REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2666/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Kamelija Parać, u pravnoj stvari tužitelja TRIGLAV OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Antuna Heinza 4, OIB: 29743547503, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri u Zagrebu, radi isplate iznosa od 2.299,28 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1576/2023 od 22. travnja 2024., 7. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1576/2023 od 22. travnja 2024. i predmet vraća na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1576/2023 od 22. travnja 2024. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.299,28 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tako je prvostupanjski sud presudio primjenom odredbe čl. 80. st. 6. Zakona o lovstvu („Narodne novine” broj: 99/18, 32/18 i 32/20; dalje: ZL) kojom je propisano da za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova, a u konkretnom predmetu tužitelj nije ni tvrdio da je do istrčavanja vepra iz područja lovišta kojim gospodari osiguranik tuženika došlo uslijed provođenja lova, slijedom čega se ne primjenjuju pravila objektivne odgovornosti. Nadalje, pogrešno je divljač smatrati opasnom stvari jer divljač kao živo biće, za razliku od čovjeka nema svijest o upravljanju svojim postupcima. Stoga, za nalet na divljač prvenstveno može biti odgovoran čovjek – vozač vozila koji nije prilagodio vožnju uvjetima na cesti. Posljedično svemu navedenome, tužbeni zahtjev je odbijen.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda nije razumljiva, u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni i proturječni. U bitnom je naveo da se radi o regresnom potraživanju tužitelja prema tuženiku jer je tužitelj svom osiguraniku naknadio štetu u visini od 16.888,19 kn, a koja šteta je nastala u prometnoj nezgodi 5. studenog 2021. kada je došlo do udara vozila reg. oznake [registarska oznaka] u divljač (vepra). Sud je odbio tužbeni zahtjev zaključivši kako tuženik u ovom postupku nije odgovoran za štetu budući da odgovara jedino za štetu nastalu od divljači prilikom provođenja lova sukladno čl. 80. st. 6. ZL-a, te kako postoji isključiva odgovornost vozačice vozila. Žalitelj smatra da je takav zaključak suda pogrešan jer je sud zanemario činjenicu da je osiguranik tuženika u konkretnom slučaju odgovoran za štetni događaj i štetu sukladno općim propisima obveznog prava (čl. 1063. -1067. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novineˮ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO), a ne isključivo temeljem čl. 80. st. 6. ZL-a. U Zakonu o lovstvu nisu regulirani slučajevi u kojima je, primjerice, do štete na vozilu došlo uslijed istrčavanja divljači na kolnik ceste iako u to vrijeme nije provođen lov, te je vozač vozila upravljao vozilom sukladno propisima kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi. Žalitelj je istaknuo da se zakoni primjenjuju u svojoj cjelokupnosti, te, iako se Zakon o lovstvu kao lex specialis primjenjuje samo kada njegove odredbe izrijekom isključuju odredbe općeg zakona, to u konkretnom predmetu nije slučaj; žalitelj se pri tome pozvao na odredbu čl. 76. st. 2. ZL-a koja izričito navodi kako u pogledu uzroka odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojima se uređuju obvezni odnosi, ako Zakon o lovstvu drugačije ne propisuje. U opisanim slučajevima odgovornost osoba koje gospodare lovištem, a time i tuženika kao njegova osiguranika uređuje se prema općim propisima obveznog prava – prema Zakonu o obveznim odnosima. Divljač na cesti predstavlja opasnu stvar, te stoga tuženik za štetu koju je prouzročila divljač iz njegova lovišta odgovara po načelu uzročnosti (tzv. kriterij objektivne odgovornosti). Premda osiguranik tuženika nije vlasnik lovišta ni divljači (divljač se smatra javnim dobrom), u ovom slučaju s obzirom na njegove ovlasti, prava i obveze kao koncesionara ili zakupnika lovišta, može mu se priznati takvo svojstvo u smislu odgovornosti za štetu sukladno čl. 1064. ZOO-a. Pogrešan je zaključak suda da je vozačica vozila isključivo odgovorna za nastanak štetnog događaja jer to ne proizlazi iz isprava u spisu, a sud nije proveo dokaze na okolnost dinamike nastanka štetnog događaja i štete koje je tužitelj predložio. Predložio je preinačiti pobijanu presudu na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja i naloži tuženiku podmiriti parnični trošak, a podredno, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovan postupak prvostupanjskom sudu radi donošenja pravilne i zakonite odluke.

3. Tuženik je podnio odgovor na tužiteljevu žalbu, u cijelosti se usprotivio tužiteljevim žalbenim navodima, predložio je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku.

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni one na koje tužitelj ukazuje u žalbi.

Međutim, materijalno pravo je pogrešno primijenjeno.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je regresni zahtjev kojim tužitelj traži od tuženika kao osiguratelja osobe koja je počinila štetu isplatu iznosa od 16.888,19 kn. Iz spisa proizlazi da se 5. studenog 2021. dogodila prometna nezgoda na način da je na vozilo osigurano kod tužitelja kojim je upravljala IR izletjela divljač (vepar) kojom prilikom je došlo do oštećenja na vozilu. Prometna nezgoda dogodila se na području lovišta kojim gospodari osiguranik tuženika Hrvatski lovački savez, odnosno osiguranik Lovački savez Virovitičko-podravske županije koji je osiguran kod tuženika policom kasko osiguranja broj 020608291949m, pri čemu je na vozilu reg. oznake [registarska oznaka] nastala šteta u iznosu od 16.888,19 kn, koji iznos štete je tužitelj kao osiguratelj podmirio svom osiguraniku, čime je u smislu odredbe čl. 963. st. 1. ZOO-a na tužitelja prešlo pravo njegova osiguranika da potražuje isplaćeni iznos štete od osobe koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

8. Tuženik je osporavao osnovu i visinu potraživanja navodeći da je sporna odgovornost i pasivna legitimacija, dinamika nastanka prometne nezgode, kao i okolnost da je na cestu iznenada istrčala divlja životinja iz lovišta osiguranika tuženika. Posljedično navedenome, ostalo je sporno je li tuženik kao osiguratelj lovoovlaštenika u obvezi naknaditi tužitelju utuženo potraživanje.

9. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 80. st. 6. ZV-a navodeći da u vrijeme štetnog događaja nije provođen lov od strane osiguranika tuženika, kao i da je pogrešno divljač smatrati opasnom stvari u smislu odredbe čl. 1064. ZOO-a.

10. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se predmetni slučaj ima prosuđivati prema odredbi čl. 80. st. 6. ZV-a, kao i da divljač nije opasna stvar u smislu odredbe čl. 1064. ZOO-a. Naime, odredbom čl. 80. st. 6. ZL-a je propisano da za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi odnosno lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova. Točno je da tužitelj nije ni tvrdio da je do štete došlo zbog provođenja lova. Međutim, u slučaju kada je došlo do štete na vozilu naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov (što tužitelj nije ni tvrdio), za odgovornost za štetu mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima, na što u žalbi osnovano ukazuje tužitelj. Odredbom čl. 76. st. 2. ZL-a propisano je da u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojim se uređuju obvezni odnosi, ako Zakon o lovstvu ne propisuje drugačije.

11. Prema tome, budući da Zakonom o lovstvu kao lex specialis nije propisano tko odgovara za štetu nastalu na vozilu u slučaju naleta divljači na motorno vozilo izlijetanjem na javnu cestu, u situaciji kada se nije provodio lov, tada valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima se uređuje odgovornost za štetu. Pri tome, ovaj sud napominje da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke poslovni broj U-I-4249/2018 od 18. lipnja 2019. dao svoje mišljenje o zakonskom rješenju čl. 80. st. 6. ZL-a i odštetnoj odgovornosti za štete od divljači koje treba tumačiti sukladno općim načelima odštetne odgovornosti.

12. Slijedom navedenog, na odgovornost lovoovlaštenika za štetu koju divljač počini na javnoj cesti primjenjuju se odredbe čl. 1064. -1067. ZOO-a kojim je uređena odgovornost za štetu od opasne stvari jer je prema stajalištu sudske prakse divljač (vepar) na cesti opasna stvar. Tim odredbama je propisano da za štetu od opasnih stvara odgovara njezin vlasnik (čl. 1064. ZOO-a), odnosno, umjesto vlasnika stvari i isto kao i on odgovara osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili koja je inače dužna da je nadgleda. Kako je divljač dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu (čl. 3. ZL-a), to za štetu od divljači odgovara osoba koja je stekla pravo lova na temelju zakupa ili koncesije (lovoovlaštenik). Odgovornost lovoovlaštenika je objektivna odgovornost, po načelu kauzaliteta, a teret dokazivanja ekskulpacijskih razloga za oslobođenje odgovornosti za štetu iz čl. 1067. ZOO-a je na tuženiku.

13. Nadalje, iz spisa proizlazi da je tužitelj na okolnost osnove i visine tužbenog zahtjeva predložio izvesti dokaze pribavom cjelokupnog spisa Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, PU Virovitičko –podravska, PP Orahovica, saslušanjem svjedoka, prometnim vještačenjem na okolnost dinamike nastanka prometne nezgode i visine nastale štete, veterinarskim ili drugim odgovarajućim vještačenjem životinjske dlake nađene na vozilu, te po potrebi financijskim vještačenjem na okolnost da je šteta isplaćena. Prvostupanjski sud uslijed pogrešne primjene materijalnog prava nije izveo predložene dokaze i utvrdio odlučne činjenice zbog čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na što osnovano tužitelj ukazuje u žalbi.

14. Stoga je tužiteljeva žalba uvažena i pobijana presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. U nastavku postupka prvostupanjski sud će izvesti dokaze potrebne radi utvrđivanja osnove i visine tužbenog zahtjeva, te će nakon toga donijeti novu odluku koju će valjano obrazložiti.

15. Odluka iz točke II. izreke ove odluke temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 7. siječnja 2025.

Sutkinja

Kamelija Parać