Republika Hrvatska
Poslovni broj: P Ob-232/2024-5
Općinski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A B E Z O D R Ž A V A N J E R A S P R A V E
Općinski sud u Sisku, OIB 74610670107 po sutkinji toga suda Nataši Ljuba- Čobanov u pravnoj stvari tužitelja MJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] koje zastupa punomoćnica Ana Smolčić, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ana Smolčić i Ivana Marković Palaić, odvjetnice iz Siska protiv tužene MJS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] koju zastupa punomoćnica Irena Vujčić, odvjetnica iz [adresa], radi prestanka uzdržavanja, izvan glavne rasprave dana 7. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Utvrđuje se da je dana 17. listopada 2024. prestala obveza uzdržavanja koju je tužitelj MJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] dužan davati tuženoj ZJS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] temeljem presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P Ob-303/2018 od 29. studenog 2018.
Odbija se zahtjev tužene MJS, OIB: [osobni identifikacijski broj] da joj tužitelj MJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi trošak ovog parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 17. listopada 2024. navodi da mu je utvrđena obveza uzdržavanja tužene presudom Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P Ob- 303/2018 od 29. studenog 2018., te da da ga je 11. listopada 2024. obavijestila da se zaposlila , pa stoga predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi da je prestala tužiteljeva obveza uzdržavanja tužene jer su nastupili za to zakonski razlozi, s danom 17. listopada 2024, kao dana podnošenja tužbe.
2. Tužena je po odvjetnici koju je opunomoćila za ovaj spor u pismenom odgovoru na tužbu od 14. studenog 2024.g. priznala činjenice navedene u tužbi i navode iz iste, međutim potražuje trošak parničnog postupka u vidu jednokratne nagrade od 400 eura zajedno s pripadajućom kamatom od dana donošenja presude do isplate. Naime, tužena smatra da tužitelj nije imao razloga niti interes za podnošenje tužbe jer ga je upravo ona obavijestila da od njega više ne potražuje uzdržavanje budući se zaposlila, što onda čini tužbu i vođenje ovog postupka potpuno neosnovanim.
3. U članku 322.a Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 89/14, 70/19, nastavno: ZPP) predviđeno je da ako je tuženik u odgovoru na tužbu priznao odlučne činjenice, čak i ako je osporio tužbeni zahtjev, sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća može bez zakazivanja ročišta donijeti presudu (članak 325. i 329.), ako ne postoje druge smetnje za njeno donošenje.
4. Tužena nije osporila tužbeni zahtjev te već u odgovoru na tužbu navodi da je točno da je obavijestila tužitelja o činjenici da je zaključila ugovor o radu i obavijestila ga da od njega ne potražuje mjesečni doprinos za uzdržavanje, zbog čega su se ostvarile pretpostavke za donošenje presude bez održavanja rasprave. Kako nije riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati, te ne postoje smetnje za usvajanje tužbenog zahtjeva, odnosno za donošenje presude sud je tužbeni zahtjev usvojio sukladno čl. 332. a. ZPP-a i bez zakazivanja ročišta.
5. Međutim, tužena neopravdano zahtjeva od tužitelja da joj nadoknadi troškove ovog parničnog postupka. Naime, tužena je opunomoćila odvjetnicu da je zastupa u ovom postupku i odgovori na tužbu tužitelja. Za tu uslugu odvjetnici sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 138/2023) treba platiti određeni iznos. Analizirajući sadržaj pismenog odgovora na tužbu vidljivo je da se tužena očituje u jednoj rečenici da su točni navodi iz tužbe ( da je obavijestila tužitelja o činjenici da je zaključila ugovor o radu i da od njega ne potražuje uzdržavanje) dok se ostatak sadržaja odgovora na tužbu odnosi na iznošenje stavova tužene o pravu na naknadu troškova sastava odgovora na tužbu.
6. Kako između stranka očito nije sporna činjenica koja utječe na prestanak uzdržavanja, postavlja se pitanje opravdanosti podnošenja deklaratorne tužbe za prestanak uzdržavanja te povoda za podnošenje tužbe. Ovaj sud je mišljenja da tužitelj ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe koju je podnio i bez obzira što između stranka nije sporna činjenica čije se utvrđenje traži. Naime, ovdje nije samo riječ o primjeni članka 285. Obiteljskog zakona (Narodne novine 103/15, 98/19,47/20,49/23, 156/23 nastavno: Obz) kojim se propisuje da osoba koja daje uzdržavanje može tražiti da se odluči o prestanku uzdržavanja ako su promijenile okolnosti u odnosu na okolnosti koje su opravdavale obvezu uzdržavanja koje je određeno prijašnjom ovršnom ispravom ( u ovom slučaju presudom), već i o ukidanju obveze koja je ustanovljena ovršnom ispravom. Tužitelj se bez ovakve presude izlaže volji primatelja uzdržavanja ( u ovom slučaju tužene) da ustraje u prisilnoj naplati ( aktivno ili pasivno), bez obzira na verbalizirano slaganje o tome da su nastupile promijenjene okolnosti koje opravdavaju prestanak uzdržavanja. Uobičajena je praksa Agencije koja provodi prisilnu naplatu ili poslodavca koji provodi naplatu na temelju administrativne zabrane da se prestanak obveze uzdržavanja dokaže sudskom odlukom u kojoj će se osim puke deklaracije prestanka obveze navesti i dan kada je obveza prestala. Također se pravni interes za donošenje sudske odluke ogleda i u poreznim, socijalnim, bankovnim i drugim pravilima kojima se reguliraju prava i obveze svakog obveznika uzdržavanja. Prema tome, tužitelj nije mogao izbjeći pokretanje sudskog postupka da bi ishodovao sudsku presudu, bez obzira na izostanak protivljenja tužene prije sudskog postupka, što znači da je tužitelj imao pravni interes za podnošenje tužbe i da vođenje postupka nije bilo neosnovano, kako to pogrešno misli tužena.
7. Tužena doista nije dala povod za tužbu i točno je da je dala odgovor na tužbu koji se po svojim posljedicama izjednačava s priznanjem tužbenog zahtjeva i prije nego što se upustila u raspravljanje o glavnoj stvari, ali sud smatra da joj tužitelj zbog toga nije dužan nadoknaditi parnični trošak, kako bi se dalo zaključiti pukom primjenom članka 157. ZPP-a.
8. Naime, u konkretnom slučaju, s obzirom na jednostavnost pismenog očitovanja-odgovora na tužbu, angažiranje odvjetnika za sastavljanje ovakvog odgovora na tužbu nije bilo potrebno, jer je tužena mogla i sama sastaviti odgovor na tužbu s istim sadržajem, u kojem slučaju joj ne nastaje nikakav trošak ili uslugu sastavljanja ovakvog odgovora na tužbu platiti odvjetnici a ne zahtijevati da to plati tužitelj ili se oglušiti na poziv suda za dostavom odgovora na tužbu. Ovakav zahtjev tužene za naknadu troškova postupka od tužitelja približava se zlouporabi prava u postupku, što je sud dužan spriječiti. Dakle, sud je stava da trošak sastava odgovora na tužbu nije bio potreban, pa ga ne priznaje tuženoj primjenom odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 10. stavak 1. ZPP-a
9. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Sisku, dana 7. siječnja 2025.
Sutkinja
Nataša Ljuba-Čobanov
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba na nadležni Županijski sud. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda, u 3 primjerka, u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude (čl. 348. st. 1. ZPP-a). Presuda bez održavanja rasprave može se pobijati zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 5. ZPP-a.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
