Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-427/2022-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja EL, OIB: [osobni identifikacijski broj], IL, OIB: [osobni identifikacijski broj], mlt. ŽL, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po majci i zakonskoj zastupnici EL, svi iz [adresa], svi zastupani po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku u Vukovaru, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 27. studenog 2024. u prisutnosti tužiteljice EL, zamjenika punomoćnika tužitelja Pere Ivanovića, odvjetnika u Vukovaru i zamjenice punomoćnika tuženika LL odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, 7. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 3208037642/06 sklopljenog između pravnog prednika tužitelja KL, [adresa], I. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka Banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 dana 8. prosinca 2006. a sve u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 da I-tužitelju EL, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 199,31 eura, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31. srpnja 2015., te od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, te od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, i to:

- 0,68 eura od 1. studenog 2009. do isplate,

- 1,92 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 2,43 eura od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 2,96 eura od 1. veljače 2010. do isplate,

- 2,82 eura od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 3,72 eura od 1. travnja 2010. do isplate,

- 3,49 eura od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 3,94 eura od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 6,49 eura od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 5,91 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- 8,08 eura od 1. rujna 2010. do isplate,

- 6,94 eura od 1. listopada 2010. do isplate,

- 6,07 eura od 1. studenog 2010. do isplate,

- 8,69 eura od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 10,31 eura od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 9,14 eura od 1. veljače 2011. do isplate,

- 9,31 eura od 1. ožujka 2011. do isplate,

- 8,47 eura od 1. travnja 2011. do isplate,

- 8,73 eura od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 11,60 eura od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 12,00 eura od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 15,18 eura od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- 14,02 eura od 1. rujna 2011. do isplate,

- 12,23 eura od 1. listopada 2011. do isplate,

- 12,18 eura od 1. studenog 2011. do isplate,

- 11,98 eura od 1. prosinca 2011. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da II-tužitelju IL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po majci i zz EL, isplati novčani iznos od 199,31 eura, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31. srpnja 2015., te od 1.kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, te od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, i to:

- 0,68 eura od 1. studenog 2009. do isplate,

- 1,92 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 2,43 eura od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 2,96 eura od 1. veljače 2010. do isplate,

- 2,82 eura od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 3,72 eura od 1. travnja 2010. do isplate,

- 3,49 eura od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 3,94 eura od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 6,49 eura od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 5,91 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- 8,08 eura od 1. rujna 2010. do isplate,

- 6,94 eura od 1. listopada 2010. do isplate,

- 6,07 eura od 1. studenog 2010. do isplate,

- 8,69 eura od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 10,31 eura od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 9,14 eura od 1. veljače 2011. do isplate,

- 9,31 eura od 1. ožujka 2011. do isplate,

- 8,47 eura od 1. travnja 2011. do isplate,

- 8,73 eura od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 11,60 eura od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 12,00 eura od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 15,18 eura od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- 14,02 eura od 1. rujna 2011. do isplate,

- 12,23 eura od 1. listopada 2011. do isplate,

- 12,18 eura od 1. studenog 2011. do isplate,

- 11,98 eura od 1. prosinca 2011. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da III-tužitelju mldb. ŽL, OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa], po majci i zz EL, isplati novčani iznos od 199,31 eura, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31. srpnja 2015., te od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, te od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, i to

- 0,68 eura od 1. studenog 2009. do isplate,

- 1,92 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 2,43 eura od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 2,96 eura od 1. veljače 2010. do isplate,

- 2,82 eura od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 3,72 eura od 1. travnja 2010. do isplate,

- 3,49 eura od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 3,94 eura od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 6,49 eura od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 5,91 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- 8,08 eura od 1. rujna 2010. do isplate,

- 6,94 eura od 1. listopada 2010. do isplate,

- 6,07 eura od 1. studenog 2010. do isplate,

- 8,69 eura od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 10,31 eura od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 9,14 eura od 1. veljače 2011. do isplate,

- 9,31 eura od 1. ožujka 2011. do isplate,

- 8,47 eura od 1. travnja 2011. do isplate,

- 8,73 eura od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 11,60 eura od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 12,00 eura od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 15,18 eura od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- 14,02 eura od 1. rujna 2011. do isplate,

- 12,23 eura od 1. listopada 2011. do isplate,

- 12,18 eura od 1. studenog 2011. do isplate,

- 11,98 eura od 1. prosinca 2011. do isplate, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da tužitelju I-tužitelju EL, OIB: [osobni identifikacijski broj]; II- tužitelju IL, OIB: [osobni identifikacijski broj], III-tužitelju mldb. ŽL, OIB: [osobni identifikacijski broj], po majci i zz EL, svi na adresi [adresa], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.151,54 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 8 dana od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se prigovor radi prijeboja u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelji su 23. studenog 2022. podnijeli tužbu u kojoj navode da su dana **.**.2006. BL i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 3208037642/06, a prema kojem je tuženik kao kreditor KL kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 9.215,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, a radi kupnje osobnog vozila.

1.1. Tužitelji navode da su nasljednici korisnika kredita sada pok. KL.

1.2. Tužitelji navode da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe udruge Franak, nesporno utvrđeno da je navedena odredba ništetna, odnosno da je kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći se u njima nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) te da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Navode da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je odlučeno u oglednom postupku između ostalog utvrđeno da je pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i nastavno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

1.3. Tužitelji navode da je ugovarajući odredbu valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenja visinu novčane naknade koju korisnik kredita ima za isplatiti na ime anuiteta kredita. Ovakva ugovorna odredba bila je obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita. Na ovaj način, prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika, tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega smatram navedenu odredbu ništetnom. Na ovaj način, tuženik kao kreditor je iskoristio nestručnost i neznanje tužitelja namećući mu ništetnu odredbu.

1.4. Tužitelji predlažu da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, te naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos koji je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene tečaja valute CHF, a koji iznos će odrediti nakon što tuženik dostavi dokumentaciju i nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, navodeći da je ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika.

2.1. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i to kako po osnovu tako i po visini.

2.2. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

2.3. Također navodi da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, broj: Rev-2221/2018 potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te tuženik smatra da su obje odluke nepravilne i nezakonite a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine.

2.4. Tuženik ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz predmetnog ugovora o kreditu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

2.5. Također navodi da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovopredmetnom ugovoru o kreditu odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete.

2.6. Tuženik osporava i potraživanje zateznih kamata na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, te ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe.

2.7. Tuženik ističe i prigovor zastare.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, tužitelji ističu da se potrošači u pojedinačnim sporovima koje su ovlašteni pokrenuti radi ostvarivanja svojih individualnih interesa kao što je npr. naknada štete, mogu pozvati na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, jer odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene s iste pravne osnove koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, jer se povreda odnosi samo na one nepoštene ugovorne odredbe koje su bile korištene u razdoblju kad je utvrđeno da je povreda počinjena. Sve navode je tuženik isticao u predmetu koji je vođen povodom kolektivne tužbe u slučaju „Franak“, i na navode iz odgovora na tužbu prethodno je odlučeno u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi u navedenom predmetu.

3.1. Tužitelji navode da je nesporno kako je tužitelj svojim potpisom na ugovoru pristao na sklapanje istoga, kao i da je sporni ugovor solemniziran kod javnog bilježnika. Sporno je koliko je tužitelj bio zapravo upoznat s pojedinim odredbama ugovora, poglavito dijela koji se odnosi na valutnu klauzulu. Naime, banke su aktivno savjetovale potrošače da uzmu kredit u švicarskim francima kao povoljniji, uz obećanja da nikakva promjena njihovih mjesečnih anuiteta-rata u iznosima preko 200,00 kuna nije izgledna, dok su rizik promjene tečaja ignorirale ili umanjivale, prešutjevši upozoriti potrošače na ono što su znale. Tuženik tužitelja prilikom sklapanja ugovora nije upoznao s učestalošću promjena tečajeva svjetskih valuta te s današnjom situacijom „plivajućih valuta“ te brojnim faktorima koji utječu na kretanje tečajeva, što ih čini teško predvidivim na dulji rok od deset, dvadeset ili trideset godina, a također je tuženik propustio upoznati tužitelja o potpuno predvidivom pritisku kapitala iz buduće EURO zone na tečaj švicarskog franka. Tuženik ponajprije nije prilikom sklapanja ugovora upoznao tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom uz činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, te o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan. Nadalje, iako je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, to se pretpostavlja da je tužitelj bio upoznat s svim pojedinim ugovornim odredbama, odnosno ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Slijedom navedenog, nedvojbeno se može zaključiti kako tužitelj nije bio informiran o bitnim sastojcima ugovora, a zbog svoje nestručnosti, pristao je na potpis i takvog ugovora.

4. U podnesku od 20. svibnja 2024. tuženik je istakao prigovor radi prijeboja kojim predlaže, ukoliko sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljima u iznosu od 61,07 eura zajedno sa zateznim kamatama, koja se odnosi na novčani iznos u vrijeme dok je tečaj CHF bio manji od početnog. Nakon provedenog vještačenja tuženik je specificirao ovaj prigovor i potražuje iznos od 71,47 eura, zajedno sa zateznim kamatama.

5. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelji su podneskom od 18. listopada 2024. specificirali tužbeni zahtjev, te i dalje predlažu da sud proglasi ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, te traže da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 199,31 eura svakom tužitelju, zajedno sa zateznim kamatama, a kako je navedeno u izreci ove presude.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao otplatni plan (stranica 12.-14. spisa), obavijest o isplati kredita (stranica 15. spisa), ugovor o kreditu (stranica 16.-20. spis), rješenje o nasljeđivanju i rješenje o dopuni (stranica 21. -25. spisa), nalazu i mišljenje vještaka (stranica 237. -243. spisa), te je saslušao tužiteljicu EL.

7. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

8. Rješenjem broj: P-427/2022-7 od 13. veljače 2024. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.

9. Tijekom postupka nije sporno da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-1401/12 od 4. srpnja 2013, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužena banka u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navedenu presudu potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

10. Tijekom postupka sporno je da li je prednik tužitelja imao svojstvo potrošača, sporno je jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, sporno je da li je kod zaključenja ugovora o kreditu postojala ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sporno je da li se utvrđenja u postupku povodom kolektivne tužbe mogu primijeniti u ovom postupku. Također je sporno je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

11. Uvidom u ugovor o kreditu utvrđeno je da su BL i tuženik **.**.2006. sklopili ugovor o kreditu broj 3208037642/06, ovjeren kod javnog bilježnika Nikole Vulića iz Vinkovaca pod brojem OU-520/06, prema kojem je tuženik kao kreditor, KL kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 9.215,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Utvrđeno je da je ugovoren rok otplate kredita od 60 mjeseci, te da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,00% godišnja, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Utvrđeno je da je kredit odobren radi kupnje osobnog automobila.

12. Uvidom u rješenje o nasljeđivanju koje je donio javni bilježnik Nikola Vulić kao povjerenik Općinskog suda u Vinkovcima broj: O-1638/20 od 29. siječnja 2021. i rješenje o dopuni navedenog rješenja o nasljeđivanju utvrđeno je da je BL preminuo **.**.2020. i da su njegovim nasljednicima proglašeni ovdje tužitelji u 1/3 dijela svaki.

13. U pogledu spora o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 3. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

14.1. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra HL i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

15. Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

16. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16.1. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16.2. Odredbom članka 83. ZZP propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor.

16.3. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. i 2. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

17. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj: P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

18. Iz iskaza tužiteljice EL proizlazi da je da je ona supruga sada pok. KL te joj je poznato da je njezin suprug sklopio ugovor o kreditu sa Zagrebačkom bankom radi kupovine osobnog vozila. Ona nije bila prisutna sa suprugom kada je išao u banku radi sklapanja ugovora o kreditu te je njezin suprug uglavnom vodio brigu o otplati kredita. Poznato joj je da je za vrijeme otplate kredita rata kredita porasla zbog promjene tečaja CHF. Navela je da je osobno vozilo kupljeno novcem od kredita koristio njezin suprug za osobne potrebe. Također je navela da je njezin suprug bio zaposlen u policiji i da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta niti je imao udjele u trgovačkim društvima.

19. Obzirom na sve navedeno odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF predstavljaju ugovorne odredbe u odnosu na koje je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa zaštite potrošača.

19.1. Odredba o promjeni kamatne stope kao cijeni kredita i vezivanje glavnice kredita uz CHF su ključne odredbe ugovora o kreditu od kojih zavisi rata kredita, pa sukladno tome i konačni iznos koji će ugovaratelj platiti davatelju kredita, a koji parametri su najbitniji za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani ili visinu glavnice prepustiti promjeni tečaja CHF, dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita bilo je potrebno pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kao i sve informacije koje bi mogle utjecati na promjenu tečaja CHF, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga, obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to dio odredbe članka 6. ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, nije razumljiv. Kriteriji o ugovaranju CHF kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba ocjenjena kao nerazumljiva, pa time i nepoštena

20. Sukladno članku 502.c ZPP-a ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

21. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. Iz navedene revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502. c ZPP-a o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

22. Tijekom postupka je utvrđeno da prednik tužitelja ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 5. stavka 1. točke 15. ZZP, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

22.1. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor prednik tužitelja zaključi kao fizička osoba i da je isti kredit odobren za kupnju osobnog automobila.

22.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužiteljima kao nasljednicima osobe koja je sklopila ugovor o kreditu pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer svojstvo potrošača prednika tužitelja proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

23. Slijedom svega navedenog sud je ocijenio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

24. Radi utvrđivanja preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borković iz Vinkovaca. U svom nalazu vještak navodi da su tuženik i prednik tužitelja dana 8. prosinca 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 3208037642/06 kojim se predniku tužitelja stavlja na raspolaganje iznos od 9.215,59 CHF, protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za kupovinu vozila. Otplata kredita ugovorna je s rokom od 60 jednaka mjesečna anuiteta kunske protuvrijednosti 173,91 CHF. Kao početni tečaj u izračunu primijenjen je važeći tečaj na dan isplate kredita 12. prosinca 2006. za 1 CHF = 4,615078 kuna.

24.1. Vještak je naveo da ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po predmetnom ugovoru o kreditu iznosi 669,41 eura. Vještak je u nalazu i mišljenju iskazao ugovorene i stvarno plaćene anuitete za svaki mjesec tijekom trajanja otplate kredita. Vještak je također naveo da je uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate po ugovoru o kreditu utvrđeno je da je tužitelj platio manje anuitete (tzv. negativna tečajna razlika) u iznosu od 71,47 eura. Vještak navodi da je razlika anuiteta nastala uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu utvrđena u visini od 597,94 eura.

25. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik je naveo da nema primjedbi na matematički izračun vještaka, ali i dalje osporava potraživanje tužitelja.

26. Na glavnoj raspravi od 27. studenog 2024. vještak je naveo da ostaje kod nalaza i mišljenja u cijelosti.

27. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, cijeneći njegov nalaz stručnim i objektivnim, osnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i opće prihvaćenoj metodologiji vještačenja u identičnim predmetima.

28. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog promjene tečaja CHF platio viši iznos od 597,94 eura, to je sud donio odluku da tuženik isplati tužiteljima iznos od 199,31 eura svakom tužitelju što predstavlja 1/3 dijela iznosa od 597,94 eura.

29. Budući je tijekom postupka utvrđeno da je tuženik navedene novčane iznose primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, to je je temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, dalje u tekstu ZOO/05) obvezan vratiti tužiteljima navedeni novčani iznos i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.).

30. Tužitelji su u ovom postupku aktivno legitimirani budući su proglašeni zakonskim nasljednicima iza pok. KL, sukladno odredbi članka 5. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine broj: 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15. i 14/19.).

31. Odbijen je istaknuti prigovor zastare i to uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope, postala pravomoćna u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. Slijedom toga, zastara potraživanja preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF počinje teći od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 23. studenog 2022., to proizlazi da nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastare kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022.

32. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor radi prijeboja tuženika, a koji se odnosi na tzv. "negativne iznose" tj. iznose koje je tijekom razdoblja otplate kredita tužitelj platio manje u odnosu na početni anuitet i to iz razloga jer plaćanjem tih anuiteta tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio (tako u svojim odlukama i Županijski sud u Splitu poslovni broj Gž-755/21 od 13. listopada 2021., poslovni broj Gž-200/22 od 2. ožujka 2022.), te je iz tog razloga odbijen kao neosnovan isti prigovor tuženika. Također treba navesti da je tužitelj svoje potraživanje umanjio za tzv. negativnu razliku.

33. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu je tuženik dužan naknaditi trošak postupka.

33.1. Sud je tužiteljima priznao trošak za sastav tužbe u iznosu od 120,00 eura, sukladno Tbr. 7. točki 1. u vezi članka Tbr. 40. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podnesaka od 2. kolovoza 2023. i 21. listopada 2024. u iznosu od 120,00 eura za svaki podnesak sukladno Tbr. 8. točki 1. u vezi članka Tbr. 40. točke 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 26. lipnja 2024. i 27. studenog 2024. u iznosu od 120,00 eura za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. u vezi članka Tbr. 40. točke 1. Tarife, za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 60,00 eura sukladno Tbr. 9. točki 3. u vezi članka Tbr. 40. točke 1. Tarife, odnosno ukupno 660,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 165,00 eura sukladno Tbr. 46 Tarife, trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura odnosno ukupno 1.151,54 eura.

33.2. Sud tužiteljima nije priznao trošak za sastav odštetnog zahtjeva budući nisu dostavili dokaz da je odštetni zahtjev zaista dostavljen tuženiku.

34. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima 7. siječnja 2025.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u tri primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Marko Cvrković, Dr. F. Tuđmana 21, [adresa] Vukovar – pun. tužitelja 2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., R. Lopašića 6, [adresa] Zagreb – pun. tuženika