REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-3491/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb, d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 25. studenog 2024. u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Maria Patača, odvjetnika i punomoćnice tuženika Petre Vatavuk, odvjetnice, dana 7. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 6. stavak 2. Ugovora kreditu broj 9011053254, sklopljenog dana 1. ožujka 2006. godine između tužitelja SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb, d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, potvrđenog dana 3. ožujka 2006. godine po javnom bilježniku Mariji Baković iz Zagreba pod brojem: OU-326/06, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…“

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 2.310,95 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos: 14,63 EUR tekućom od 15.2.2009.,

15,51 EUR tekućom od 15.3.2009.,

12,74 EUR tekućom od 15.4.2009.,

13,18 EUR tekućom od 15.5.2009.,

9,58 EUR tekućom od 15.6.2009.,

6,50 EUR tekućom od 15.7.2009.,

7,19 EUR tekućom od 15.8.2009.,

8,96 EUR tekućom od 15.9.2009.,

8,76 EUR tekućom od 15.10.2009.,

7,07 EUR tekućom od 15.11.2009.,

10,24 EUR tekućom od 15.12.2009.,

12,55 EUR tekućom od 15.1.2010.,

16,26 EUR tekućom od 15.2.2010.,

15,29 EUR tekućom od 15.3.2010.,

20,09 EUR tekućom od 15.4.2010.,

19,04 EUR tekućom od 15.5.2010.,

21,23 EUR tekućom od 15.6.2010.,

35,75 EUR tekućom od 15.7.2010.,

32,65 EUR tekućom od 15.8.2010.,

41,02 EUR tekućom od 15.9.2010.,

38,33 EUR tekućom od 15.10.2010.,

32,63 EUR tekućom od 15.11.2010.,

43,65 EUR tekućom od 15.12.2010.,

57,37 EUR tekućom od 15.1.2011.,

47,92 EUR tekućom od 15.2.2011.,

51,35 EUR tekućom od 15.3.2011.,

46,74 EUR tekućom od 15.4.2011.,

47,43 EUR tekućom od 15.5.2011.,

65,77 EUR tekućom od 15.6.2011.,

67,00 EUR tekućom od 15.7.2011.,

82,83 EUR tekućom od 15.8.2011.,

75,16 EUR tekućom od 15.9.2011.,

66,70 EUR tekućom od 15.10.2011.,

65,64 EUR tekućom od 15.11.2011.,

64,89 EUR tekućom od 15.12.2011.,

68,61 EUR tekućom od 15.1.2012.,

72,52 EUR tekućom od 15.2.2012.,

72,81 EUR tekućom od 15.3.2012.,

70,19 EUR tekućom od 15.4.2012.,

71,49 EUR tekućom od 15.5.2012.,

72,71 EUR tekućom od 15.6.2012.,

70,77 EUR tekućom od 15.7.2012.,

71,42 EUR tekućom od 15.8.2012.,

70,33 EUR tekućom od 15.9.2012.,

67,54 EUR tekućom od 15.10.2012.,

70,48 EUR tekućom od 15.11.2012.,

72,11 EUR tekućom od 15.12.2012.,

71,54 EUR tekućom od 15.1.2013.,

65,24 EUR tekućom od 15.2.2013.,

70,61 EUR tekućom od 15.3.2013.,

70,93 EUR tekućom od 15.4.2013.,

do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.762,18 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 7. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 12.5.2023. podnio tužbu u kojoj navodi da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9011053254, potvrđenog dana 3.3.2006. po javnom bilježniku Mariji Baković iz Zagreba pod poslovnim brojem OU-326/06, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 21.982,92 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od CHF 312,46. Preuzetu obvezu prema tuženiku tužitelj je u cijelosti ispunio. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. kojom je u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je

tuženiku, od dana 10.4.2007. pa do konačne otplate, više platio dugovani iznos za 2.790,00 EUR / 21.021,26 kn. Obzirom da je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1.1.2004. do 31.12.2008. to je tuženik, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takve odredbe Ugovora. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnost ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF te da naloži tuženiku da mu isplati iznos od 2.790,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 10.4.2007. do isplate te da mu naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže preslike Ugovora o kreditu broj 9011053254 (list 4 - 9 spisa), otplatnu tablicu (list 10 – 11 spisa), pregled uplata po kreditu (list 12 - 15 spisa) te knjigovodstvenu karticu (list 16 – 38 spisa).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 9011053254, osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare. Zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO-a) počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu slijedom čega je predmetno potraživanje tužitelja zastarjelo. Tuženik ističe i da je kredit zatvoren dana 14.10.2013., dakle, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao. Kako je odredbom članka 131. ZZP-a iz 2009., određeno je da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP-a, to se i odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose na ugovorne odnose koji su na snazi. Obzirom da je ugovorni odnos prestao još 2013., to ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti pa su predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora u potpunosti neosnovani. Ističe i da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli prema odredbama ZOO-a (čl. 22 i čl. 26) izričito dopuštena i zakonita, tužitelja je informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja te je volja ugovornih stranaka bila upravo sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom čime je i tužitelj pristao na promjene anuiteta uslijed promjene tečaja CHF.

Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. Ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita, ovdje tužitelju, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.982,92 CHF. Nadalje, odredbom članka 11.9. ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba. Stoga je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik.

Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Predmetne odredbe o valuti CHF jasno su koncipirane ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Zaključno tuženik ponavlja da je valutna klauzula izričito dopuštena zakona te je tuženik tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Zbog svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan i naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog parničnog postupka. Uz odgovor na tužbu tuženik kao dokaze prilaže Pojašnjenje Hrvatske narodne banke od 25.8.2006. vezano uz rizike koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom (list 52 spisa).

3. Tužitelj je u cijelosti ostao kod navoda tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Navode odgovora na tužbu osporava kao netočne i neosnovane te u bitnome ističe da su činjenice i tvrdnje na koje tuženik upire već pravomoćno riješene kao prethodno pitanje temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 iz koje se može iščitati kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošačima nisu bile predočene informacije o riziku uzimanja kredita u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF. U cijelosti neosnovanim drži i istaknuti prigovor zastare. Podnošenje kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 prekinuo je zastaru, što je potvrdio i Vrhovni su RH u svojoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20.3.2018. Tuženik je u cijelosti ostao kod istaknutih prigovora.

4. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke utvrđene su čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu. Saslušan je tužitelj SG (list 116 spisa). Određeno je provođenjem financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Koraljki Cesarec Noršić (nalaz i mišljenje vještaka na listu 72 - 77 spisa). Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje u tekstu: ZPP-a), sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj, namjenski, za kupnju vozila, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.982,92 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Tužitelj je kredit u cijelosti otplatio.

6. Sporno je jesu li tužitelju prilikom ugovaranja predmetnog kredita od strane djelatnika tuženika pojašnjeni svi rizici koji se tiču kretanja valute CHF, je li tuženik primjenom ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica CHF neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje mu je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF i koliko isti iznose. Sporno je i mogu li se u ovom sporu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora Potrošač te je li nastupila zastara.

7. Na okolnost postupanja tuženika u fazi pregovora i pojašnjavanja tužitelju značenja ugovorne odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak sud je saslušao tužitelja SG koji u svom iskazu ističe da je predmetni kredit podigao radi kupnje novog vozila u auto kući Auto Commerce. Oni su u cijelosti rješavali pitanje kredita. Ponudili su mu samo predmetni kredit u valuti CHF kod tuženika. U banku uopće nije odlazio pa nije niti došao u priliku da pregovara o pojedinim ugovornim odredbama. Ugovor je prije potpisivanja pročitao i potpisao je ono što su mu dali. Sve je bilo po principu uzmi ili ostavi.

8. Na temelju iskaza tužitelja te odredbe čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da se kredit odobrava za kupnju vozila te da se korisnik kredita obvezuje sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu, a banka ima pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita, sud sa sigurnošću utvrđuje da tužitelj ima status potrošača tj. da je kao fizička osoba sklopio pravni posao sa tuženikom i da djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, sve sukladno čl. 3 st. 1 ZZP-a (NN 96/2003). Dakle, tužitelj ispunjava oba kumulativno postavljena uvjeta: 1. radi se o fizičkoj osobi i 2. sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Utvrđeno je i da tuženik ni na koji način nije upozorio tužitelja na mogućnost promjene tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a iz dostupnih informacija tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF niti je mogao informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tuženik, na kojem je teret dokaza, nije u konkretnom slučaj dokazao da je tužitelj kao potrošač mogao utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi definiranih od strane tuženika kao trgovca slijedom čega sud u potpunosti prihvaća kao istiniti dio iskaza u kojem tužitelj navodi da u banku nije niti odlazio, a ugovor o kreditu je potpisao u auto kući u kojoj je sve bilo po principu uzmi ili ostavi. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom oko valutne klauzule niti mu je tuženik na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasnio sporne odredbe ugovora kako bi tužitelj mogao predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze, to je u pitanju ništetna ugovorna odredba koja je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja. Dužnost tuženika je bila da potrošaču, ovdje tužitelju, u skladu s odredbama o potrošačkom kreditiranju sadržanim u Zakonu o zaštiti potrošača, detaljno objasni sve okolnosti vezane za kredit, kamatu, tečaj, valutu i da mu pruži kvalitetnu informaciju kako bi se odlučio na pravni posao s tuženikom. U protivnom, kao što se i dogodilo, tužitelj je došao u pravnu poziciju da ima pravo na punu naknadu svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

9. Na okolnost sporne visine tužbenog zahtjeva određeno je provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Koraljki Cesarec Noršić, dipl. oec. Vještaku je dano u zadatak utvrditi iznos svake mjesečne preplate po osnovi povećanja tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u razdoblju od 1.1.2009. do kraja otplate.

10. U svom nalazu i mišljenju od dana 4.3.2024. sudski vještak Koraljka Cesarec Noršić na temelju spisu priložene dokumentacije daje obračun tečajne razlike za utuženo razdoblje na kojem temelji mišljenje da iznos preplate po osnovi povećanja tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u razdoblju od 1.1.2009. do kraja otplate iznosi 17.411,89 kn tj. 2.310,95 EUR (fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,5345 kn).

11. Tužitelj nije imao prigovora na opisani nalaz i mišljenje vještaka. Prema danom izračunu je podneskom od dana 18.3.2024. uredio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu pa, prema utvrđenju vještaka, od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 2.310,95 EUR koji se odnosi na razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, a koji je tuženik stekao na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica u CHF, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta pa do isplate.

12. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka. Propituje ispravnost načina izračuna budući je vještak izradio svoj izračun kao da su stranke ugovorile kunski kredit iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Prema tome, ovakav izračun preplate je netočan i suprotan volji ugovornih strana, ovdje tužitelja i tuženika. Svrha ovog postupka je staviti u zakonske i ravnopravne okvire predmetni ugovorni odnosi, a ne mijenjati ugovorni odnos na štetu jedne od stranka. Stoga tuženik ističe da rezultat ništetnosti ugovorne odredbe ne može biti stvaranje novog pravnog odnosa kojim se tužitelj stavlja u znatno povoljniji položaj naspram tuženika i svih drugih korisnika kredita jer se na kredit koji je pretvoren u kunski sada primjenjuju uvjeti koji su važili za kredite u valuti CHF. Sukladno predmetnom nalazu i mišljenju, tuženik je stavljen u nepovoljniji položaj, narušeno je načelo jednake vrijednosti činidaba te se krši sloboda ugovaranja. Samim time, rezultat predmetnog nalaza je stvaranje neravnoteže među strankama. Stoga nalaz i mišljenje nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari i, po stavu tuženika, se isti ne može upotrijebiti kao dokaz temeljem kojeg bi sud mogao usvojiti tužbeni zahtjev. Tuženik predlaže da vještak dopuni svoj nalaz i mišljenje na način da predmetni ugovor o kreditu usporedi s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom pa izračuna eventualnu preplatu anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu. Ako bi vještak pretvarao predmetni kredit u kunski tada bi, o stavu tuženika, trebao primijeniti i sve ostale uvjete koji su vrijedili za kunske kredite pa i promjenjivu kamatnu stopu koja je vrijedila za takvu vrstu kredita.

13. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka jer je u cijelosti ispunio postavljeni zadatak, a izračun je pregledan i jasan. Prigovori tuženika su pravne prirode i njihova neosnovanost je već pravomoćno utvrđena u postupku Potrošač. Dužnost tuženika je bila da potrošaču, ovdje tužitelju, u skladu s odredbama o potrošačkom kreditiranju sadržanim u Zakonu o zaštiti potrošača, detaljno objasni sve okolnosti vezane za kredit, tečaj, valutu i da mu pruži kvalitetnu informaciju kako bi se odlučio na pravni posao s tuženikom. Osim toga, tuženik nije dokazao niti da je tužitelj mogao birati između kredita u različitim valutama, tako izabrati i kunski kredit, pa je njegov prijedlog da vještak dopuni nalaz i mišljenje na naprijed opisani način paušalan i odugovlačeći te ga kao takvog sud i odbija.

14. Tužitelj se tijekom ovog postupka poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja, tijekom pregovora, u svezi i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora o kreditu nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a. Presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2221/2018 od dana 3.9.2019. odbijena je revizija osam tuženih banaka u predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, uključujući i tuženika te je u navedenoj presudi izražen pravni zaključak da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz odredbe čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, kako je to propisano čl. 118. ZZP-a.

15. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakona utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenom i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem uključujući propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502 c je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz odredbe čl. 502.a st.1. ZPP.

16. Kako je, dakle, pravomoćno utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF to mu je dužan vratiti, odnosno nadoknaditi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta, sve sukladno čl. 1111 ZOO-a i prema visini koju je u ovom postupku utvrdio financijski vještak. Odluka o zakonskim zateznim kamatama se temelji na čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja jer je tuženik nesavjestan stjecatelj s obzirom da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne.

17. Potraživanje tužitelja nije u zastari budući je zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a počeo teći tek donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14.6.2018. Tako je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2245/17 od 20.3.2018. zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 12.5.2023. to nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka nije istekao rok od pet godina zbog čega prigovor zastare nije osnovan.

18. Odluka o trošku se temelji na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t. 1), sastava podnesaka od 31.8.2023. i 18.3.2024. u iznosu od po 100 bodova za svaki (Tbr. 8 t.1), zastupanja na ročištima održanim dana 10.1.2024. i dana 25.11.2024. u iznosu od po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1) te pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9. t. 3). Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25% PDV- a u iznosu od 275,00 EUR od trošak tužitelja iznosi 1.375,00 EUR. Navedenom trošku treba dodati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR te plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 37,18 EUR pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.762,18 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 7.1.2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, plativo u roku od 15 dana.

U Zagrebu 7. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka rješenja. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika