Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-583/2021-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužitelja ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 20. studenoga 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Srđana Kalebote i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu presude, dana 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 216-66/2006 od 31.1.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamate obračunavaju na iznos kredita iz članka 2. ovog ugovora te kako se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, članak 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 789,34 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d., na dan plaćanja.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj 216-66/2006 od 31.1.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugom katu banke, time da korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

3. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 8. Ugovora o kreditu broj 216-66/2006 od 31.1.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 8. ugovoreno kako je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.

4. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju ZU, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana, isplati iznos od 10.653,21 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to kako slijedi:

- na iznos 4,71 EUR od 6. studenog 2008.

- na iznos 19,07 EUR od 12. siječnja 2009.

- na iznos 24,52 EUR od 4. veljače 2009.

- na iznos 31,30 EUR od 3. ožujka 2009.

- na iznos 25,67 EUR od 2.travnja 2009.

- na iznos 22,10 EUR od 5. svibnja 2009.

- na iznos 16,07 EUR od 3. lipnja 2009.

- na iznos 7,44 EUR od 2. srpnja 2009.

- na iznos 10,16 EUR od 6. kolovoza 2009.

- na iznos 14,35 EUR od 7. rujna 2009.

- na iznos 10,06 EUR od 5. listopada 2009.

- na iznos 9,22 EUR od 4. studenog 2009.

- na iznos 15,19 EUR od 3. prosinca 2009.

- na iznos 22,42 EUR od 8. siječnja 2010.

- na iznos 29,33 EUR od 9. veljače 2010.

- na iznos 27,94 EUR od 1. ožujka 2010.

- na iznos 42,95 EUR od 2. travnja 2010.

- na iznos 42,95 EUR od 7. svibnja 2010.

- na iznos 44,84 EUR od 4. lipnja 2010.

- na iznos 80,67 EUR od 2. srpnja 2010.

- na iznos 57,62 EUR od 6. kolovoza 2010.

- na iznos 94,29 EUR od 3. rujna 2010.

- na iznos 82,76 EUR od 5. listopada 2010.

- na iznos 66,00 EUR od 4. studenog 2010.

- na iznos 95,33 EUR od 3. prosinca 2010.

- na iznos 128,86 EUR od 4. siječnja 2011.

- na iznos 108,95 EUR od 3. veljače 2011.

- na iznos 114,19 EUR od 3. ožujka 2011.

- na iznos 97,43 EUR od 6. travnja 2011.

- na iznos 109,77 EUR od 4. svibnja 2011.

- na iznos 147,72 EUR od 3. lipnja 2011.

- na iznos 138,00 EUR od 4. srpnja 2011.

- na iznos 192,38 EUR od 2. rujna 2011.

- na iznos 192,38 EUR od 2. rujna 2011.

- na iznos 7.857,95 EUR od 15. rujna 2011.

- na iznos 668,62 EUR od 15. rujna 2011.

5. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, u roku od 15 dana naknaditi tužitelju ZU, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova ovog parničnog postupka iznos od 2.616,07 eura, sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja, dakle od 7. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 10. veljače 2021. navodi se u bitnome kako je tužitelj dana 31.1.2006., s tuženikom kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 216-66/2006, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 78.000,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 2. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 4. Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 3. naveo visinu kamatne stope u iznosu 3,99% godišnje ugovorivši u čl. 6. kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom o kamatnim stopama tuženika“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati, te je u čl. 8. Ugovora, ugradio nepoštenu ugovornu odredbu i to na način da je naveo kako je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, „ovlašten zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama“,

Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, kao i odredbu o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te, protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Addiko Bank d.d. (kao petotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Addiko Bank d.d. (kao petotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Tužitelj se, pošto ne raspolaže svom odgovarajućom dokumentacijom i podacima, prije svega financijsko knjigovodstvenom dokumentacijom o tijeku otplate kredita, kretanju kamatnih stopa, kao ni svim drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji banka tužitelju mora vratiti, obratio tuženiku koji tu dokumentaciju ima, međutim ne želi je dati usprkos traženju tužitelja i iako se radi o podacima koje je tuženik tužitelju, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužan dati. Sukladno iznijetom, da tužitelj u ovom stadiju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje nakon čega će tužitelj i odrediti visinu novčane tražbine čiji isplatu traži ovom tužbom. Tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud, a sve u skladu s člankom 186.b ZPP-a.

Slijedom navedenog, dakle činjenice da su bitne odredbe ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i odredba o naplati naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak te ima pravni interes i predlaže da sud prije svega donese rješenje kojim će naložiti tuženiku da u roku od 15 dana u spis dostavi podatke iz kojih će biti vidljiv pregled obveza po Ugovoru o kreditu broj 216-66/2006 od 31. siječnja 2006., nakon čega će tuženik urediti tužbeni zahtjev sukladno odredbi članka 186.b.st. 4. ZPP.

2.

U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome ističe prigovor zastare, navodi kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/2017 te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Revt-249/2014, a na temelju članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c. Zakona o parničnom postupku. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovorâ o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može se obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost.

Tuženik uvodno ističe kako je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima, i to sukladno važećem Zakonu o bankama, Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o zaštiti potrošača. Nadalje, navodi kako je ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, ugovorena kamatna stopa iz predmetnog Ugovora o kreditu da predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno članku 269. stavak 2. i članku 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope ogleda se u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužitelj je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istome pojašnjeno, te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Stoga je ista i u skladu s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Slijedom navedenog, tuženik da je očigledno imao samo gore navedene zakonske obveze, a koje je sve poštovao, stoga da mu se ne može na teret stavljati navodno ugovaranje ništetnih odredbi u Ugovoru o kreditu. Tuženik dalje ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tuženik nadalje navodi kako se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužitelju je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Pored toga, tuženik ističe i kako je javni bilježnik prilikom solemnizacije sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Tuženik ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužitelj dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih strana. Naime, prava volja ugovornih strana je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika.

Tužitelj je očito dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama.

Štoviše, tužitelj je konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora.

Nadalje, tuženik ističe kako se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, kako je kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja.

Osim navedenog, sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je bio upravo izbor tužitelja, jer je tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite. Međutim, tužitelj se odlučio upravo za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što se osporava, tuženik ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu.

U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti odredbe članka 8. Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, tuženik u cijelosti osporava takve navode. Naime, tužitelj je izvršio prijevremenu djelomičnu otplatu kredita dana 15. rujna 2011. godine, kada mu je i naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u skladu s Ugovorom o kreditu. Sve i kada bi ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita bila utvrđena u ovom postupku (što tuženik osporava, a o čemu je teret dokaza na strani tužitelja, budući da utvrđenja iz kolektivnog spora na koja se poziva tužitelj nisu primjenjiva na naknadu za prijevremenu otplatu kredita), eventualno potraživanje tužitelja za povratom plaćenog iznosa po osnovi navodne ništetnosti odredbe članka 8. Ugovora o kreditu bilo bi u zastari, s obzirom da je od prijevremene otplate kredita u rujnu 2011. godine protekao opći zastarni rok od 5 godina. Također, tuženik osporava svojstvo potrošača tužitelja, te predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, uz obvezu tužitelja da mu naknadi troškove postupka.

3. Podneskom od 24. srpnja 2023., tuženik je dostavio dokumentaciju na koju se tužitelj pozvao prilikom postavljanja manifestacijskog zahtjeva iz točke X. tužbe.

4. Podneskom od 27. kolovoza 2024. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev i zatražio, osim utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi koje su navedene u petitu tužbe, i isplatu iznosa od 10.653,21 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

5. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem isprava i dokumentacije koja je priložen u spis i to: Obavijesti o prijevremenom zatvaranju (list 7); Ugovora o kreditu broj 216- 66/2006 od 31. siječnja 2006. (listovi 10-15), simulacijom otplatnog plana (listovi 368-369), Izvatka iz odluke o visini aktivnih kamatnih stopa u poslovanju s građanstvom (list 370-371), simulirani otplatni plan (list 372-374), te Izjave SU, zaposlenice tuženika (list 386-388).

5.2.

Nadalje, tijekom postupka izveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.), te saslušanjem tužitelja.

5.3. Nadalje, sud je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka ČU i SU, obzirom da je tuženik povukao taj dokazni prijedlog, kao i od izvođenja dokaza saslušanjem zaposlenika tuženika koji je radio na obradi spornog kredita, obzirom da tuženik nije do zaključenja prethodnog postupka dostavio ime osobe koju predlaže kao svjedoka.

6. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

7. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim dijelova odredbi članka 2., članka 3., članka 4., članka 6. i članka 8. Ugovora o kreditu broj 216-66/2006 od 31. siječnja 2006., kojima je ugovoreno da banka odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita; da se kamate obračunavaju na odobreni iznos kredita iz članka 2., da se kamate obračunavaju u CHF , a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan plaćanja; da se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, da je kamatna stopa promjenjiva te odredba prema kojoj je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d.

9. Nadalje, predmet spora predstavlja i restitucijski zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 10.653,21 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

10. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je između prednika tuženika, Hypo Alpe-Adria Bank d.d., kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 31. siječnja 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 216-66/2006 s valutnom klauzulom na iznos od 78.000,00 CHF s rokom otplate na deset godina, u 120 mjesečnih anuiteta, namjena: stambeni kredit; da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 789,34 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF, na dan plaćanja. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorile da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 3,99% dekurzivno godišnje, a člankom 6.st.2. da je banka od 1.listopada 2006. ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria Bank. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit 15. rujna 2011. godine.

11. Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule u CHF, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatom stečenog bez osnove, i to u visini razlike zbog promjene tečaja CHF tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom 24. srpnja 2012. g. – kada je tužitelj prijevremeno otplatio kredit) te u visini isplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Sporno je i je li osnovan istaknuti prigovor zastare.

12. Tužitelj se u historijatu tužbe pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., kojom je utvrđeno da je tuženik pod 5. (u ovoj parnici tuženik) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31.prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja2014. g., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9.travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a.

13. Prema ovoj odredbi, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

14. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g., između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

15. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

16. Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine, broj: 8/93., 29/94., 162/98., 16/07., 75/09. i 120/16.“).

17. To, nadalje, znači da je odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugog akta Banke, trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

18. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 2. kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora, ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu.

19. Ovdje je za navesti da tužitelj konačno uređenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 27. kolovoza 2024., sa osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne postavlja restitucijski zahtjev.

20. Nadalje, prema mišljenju ovog suda, odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

21. Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene.

22. Tužitelj se u historijatu tužbe pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi HSU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

23. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja. Nadalje, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

24. Stoga su i odredbe čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 31.219,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe -Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., na dan plaćanja, trebalo utvrditi ništetnim, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP- a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

25. I temeljem ništetnih dijelova odredbi čl. 2. i 4. Ugovora, o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

26. Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

27. Slijedom navedenog, tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici

28. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

29. Tako tužitelj u svome stranačkom iskazu navodi u bitnome da je ugovor o kreditu podigao u banci tuženika radi kupovine stana u kojemu sada živi, a da je supruga dala u zalog svoju vikendicu. U to vrijeme da je najpovoljniji kredit bio u CHF, da su svi tako pričali, a obzirom da je Švicarska stabilna i jaka država, nije imao razloga u to sumnjati. Nadalje, da su mu službenici u banci savjetovali da uzme kredit u CHF jer je on tada bio najpovoljniji na tržištu, ugovor je potpisao na tipskom obrascu, nije mogao shvatiti sve odredbe ni u pogledu CHF valute ni u pogledu promjenjive kamatne stope jer je po struci strojar. Nakon pet godina uzimanja kredita, da je rata toliko počeka rasti da je u jednom trenutku bila veća od njegove plaće i kredit više nije mogao plaćati. Nakon toga da je punica prodala stan te su od iznosa dobivenog prodajom zatvorili kredit, prilikom čega da je ostao iznenađen kada su mu u banci rekli da im je dužan platiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u visini od 3%, nije bio svjestan niti ga je itko uputio na to da je u ugovoru bila sadržana odredba o plaćanju naknade, ako se odluči kredit zatvoriti ranije.

30. Čitanjem izjave SU, zaposlenice tuženika, u bitnome proizlazi da ista iskazuje o tome kako prilikom prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita Banci nastaju troškovi koji su vezani uz dodatne aktivnosti Banke koje se moraju obaviti uslijed prijevremene otplate kredita, a koje inače nije potrebno obaviti prilikom redovne otplate kredita, da se radi o dodatnim troškovima osoblja Banke povezanima sa administracijom kredita. Ovo stoga što se ne radi o postupku koji je automatiziran postupak Banke već da isti zahtijeva ljudski angažman koji inače nije potreban kod redovne otplate kredita i koji nije moguće unaprijed predvidjeti, s obzirom na individualne zahtjeve korisnika.

31. Iz stranačkog iskaza tužitelja , sud zaključuje da tužitelj, kao potrošač, nije bio na odgovarajući način informiran prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu o značenju valutne klauzule i promjenjive kamatne stope te naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i da je sam ugovor zaključen na unaprijed pripremljenom tipskom obrascu, te da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sadržaja navedenog ugovora.

32. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

33. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije ni moglo pregovarati (stranački iskaz tužitelja), može se zaključiti da banka tuženika o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

34. Obzirom na navedeno, u ovom je postupku u potpunosti zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

35. Nadalje, vezano za tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, za navesti je slijedeće.

36. Prema odredbi članka 1068. ZOO/91 korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

37. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1068. stavak 2. ZOO/91, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 398. ZOO/91. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja.

38. Odredbe članka 1068. stavak 3. i 4. ZOO/91 predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

39. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da se prilikom određivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope, jer da tuženik, kao i sve banke , u praksi sredstva kreditiranja dobavljaju po visokim kamatama te ih pri tom uračunavaju u kamatu kredita; ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima tuženik može prijevremeno vraćenu glavnicu isplatiti u obliku kredita, znatno nižu od pasivne kamate koju tuženik i dalje mora plaćati svojem kreditoru, tada tuženik trpi štetu. Osim navedenog, sve i da je tuženik mogao novčana sredstva zaprimljena od strane tužitelja u trenutku prijevremene otplate kredita dalje plasirati na tržište u rujnu 2011., tuženik da bi i u tom slučaju pretrpio štetu budući da su se tržišne okolnosti promijenile te se kamatna stopa na stambene kredite snizila.

40. Kao dokaz tih navoda, priložio je u spis simulaciju EUR otplatnog plana za kredit kojeg je tuženik nudio u trenutku prijevremene otplate kredita do ugovorenog datuma dospijeća te Izvadak iz Odluke o aktivnim kamatnim stopama tuženika.

41. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

42. Tuženik, na kojemu je teret dokaza u smislu članka 7. i članka 219. ZPP, dakle, osim općenitog pozivanja na mehanizme djelovanja i postupanja banke kao institucije u slučaju prijevremene otplate kredita, niti ne navodi u čemu bi se točno manifestirala šteta koja mu je nastala radi prijevremene otplate kredita tužitelja ZU, odnosno činjeničnim supstratom ne argumentira konkretno postupanje i djelovanja zaposlenika banke prilikom prijevremene otplate kredita u slučaju tužitelja, njihovo daljnje plasiranje na tržište, a radi kojega postupanja da je on pretrpio štetu.

43. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na postupanje zaposlenika Banke u slučaju prijevremene otplate kredita to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

Dodatno prednjem, iz samog sadržaja ugovorne odredbe proizlazi da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d.

44. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).

45. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

46. Posljedično, tuženik ima pravo temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, zahtijevati povrat isplaćenog.

47. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva, sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.).

48. Imenovana vještakinja je u svome nalazu i mišljenju zaprimljenom pred ovim sudom dana 9.kolovoza 2024., u bitnome navela da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

1. Ukupan iznos pretplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 13.500,54 eura od kojeg iznosa je tužitelj pretplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 3.515,95 eura te je pretplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 9.984,59 eura;

2. ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 603,36 eura.

Slijedom navedenog , ukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, 12.897,18 eura, i to:

-ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznosi ukupno 3.515,95 eura;

-ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do prijevremene otplate kredita iznosi ukupno 9.381,23 eura;

-ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade kod konačne otplate kredita iznosi ukupno 668,62 eura.

49. Tužitelj je, nakon primitka nalaza i mišljenja, podneskom zaprimljenim pred ovim sudom dana 27.kolovoza 2024. uredio tužbeni zahtjev, na način da s osnova restitucije na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, potražuje ukupni iznos od 10.653,21 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja, te nije imao prigovora na nalaz i mišljenje.

50. Tuženik je podneskom od 2. rujna 2024., prigovorio nalazu i mišljenju navodeći u bitnome da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužitelja) od onoga koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.

51. izneseni prigovor je pravne prirode, a sud smatra nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ines Lozić, stručnim, argumentiranim te izrađenim u skladu sa pravilima struke, nakon uvida i brižljivog pregleda cjelokupne dokumentacije koja prileži spisu.

52. U odnosu na tuženikov prigovor, za navesti je da, kada tuženik samo općenito, kao u ovom slučaju, stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo samo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalima u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.)

53. Obzirom na navedeno, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ines Lozić, i to u dijelu prema kojemu je tužitelj podneskom od 27. kolovoza 2024., specificirao visinu tužbenog traženja.

54. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja, koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta.

55. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 35/05), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO ("Narodne novine" broj 114/22 , 156/22, 155/23).

56. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare, slijedom čega je u odnosu na osnovanost istoga, za navesti slijedeće.

57. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a za tražbine stečene bez osnove što su i tražbine stečene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, rok zastare je 5 godina.

58. Na sjednici od 30. siječnja 2020. Građanski odjel Vrhovnog suda zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje: “Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl. 104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, time da je ovo stajalište dopunjeno na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i isto glasi: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača“.

59. Pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse, obvezna su za sve suce Građanskog odjela VSRH, a snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja.

60. Dakle, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela je ponovno teći od trenutka pravomoćnosti sudskih odluka donesenih povodom kolektivne tužbe, odnosno od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za jednostrano promjenjivu kamatu, a glede isplate zbog valutne klauzule od 14. lipnja 2018.

61. Obzirom je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. veljače 2021., a zastara restitucijskih individualnih zahtjeva s osnova valutne klauzule je počela ponovno teći od 14. lipnja 2018., to utuženo potraživanje nije u zastari, jer je tužba podnesena unutar roka od pet godina.

62. Glede zastare restitucijskog zahtjeva s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita, za navesti je kako zastara restitucijskog zahtjeva i nije počela teći prije pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena nepoštenost odnosno ništetnost predmetne ugovorne odredbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-x-999/12 od 10. listopada 2019.).

63. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. st. 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a. Tako tužitelju, koji je u cijelosti uspio u ovom postupku, u cijelosti pripada i trošak postupka.

64. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.653,21 eura (kao konačno postavljenog tužbenog zahtjeva) te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

65. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe od 10. veljače 2021.(Tbr. 7/1 Tarife) iznos od 200,00 eura;

-sastav podneska od 29. rujna 2022. (Tbr. 8/1 Tarife) iznos od 200,00 eura ,

-zastupanje na ročištu od 13. ožujka 2024. (Tbr. 9/1 Tarife), iznos od 200,00 eura,

-zastupanje na ročištu od 23. svibnja 2024. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 200,00 eura;

- sastav podneska od 27. kolovoza 2024. (Tbr. 8/1 Tarife ) iznos od 200,00 eura;

-zastupanje na ročištu od 5. rujna 2024. (Tbr. 9/1 Tarife), iznos od 200,00 eura;

-za sastav podneska od 11. studenoga 2024. (Tbr. 8/1 Tarife), iznos od 200,00 eura;

-za zastupanje na ročištu od 20. studenoga 2024. (Tbr. 9/1 Tarife), iznos od 200,00 eura;

-za zastupanje na ročištu radi objave presude od 7. siječnja 2025. (Tbr 9/5 Tarife) , iznos od 100,00 eura.

66. Ovako dosuđenom ukupnom iznosu od 1.700,00 eura uvećano za PDV po stopi od 25 % (425,00 eura) , dakle iznosu od 2.125,00 eura, valjalo je pribrojiti trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 464,53 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura , sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.), čime se došlo do ukupnog iznosa parničnog troška tužitelja od 2.616,07 eura.

67. Odluka o zateznoj kamati na trošak parničnog postupka temelji se na odredbi članka 151. st. 3. ZPP-a.

68. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 7. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Jukić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis