REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-78/2021-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] , iz [adresa], zastupan po punomoćnici Višnji Babić, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Privredna banka Zagreb, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 22. studenog 2024., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Višnje Babić, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika Mirka Jelić, odvjetnika, 7. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe odredbe Ugovora o kreditu br. 9011926673 koji su tužitelj PČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] , iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kao kreditor sklopili 20. rujna 2006. u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te da ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju PČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati s osnova valutne klauzule iznos od 2.704,06 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

-11,02 € od 1.11. 2008.

-11,86 € od 1. 1. 2009.

-13,89 € od 1. 2. 2009.

-14,78 € od 1. 3. 2009.

-11,98 € od 1. 4. 2009.

-12,42 € od 1. 5. 2009.

-8,78 € od 1. 6. 2009.

-5,67 € od 1. 7. 2009.

-6,37 € od 1. 8. 2009.

-8,16 € od 1. 9. 2009.

-7,96 € od 1. 10. 2009.

-6,25 € od 1. 9. 2009.

-9,45 € od 1.12. 2009.

-11,78 € od 1. 1. 2010.

-15,54 € od 1. 2. 2010.

-14,56 € od 1. 3. 2010.

-19,40 € od 1. 4. 2010.

-18,34 € od 1. 5. 2010.

-20,55 € od 1. 6. 2010.

-35,23 € od 1. 7. 2010.

-32,09 € od 1. 8. 2010.

-40,55 € od 1. 9. 2010.

-37,83 € od 1. 0. 2010.

-32,07 € od 1.11. 2010.

-43,21 € od 1.12. 2010.

-57,07 € od 1. 1. 2011.

-47,51 € od 1. 2. 2011.

-50,98 € od 1. 3. 2011.

-46,32 € od 1. 4. 2011.

-47,02 € od 1. 5. 2011.

-65,55 € od 1. 6. 2011.

-66,80 € od 1. 7. 2011.

-82,79 € od 1. 8. 2011.

-75,03 € od 1. 9. 2011.

-66,49 € od 1.10. 2011.

-65,42 € od 1.11. 2011.

-64,66 € od 1.12. 2011.

-68,42 € od 1. 1. 2012.

-72,37 € od 1. 2. 2012.

-72,67 € od 29. 2. 2012.

-70,02 € od 1. 4. 2012.

-71,33 € od 1. 5. 2012.

-72,57 € od 1. 6. 2012.

-70,60 € od 1. 7. 2012.

-71,26 € od 1. 8. 2012.

-70,15 € od 1. 9. 2012.

-67,34 € od 1.10. 2012.

-70,31 € od 1.11. 2012.

-71,95 € od 1.12. 2012.

-71,38 € od 1.1. 2013.

-65,02 € od 1. 2. 2013.

-70,44 € od 1. 3. 2013.

-70,70 € od 1. 4. 2013.

-68,42 € od 1. 5. 2013.

-62,35 € od 1. 6. 2013.

-62,19 € od 1. 7. 2013.

-63,50 € od 1. 8. 2013.

-65,95 € od 1. 9. 2013.

-69,74 € od 1.10. 2013.

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati troškove postupka u iznosu od 2.288,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik s dijelom troška postupka u iznosu od 250,00 eura kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovoga suda podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

1.1. Tužitelj u tužbi između ostalog navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu broj 9011926673 od 20.9.2006., solemniziran po Javnom bilježniku Nada Kemec 21.9.2006. pod brojem OU-702/06. kojim je tužitelju odobren kreditu u visini od 24.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, namjenski, sa kamatama od 4,60% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom Banke o kreditiranju građana, nadalje da se korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu u roku od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja i uz obvezu tuženika da pravodobno i pouzdano obavijesti tužitelja o eventualnoj promjeni anuiteta.

1.2. Navodi da se o odredbama ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije posebno pregovaralo niti je za tužitelja postojala takva mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope kao niti o valutnoj klauzuli.

1.3. Ukazuje na točku 7. Ugovora vezano uz otplatu kredita kojom je ugovoreno da bi tužitelj trebao prihvatiti sve naknadne promjene kamatne stope i anuiteta iz točke 4. ugovora prema Odlukama banke.

1.4. Ističe da tuženik nije tužitelja prilikom zaključenja ugovora upoznao sa općim rizikom vezanim uz svaku valutnu klauzulu kao i sa mogućnošću promjene visine kamatne stope te da je time postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a sve jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

1.5. Tužitelj navodi da je kredit otplatio u cijelosti.

1.6. Ističe da je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora propustio upoznati tužitelja sa općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, sa rizikom vezanim za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, nadalje o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan i na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope zbog čega je tužitelj došao u situaciju da se anuiteti kredita koje je plaćao tuženiku povećavaju na mjesečnoj razini i koliko god plaćao najveći dio anuiteta odlazio je na kamate a glavnica kredita se umanjivala u minimalnim iznosima.

1.7. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013. koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž- 7129/13-4 od 13.6.2014. kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 u kojima je donesena odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima.

1.8. Poziva se i na odredbu čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je određeno da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana.

1.9. Ističe da je odredba o valutnoj klauzuli ključna ugovorna odredba i da je u konkretnom ugovoru ista ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, pa ista odredbe na taj način uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, da je na nepošten način ugovorena valutna klauzula u konkretnom ugovoru i da ugovorne odredbe prosječnom potrošaču nisu bile razumljive kao niti način izračuna i identificiranja razloga o kojima će ovisiti buduća promjenjivost valutne klauzule.

1.10. Tužitelj navodi da ne može postaviti konačni tužbeni zahtjev jer ne raspolaže podatcima potrebnim za postavljanje zahtjeva i predlaže naložiti tuženiku dostavu iste dokumentacije i provođenje dokaza financijskim vještačenjem, tako da tužbu postavlja u smislu odredbi čl. 186 b st. 3 Zakona o parničnom postupku kao stupnjevitu tužbu 1.11. Traži da se utvrde ništetnim dijelovi odredbe Ugovora o kreditu br. 9011926673 od 20.9.2006. u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da se obveže tuženika da mu s osnova razlike valutne klauzule švicarskog franka isplati određeni novčani iznos od koji će se točno utvrditi nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja a sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate.

2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Ističe kako iz odredbi čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

2.2. Navodi da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, individualni potrošač se na presudu ne može pozivati. Smatra da u postupku isplate preplaćenog, sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku.

2.3. U odnosu na pitanje valjanosti ugovorene valutne klauzule, poziva se na odredbu članka 22. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu i valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ističe da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima jer je smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO i nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule.

2.4. Tuženik ukazuje i na činjenicu kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta i da predstavlja odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu tako da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan.

2.5. Ističe da je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo, odnosno da se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara.

2.6. Ukazuje na činjenicu da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, što obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna.

2.7. Zaključno, tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja i predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih činjeničnih navoda.

4. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011926673 od 20.9.2006., solemniziran po Javnom bilježniku Nada Kemec 21.9.2006. pod brojem OU-702/06. kojim je tužitelju odobren kreditu u visini od 24.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, namjenski, sa kamatama od 4,60% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom Banke o kreditiranju građana, nadalje da se korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu u roku od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja Nije sporno da je kredit odobren za adaptaciju stambenog objekta. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

5. Sporno je da li su u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne, ima li sada tužitelj pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

6. U dokaznom postupku, pročitan je Ugovor o kreditu (str. 8-13 spisa), izvršen je uvid u plan otplate (str. 6-7 spisa), u otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (str. 69-72 spisa), u knjigovodstvenu karticu (str. 73-82 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka Filipa Tolić od 1. kolovoza 2024. (str. 56-82 spisa). Provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku Filipu Tolić iz Slavonskog Broda i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

7. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a prigovorio je nalazu u dijelu u kojem je vještak koristio početni tečaj kao fiksni u periodu otplate kredita, za što smatra da nije bila volja ugovornih strana. Navedeni prigovor je sud odbio kao neosnovan iz razloga što tužitelj tužbeni zahtjev temelji na ništetnoj ugovornoj odredbi kojom se otplata kredita vezala uz tečaj CHF.

8. Tužitelj je prihvatio nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavio konačni specificirani tužbeni zahtjev.

9. Osim toga, nije proveden dokaz saslušanjem osobnog bankara i javnog bilježnika koje dokaze je tuženik predložio u odgovoru na tužbu i odustao od istih na pripremnom ročištu održanom 5. travnja 2024.

10. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

11. Iz Ugovora o kreditu broj 9011926673 od 20. rujna 2006. utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu s posebnom namjenom, kao kredit za adaptaciju stambenog objekta (čl. 2.1.) u iznosu od 24.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.) i s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 7.1.).

12. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je u tijeku 2006. zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom, da se radilo o namjenskom kreditu u svrhu adaptacije postojećeg stambenog objekta koje je u naravi njegova obiteljska kuća i da je zbog toga otišao kod tuženika jer je kod tuženika imao otvoren svoj osobni račun. Iskazao je da se sjeća da je bio upućen na osobnog bankara za kojeg se samo mogao sjetiti da se radilo o ženskoj osobi. Istakao je da je tada htio kredit za adaptaciju kuće i to u eurima a da mu je bankar savjetovala i preporučila da su puno povoljniji krediti vezani uz valutu CHF sa kojom se prethodno do tada nikada nisam susreo, da mu je bankar rekla da se radi o stabilnoj i sigurnoj valuti i da je tome povjerovao. Znao je i da je ugovorena promjenjiva kamata na što nije posebno obraćao pozornost upravo zbog informacije od bankara u kojoj mu je rekla da je valuta stabilna, a da se i ne očekuju bilo kakve promjene u visini kamate, da bi se radilo o nekakvih 100 kuna gore dole. Istakao je da u prodajnom razgovoru niti u jednom trenutku nije bio upozoren na nikakav rizik vezan uz ovako realizirani kredit, a u razgovoru je bilo govora da je Švicarska sigurna zemlje, pa tako i njegov kredit. Nadalje tužitelj je iskazao da mu je rata kredita od početnih 1.200,00 kn otišla na preko 2.000,00 kn, da je zbog toga išao u banku i dobio informaciju da je to tako, da tečaj raste i da oni tu ne mogu ništa. Kredit je otplatio u cijelosti u 2013.godini a u vrijeme realizacije kredita i samog tečaja kredita nije na sebi imao nikakav obrt niti udjele u trgovačkom društvu. Istakao je da kada je dogovorio sve što ga je zanimalo vezano za kredit, a to je iznos kredita i iznos rate kao i period otplate, da je nakon par dana došao u banku gdje ga je čekao unaprijed pripremljeni ugovor koji je samo potpisao i kod bilježnika ovjerio te da niti kod bilježnika nije bilo nikakvog razgovora o samom kreditu. Kreditom je adaptirao stambeni objekt koji je njegova obiteljska kuća u kojoj je živio i tada i danas. Realizacija kredita je išla jako brzo od dogovora do sklapanja ugovora, par dana a u prodajnom razgovoru su mu prezentirani uvjeti pod kojima može realizirati kredit i nije mogao utjecati na niti jednu ugovornu odredbu. Istakao je da nije išao u druge banke raspitivati se jer je išao upravo kod svoje banke kojoj je vjerovao. Iskazao je i da ne zna što u biti znači valutna klauzula jer nema financijskih znanja, ali je mislio da to banka zna.

13. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji i siguran, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njegov je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, prijepisu knjigovodstvene kartice, iz koje je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla.

14. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, utvrđeno je da je kredit realizirao radi adaptacije stambenog objekta, u naravi obiteljske kuće, koju je koristio i još uvijek koristi samo za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

15. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje osobe bankara od kojeg dokaza je odustao na pripremnom ročištu. Prema čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok je sukladno st. 2. istog članka prvostupanjski sud ovlašten odlučivati koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Za ovaj spor odlučna je činjenica da li je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu mogao pregovarati o sadržaju spornih ugovornih odredbi na način da utječe na njihov sadržaj, a tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije ni tvrdio da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora imao mogućnost pregovarati o istima niti da je službenik banke bio ovlašten i mogao mijenjati sadržaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Pri tome valja reći da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF ništetna, jer o njoj banke (među kojima i tuženik) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

16. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7.2. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1.studenog 2004. do 31.prosinca 2008., u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

17. Stoga je odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata. U postupku je iskazom tužitelja utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

18. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju umirovljenik i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

19. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

20. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7.2. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen povoljnijim od kredita koji je namjeravao realizirati i koji bi bio vezan uz euro, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.

21. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod I. izreke presude.

22. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO), da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

23. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

24. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

25. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

26. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

27. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

28. Kako je tužba podnesena 15. veljače 2021. to do podnošenja tužbe svakako nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018.

29. Glede visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke Filipu Tolić. Vještak je u skladu sa zadatkom izradila nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF, uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužitelj više platio iznos od 2.704,06 eura.

30. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka nije imao nikakvih primjedbi i u skladu sa istim, postavio je konačni tužbeni zahtjev podneskom od 14. kolovoza 2024. kojim potražuje glavno dugovanje u iznosu od 2.704,06 eura skupa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

31. Kako je nesporno u postupku utvrđeno da tužitelju pripada pravo na povrat neosnovano plaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule koje iznose je vještak izračunao u svom nalazu od 1. kolovoza 2024., odlučeno je kao pod II. izreke presude.

32. Tuženik također nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, no prigovorio je nalazu iz razloga što je temeljen na premisi da je među strankama ugovoren fiksni tečaj, odnosno fiksna kamata, što nije bila ugovorna volja stranaka. Ustrajao je na tvrdnjama da su sve promjene kamata u tijeku otplate kredita bile u skladu sa zakonskim propisima. Sud navedeno nije cijenio osnovanim jer je u suprotnosti s utvrđenjima iz presuda po kolektivnim tužbama zaštite interesa potrošača kao i provedenim dokazima iz ovog postupka.

33. Tuženik se protivio i preinaci tužbenog zahtjeva koju je sud dopustio temeljem odredbe čl. 190. st.3. ZPP-a, jer je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka i iz razloga što bi nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bilo nametnuto ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97,6/99-pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu. U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužitelju, već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegovog prava na naknadu štete, čime se tužitelju dalje nameće prekomjeran teret. Stoga, odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a, čime bi bila narušena sama bit tužiteljevog prava na pristup sudu.

34. Tuženik je podneskom od 30. kolovoza 2024. istako i prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva koji prigovor je ovaj sud odbio kao neosnovan. Nesporno je da je tužitelj podnio tzv. stupnjevitu tužbu s pretpostavljenom vrijednošću predmeta spora, sve iz razloga što nije raspolagao podatcima niti dokumentacijom za postavljanje tužbenog zahtjeva. Nesporno je i da je tužbeni zahtjev postavio odmah nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Vezano uz zastaru "preinačenog" dijela tužbenog zahtjeva ukazuje se i na stajalište sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. u kojem se navodi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

35. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je u cijelosti uspio u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev zbog čega mu je sud dodijelio pravo na nužne i potrebne troškove vođenja predmetnog postupka.

36. Tuženik je zatražio naknadu troška u iznosu od 2.538,27 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak odgovora na tužbu 200,00 eura (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištima 5.4.2024. i 22.11.2024. za svako po 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 29.3.2021,

2.1.2024., 14.8.2024. i 3.10.2024. za svaki 200,00 eura ili ukupno 800,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.500,00 eura skupa s pripadajućim PDV od 375,00 eura, ukupno 1.875,00 eura..

37. Istovremeno tužitelju su priznati u cijelosti kao nužni i potrebni trošak sudske pristojbe u iznosu od 13,27 eura uvažavajući postavljenu visinu tužbenog zahtjeva kao i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura, ili ukupno 413,27 eura.

38. Slijedom, ukupni priznati troškovi u ovom postupku iznose 2.288,27 eura kako je to i odlučeno pod III. izreke presude.

39. Na priznati trošak tuženiku su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022).

40. Tuženiku nije priznat kao nužan i potreban trošak sastava podneska od 11.10.2024 iz razloga što je navode podneska mogao iznijeti u prethodno dostavljenom podnesku od 3.10.2024. Ukupno tužitelju nije priznato pravo na 250,00 eura zatraženog troška kako je to i odlučeno pod IV. izreke presude.

Slavonski Brod, 7. siječnja 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Višnja Babić, Slavonski Brod,

2. OD Leko i partneri, Zagreb.