Poslovni broj: Us I-876/2024-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, uz sudjelovanje Marijane Jurić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćeniku Igoru Ćurkoviću, odvjetniku u Splitu, Slobode 39, protiv tuženika: Odbor za državnu službu Republike Hrvatske, Zagreb, Palmotićeva 5, OIB: 58831547726, radi prestanka državne službe, nakon javne rasprave zaključene dana 6. prosinca 2024. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja dana 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se poništi rješenje tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske KLASA: UP/II-112- 07/24-01/60, URBROJ: 566-01/8-24-2 od dana 20. veljače 2024.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj protiv rješenja tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske KLASA: UP/II-112-07/24-01/60, URBROJ: 566-01/8-24-2 od dana 20. veljače 2024., tužiteljica je, u bitnom, navela da je do donošenja spornih rješenja obavljala poslove administrativnog referenta-državnoodvjetničkog zapisničara u Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: USKOK), Odsjeku u Splitu, prvo na određeno vrijeme (iako bez određivanja vremenskog trajanja službe), temeljem rješenja Državnog odvjetništva, USKOK, o prijmu u državnu službu broj: A-35/2022 od dana 8. lipnja 2022., a zatim i na neodređeno vrijeme, temeljem rješenja Državnog odvjetništva, USKOK, o prijmu u državnu službu broj: A-30/23 od dana 6. rujna 2023. Na radnom mjestu administrativnog referenta-državnoodvjetničkog zapisničara u USKOK, Odsjek u Splitu, da je u kontinuitetu radila od 20. lipnja 2022. do 26. siječnja 2024., dakle punih 19 mjeseci. Pritom, da je tužiteljica zadovoljila na probnom radu u trajanju od dva mjeseca (za razdoblje od 20. lipnja 2022. do 20. kolovoza 2022.) te da je za razdoblje rada od 20. lipnja 2022. do 31. prosinca 2022. ocijenjena ocjenom „izuzetan“. Za razdoblje rada od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. da tužiteljica nije ocijenjena jer da joj je radni odnos prestao pobijanim prvostupanjskim rješenjem prije isteka zakonskog roka za ocjenjivanje službenika za prethodnu godinu. Rješenjem Državnog odvjetništva, USKOK, broj: P-10/2023 od dana 2. siječnja 2024., da je tužiteljici obvezni probni rad produljen do 22. siječnja 2024., a ocjenom Državnog odvjetništva, USKOK, broj: P-10/2023 od dana 22. siječnja 2024. da je tužiteljica za razdoblje probnog rada od 2. listopada 2023. do 22. siječnja 2024. ocijenjena ocjenom „ne zadovoljava“. Rješenjem Državnog odvjetništva, USKOK, broj: P-9/24 od dana 26. siječnja 2024. da je tužiteljici prestala državna služba otkazom jer nije zadovoljila na probnom radu. Citirajući odredbu čl. 63. st. 1. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine" br. 92/05., 140/05., 142/06., 77/07., 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 49/12. - službeni pročišćeni tekst, 38/13., 37/13., 1/15., 138/15., 102/15., 61/17., 70/19., 98/19., 141/22., 155/23.; dalje u tekstu: ZoDS/05), koji se na konkretan slučaj ima primijeniti temeljem odredbe čl. 169. st. 1. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", br. 155/23.) te odredbe Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" br. 47/09., 110/21.; dalje u tekstu: ZUP) navela je da je u konkretnom slučaju ocjena službenika na probnom radu broj: P-10/2023 od dana 22. siječnja 2024. donijeta bez da je tužiteljici omogućeno ikakvo izjašnjavanje o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje te stvari. Rješenje Državnog odvjetništva, USKOK, broj: P- 9/2024 od dana 26. siječnja 2024., o prestanku državne službe otkazom zbog nezadovoljenja na probnom radu, da je donesena bez da je tužiteljici omogućen uvid u izvješća zamjenika ravnatelj a USKOK-a i voditeljice državnoodvjetničke pisarnice te bez da je tužiteljica uopće upoznata s postojanjem službenih bilješki: voditeljice državnoodvjetničke pisarnice od 9. siječnja 2024., zamjenice ravnatelja USKOK-a od dana 21. studenog 2023., 4., 6. i 12. prosinca 2023. te Tajništva USKOK-a od 24. studenog 2023. (za postojanje navedenih bilješki da je tužiteljica saznala tek iz obrazloženja pobijanog drugostupanjskog rješenja). Ocjenjivanje državnog službenika na probnom radu da je propisano je odredbom čl. 54. st. 4. ZoDS/05 te da se radi o kogentnoj pravnoj normi; da službenikov rad prati i ocjenjuje neposredno nadređeni službenik, a što da je i logično jer je upravo neposredno nadređeni službenik najbolje upoznat s poslovima, zadacima i uobičajenim očekivanjima povezanim uz određeno radno mjesto. Stoga, da tuženikovo objašnjenje da uslijed specifičnog ustroja i načina rada državnog odvjetništva, USKOK-a, rad službenika na probnom radu može pratiti i ocjenjivati ne samo neposredno nadređeni službenik već i drugi službenici pa čak i dužnosnici, da nema nikakvo uporište u relevantnom materijalnom pravu. Takvo, suviše ekstenzivno, tumačenje tuženika da je u suprotnosti i s ustaljenom praksom suda Europske unije. Praćenje i ocjenjivanje službenika na probnom radu da nesumnjivo predstavlja ograničenje za službenika jer da njegov radni odnos drži u stupnju neizvjesnosti. Utoliko svaki upliv drugih, neovlaštenih osoba, bilo da su službenici ili dužnosnici, u praćenje rada i ocjenu službenika na probnom radu predstavlja povredu odredbe čl. 54. st. 4. ZoDS/05, a time i povredu tužiteljičinih prava koju su javnopravna tijela u tijeku upravnog postupka bila dužna otkloniti. Tužiteljica da je u žalbi protiv pobijanog prvostupanjskog rješenja isticala da se opći propisi o radu supsidijarno primjenjuju na ona pitanja instituta probnog rada koja nisu uređena ZoDS/05, utemeljujući svoje navode na odredbama čl. 4. st. 2. i čl. 63. st. 2. ZoDS/05. ZoDS/05 da ne normira posebno najdulje trajanje probnog rada kao ni situaciju kada se s radnikom (službenikom) obnavlja radni odnos na istoj funkciji i s istim zadaćama (a niti to normiraju posebni zakoni, uredbe Vlade RH, drugi propisi ili kolektivni ugovor) pa da se na te situacije primjenjuju opći propisi o radu odnosno Zakon o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23.; dalje u tekstu: ZR) te Direktiva (EU) 2019/1152 o transparentnim i predvidivim radnim uvjetima u Europskoj uniji (dalje u tekstu: Direktiva). Direktiva i ZR da ograničavaju maksimalno trajanje probnog rada na razdoblje od šest mjeseci (čl. 53. st. 3. ZR-a. čl. 8. st. 1. Direktive). Također, da oba akta propisuju zabranu ponovnog ugovaranja probnog rada za obavljanje istih poslova odnosno ne podlijeganje novom razdoblju probnog rada u slučaju obnavljanja radnog odnosa na istoj funkciji i s istim zadaćama (čl. 53. st. 7. ZR-a, čl. 8. st. 2. Direktive). ZoDS/05 da trajanje probnog rada uređuje čl. 53. (za državnu službu na neodređeno vrijeme), odnosno u čl. 61. (za državnu službu na određeno vrijeme). Odredbom čl. 53. st. 3. ZoDS/05 da je propisano da za osobe primljene u državnu službu izvanrednim postupkom probni rad traje 3 mjeseca, a odredbom čl. 61. st. 4. da se u slučaju predvidivog trajanja službe na određeno vrijeme od najmanje šest mjeseci, osobe primaju uz obvezni probni rad u trajanju od dva mjeseca. U oba slučaja, da zakonodavac koristi izraz „primanje u službu“ iz čega da proizlazi da je intencija zakonodavca bila probnim radom obuhvatiti osobe koje (prvi put ili nakon dužeg prekida) ulaze u sustav (službu), a ne osobe koje već jesu u sustavu. Ta intencija zakonodavca da proizlazi i iz, iako posredno, odredbe čl. 53. st. 5. ZoDS/05. Tom odredbom da je izričito isključen probni rad za osobe koje su već dio sustava. Prema odredbi čl. 52.a st. 1. ZoDS/05 je za tužiteljicu, prilikom zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme, isti trebao biti zasnovan temeljem rješenja o izboru kandidata, a ne temeljem rješenja o prijmu u službu. Na rješenje o izboru kandidata da se na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o rješenju o prijmu u državnu službu (čl. 52.a st. 2.). Odgovarajuća primjena, imajući u vidu ukupnost odredbi ZoDS/05, posebno odredbu čl. 53. st. 5. te smisao probnog rada, da bi isključivala primjenu instituta probnog rada u slučaju donošenja rješenja o izboru kandidata jer da se ne radi o prijmu u službu već o nastavku službe. Suprotno da je pravnoj logici da se adresatu koji nastavlja službu utvrđuje probni rad. Svrha probnog rada, kako je to ispravno u pobijanom drugostupanjskom rješenju primijetio i tuženik, jest utvrditi može li službenik samostalno i uspješno obavljati poslove radnog mjesta na koje je raspoređen. Tu svrhu podrobnije definira i Direktiva, u točki 27. iz koje da je razvidna obveza poslodavaca da radniku pruži potporu tijekom probnog rada, da se ustručava od činjenja koja bi radniku produljivala neizvjesnost zasnivanja radnog odnosa na novom radnom mjestu te da razdoblje probnog rada treba biti razumnog trajanja. Procjenjujući odredbe ZoDS/05 u odnosu na odredbe ZR-a i Direktive, da bi na prvi pogled proizlazilo da ZoDS/05, kao lex specialis, derogira ZR i Direktivu. Međutim, kako je već navedeno, ZoDS/05 da ne regulira posebno situaciju u kojoj državni službenik bude primljen u državnu službu, prvo na određeno vrijeme, a zatim i na neodređeno vrijeme, za obavljanje poslova istog radnog mjesta, odnosno situaciju u kojoj se sa službenikom obnavlja radni odnos na istoj funkciji i s istim zadaćama. Dakle, da postoji pravna praznina koju je potrebno popuniti. Tu da je pravnu prazninu moguće popuniti supsidijarnom primjenom onih odredbi ZR-a i Direktive koje posebno reguliraju navedenu pravnu situaciju (čl. 53. st. 7. ZR-a, čl. 8. st. 2. Direktive). Tužiteljica da je poslove, funkcije i zadaće administrativnog referenta - državnoodvjetničkog zapisničara obavljala punih 19 mjeseci prije no što joj je utvrđeno nezadovoljenje na probnom radu. Slijedom te činjenice da se nužno nameće pitanje najdužeg trajanja probnog roka. ZoDS/05 da ne sadrži odredbe o najdužem trajanju probnog roka pa da supsidijarnom primjenom odredbi ZR-a i Direktive proizlazi da taj rok ne može, osim iznimno (uslijed privremene odsutnosti radnika), trajati dulje od 6 mjeseci (čl. 53. st. 3. u vezi sa st. 4. ZR-a). Iako tuženik smatra da su probni rad kod službe na određeno vrijeme i probni rad kod službe na neodređeno vrijeme različiti pravni instituti, iz odredbi ZR-a i Direktive, ali i iz same biti instituta probnog rada, da proizlazi upravo suprotno - da se radi o jedinstvenom pravnom institutu koji na konkretnu pravnu situaciju valja primijeniti na način na koji će u najvećoj mogućoj mjeri biti zadovoljene norme ZoDS/05, ZR i Direktive. Ponovno utvrđenje probnog rada tužiteljici za obavljanje poslova istog radnog mjesta da je proizvelo učinak da razdoblje između dva razdoblja probnog rada, a koje je trajalo 13 mjeseci, od 20. kolovoza 2022. do 2. listopada 2023., po svemu predstavlja upravo razdoblje probnog rada iako rješenjem nije kao takvo utvrđeno. Time da je tužiteljica dovedena u stanje pravne neizvjesnosti jer da joj je produljeno razdoblje nesigurnosti njenog radnopravnog (službeničkog) odnosa. Utoliko, pri prijmu tužiteljice u državnu službu na neodređeno vrijeme (a što da je zapravo trebao biti izbor tužiteljice kao kandidata) i rasporedu iste na poslove koje je već 15 mjeseci uspješno obavljala, da nije uopće trebalo utvrđivati probni rad (jer da je isto zabranjeno). Obzirom da je u konkretnom slučaju, iako nezakonito, donijeto rješenje o prijmu u službu, da je valjalo utvrditi da je obvezni probni rad u trajanju od tri mjeseca tužiteljici već protekao, odnosno, u za tužiteljicu najnepovoljnijem tumačenju instituta probnog rada na konkretnu situaciju, da je valjalo tužiteljici, u utvrđeni probni rok od 3 mjeseca, uračunati već odrađen probni rok u trajanju od 2 mjeseca te rješenjem o rasporedu utvrditi preostali probni rok u trajanju od jednog mjeseca. Stavovi tuženika i tužiteljice da se razilaze isključivo u pogledu primjene navedene odredbe (čl. 49. t. 1. ZUP-a) na konkretan slučaj. Iz te odredbe zaključiti je, suprotno stavu tuženika, da su pred službenu osobu (u slučaju neposrednog rješavanja upravne stvari u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti) postavljena dva uvjeta; prvi, da pravo stanje stvari može utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela, te drugi, da nije potrebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa. Tumačenjem izričaja odredbe utvrditi je da su ti uvjeti kumulativni. Jesu li ovi uvjeti ispunjeni ili ne, naravno, odlučuje službena osoba koja rješava upravnu stvar, ali je njena odluka (diskrecijska ocjena) podložna sudskoj kontroli što je uostalom i stav Ustavnog suda na koji se tuženik poziva. Međutim, značenje i doseg te odredbe, kao uostalom i svih drugih odredbi, da je potrebno sagledavati u duhu zakona i pravnog sustava uopće. U tom smislu da se postavlja pitanje što znači „zaštita prava ili pravnog interesa stranke“. Odgovor na to pitanje da se krije u odredbi čl. 30. st. 1. ZUP-a. Suprotno stavu tuženika, da su upravo i u žalbi i u tužbi, navedene okolnosti za koje da tužiteljica drži da su bitne za razrješenje ove upravne stvari, a koje da službena osoba u prvostupanjskom upravnom postupku nije uzela u obzir. Ukazati je pritom da u upravnom postupku vrijedi načelo utvrđivanja materijalne istine (čl. 8. ZUP-a) sukladno kojem je službena osoba dužna utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari. Zanemarivši naprijed opisane činjenice i okolnosti, da je službena osoba povrijedila načelo utvrđivanja materijalne istine, a sasvim sigurno da bi izjašnjenje tužiteljice u pogledu ovih činjenica i okolnosti bilo od utjecaja na donošenje drugačije odluke. Konačno, da tuženik opetovano inzistira da se u konkretnom radnopravnom odnosu tužiteljice kao državne službenice i države kao poslodavca, protivno izričitoj odredbi čl. 4. st. 2. ZoDS/05, ne primjenjuju opći propisi o radu. Tuženik to opravdava time da je probni rad državnih službenika u potpunosti uređen odredbama ZoDS/05, a što da jednostavno nije točno. Međutim, čak i kada bi se uzelo da je pravni stav tuženika osnovan i da je probni rad državnih službenika u cijelosti uređen odredbama Zakona o državnim službenicima, tek tada da bi sud morao izravno primijeniti norme Direktive (EU) 2019/1152 o transparentnim i predvidivim radnim uvjetima u Europskoj uniji (dalje: Direktiva) jer da bi upravo to značilo da Direktiva nije na odgovarajući način transponirana u hrvatsko zakonodavstvo. Slijedom svega navedenog, da se predlaže sudu donijeti presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika kao i prvostupanjsko upravno rješenje te se predmet vraća na ponovni postupak, a tuženiku nalaže naknaditi tužitelju troškove postupka.

2. Na ročištu održanom kod ovog Suda dana 6. prosinca 2024. opunomoćenik tužiteljice naveo je da izlaže i predlaže kao u tužbi te u podnescima od 4. travnja i 20. studenoga 2024. Dodatno da navodi da je prvostupanjsko upravno tijelo nezakonito postupilo kada je ponovno utvrdilo obvezu probnog rada tužiteljici pri njenom obnavljanju radnog odnosa iz državne službe na određeno u državnu službu na neodređeno vrijeme, tim više što je tužiteljica svih 19 mjeseci obavljala iste poslove istog radnog mjesta. Nelogično da je i neživotno da je tužiteljica za prva dva mjeseca obavljanja tih poslova zadovoljila na probnom radu, da je za prvu godinu obavljanja tih poslova ocjenjena ocjenom izuzetan a da je tek nakon tih ocjena i po proteku ukupno 19 mjeseci (od kojih je tužiteljica 11 mjeseci sama obavljala sve administrativne poslove ureda), prvostupanjsko upravno tijelo utvrdilo da tužiteljica ipak nije sposobna obavljati te poslove. Tužiteljica da smatra da se konkretan upravni spor odnosi isključivo na pravno pitanje je li dopušteno državnom službeniku koji je već zadovolji na probnom radu, a u slučaju kada se s istim obnavlja radni odnos na istoj funkciji i s istim zadaćama, ponovno utvrditi probni rad ili ne. Opreza radi tužiteljica predlaže sudu izvesti dokaz saslušanjem stranaka radi utvrđivanja svih činjenica i okolnosti, u prvom redu narušenih međuljudskih odnosa unutar ureda, a koji da su izravno doveli do ovog spora. Tužiteljica da također u spis dostavlja presudu Općeg suda EU od dana 22. studenoga 2018. u predmetu T-603/16 na koju da se pozvala u tužbi te da ističe da su za konkretna upravni spor bitne točke 191- 193. te 204. i 206. obrazložene presude, a u kojima da je sud obrazložio cilj i svrhu probnog rada.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da u cijelosti ostaje kod svih svojih navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja, da smatra da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Uz navedeno u obrazloženju njegovog rješenja, da tuženik ukazuje da je neosnovano pozivanje tužiteljice na bitnu povredu odredbi članka 30. Zakona o općem upravnom postupku. Navedena odredba Zakona da se prvenstveno odnosi na postupke koji su pokrenuti na zahtjev stranke. Međutim, u konkretnom slučaju da se radi o prestanku državne službe pa da je odredbom članka 49. stavka 1. točke 1. Zakona propisano da službena osoba može neposredno riješiti upravnu stvar u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti (kao ovaj jer je u pitanju prestanak državne službe otkazom), ako se pravo stanje stvari može utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela, a nije potrebno posebno izjašnjavanje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa. I Ustavni sud Republike Hrvatske da je u Odluci broj: U-III/3700/2017 od dana 14. studenog 2019. zauzeo stav ..da povreda odredbi Zakona o općem upravnom postupku, kojima je uređeno pravo izjašnjenja stranke ne čini osporavano rješenje nužno nezakonitim, već da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi utjecaj takve procesne povrede na rješavanje upravne stvari.“ U konkretnom slučaju da je žaliteljici utvrđen prestanak državne službe jer nije zadovoljila na probnom radu, na temelju opažanja i službenih bilješki nadređenih službenika i dužnosnika koji da su davali radne zadatke i pratili rad tužiteljice. Pritom da niti u žalbi niti u tužbi nije navela na koje bi se konkretno okolnosti dodatno izjasnila, ili koje donositelj prvostupanjskog rješenja nije znao ili uzeo u obzir, stoga da izjašnjavanje ne bi moglo utjecati na drukčiju odluku. Tuženik da ponavlja da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju opći propisi o radu. U skladu s člankom 4. stavku 2. Zakona o državnim službenicima, budući da je probni rad državnih službenika u potpunosti uređen odredbama Zakona o državnim službenicima, a državna služba na određeno vrijeme kao institut da je propisan zakonom da je jasno odijeljena od državne službe na neodređeno vrijeme. U tom smislu da je neutemeljeno i pozivanje na odredbe Direktive Vijeća EZ budući da one ne proizvode prava i obveze građanima, nego državama članicama Europske unije. Pritom da u žalbi nije dokazano da Direktiva ne bi bila na odgovarajući način transponirana u hrvatsko zakonodavstvo. Slijedom navedenog, da tuženik predlaže da Sud donese presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan. 4. Osporenim rješenjem tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske KLASA: UP/II-112-07/24-01/60, URBROJ: 566-01/8-24-2 od dana 20. veljače 2024. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Državnog odvjetništva, Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta broj: P-9/2024 od dana 26. siječnja 2024., a kojim rješenjem je utvrđeno da PR, državnoj službenici raspoređenoj na radno mjesto administrativnog referenta-državnoodvjetničkog zapisničara u Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, Odsjeku u Splitu, prestaje državna služba otkazom jer nije zadovoljila na probnom radu. Točkom II. izreke utvrđeno je da imenovanoj državna služba prestaje danom izvršnosti tog rješenja.

5. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo upravno tijelo, u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu upravnog spora, dok je odbijen dokazni prijedlog tužiteljice da se saslušaju stranke u ovom upravnom sporu, cijeneći da se obzirom na stanje spisa i raspoloživost dokaza pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja tog dokaza.

6. U sporu je zakazana rasprava da bi se strankama, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 36/24, dalje: ZUS-a), dala mogućnost očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

7. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

8. Predmet spora je, sukladno odredbi čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

9. Člankom 54. st. 4. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, br. 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 38/13, 1/15, 138/15, 102/15, 61/17, 70/19, 98/19 i 141/22, dalje: Zakona), koji je bio na snazi u vrijeme početka probnog rada, propisano je da državni službenik primljen izvanrednim postupkom obavlja probni rad na radnom mjestu na koje je raspoređen, a njegov rad prati i ocjenjuje neposredno nadređeni službenik.

10. Sukladno članku 55. stavku 1. Zakona na kraju probnog rada državnog službenika se ocjenjuje ocjenom „ne zadovoljava”, kada se na osnovi rada i pokazanog znanja i učinkovitosti službenika ne može očekivati da će službenik uspješno izvršavati poslove radnoga mjesta te se prema stavku 2. tog članka službeniku koji na probnom radu nije zadovoljio, otkazuje državna služba, o čemu se donosi rješenje najkasnije u roku od osam dana od dana isteka probnog rada. 11. Odredbom čl. 132. st. 1. c) Zakona propisano je da državna služba prestaje, između ostalog, otkazom.

12. Sukladno odredbi čl. 136. st. 1. Zakona , državnom službeniku se otkazuje državna služba ako nije zadovoljio na probnom radu, a služba mu prestaje danom izvršnosti rješenja o prestanku službe otkazom.

13. Uvidom u spis tuženog tijela KLASA: UP/II-112-07/24-01/60 utvrđeno je: da je tužiteljica primljena u državnu službu rješenjem prvostupanjskog tijela broj: A- 30/2023 od dana 6. rujna 2023.; da je rješenjem broj: P-94/2023 od dana 2. listopada 2023. tužiteljica raspoređena na radno mjesto s danom 2. listopada 2023. uz obvezni probni rad u trajanju od tri mjeseca; da je rješenjem broj: P-10/2023 od dana 2. siječnja 2024. tužiteljici probni rad produžen do 22. siječnja 2024.

14. Iz obrazloženja osporenog rješenja tuženika proizlazi da prvostupanjsko tijelo u rješenju iznosi da, na temelju dostavljenih izvješća zamjenice ravnatelja Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, proizlazi da se imenovana ne pridržava rokova u obavljanju poslova koji su joj povjereni u okviru njezinog radnog mjesta, da nije iskazala odgovornost u obavljanju poslova koji su joj povjereni u okviru njezinog radnog mjesta, da nije iskazala djelotvornost u obavljanju poslova, zadaća i radnih zadataka u okviru radnog mjesta niti točnost, preciznost i pouzdanost u obavljanju poslova. Utvrđeno je i da, unatoč višekratnim upozorenjima nadređenih, nije postupila po upozorenjima te da je svoje radne zadatke nastavila obavljati ne pridržavajući se zadanih rokova. Dakle, da se prvostupanjsko upravno rješenje poziva na ocjenu probnog rada koju je sastavila neposredno nadređena službenica koja je davala radne zadatke i upute i nadzirala rad žaliteljice iz koje da je utvrđeno, kao i iz mišljenja nadređenih dužnosnika, da žaliteljica ne pokazuje dovoljnu razinu osobnog zalaganja i spremnosti za usvajanje pravila rada u Uredu, nedovoljno poznavanje pravila struke i nesposobnost primjene istih u konkretnim situacijama. Prihvaćena da je ocjena neposredno nadređene službenice da se ne može očekivati da će žaliteljica odgovorno i pouzdano na zadovoljavajući način izvršavati poslove radnog mjesta na koje je raspoređena te da je stoga probni rad službenice ocijenjen ocjenom „ne zadovoljava". Uvidom u spis predmeta da je utvrđeno da istom prileže Ocjena službenika na probnom radu od dana 22. siječnja 2024. koju da je potpisala zamjenica glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koja obavlja poslove ravnatelja Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i kojom da se žaliteljica ocjenjuje ocjenom „ne zadovoljava” za razdoblje trajanja predmetnog probnog rada. U Ocjeni da se poziva na izvješća zamjenika ravnatelja Ureda i voditeljice državnoodvjetničke pisarnice kao nadređene službenice žaliteljici. Spisu da prileži i Službena bilješka o radu službenice PR od dana 9. siječnja 2024. koju da je potpisala voditeljica državnoodvjetničke pisarnice u kojoj da je neposredno nadređena službenica ukazala na kontinuirane propuste u radu žaliteljice u okviru poslova radnog mjesta na koje je bila raspoređena, a odnose se na unošenje podataka u CTS aplikaciju elektroničkih upisnika. Spisu predmeta da prileže službene bilješke zamjenice ravnatelja prvostupanjskog tijela od 21. studenoga, 4., 6. i 12. prosinca 2023. i službena bilješka Tajništva prvostupanjskog tijela od dana 24. studenoga 2023. iz kojih da je vidljivo da je žaliteljica imala kontinuirane propuste u radu i da nije postupala u skladu s usmenim i pisanim nalozima nadređenih službenika i dužnosnika. U pogledu žalbenih navoda da žaliteljicu nije ocijenila ovlaštena osoba budući da odluku o ocjeni nije potpisala neposredno nadređena službenica, da se ukazuje da je iz navedenih odredbi Zakona vidljivo da je svrha probnog rada utvrditi može li službenik samostalno i uspješno obavljati poslove radnog mjesta na koje je raspoređen. Iz spisa predmeta da je vidljivo da su, zbog specifičnosti ustrojstva i načina rada državnog odvjetništva, rad žaliteljice, osim voditeljice državnoodvjetničke pisarnice, neposredno pratili i davali upute za rad i zamjenici ravnatelja USKOK-a. S obzirom na to da zakonske odredbe kojima se uređuje probni rad ne propisuju postupak odnosno način praćenja i ocjenjivanja probnog rada te da je iz spisa predmeta vidljivo da dužnosnici i službenici koji su pratili rad žaliteljice smatraju da ona nije pokazala zadovoljavajuću razinu kompetencija i da nije zadovoljila na probnom radu da je ocjena tog tijela da navedene zakonske odredbe nisu povrijeđene postupanjem prvostupanjskog tijela prilikom ocjene probnog rada žaliteljice. U pogledu navoda iz žalbe da u konkretnoj situaciji na probni rad treba primijeniti odredbe Zakona o radu, da se ukazuje da je člankom 4. stavkom 2. Zakona propisano da se opći propisi o radu primjenjuju na pitanja koja nisu uređena tim ili posebnim zakonom, uredbama Vlade Republike Hrvatske ili drugim propisima donesenim na temelju Ustava i zakona ili kolektivnim ugovorom. Budući da su odredbama 4. Dijela, 5. Odjeljka Zakona o državnim službenicima, pod nazivom Probni rad, uređeni obveza, obavljanje i ocjenjivanje službenika na probnom radu, da nema osnove za supsidijarnu primjenu Zakona o radu kao općeg propisa. Vezano za žalbeni navod da je u probni rok nakon prijma u službu na neodređeno vrijeme trebalo uračunati probni rad koji je žaliteljica obavila prethodno prilikom prijma u državnu službu na određeno vrijeme, da isti nije osnovan. Prijam u državnu službu na određeno i neodređeno vrijeme da su različiti načini zasnivanja radnog odnosa u državnoj službi uređeni različitim odredbama Zakona pa da je tako i probni rad određen različito. Da su probni rad prilikom prijma u državnu službu na određeno i neodređeno vrijeme odvojeni instituti i da se ne mogu zbrajati da je vidljivo i iz odredbe čl. 61. st. 14. Zakona kojom je propisano da državna služba na određeno vrijeme ne može postati državna služba na neodređeno vrijeme. Slijedom navedenog, da je ocijenjeno da je u obrazloženju pobijanog rješenja, sukladno odredbi članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku, izloženo činjenično stanje u skladu s priloženim dokazima te da je prvostupanjsko tijelo pravilno zaključilo da se na osnovi rada i pokazanog znanja i učinkovitosti imenovane službenice ne može očekivati da će samostalno i uspješno izvršavati poslove radnoga mjesta na koje je primljena, dajući za to obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

15. Nadalje, u odnosu na primjenu odredbe čl. 30. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) valja napomenuti da se ista odnosi na upravne postupke koji su pokrenuti na zahtjev stranke. U konkretnom slučaju se, pak, radi o prestanku državne službe u kojem valja primijeniti odredbu čl. 49. st. 1. toč. 1. Zakona kojom je propisano da službena osoba može neposredno riješiti upravnu stvar u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti (pa tako i u postupku prestanka državne službe otkazom), ako se pravo stanje stvari može utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela, a nije potrebno posebno izjašnjavanje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa. Pravilno se tuženik u odgovoru na tužbu poziva na pravno stajalište izneseno u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III/3700/2017 od dana 14. studenog 2019. da povreda odredbi Zakona o općem upravnom postupku, kojima je uređeno pravo izjašnjenja stranke, ne čini osporavano rješenje nužno nezakonitim, već da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi utjecaj takve procesne povrede na rješavanje upravne stvari. Dakle, u odnosnoj upravnoj stvari radi se o tome da je tužiteljici utvrđen prestanak državne službe jer nije zadovoljila na probnom radu, a odluka prvostupanjskog upravnog tijela donesena je na temelju opažanja i službenih bilješki nadređenih službenika i dužnosnika koji da su davali radne zadatke i pratili rad tužiteljice. Niti u žalbi niti u tužbi tužiteljica nije navela na koje bi se konkretno okolnosti dodatno izjasnila, a da ih prvostupanjsko upravno tijelo nije znao ili uzeo u obzir (kao primjerice preopterećenost poslom, narušeno zdravstveno stanje uslijed kojeg je korišteno bolovanje itd.), stoga izjašnjavanje ne bi moglo utjecati na drukčiju odluku jer je tužiteljica na probnom radu praćena po nadređenim službenicima i dužnosnicima po čijem nalogu je obavljala poslove i o čemu u spisu postoje dokazi. Stoga se vraćanje predmeta na ponovni postupak prvostupanjskom upravnom tijelu ukazuje u cijelosti nesvrsishodnim samo iz razloga da bi tužiteljica kazala da se ne slaže s onim što je navedeno u službenim bilješkama i da se poziva na preopterećenost poslom, zdravstveno stanje itd. jer je sasvim očekivano da ista ima subjektivan stav o kvaliteti izvođenja svojih radnih zadataka, ali koji ne bi doveo do drugačije odluke u ponovljenom postupku. Ujedno, valja primijetiti da je tužiteljica zasigurno više puta i usmeno upozoravana kako bi pojedine radne zadatke valjalo obaviti pa se ne može u potpunosti smatrati da nije bila upoznata s tim da ne obavlja svoje radne zadatke sukladno očekivanjima nadređenih (koji su od tužiteljice tražili postupanje sukladno propisima).

16. Za naglasiti je da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju opći propisi o radu (temeljem odredbe čl. 4. st. 2. Zakona), kako to pogrešno smatra tužiteljica, jer je probni rad državnih službenika u potpunosti uređen odredbama Zakona o državnim službenicima, a državna služba na određeno vrijeme kao institut je propisan zakonom te je jasno odijeljena od državne službe na neodređeno vrijeme pa pogrešno tužiteljica smatra da bi joj se vrijeme koje je provela radeći na određeno vrijeme trebalo računati u cijelosti probnim radom obzirom da je poslije zasnovala rad u državnoj službi na neodređeno vrijeme.

17. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda, prigovori tužiteljice izneseni u tužbi (koji se uglavnom temelje na pogrešnom pravnom tumačenju relevantnih pravnih propisa, a već su izneseni u žalbi tužiteljice i pravilno ocijenjeni u obrazloženju osporenog rješenja tuženika) nisu od utjecaja radi donošenja eventualno drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari iz razloga što je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužiteljice.

18. U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, osporavana odluka tuženika je zakonita. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, a na koje ovaj Sud, temeljem članka 31. stavka 2. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti.

19. Radi toga je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a, kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije propisano, radi čega je tužiteljičin zahtjev za naknadom troška valjalo odbiti iz razloga jer je njezin zahtjev odbijen i riješiti kao u izreci pod točkom II.

U Splitu, 7. siječnja 2025.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. ZUS-a).

DN-a:

- opunomoćeniku tužiteljice Igoru Ćurkoviću, odvjetniku u Splitu, Slobode 39,

- tuženiku Odboru za državnu službu Republike Hrvatske, Zagreb, Palmotićeva 5,

- u spis