Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-153/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, po sucu Vesni Gašparuš-Horvat, u pravnoj stvari tužiteljice ĐJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Melihi Okić Buljanović, odvjetnici u Zagrebu, Nova cesta 103, protiv tužene Klinike za infektivne bolesti ''Dr. Fran Mihaljević'' iz Zagreba, OIB: 47767714195, Mirogojska cesta 8, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8930/2021-17 od 11. srpnja 2024., 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Klinike za infektivne bolesti ''Dr. Fran Mihaljević'', Zagreb, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8930/2021-17 od 11. srpnja 2024. u točki I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se žalba tužiteljice ĐJ kao djelomično neosnovana i potvrđuje navedena presuda u točki III. izreke, u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u iznosu od 140,63 EUR (stotinu četrdeset eura šezdeset tri centa) sa zateznom kamatom od 11. srpnja 2024. do isplate.

III. Preinačuje se navedena presuda u točki III. izreke, u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice ĐJ za naknadom parničnog troška u iznosu od 250,57 EUR (dvije stotine pedeset eura pedeset sedam centi) i za navedeno odlučuje:

Nalaže se tuženoj Klinici za infektivne bolesti ''Dr. Fran Mihaljević'', Zagreb, da tužiteljici ĐJ naknadi trošak postupka u iznosu od 250,57 EUR (dvije stotine pedeset eura pedeset sedam centi), sa zateznom kamatom od 11. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženoj Klinici za infektivne bolesti ''Dr. Fran Mihaljević'', Zagreb, da tužiteljici ĐJ naknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 62,50 EUR (šezdeset dva eura pedeset centi), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.019,44 EUR bruto, sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, pobliže naveden u izreci presude, od njegova dospijeća do isplate, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu (točka I. izreke) te da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 739,43 EUR, sa zateznim kamatama od 11. srpnja 2024. do isplate (točka II. izreke), odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 739,43 EUR, kao neosnovan (točka III. izreke) kao i zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška (točka IV. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu, navodeći da istu podnosi iz svih zakonskih razloga.

3. Tužiteljica je podnijela žalbu protiv odluke o troškovima postupka zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 93,75 EUR.

4. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.019,44 EUR bruto sa zateznom kamatom, na ime razlike plaće koja je u spornom razdoblju bila pogrešno obračunavana na temelju osnovice od 5.108,84 kn, umjesto pravilno, na temelju osnovice od 5.415,37 kn.

6. Kako se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 EUR, u ovom slučaju riječ je o sporu male vrijednosti, sukladno s odredbom čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

6.1. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP, presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga pobijana presuda nije ispitana u odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 8. ZPP, koju u žalbi ističe tuženik.

7. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti, kao ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju u žalbi također ističe tuženik jer presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa i može se ispitati. Iako tužiteljica navodi da žalbu podnosi i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, u žalbi određeno ne navodi u čemu bi se bitna povreda konkretno sastojala pa u odnosnu na taj žalbeni navod presuda nije mogla biti ispitana.

8. Prvostupanjski je sud utvrdio da Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. predstavljaju pravno valjani kolektivni ugovor te da je ispunjen uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu na temelju koje je tužiteljici isplaćivana plaća u utuženom razdoblju, budući da je došlo do rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno u odnosu na isto razdoblje prethodne godine (prosječno 2 ili više posto).

9. U ovom stadiju postupka i dalje je sporna pravna narav i valjanost sklopljenih sporazuma. Međutim, pravilan je zaključak prvostupanjskoga suda da Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. i one prihvaćene u formi Arbitražne odluke imaju sve elemente Kolektivnog ugovora, sklopljenog u skladu s čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama (''Narodne novine'', broj 39/09 i 124/09 – dalje: ZOPJS) i čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj 141/12 – dalje: TKU), kojim je ugovorena primjena Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. sa svim izmjenama i dopunama ili novim sporazumima koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze.

9.1. Neosnovano je stoga i ukazivanje tuženika na pogrešnu primjenu odredbi Zakona o plaćama u javnim službama (''Narodne novine'', broj 27/01 i 39/09) i ZOPJS jer je odredbom čl. 2. ZOPJS, na koju se poziva u žalbi, upravo propisano da se osnovica plaća u javnim službama određuje Kolektivnim ugovorom sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi.

9.2. Pravilno je pritom prvostupanjski sud zaključio da u prilog tome ide i činjenica da su Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi 28. prosinca 2012. usvojili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazumu (pojašnjenje primjene čl. IV. st. 5., u vezi s čl. VII. st. 1.) prema kojem su uvjeti za povećanje osnovice na temelju odredbe čl. III. navedenih Izmjena ispunjeni krajem 2015., s početkom primjene od siječnja 2016.

9.3. U odnosu na žalbeni navod da navedeni sporazum nije potpisao jedan od potpisnika Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama, treba reći da izmjene kolektivnih ugovora ne moraju biti potpisane od svih izvornih potpisnika kolektivnog ugovora pa kako Sindikat koji nije potpisao Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. nije bio isključen iz kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnog ugovora, niti to tuženik tvrdi, a niti je itko od potpisnika pa tako ni Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, koji je sudjelovao u sklapanju TKU i parafirao Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., u zakonom predviđenim postupku isti osporavao u proceduralnom smislu, neosnovano tuženik ustraje u tvrdnjama koje se tiču ništetnosti Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011.

9.4. U odnosu na pozivanje tuženika na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-409/2009, treba reći da se ne radi o istovjetnim činjeničnim i pravnim situacijama te da stav zauzet u navedenoj odluci nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Naime, u tom je predmetu utvrđeno da su iz sklapanja Dodatka Strukovnom kolektivnom ugovoru za liječničku i stomatološku djelatnost, kao dodatka Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, bila isključena ostala tri sindikata koja su zajedno s Hrvatskim liječničkim sindikatom potpisnici Kolektivnog ugovora te da je stoga Dodatak sklopljen protivno izričitoj odredbi čl. 186. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 81/01 i 82/01) i pravno nevaljan – ništav, u smislu odredbe čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), što ovdje nije slučaj. Identično stajalište izraženo je i u odluci toga suda broj Gž-5/2005.

9.5. Što se tiče tvrdnje tuženika da poslodavac o sklapanju kolektivnog ugovora nije pregovarao s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata, nego samo s predstavnicima određenih, pojedinačnih i nekih sindikata s područja za koje se kolektivni ugovor sklapa te da ti predstavnici nisu imenovani zajedničkim sporazumom svih sindikata niti imenovani odlukom Gospodarsko-socijalnog vijeća, što je protivno čl. 186. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 i 137/04, 68/05, 94/09 – dalje ZR/95) i čl. 254. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR/09), treba reći da je odredbom čl. 254. st. 2. ZOR/09 propisano da o broju članova i sastavu pregovaračkog odbora sindikati odlučuju sporazumno, a odredbom iz čl. 254. st. 3. ZOR/09 da tek ako se sindikati ne sporazume o sastavu pregovaračkog odbora, o istome odlučuje Gospodarsko-socijalno vijeće. Međutim, kako u konkretnom slučaju ni jedan sindikat javnih službi nije osporavao sastav pregovaračkih odbora za sklapanje predmetnih sporazuma i dodataka o osnovici, niti to tuženik tvrdi, navedeno ukazuje na zaključak da su svi sindikati javnih službi sporazumno odlučili o broju članova i sastavu pregovaračkih odbora.

9.6. U odnosu na tvrdnju tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio pretpostavke za primjenu osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.413,37 kn jer da je, počevši od četvrtog tromjesečja 2011. do zaključno trećeg tromjesečja 2014. zabilježeno dvanaest konsekutivnih razdoblja uzastopnih negativnih stopa rasta BDP-a, što znači da je, u skladu s čl. III. do V. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu/2011, trebalo odgoditi za dvanaest konsekutivnih tromjesečja, treba reći da iz podataka o realnom tromjesečnom stanju BDP-a koje je objavio Državni zavod za statistiku proizlazi da od IV. kvartala 2014. pa nadalje nije bilo negativnog rasta BDP-a, već da je BDP stalno rastao. Odredba čl. VII. st. 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu/2011 ne odnosi se na povrat osnovice iz čl. III., već isključivo na usklađenje osnovice iz čl. IV. i V. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu/2011. Namjera Vlade RH je bila povrat osnovice na razinu iz 2009. i to na iznos od 5.414,37 kn, a odgoda uskladbe dvanaest neprekidnih kvartala je konzumirana kroz čl. IV. st. 5. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu/2011 i temeljem Vjerodostojnog tumačenja, budući da je čl. IV. st. 5. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu/2011 bilo ugovoreno da će Vlada RH biti u obvezi korigirati i isplatiti povećanu osnovicu plaće od 1. travnja 2013. pa nadalje, ako se do 31. prosinca 2012. ne ispune pretpostavke iz članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu/2011. Takav stav potvrđuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020., koju je prvostupanjski sud također imao u vidu.

9.7. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

10. Kako su u spornom razdoblju bili ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu/2011, kojim je određeno da će osnovica za obračun plaće u javnim službama iznositi 5.415,37 kn, kada rast realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno bude prosječno 2% ili više te kako razlika između obračuna po osnovici od 5.415,37 kn i isplaćene bruto plaće iznosi 1.019,44 EUR bruto, s mjesečnim iznosima navedenim u točki I. izreke prvostupanjske presude, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženiku isplatu predmetnog iznosa tužiteljici, sa zateznim kamatama (čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 153/23 – dalje: ZOO), čiji tijek i visinu tuženik i ne osporava.

11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

12. Međutim, donoseći odluku o trošku, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 – dalje: Tarifa/23), kada je trošak zastupanja, koji je nastao do stupanja na snagu Tarife/23, tužiteljici dosudio primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje: Tarifa) i prema vrijednosti boda od 10,00 kn odnosno 15,00 kn / 1,99 EUR, na što osnovano u žalbi ukazuje tužiteljica. Naime, prema čl. 52. st. 2. Tarife/23, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Dakle, u ovom slučaju Tarifu/23.

12.1. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da tužiteljici za sastavljanje tužbe pripada 75 bodova (tbr. 7/1 Tarife/23), kao i za zastupanje na ročištu 12. lipnja 2024. (tbr. 9/1 Tarife/23). Za zastupanje na ročištu 28. studenoga 2023. pripada joj 37,5 bodova (tbr. 9/2 Tarife/23), a za sastavljanje podneska od 15. prosinca 2023. i 7. ožujka 2024. po 18,75 bodova (tbr. 8/3 Tarife/23) ili ukupno 225 bodova odnosno 450,00 EUR (tbr. 54. Tarife/23), odnosno 562,50 EUR nakon uvećanja za 25% PDV-a (tbr. 46. Tarife/23). S troškom financijskog vještačenja od 240,00 EUR, sveukupni trošak koji pripada tužiteljici iznosi 802,50 EUR.

12.2. Suprotno žalbenim navodima, na ročištu od 28. studenoga 2023. nije se raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi pa je pravilno prvostupanjski sud za zastupanje na tom ročištu tužiteljici dosudio trošak u visini propisanoj tbr. 9/2 Tarife.

12.3. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo propisano čl. 155. ZPP, u vezi s tbr. 8/3 i tbr. 7/1 Tarife/23 i kada je tužiteljici za sastavljanje podneska od 7. ožujka 2024. dosudio naknadu u visini propisanoj tbr. 8/3 Tarife. U odnosu na žalbene navode treba reći da je za ocjenu je li riječ o obrazloženom podnesku u smislu tbr. 8/1 Tarife odlučan sadržaj podneska. U ovom slučaju tužiteljica se navedenim podneskom nije očitovala na nalaz i mišljenje vještaka u smislu tbr. 8/1 Tarife, već je u skladu s istim specificirala ono što je već ranije zatražila u tužbi, za sastavljanje koje joj je naknada dosuđena. Stoga i prema ocjeni ovoga suda nije riječ o obrazloženom, već o ostalom podnesku, kojega ima u vidu odredba tbr. 8/3 Tarife, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

13. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo propisano čl. 155. st. 1. ZPP, u vezi s tbr. 8/1 Tarife kada tužiteljici nije dosudio trošak sastavljanja podneska od 19. kolovoza 2023. u iznosu od 150,00 EUR, odnosno 187,50 EUR nakon uvećanja za 25% PDV-a (tbr. 46. Tarife/23). Naime, osnovano tužiteljica navodi da se u konkretnom slučaju radi o obrazloženom podnesku, kojim se očitovala na navode tuženika iz odgovora na tužbu, kojim je tuženik osporio pravnu valjanost, pravnu narav, obveznost i sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2021. te svih njegovih dodataka i izmjena, kao i pravo tužiteljice na isplatu razlike plaće. Okolnost što tužiteljica pritom tim podneskom ne predlaže nove dokaze i ne navodi nove činjenice ne oduzima tom podnesku značenje obrazloženog podneska.

13.1. S navedenim troškom, ukupan trošak koji pripada tužiteljici iznosi 990,00 EUR. Budući da je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu od 739,43 EUR, na temelju čl. 380. t. 3. ZPP-a, trebalo je preinačiti pobijanu odluku u točki III. izreke, u dijelu kojim je odbijen njezin zahtjev za naknadom troška u iznosu od 250,57 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude (čl. 151. st. 3. ZPP), po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO te je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

13.2. U ostalom dijelu odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP) pa je na temelju čl. 380. t. 2. ZPP, žalbu tužiteljice trebalo odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi navedeno rješenje u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u iznosu od 140,63 EUR, sa zateznom kamatom od 11. srpnja 2024. do isplate (točka II. izreke), kao i žalbu tuženika, kojom osporava odluku o parničnom trošku sadržanu u točki II. i IV. izreke prvostupanjske presude (točka I. izreke ove drugostupanjske presude).

13.3. U nepobijanom dijelu (točka III. izreke, u iznosu od 348,23 EUR) prvostupanjsko rješenje o parničnom trošku nije ispitivano (čl. 365. st. 1. ZPP).

14. Tužiteljica je u žalbenom postupku uspjela u omjeru od 64% pa joj je, razmjerno tom omjeru, na temelju čl. 155., u vezi s čl. 154. st. 2. i čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, dosuđen trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 62,50 EUR (točka IV. izreke ove drugostupanjske presude), koji se sastoji od troška sastavljanja žalbe u iznosu od 50,00 EUR (tbr. 10/1 Tarife/23), uvećanog za 25% PDV-a (tbr. 46. Tarife).

U Velikoj Gorici 7. siječnja 2025.

Sudac

Vesna Gašparuš-Horvat