REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru - Stalna služba u Benkovcu
Stjepana Radića 10
23420 Benkovac
Poslovni broj: P-1484/2021-33
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, po sucu Igoru Berghausu, u pravnoj stvari tužitelja GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz OD Vukušić Bokan i partneri d.o.o. u Zadru, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, javne rasprave održane dana 5. studenog 2024. g. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, dana 7. siječnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I - Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 138-50-3172118 sklopljen između stranaka dana 2.prosinca 2005. godine ništetan u dijelu u kojemu se način promjene ugovorne stope kamata vezuje uz neobjektivizirane parametre.
II - Nalaže se Tuženiku: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da Tužitelju: TOMAS GĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 361,63 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 19.listopada 2010 do isplate po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), sve u roku od 15 dana.
III – U preostalom dijelu za iznos od 652,24 EUR odbija se zahtjev iz toč.II. Usvajaju se tužbeni zahtjevi koji glase;
IV - Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 138-50-3172118 s nadnevkom 2. prosinca 2005. godine ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu kredita, pa se nalaže se Tuženiku: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da Tužitelju: GĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 491,42 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku počevši od dana koji slijedi danu: 07.12.2005. do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), sve u roku od 15 dana.
V - Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 138-50-3172118 s nadnevkom 2. prosinca 2005. godine ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor, pa se nalaže se Tuženiku: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da Tužitelju: GĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 190,77 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku počevši od dana koji slijedi danu: 19.10.2010. do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), sve u roku od 15 dana.
VI – Svaka strana snosi svoj trošak postupka.
Obrazloženje
(1)Tužitelj u tužbi navodi da je dana 2.prosinca 2005.g. zaključio ugovor s tuženicom na iznos kredita od 23.474,17CHF. Ugovorena je kamatna stopa od 5,50%, rok otplate 7 godina. Tužena je obzirom na odredbe ugovora mijenjala kamatnu stopu što je osjetno povisilo mjesečni anuitet, takva promjena kamatnih stopa je nezakonita što je utvrđeno i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu (Pž- 7129/13-4 od 13.lipnja 2014.). Pošto su Kamate ugovorene, ali njihova stopa nije Ugovorom ni određena ni odrediva, stopa Kamata određena je čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje i: ZOO) u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata. Tuženik je teretio Tužitelja za Kamate po stopi višoj od one na koju je imao pravo. Nadalje, tuženik nije imao pravo zaračunati i naplatiti ulaznu naknadu. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja ugovora se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj ugovora, pa je tužitelj terećenjem za ulaznu naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika. To isto vrijedi i za izlaznu naknadu, budući je ugovor isplaćen prije roka. (2)Tužena Raiffeisenbank Austria d.d., je podnijela opširan odgovor na tužbu pozivajući se na sudsku praksu. U bitnome se prigovor svodi na to da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe, da se ne može primijeniti odluka iz kolektivnog spora, da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ništetne, te da je zahtjev tužitelja zastario.
(3)Tijekom postupka sud je pregledao ugovor o kreditu (l.s. 6 – 12), otplatni plan (l.s 14 – 21), zahtjev za kredit (l.s. 39), račun za automobil (l.a 40), nalaz i mišljenje vještaka (l.s 194 – 205, 238 - 242).
(4)Stranke su popisale parnični trošak.
(5) Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
(6)Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor-banka sklopili 2.prosinca 2005.g. Ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezuje tužitelju staviti na raspolaganje ukupan iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.474,17 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Sporno je pitanje zastare potraživanja, pitanje ništetnosti ugovora, odnosno ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, zastare, te osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.
(7)Odredbom članka 2 predmetnog Ugovora propisana je kamata na kredit, te se tužitelj obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci banke i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5 ,50 % godišnje. Odredbom članka 4 Ugovora propisano je da se kredit u iznosu od 23.474,17 CHF i kamata otplaćuju u mjesečnim ratama na rok od 7 godina.
(8)Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11, 78/15), dalje ZOO, je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
(9)Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
(10)U pogledu svoje odluke o ništetnosti valutne klauzule u CHF sud se vodio slijedećim pravnim shvaćanjima. Prvo, prema shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno i u ugovoru zaključenom između stranaka. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, citirane odredbe ZPP i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
(11)Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te takvu ugovornu odredbu smatra ništetnom.
(12)Prihvaćajući gore izražena pravna stajališta Vrhovnog suda, ovaj prvostupanjski sud je našao da je ništetan dio ugovora tj. da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati Ugovora o kreditu zaključen između stranaka dana 2.prosinca 2005.g.
(13) u pogledu istaknutog prigovora zastare, sud nalazi da isti nije osnovan. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od dana 20. veljače 2018. godine pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO- a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Također, navedeni pravni stav proizlazi i iz shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30.siječnja 2020. godine u kojem je navedeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. ZOO (čl.104.st.1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora . (14)Kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine donio pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu te kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-6632/17 dana 14.lipnja 2018. godine donio pravomoćnu presudu u dijelu valutne klauzule te kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 10.kolovoza 2021.godine, dakle u roku od 5 godina od pravomoćnosti navedenih presuda, prigovor zastare tuženika je odbijen.
(15)Prema čl.323 st.1 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111 ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
(16)Na okolnost visine iznosa koji je tuženik dužan isplatiti tužitelju, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Martini Mate iz Zadra. Iz nalaza vještaka proizlazi da tužitelj prema gore navedenim parametrima (kurs CHF
– HRK na dan isplate kredita 7.prosinca 2005.g., 1CHF - 4,779771 HRK i početno ugovorena kamatna stopa 5,50% godišnje) preplatio iznose anuiteta u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu u ukupnom iznosu od 1.013,87 EUR. (17)Tuženik je na nalaz i mišljenje vještaka istaknuo prigovore pravne prirode. U pogledu samog izračuna prigovora nije imao.
(18)Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti ocijenivši ga stručnim i potpunim.
(19)Utvrđeni iznosu od 1.085,15 EUR valja umanjiti za tzv.negativne razlike. Naime, negativna razlika su manje plaćeni iznosi pojedinih mjesečnih anuiteta zbog tečaja CHF koji je u tim mjesecima bio manji od početnog prema kojem je dosuđen tužitelju povrat preplaćenih iznosa. Ugovorni odnos stranaka prema ugovoru o kreditu treba cijeniti kao cjelovit odnos sa pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa po stavu ovog suda utvrđeni iznos preplate bi trebalo smanjiti za tzv. negativne razlike tj. obračunati prilikom utvrđivanja potraživanja tužitelja. Nesporno je da je od 31.siječnja 2006 do 31.prosinca 2008..veljače 2006. do 1.prosinca 2008. tužitelj plaćao anuitete manje nego da su primijenjeni početno ugovoren kurs i kamatna stopa. To iznosi 652,24 EUR i za taj iznos je sud smanjio zahtjev tužitelja pod toč.I. na načina da ga je sukladno odredbi čl.172 ZOO-a odbio od najstarijih potraživanja tužitelja.
(20)Sud nije odlučivao o eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu, s obzirom da je svrha eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva, postavljanja zahtjeva koji se međusobno isključuju a što u konkretnom predmetu nije slučaj, tj. sud smatra da se radi o jednom zahtjevu. Naime i glavnim i podrednim zahtjevom se na temelju istih činjeničnih i pravnih osnova traži isplata.
(21)Kod ocijene zakonitosti tzv. ulaznih i izlaznih naknada ovaj sud polazi od nesporne činjenice da je predmetni ugovor o kreditu, samim time i sporne ugovorne odredbe o plaćanju ulazne i izlazne naknade unaprijed formulirane od strane tuženika i da tužitelj kao potrošač na iste nije imao utjecaja, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelju pojašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa spornih naknada, odnosno koji opravdavaju plaćanje tih naknada, a niti je tuženik vodio računa o zakonitim interesima tužitelja jer je riječ o tipskim ugovorima i o spornim odredbama se nije moglo pregovarati, a što je
suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to su prema ocijeni ovog suda, imajući u vidu sve navedene pravno relevantne činjenice iz čl.81, čl.83. i čl.85. Zakona o zaštiti potrošača Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03) sporne ugovorne odredbe nepoštene i time u smislu čl. 87. ZZP-a ništetne. Stoga primjenom odredbi čl. 323. st.1. i čl. 1111. ZOO-a je tužena dužna vratiti iznose koje je temeljem tih ništetnih odredbi ugovora primila. To su, nesporno iznosi navedeni u toč.IV i V. izreke.
(21.1)Ovaj zahtjev za tzv ulazne i izlazne naknade nije zastario kako to tvrdi tužena. Zastara za taj dio zahtjeva još nije niti počela teći, nego će naprotiv početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi.
(21.2)Iz ovih razloga je odlučeno kao pod toč. IV. i V. (22)Odluka o kamati temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.
(23) sud nalazi da je uspjeh svake stranke u parnici približno jednak, pa je o troškovima postupka odlučio temeljem čl.154.st.4 ZPP-a)
U Benkovcu 7.siječnja 2025. godine
Sudac
Igor Berghaus
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pisano, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke.
Presuda se može pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka.
Dostaviti;
-pun.tužitelja
-pun.tuženika
