REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3491/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Nevenka Marković, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB 82925459345, Osijek, Ulica Lorenza Jagera 5, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu d.d., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-463/2023 od 17. svibnja 2024., 7. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-463/2023 od 17. svibnja 2024. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR i sudske pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 13,28 EUR.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-463/2023 od 17. svibnja 2024. naložio je tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.356,16 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.363,10 EUR sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose. Točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose.

2. Tuženik je podnio žalbu protiv presude u točkama I. i II. izreke zbog svih žalbenih razloga. Predlaže da ovaj sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 420,50 EUR.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu. Predlaže da ovaj sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi presudu. Zahtijeva naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR i sudske pristojbe u iznosu od 13,28 EUR.

4. Žalba nije osnovana.

5. Presuda u pobijanom dijelu je ispitana na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/07, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP-a) te imajući u vidu odredbu članka 467. stavka 1. ZPP-a.

6. Kako je ovaj spor u smislu odredbe članka 502. stavka 1. ZPP-a spor male vrijednosti, presuda ili rješenje kojima se on završava može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (osim zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U smislu odredbe članka 467. stavka 1. ZPP-a žalba se ne može izjaviti zbog relativno bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa tuženikovi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu nisu uzeti u razmatranje, kao ni takvi navodi izneseni u okviru dopuštenih žalbenih razloga.

7. Predmet spora je zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 528-50-3703292 od 29. rujna 2006. o valutnoj klauzuli, a koju tražbinu je tužitelju ustupila korisnica kredita JD.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio da između stranaka nije sporno da su JD i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 528-50-3703292 od 29. rujna 2006. kojim je korisnici kredita odobren kredit u iznosu od 12.542,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da je kredit otplaćen u cijelosti te visina tužbenog zahtjeva.

9. Prvostupanjski sud je ocijenio da ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor jer korisnica kredita nije obrtnik, ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost zbog čega se radi o potrošaču sukladno odredbi članka 3. točki 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03).

10. Nadalje je utvrdio da je korisnica kredita Ugovorom o ustupu tražbine od 27. svibnja 2011. ustupila tužitelju svoju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu te da će nominalni iznos ustupljene tražbine biti točno utvrđen u sudskom i/ili izvansudskom postupku kojim će tužitelj od tuženika zahtijevati naplatu ustupljene tražbine. Zaključio je da je takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbina odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina te da je vidljivo koja tražbina je ustupljena, dok se njena visina također može utvrditi.

11. Ocijenio je neosnovanim tuženikove tvrdnje da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa da ne može biti predmet ustupa. To iz razloga jer se radi o novčanoj tražbini koje nisu osobne naravi te se njihova narav ne protivi ustupanju, dok je primatelj pravna osoba koja nije potrošač. Stoga je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

12. Zaključio je i da u smislu odredbe članka 84. stavka 1. Zakona o obveznim odnosa („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) prijenos tražbine nema utjecaja na identitet tražbine zbog čega se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i u odnosu na dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača - da primatelj tražbine prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja. Stoga je zaključio da u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine djeluje pravomoćnost presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača te da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a.

13. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prvostupanjski sud utvrđuje da je pred tim sudom vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača te da je pravomoćnom presudom tog suda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te odlukom ovog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženik od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora.

14. S obzirom na to da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao od 1. studenog 204. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, kojim utvrđenjem je sud vezan, prvostupanjski sud izvodi zaključak da se u ovoj parnici ne može ponovno razmatrati poštenje i valjanost tih odredbi.

15. Prigovor zastare ocijenio je neosnovanim navodeći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćne sudske odluke donesene u povodu te tužbe, konkretno 14. lipnja 2018. Budući da je predmetna tužba podnesena 27. veljače 2023., zaključio je da nije istekao opći zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

16. Slijedom svega navedenog ocijenio je osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.356,16 EUR s pripadajućim zateznim kamatama sukladno odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a.

17. Tuženik u žalbi u bitnom navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i na procesnu jednakost jer je sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, ne dajući za to razloge. S tim u vezi poziva se na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5038/2015, U-III-3874/2008 i U-III-4150/2010. Smatra da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu. Navodi da je sud primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a koja nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer je odredbom članka 502.a stavka 4. ZPP-a propisano da se odredbe glave tridesetdruge Zakona o parničnom postupku o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava ne primjenjuju u slučajevima za koje je posebnim zakonom propisan postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava, što je uređeno Zakonom o zaštiti potrošača. Navodi da su odredbe Glave trideset druge Zakona o parničnom postupku stupile na snagu 1. srpnja 2013., a da je postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pokrenut 4. travnja 2012. pa se u smislu vezanosti sudova odlukama u postupku kolektivne zaštite može eventualno primijeniti odredba članka 138.a ZPP-a. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Ističe da tužitelj ugovorom o cesiji nije mogao steći utuženu tražbinu jer se radi o tražbini strogo osobne naravi koja se protivi njenom prenošenju. Ističe da utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite nemaju nikakav učinak na tužiteljeva prava i potraživanja, kao i da je tuženik tijekom postupka iznio niz prigovora koji ukazuju na postojanje niza okolnosti zbog kojih osporene odredbe nisu nepoštene, a da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite te da sud pogrešno smatra kako osnovanost tužbenog zahtjeva nije upitna. Ukazuje na to da je u postupku tvrdio da su sporne odredbe korisniku kredita bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, kao i da je predložio dokaze na te okolnosti. Navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 80., članka 326. stavka 2. i članka 1115. ZOO-a te odredbe članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je sud pogrešno ocijenio prigovor zastare neosnovanim. Ističe i da se poštenje presumira, a da nije jasno zašto sud smatra da bi on bio nepošten stjecatelj. Pobija i odluku o trošku. Smatra da tužiteljev podnesak od 31.prosinca 2023. nije bio potreban za vođenje postupka.

18. U odgovoru na žalbu tužitelj u bitnome navodi da su svi tuženikovi žalbeni navodi neosnovani i neutemeljeni te se u nastavku poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske te odluke ovog suda u predmetima sa istom činjeničnom i pravomoćnom osnovom.

19. Donošenjem presude u pobijanom dijelu nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Presuda nije zahvaćena ni bitnom povredom postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, s obzirom na to da sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, o ocjeni svih istaknutih prigovora te o sadržaju materijalnog prava koje je prvostupanjski sud primijenio.

20. Prema ocjeni ovog suda nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje žalitelj i na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

21. Na nesporne činjenice da je tužitelj utuženu tražbinu i to onu s osnove ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu između korisnice kredita JD i tuženika, kojom je vrijednost ugovorne obveze korisnice kredita JD u valuti Republike Hrvatske vezana za valutu švicarski franak (CHF), stekao ugovorom o ustupu tražbine s JD, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima na koje se pozvao pri ocjeni neosnovanosti tuženikova prigovora nedostatka legitimacije tužitelja.

22. Ne radi se o tražbini čiji bi ustup bio zabranjen, kako to pogrešno smatra žalitelj pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, pri čemu se u konkretnom slučaju ima primijeniti Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., s obzirom na činjenicu da je Ugovor o kreditu sklopljen 29. rujna 2006., a koji Zakon je i pravilno primijenio prvostupanjski sud. Naime, odredbom članka 80. stavka 1. ZOO-a je propisano da vjerovnik može ugovorom prenijeti svoju tražbinu na trećega, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Ovdje je ustupljena imovinska, novčana tražbina koja je nastala kao posljedica utvrđenja ništetnosti određene odredbe ugovora koji je doista sklopila SD kao potrošač s tuženikom, no ta novčana tražbina nije strogo osobna tražbina niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Radi se o tražbini koju je tuženik dužan vratiti po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom na utvrđenu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi prema kojima je tuženik stekao utuženi novčani iznos, a potrošač čija su prava povrijeđena, što je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom u sporu koji je kao tužitelj pokrenuo Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača-POTROŠAČ između ostalog i protiv tuženika, u kojem je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, može svoju tražbinu ustupiti trećoj osobi kao što je slučaj u konkretnoj parnici. U tom smislu se žalitelj pogrešno poziva na odredbu članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.

23. Nema pogrešne primjene odredbe materijalnog prava niti glede odluke suda o istaknutim prigovoru zastare potraživanja jer je zastara potraživanja po preplaćenim anuitetima zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, nakon prekida zastare uslijed podizanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa ponovno počela teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti takve ugovorne odredbe, odnosno 14. lipnja 2018. dok je tužba podnijeta 27. veljače 2023., dakle unutar općeg zastarnog roka od pet godina kojeg je prvostupanjski sud također pravilno primijenio.

24. Nadalje, u individualnoj zaštiti kontrole nepoštenosti tuženik nije dokazao da je njegovo postupanje bilo u skladu s pravilima o zaštiti potrošača i žalbom neosnovano dovodi u pitanje takav zaključak prvostupanjskog suda. Naime, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe, odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od takvih ugovornih odredaba i u tom postupku sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa. Međutim, u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe treba raspraviti s obzirom na osobu potrošača i sve okolnosti slučaja, jer se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na okolnosti slučaja. Zato je tuženik mogao tvrditi i dokazati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze; tuženik je mogao tvrditi i dokazati i to da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Pritom nije od utjecaja je li tužitelj u konkretnoj parnici potrošač ili, kao u ovoj parnici, osoba na koju je potrošač cedirao tražbinu prema banci. Naime, ako su na tužitelja prešla sva prava potrošača, tada i tuženik ima prema tužitelju pravo na sve prigovore koje bi imao i prema potrošaču da do ustupa nije došlo (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-5458/2021).

25. U tom smislu upućuje se na odredbe članka 81. stavka 1. i 4. Zakona o zaštiti potrošača kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Dakle, za razliku od postupka po tužbi za zaštitu kolektivnog interesa u kojem se pružala apstraktna zaštita od nepoštenih ugovornih odredaba i u kojoj se nisu uzele u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo prenijet je na trgovca, u konkretnom slučaju tuženika, koji je odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati njegovu tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi s obzirom da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Međutim, u ovoj parnici tuženik to nije dokazao.

26. Prvostupanjski sud je, radi dokazivanja te odlučne činjenice po tuženikovu prijedlogu izveo dokaz saslušanjem korisnice kredita JD. Međutim iz njenog iskaza (list 438.-439. spisa) proizlazi kako je ona navela da prilikom sklapanja ugovora o kreditu ona nije imala mogućnost pregovaranja s bankom o ugovornim odredbama, da nije znala što je valutna klauzula ni što znači promjenjivost kamatne stope, da joj nitko nije pojasnio što sve to znači te da joj nitko iz banke nije dao informacije o rizicima ugovora koji su se odnosili na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti u švicarskim francima, kao i da se ona nije odlučila za ugovor o kreditu u valuti CHF i da nije imala opciju biranja u kojoj će valuti uzeti kredit. Stoga iz iskaza same korisnice kredita ne proizlazi da je s njom tuženik pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, odnosno da su korisnici kredita predočeni svi poznati aspekti odabira takve ugovorne odredbe kako bi ona mogla donijeti razumnu odluku na temelju potpune informacije koju joj je trebao pružiti upravo tuženik.

27. Zaključno, po ocjeni ovoga suda nije povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu jednakost time što je prvostupanjski sud odbio tuženikov dokazni prijedlog za saslušanjem javne bilježnice Tatjane Kovačev koja je solemnizirala ugovor o kreditu, radi utvrđenja odlučne činjenice da se o konkretnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pri sklapanju Ugovora o kreditu između korisnika kredita i tuženika. Predloženo dokazno sredstvo nije odgovarajuće za ispitivanje i dokazivanje odlučne činjenice da je tuženik s korisnikom kredita pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi. U odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske (poslovni broj: U-III- 5458/2021, U-III-4372/2021, U-III-3891/2022). Ustavni sud Republike Hrvatske iznio je stajalište da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu ne može potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je javni bilježnik imao takve zakonske ovlasti. Daljnjih dokaznih prijedloga tuženik nije imao.

28. Ukazuje se da sukladno već izraženoj pravnoj praksi u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (tako Rev-120/23, Rev-692/23 i Rev-1153/23) banka (tuženik) je mogla predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču pri sklapanju konkretnog ugovora ispita zaposlenik banke koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, dakle osoba koja je kao punomoćnik po zaposlenju u smislu odredbe članka 43. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 152/11-pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/2) pregovarala s korisnicom kredita i sklapala ugovor o kreditu, što je tuženik propustio predložiti.

29. Stoga je prvostupanjski sud pravilno o toj odlučnoj činjenici odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja, čime nije doveo do procesne neravnoteže, kako to pogrešno smatra žalitelj. Pravilno je primijenio odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, pravilno zaključujući da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da se s pravom tužitelj poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite (tako i u presudama ovog suda poslovni broj Pž-570/2024 od 9. travnja 2024., Pž-567/2024 od 22. svibnja 2024., Pž-303/2024-2 od 8. srpnja 2024.).

30. Neosnovani su žalbeni navodi kojim tuženik ističe da je nejasno zašto prvostupanjski sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj i s tim u vezi pogrešno odlučuje o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Pravomoćna presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđeno nepošteno postupanje tuženika kod ugovaranja promjenjive kamatne stope prema odlukama banke i valutne klauzule izražene u švicarskom franku uz koju je vezana glavnica i kamata, isključuje savjesnost tuženika kroz razdoblje otplate kredita. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tuženikovom nepoštenju zaključivši da zatezne kamate u konkretnom slučaju počinju teći na pojedine iznose od trenutka kada je tuženik stekao utužene iznose bez pravne osnove. Budući da je tužitelj zahtijevao isplatu zateznih kamata na pojedine iznose od idućeg dana nakon dana njihovog plaćanja tuženiku, pravilno mu je u okviru tog zahtjeva dosudio zatezne kamate s početkom njihovog tijeka od tog trenutka.

31. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno, na temelju odredbe članka 154. stavka 1. u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a donio i odluku o troškovima parničnog postupka. Prvostupanjski sud je pravilno tužitelju priznao trošak sastava podneska od 21. prosinca 2023. budući da se tužitelj njime očitovao na tuženikove navode iznijete u podnesku od 5. lipnja 2023., pri čemu ga je ocijenio kao „ostali podnesak“ u smislu Tbr. 8/4 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) i priznao mu trošak njegovog sastava u iznosu od 50,00 EUR uvećano za PDV od 25%. Stoga je prvostupanjski sud pravilno trošak sastava tog podneska ocijenio kao trošak potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

32. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanim točkama I. i II. izreke presude (točka I. izreke ove presude).

33. Tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu odbijen je na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a budući da se ne radi o radnji potrebnoj za vođenje žalbenog postupka i donošenje odluke drugostupanjskog suda. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

Zagreb, 7. siječnja 2025.

Sutkinja

Nevenka Marković