 141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. toga Zakona (odnosno članka 120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača - ”Narodne novine” broj 41/14., 110/15.), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga Zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

16. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 odnosno članka 120. ZZP/14 nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj je u skladu sa odredbom članka 502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici u skladu sa odredbom članka 118. ZZP/14, vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača. Tuženik ničim nije (a nije niti predlagao dokaze na temelju kojih bi se isto utvrdilo) dokazao da su stranke pregovarale o spornoj odredbi ugovora.

17. Po ocjeni ovoga suda drugog stupnja, sud prvog stupnja izvodi pravno utemeljeni zaključak da je ugovorna odredba u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje rata kredita u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju za valutu CHF na dan ispunjenja obveze nepoštena odredba u smislu odredbe članka 81. i članka 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03. dalje ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o odredbi iz koje nisu bili jasno vidljivi parametri za promjenu tečaja CHF, jer se radilo o odredbi unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženici i jer se o toj odredbi nije pregovaralo. Stoga je pravilan i zaključak suda o njenoj ništetnosti u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03. Naime, tuženik nije predložio izvođenje dokaza kojima bi dokazivao da su stranke o predmetnim odredbama o valutnoj klauzuli pregovarale te da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, ali to ne na način da su mu ih učinili razumljivima samo formalno i gramatički, a kako tuženik poima razumljivost predmetnih ugovornih odredbi – već naprotiv, da su mu ih učinili razumljivima i suštinski, kako pitanje razumljivosti poima i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Ovaj sud drugog stupnja, kao i prvostupanjski sud, zaključuje da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli – otplati kredita prema tečaju valute CHF važećem na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer u istoj nisu navedeni mogući povećani rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču sve to na transparentan način objašnjeno, kako bi on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga za njega mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (banku) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne, sve to u smislu naprijed navedenih propisa.

18. Tužitelj se može pozivati na ništetnost ugovornih odredbi, neovisno što je kredit otplaćen, jer primjenom članka 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se. Nezakonitost konkretnih ništetnih odredbi ugovora o kreditu se procjenjuje primjenom materijalnopravnih zakonskih odredbi koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a njezino značenje cijeni se s obzirom na to od kakvog je utjecaja ona bila na prava i obveze stranaka koje proizlaze iz ugovora. Stoga tuženik neosnovano ističe da se može smatrati da bi se radilo o nezakonitosti odnosno zabrani manjeg značenja samo zbog toga što su stranke ispunile svoje ugovorne obveze a njihova ništetnost nije imala za posljedicu ništetnost cijelog ugovora.

19. Kako je između stranaka nesporno da je tužitelj temeljem ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzulu za koju je tijekom postupka utvrđeno da je ništetna, odnosno nije sporno da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF više platio iznos od 4.806,07 EUR (nije sporna visina tužbenog zahtjeva), tuženik je dužna vratiti tužitelju navedeni iznos temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja primjenom članka 1115. ZOO-a, jer je tuženik nesavjesni stjecatelj, jer je do stjecanja došlo po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud neosnovano smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem. Naime, u pobijanoj presudi prvostupanjski sud je izričito naveo zbog čega smatra da je tuženik bio nesavjestan stjecatelj odnosno da je tuženik kao financijska institucija imao saznanja o riziku ugovaranja kredita u valuti CHF, koja je bila tzv. Valuta utočišta i pružala je bankama velike profite, a potrošačima značajno povećavala iznose koje su plaćali tijekom otplate kredita. Uz navedeno nedvojbeno je tijekom postupka utvrđeno da je upravo tuženik odredbu o valutnoj klauzuli sastavio i unio u tipski ugovor koji je upravo on sastavio i na čije odredbe tužitelj nije mogao utjecati. O navedenoj odredbi stranke nisu pregovarale i ista je prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača jer je upravo tužitelj temelje takve ništetne ugovorne obveze tuženiku isplatio znatno veći novčani iznos od onoga koji bi platio da takve ugovorne odredbe nije bilo.

20. U vezi odluke o troškovima postupka tuženik sadržajno ne iznosi žalbene razloge pa kako drugostupanjski sud u tom dijelu prvostupanjske odluke ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, to je ovaj sud žalbu i u dijelu kojim se pobija odluka o troškovima ocijenio neosnovanom.

21. Tuženik nije uspio sa žalbom, pa mu se ne dosuđuje trošak žalbe.

Bjelovar, 7. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dobrila Ćuruvija