REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br: Pn-230/2021-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužiteljice BL (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Ognjen Krznarić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. (OIB 22694857747), kojeg zastupa punomoćnik Tamara Stanić Sertić, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 19. studenoga 2024. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, dana 7. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o j e:

I Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 2.030,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7.4.2020. godine do isplate i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 1.541,16 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (7.1.25.) do isplate, sve kamate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a sve u roku 15 dana. II Tužiteljica se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.217,13 eura.

Obrazloženje

1. Nije među strankama sporno da je tužiteljica nastradala dana 16.12.2019. godine kao putnica u autobusu reg. oznake [registarska oznaka] u Rijeci.

2. Tužiteljica tvrdi da joj je tuženik, kao osiguravatelj autobusa dužan naknaditi pretrpljenu neimovinsku i imovinsku štetu u iznosu od 4.247,13 eura sa kamatom od dana obraćanja tuženiku u mirnom postupku i da joj je dužan naknaditi troškove postupka s kamatom od dana donošenje ove presude do isplate.

3. Tuženik osporava pasivnu legitimaciju, jer smatra da ugovor o osiguranju koji je imao zaključen u odnosu na autobus (1.) ne pokriva štete koje pretrpe putnici u javnom prijevozu od posljedica nesretnog slučaja. Podredno, tuženik ističe doprinos tužiteljice, jer nije sjedila tj, nije se držala za rukohvat zbog čega je i pala. Predlaže zahtjev odbiti u cijelosti i potražuje naknadu parničnog troška sa kamatom.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u zapisnik, medicinsku dokumentaciju, zdravstveni karton, proveden je dokaz medicinskom vještačenjem i saslušana je tužiteljica, kao stranka, u svrhu dokazivanja.

4.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio, jer je i bez provođenja istih činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.

4.2. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan do iznosa kako je odlučeno u točki I izreke ove presude.

5. Nije za stranke sporno, a utvrđeno je i uvidom u potvrdu MUP-a da je autobus u kojem je tužiteljica bila putnica, imao zaključeno obvezno osiguranje kod tuženika.

5.1. Je li tuženik sa vlasnikom autobusa sklopio obvezno osiguranje putnika u javnom prometu od posljedica nesretnog slučaja nije odlučna, jer tuženik za štetu nastalu tužiteljici kao trećoj osobi odgovara kao osiguratelj koji je s vlasnikom autobusa sklopio ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti. Naime, člankom 22. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, 155/23

– u daljnjem tekstu ZOOP ), određeno je da su ugovorom o osiguranju od automobilske odgovornosti pokrivene i štete od smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari putnika u vozilu kojim je prouzročena šteta.

5.2. Dakle, iz naprijed citirane odredbe zaključak je da putnik u vozilu za koje je sklopljeno obvezno osiguranje putnika u javnom prometu i obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti ima pravo na naknadu u visini osigurane svote (za slučaj smrti ili trajni invaliditet) i na naknadu štete (neimovinsku i imovinsku). Na navedeno upućuje i sadržaj odredbe čl. 20. st. 2. ZOOP-a koja glasi: "Ako je za nastalu štetu odgovoran vlasnik prijevoznog sredstva koji je sklopio ugovor o osiguranju putnika u javnom prometu, u naknadu štete koja pripada oštećenoj osobi na temelju osiguranja od automobilske odgovornosti ne uračunava se iznos koji pripada oštećenoj osobi po osnovi obveznog osiguranja putnika u javnom prometu."

5.3. Zbog toga sud utvrđuje da je tuženik pasivno legitimiran naknaditi tužiteljici pretrpljenu neimovinsku i imovinsku štete.

6. Iz potvrde MUP-a proizlazi da se štetni događaj zbio u 15,00 sati, 16.12.2019. godine (ponedjeljak) u gradskom autobusu, a iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da u autobusu nije sjedila, jer nije bilo mjesta, bilo je doba pred Novu godinu i bila je gužva. Nadalje, tužiteljica iskazuje da je u jednoj ruci imala ručnu torbu, a drugom se držala za okomitu prečku, međutim od siline kočenja nju je "odnijelo", pala je na koljena i "zaplivala" preko putnika koji su već bili na podu.

6.1. Daljnjim uvidom u potvrdu MUP-a utvrđeno je da je u autobusu došlo do štete na pregradnom staklu na zadnjoj strani unutrašnjosti autobusa, kao i da je liječnička pomoć pružena još jednoj putnici.

6.2. Prihvaćajući sve utvrđeno, a posebno cijeneći iskaz tužiteljice, koji se prihvaća kao logičan i uvjerljiv, jer doba godine i sat nastanka šetnog događaja logično ukazuju na gužvu u javnom prometu (ponedjeljak, 15,00 sat, prosinac), sud prihvaća da tužiteljica zbog gužve i nije mogla sjediti. Iako to okolnost sama za sebe i nije odlučna, jer se radi o autobusu javnog prijevoza u kojem je dozvoljeno stajati tijekom vožnje. Nadalje, sud prihvaća da je tužiteljica u prijevozu upotrijebila prosječnu pažnju i adekvatno se držala za prečku i da od siline kočenja nije uspjela ostati na mjestu već je pala. Silina kočenja proizlazi iz činjenice da se ozlijedila još jedan putnica, ali i da je, očito zbog sraza nekoga ili nečega u autobusu, oštećeno i pregradno staklo unutar autobusa.

6.3. Zbog svega utvrđenog sud nastavno utvrđuje da u ponašanju tužiteljice nema doprinosa šteti i da nije zadovoljeni uvjeti za primjenu čl. 1067. st. 2 i 3 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05), a koji propisuju djelomično ili potpuno oslobođenja od odgovornosti osiguravatelja opasne stvari, konkretno autobusa.

6.4. Logičnost svih provedenih dokaza (6. -6.2.) nisu dovedeni u pitanje paušalnim prigovorom tuženika zbog čega sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika za provođenjem kombiniranog sudsko medicinsko prometnog vještačenja, a kojim bi valjalo utvrditi bi li tužiteljica pala da je sjedila, jer nije sjedila niti je morala sjediti, a provedenim dokazima je utvrđeno da se pravilno držala.

7. Za potrebe vještačenje tj. utvrđivanje činjenica koje utječu na visinu štete, sud je pribavio cjelokupni zdravstveni karton tužiteljice, a nastavno je provedeno liječničko vještačenje po vještaku kirurgu i psihijatru.

7.1. Pisanim nalazom i mišljenjem i usmenim očitovanjem vještaka utvrđene su odlučne činjenice za odlučivanje o zahtjevu tužiteljice. Tako je utvrđeno da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila natučenje desnog koljena i lijevo ramena, natučenje glave i akutnu reakciju na stres i poremećaj prilagodbe. Po po primitku u bolnicu napravljen rtg koji nije potvrdio koštane ozlijede, a ordinirano joj je mirovanje, analgetici i lokalna primjena leda. Nakon toga, tužiteljica je obavila kontrolno rtg snimanje, pregledao ju je fizijatar i ordinirao je 10 fizikalnih terapija te ju ponovno pregledao nakon provedene fizikalne terapije dana 26.2.2020. godine, što je bio i kraj liječenja povreda lokomotornog sustava. Tužiteljica je obavila psihološki i psihijatrijski pregled dana 12.2.2020. godine.

7.2. Vještaci dr. Vidrih i dr. B usmeno zajednički obrazlažu nalaz i mišljenje i navode da kod tužiteljice nisu zaostale trajne posljedice zbog ozljeda zadobivenih u utuženom štetno događaju, jer iz zdravstvenog kartona proizlaze ranije dokazane degenerativne promjene na oba koljena i liječenje istih i prije ovdje utuženog štetnog događaja. Nadalje, natučenja i propisana terapija u kojoj je izostala imobilizacija ukazuju da se radilo o ozljedama koje nisu ostavile trajne posljedice. Niti natučenje lijevog ramena nije ostavilo trajne posljedice, jer je vještak pri pregledu tužiteljice utvrdio da se ista žali na bolove u desnom ramenu, a da tijekom gotovo dva mjeseca od štetnog događaja pri posjetu svojem liječniku nije spominjala tegobe lijevog ramena, a niti postoji medicinska dokumentacija temeljem koje bi se mogle utvrditi zaostale posljedice zbog natučenja lijevog ramena. Konačno, u zdravstvenom kartu postoji zapis o bolničkom psihijatrijskom liječenju tijekom 2007. godine.

7.3. Vještaci tijekom usmenog očitovanje objašnjavaju da je tužiteljica trpjela strah, kako ga je utvrdio vještak dr. Vidrih, a temeljem medicinske dokumentacije i to samo vezano uz utuženi štetni događaj, dok ranije psihičke smetnje nisu cijenjene, i sve to i nevezano uz činjenicu da je tužiteljica psihijatra posjetila samo jednom, dva mjeseca nakon štetnog događaja, pri čemu je vještak cijenio prepisanu terapiju, jer da iste nije bilo ocjena strana bila bi duža.

7.4. Vještak kirurg ponavlja tijekom usmenog očitovanja brojne poteškoće vezane uz lokomotorni sustav, tegobe i tijek liječenja istih, a sve prije štetnog događaja, kao što je i ponovio da natučenja, koja je tužiteljica zadobila u utuženom štetnom događaju sama po sebi ne ostavljaju trajne posljedice.

7.5. Konačno, vještaci navode da između objektivnih činjenica iz medicinske dokumentacije i subjektivnog doživljaja tužiteljice postoji velika razlika, da je ona na stresnu situaciju reagirala na svoj način, da ona šepanje veže u ovaj događaj iako je šepanje vezano uz ranije u zdravstvenom kartonu evidentiranim degenerativnim promjenama koljena. Cijeneći sve utvrđeno vještaci navode da su cijenili tijek liječenja, težinu i narav zadobivenih ozljeda, kao i način i duljinu provedenog liječenja i utvrdili da je tužiteljica trpjela bolove jakog intenziteta oko 3 dana, srednjeg oko 6-7 dana, a manjeg još oko 5 tjedana, primarnog straha nije bilo, seknudarni strah jakog intenziteta trajao je 3 dana, srednjeg 10 dana i blažeg do tri mjeseca, a tužiteljici je bila potrebna pomoć i njega u trajanju od 46 sati.

8. Sud je nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti, jer je sačinjen jasno, obrazloženo i u skladu s pravilima struke. Posebno cijeneći usmeno očitovanje vještaka sud je odbio dokazni prijedlog tužiteljice za provođenjem novog medicinskog vještačenja, jer suprotno tvrdnji tužiteljice, nalaz nije u suprotnosti s medicinskom dokumentacijom. Subjektivni doživljaj tužiteljice nije od utjecaja na objektivni nalaz i mišljenje, jer je utvrđeno da ona događaj doživljava potpuno drugačije. Nije niti prihvaćen prijedlog tuženika za provođenjem novog vještačenja, jer je jasno utvrđeno da ranije psihičke smetnje kod tužiteljice nisu cijenjene.

8.1. Povezujući sve gore navedeno ovaj sud utvrđuje da je kod tužiteljice došlo do povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje (čl. 19 st. 2 ZOO-a), a činjenice koje utječu na pravičnu novčanu naknadu propisane su čl. 1100 st. 2 ZOO.

8.2. Povezujući dva gore navedena čl. ZOO-a, imajući u vidu tijek liječenja kod tužiteljice, a kako je već opisano u ovoj presudi, cijeneći dob tužiteljice (rođena 1950. godine) sud smatra da pravična novčana naknada iznosi 1.800,00 eura, jer tijek liječenja, neugodnosti koje su uključivale rtg snimanja i provođenje fizikalne terapije, trajanje bolova i straha opravdavaju taj iznos.

8.3. U odnosu na zahtjev za tuđom pomoći i njegom, koja je tužiteljici pružana od ukućana ukupno 46 sati sati sud utvrđuje da se radi o zahtjevu za naknadu materijalne, nenovčane i nereparirane štete pa sud u smislu ovlasti iz čl. 223 Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) dosuđuje tužiteljici naknadu od 5,00 eura po satu, ocjenjujući isti iznos primjeren troškovima života te stvarnim cijenama koštanja usluga pomoći u kući na tržištu. Naime, takvu pomoć uobičajeno pružaju ukućani, koji to nisu dužni raditi besplatno. Tako joj za taj vid štete pripada iznos od 230,00 eura.

8.4. Kako tuženik nije pristao na djelomično povlačenje zahtjeva (sniženje) to je tužiteljici dosuđen iznos od 2.030,00 eura, a do u tužbi zatraženog iznosa od 4.247,13 eura tj. za iznos od 2.217,13 eura tužiteljica je odbijena (točka II izreke presude).

9. Imajući u vidu je liječenje tužiteljice dovršeno u veljači 2020. godine, da je odštetni zahtjev podnijela dana 7.4.2020. godine sud utvrđuje da se na konkretni slučaj, a u odnosu na dospijeće obveze tuženika, kao odgovornog osiguratelja, ima primijeniti odredbe članka 12. ZOOP-a, što znači da tužiteljici kamata i pripada od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, dakle od 7.4.2020. godine, a po stopi iz čl. 29. ZOO- a.

10. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2 ZPP-a, a isti se odnosi na troškove zastupanje putem odvjetnika uz primjenu Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika.

10.1. Tužiteljici je priznat trošak sastava odštetnog zahtjeva, tužbe, četiri obrazložena podneska i pristupa na tri ročišta po 200,00 eura ili ukupno 1.800,00 eura, što je uvećano za 450,00 eura PDV-a i po 89,00 eura sudskih pristojbi na tužbu i presudu. Tako ukupan troška iznosi 2.428,00 eura.

10.2. Tužiteljica je u sporu uspjela u omjeru sa osnovnom 100%, s visinom 47%, dakle 147%, što podijeljeno s dva daje iznos od 73,50%, što znači da je uspjeh tuženika 26,50%, Oduzimanjem dva uspjeha (73,50-26,50) utvrđuje se uspjeh tužiteljice u omjeru od 47% i u tom je razmjeru tuženik dužan tužiteljici naknaditi parnični troška, što iznosi 1.141,16 eura.

10.3. Tužiteljici je priznat troška medicinskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, kao nužan i potreban za vođenje ovog spora, tako da ukupan troška iznosi 1.541,16 eura, na koji temeljem čl. 151. st. 3 ZPP-a kamata teče od dana donošenja ove presude.

10.4. U smislu odredbe čl. 155. ZPP-a tužiteljici nije priznat trošak dopunskog vještačenje po vještaku dr. Stipančiću u iznosu od 100,00 eura. Rješenjem suda dana 3.1.2023. godine određen je zadatak vještaku te mu je naloženo pregledati tužiteljicu, a na pregled tužiteljica nije došla i obavijestila je vještaka da se ne može odazvati pregledu. Tužiteljica je u nastavku postupka uopće nije dala valjani razlog ne dolaska kod vještaka, već je tražila da ju vještak pregleda, pa je dodatno vještačenje uzrokovala 100,00 eura troška. Taj trošak nije bio potreban, jer se tužiteljica već prvi put mogla odazvati pozivu vještaka na pregled. Uz to sud ističe da su u ovoj pravoj stvari radio o izberivoj nadležnosti (čl. 52. st. 1 i 2 ZPP-a) i da je tužiteljica mogla kao mjesno nadležan izabrati i sud svojeg prebivališta ([adresa]).

U Zagrebu, 7. siječnja 2025. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

1.tužiteljici po pun.

2.tuženiku po pun.