REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-7066/2022-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužiteljice RU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Danijela Kuna, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. studenoga 2024. u prisutnosti punomoćnice FU, i zamjenika punomoćnika tuženika Dore Kolega, odvjetnice, 7. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu broj: 528-50-3920471 od 14. veljče 2007. godine potvrđen kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem: OU-155/07 dana 14. veljače 2007. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita".

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., isplatiti tužiteljici RU, zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, iznos od 3.562,18 EUR (slovima:tritisućepetstošezdesetdva eura i osamnaest eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to − na iznos od 0,52 EUR računajući od 31.03.2007. godine pa do isplate, − na iznos od 2,76 EUR računajući od 30.11.2007. godine pa do isplate, − na iznos od 0,22 EUR računajući od 29.02.2008. godine pa do isplate, − na iznos od 3,68 EUR računajući od 31.03.2008 . godine pa do isplate, − na iznos od 14,48 EUR računajući od 31.10.2008. godine pa do isplate, − na iznos od 3,17 EUR računajući od 30.11.2008. godine pa do isplate, − na iznos od 17,55 EUR računajući od 31.12.2008 . godine pa do isplate, − na iznos od 19,63 EUR računajući od 31.01.2009 . godine pa do isplate, − na iznos od 20,76 EUR računajući od 28.02.2009. godine pa do isplate, − na iznos od 18.33 EUR računajući od 31.03.2009. godine pa do isplate, − na iznos od 18,87 EUR računajući od 30.04.2009. godine pa do isplate, − na iznos od 14.58 EUR računajući od 31.05.2009. godine pa do isplate, − na iznos od 11,43 EUR računajući od 30.06.2009. godine pa do isplate, − na iznos od 12,27 EUR računajući od 31.07.2009. godine pa do isplate, − na iznos od 13,93 EUR računajući od 31.08.2009. godine pa do isplate, − na iznos od 13,79 EUR računajući od 30.09.2009. godine pa do isplate, − na iznos od 12.11 EUR računajući od 31.10.2009. godine pa do isplate, − na iznos od 15,26 EUR računajući od 30.11.2009. godine pa do isplate, − na iznos od 17,76 EUR računajući od 31.12.2009. godine pa do isplate, − na iznos od 21,39 EUR računajući od 31.01.2010. godine pa do isplate, − na iznos od 20,56 EUR računajući od 28.02.2010. godine pa do isplate, − na iznos od 25,44 EUR računajući od 31.03.2010. godine pa do isplate, − na iznos od 24,52 EUR računajući od 30.04.2010.. godine pa do isplate, − na iznos od 26,32 EUR računajući od 31.05.2010 . godine pa do isplate, − na iznos od 41,95 EUR računajući od 30.06.2010. godine pa do isplate, − na iznos od 38,73 EUR računajući od 31.07.2010. godine pa do isplate, − na iznos od 48,56 EUR računajući od 31.08.2010. godine pa do isplate, − na iznos od 45,16 EUR računajući od 30.09.2010. godine pa do isplate, − na iznos od 39,70 EUR računajući od 31.10.2010. godine pa do isplate, − na iznos od 51,23 EUR računajući od 30.11.2010 . godine pa do isplate, − na iznos od 65,89 EUR računajući od 31.12.2010 . godine pa do isplate, − na iznos od 55,51 EUR računajući od 31.01.2011 . godine pa do isplate, − na iznos od 59,15 EUR računajući od 28.02.2011 . godine pa do isplate, − na iznos od 54,52 EUR računajući od 31.03.2011 . godine pa do isplate, − na iznos od 55,35 EUR računajući od 30.04.2011 . godine pa do isplate, − na iznos od 75,00 EUR računajući od 31.05.2011 . godine pa do isplate, − na iznos od 76,91 EUR računajući od 30.06.2011 . godine pa do isplate, − na iznos od 93,03 EUR računajući od 31.07.2011 . godine pa do isplate, − na iznos od 84,62 EUR računajući od 31.08.2011 . godine pa do isplate, − na iznos od 75,42 EUR računajući od 30.09.2011 . godine pa do isplate, − na iznos od 73,76 EUR računajući od 31.10.2011 . godine pa do isplate, − na iznos od 73,06 EUR računajući od 30.11.2011 . godine pa do isplate, − na iznos od 77,41 EUR računajući od 31.12.2011 . godine pa do isplate, − na iznos od 81,20 EUR računajući od 31.01.2012 . godine pa do isplate, − na iznos od 81,71 EUR računajući od 29.02.2012 . godine pa do isplate, − na iznos od 79,08 EUR računajući od 31.03.2012 . godine pa do isplate, − na iznos od 80,86 EUR računajući od 30.04.2012 . godine pa do isplate, − na iznos od 82,07 EUR računajući od 31.05.2012 . godine pa do isplate, − na iznos od 80,03 EUR računajući od 30.06.2012 . godine pa do isplate, − na iznos od 80,57 EUR računajući od 31.07.2012 . godine pa do isplate, − na iznos od 79,04 EUR računajući od 31.08.2012 . godine pa do isplate, − na iznos od 75,73 EUR računajući od 30.09.2012 . godine pa do isplate, − na iznos od 79,25 EUR računajući od 31.10.2012 . godine pa do isplate, − na iznos od 80,94 EUR računajući od 30.11.2012 . godine pa do isplate, − na iznos od 79,76 EUR računajući od 31.12.2012 . godine pa do isplate, − na iznos od 73,12 EUR računajući od 31.01. 2013. godine pa do isplate, − na iznos od 78,76 EUR računajući od 28.02. 2013. godine pa do isplate, − na iznos od 79,25 EUR računajući od 31.03. 2013. godine pa do isplate, − na iznos od 77,04 EUR računajući od 30.04. 2013. godine pa do isplate, − na iznos od 70,16 EUR računajući od 31.05. 2013. godine pa do isplate, − na iznos od 69,99 EUR računajući od 30.06. 2013. godine pa do isplate, − na iznos od 71,68 EUR računajući od 31.07. 2013. godine pa do isplate, − na iznos od 74,39 EUR računajući od 31.08. 2013. godine pa do isplate, − na iznos od 78,14 EUR računajući od 30.09. 2013. godine pa do isplate, − na iznos od 76,20 EUR računajući od 31.10. 2013. godine pa do isplate, − na iznos od 77,57 EUR računajući od 30.11. 2013. godine pa do isplate, − na iznos od 79,13 EUR računajući od 31.12.2013 . godine pa do isplate, − na iznos od 80,09 EUR računajući od 31.01.2014 . godine pa do isplate, − na iznos od 82,13 EUR računajući od 28.02.2014 . godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. nadoknaditi tužiteljici RU trošak postupka u iznosu 2.091,29 EUR (slovima: dvijetisućedevedesetjedan euro i dvadesetdevet eurocenti) sa zateznim kamatama od 7. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom 14. veljače 2007. zaključila Ugovor o kreditu broj: 528-50-3920471 kojim joj je stavljeno na raspolaganje kunska protuvrijednost iznosa od 23.230,55 CHF po srednjem tečaju kreditora dan korištenja kredita. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije tužiteljici pružio dovoljno informacija i obavijestio ju o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita u odnosu na početno ugovoreni te je na taj način tužiteljica preplatila tuženiku utuženi iznos. Budući da se o ugovornim odredbama nije pregovaralo, tuženik je u Ugovor o kreditu uglavio odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega su ništetne. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom su utvrđene kao nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli odnosno da su iste ništetne, a koja je odluka potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula). S obzirom da je navedena odredba ništetna, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - dalje u tekstu: ZOO) traži da mu tuženik vrati preplaćene iznose na ime stjecanja bez osnove sukladno čl. 1111. ZOO-a. Konačno postavljenim tužbenom zahtjevom traži isplatu 3.562,18 EUR s kamata (na ime ništetne valutne klauzule) od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa te troškove postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da se u istoj pojedinačno pregovaralo kao i da nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Tijekom pregovaranja o ponudi kredita tužitelju su obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF te su mu pružene sve informacije temeljem koje je mogao donijeti informiranu odluku. Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu te se pri tom poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14. Navodi da je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. u cijelosti promašeno. Navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te se takva zaštita pruža na općenitoj razini. Sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Ističe da je poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznata sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužiteljici pruži zaštitu na način kako ista zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužiteljica ne bi bila svjesna da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužiteljica ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, samim time nije bila stavljena u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži trošak postupka.

3. Inicijalno postavljenim tužbenim zahtjevom iz tužbe tužiteljica je tražila isplatu 27.216,81 kn / 3.612,29 EUR s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, sve s pripadajućim kamatama na pojedinačne iznose od njihovog dospijeća. Nakon izvedenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 24. lipnja 2024. tražila isplatu 3.562,18 EUR s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sve s pripadajućim kamatama na pojedinačne mjesečne specificirane iznose.

3.1. Ovakvom dispozicijom tužiteljica je djelomično povukla tužbu za isplatu 50,11 EUR (tako i VSRH Su IV-16/2021-82 od 6. travnja 2021.). Podneskom od 18. srpnja 2024. tuženik se nije protivio povlačenju tužbe, stoga je valjalo odlučiti o tako postavljenom tužbenom zahtjevu.

4. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 528-50-3920471 od 14. veljače 2007. (list 8 do 12 spisa), otplatnu tablicu – informativni obračun (list 13 do 21 spisa), Zahtjev za kredit (list 37 spisa), Zadužnicu (list 38 i 39 spisa), Izjava o zapljeni (list 40 i 41 spisa), Ponuda za kupnju motornog vozila (list 42 spisa), izvedeno je financijsko vještačenje po vještaku Vatroslavu Zovku (list 148 do 155 spisa) te saslušana je tužiteljica (list 214 do 2016 spisa).

5. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje u tekstu: ZPP).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6.1. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF) (s pripadajućim kamatama.

7. Između stranaka nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 528-50-3920471 od 14. veljače 2007. temeljem kojeg je tužiteljici stavljeno na raspolaganje 23.230,55 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a koji se tužiteljica obvezala tuženiku vratiti u roku od 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima, da je namjena kredita bila kupnja novog vozila te da je kredit po istom ugovoru u cijelosti isplaćen.

8. Sporna je aktivna i pasivna legitimacija, osnova i visina zahtjeva, valjanost (poštenost) odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula švicarski franak (CHF), radi li se o potrošačkom ugovoru, te vezuje li ovaj sud u ovom postupku utvrđenja o povredi kolektivnih prava i interesa iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te je li potraživanje u zastari.

9. Čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno je da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje rabljenog vozila (čl. 6. Ugovora) odnosno u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle kao potrošač te da se radi o potrošačkom ugovoru, sve sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora. Nadalje, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru nastupio kao trgovac sukladno čl. 3. t. 2. ZZP/03.

9.1. U čl. 1. ugovora o kreditu ugovoren je iznos kredita u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 23.230,55 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. U čl. 7. ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

10.1. Isto tako. presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Prema tome pravomoćno je utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je vezana glavnica uz valutu švicarski franak (CHF).

11. Polazeći od odredbe čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv osoba koje obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.1. Navedena odredba izmijenjena je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 57/11, dalje u tekstu ZIDZPP/11) koji je stupio na snagu 1. srpnja 2013. Sukladno odredbi čl. 54. ZIDZPP/11 izmijenjena odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu pa tako i na ovaj postupak. U tom smislu, neosnovano tuženik ističe da sud u ovom postupku nije vezan za utvrđenja u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava i primjenu odredbi čl. 502.c.

11.2. Osim toga, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla. (Tako i VSRH Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2018.).

12. Vraćajući se na predmet spora, sud utvrđuje da je ugovor o kreditu (14. veljače 2007.) sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i sadrži identične odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

13. Tijekom postupka saslušana je tužiteljica koja je izjavila da je kredit s valutnom klauzulom švicarski franak (CHF) podigla radi kupnje osobnog vozila marke Ford. U auto kući Grand auto dogovoreni su uvjeti prodaje kao i financiranje, odnosno u poslovnici te autokuće ponuđeno je sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF te nije odlazila u poslovnicu tuženika niti je razgovarala s djelatnikom tuženika koji bi ju upozorio na posljedice i rizike sklapanja takvog ugovora. Radilo se o unaprijed formuliranom tipiziranom ugovoru, o pojedinim odredbama nije se moglo pojedinačno pregovarati, već se radilo o opciji "uzmi ili ostavi". Također, nitko ju nije upozorio da HNB svojom monetarnom politikom nije štitila tečaj kune u odnosu na švicarski franak. Vozilo je koristila isključivo za osobne potrebe. Mjesečna rata iznosila je u početku 1.400,00 kn, a zbog rasta tečaja porasla je na 2.200,00 kn te je obveze iz istog podmirila u cijelosti. Ni tužiteljica ni njezini članovi obitelji nisu imali otvoren obrt niti su bili imatelji poslovnih udjela. Iskaz je ocijenjen kao vjerodostojan i u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu osobito u dijelu u kojem je iskazivala tužiteljica da ju nitko nije posebno upozorio prilikom potpisivanja ugovora da bi moglo doći do drastičnog rasta tečaja CHF. S tim u vezi, ovdje je potrebno napomenuti da je na tuženiku teret dokaza, u smislu čl. 219. u svezi čl. 221. a ZPP-a, o obaviještenosti potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka kao i da je ugovor sklopljen za obavljanje druge djelatnosti (Tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.), što tuženik tijekom postupka nije dokazao. Dapače, tuženik je na ročištu od 5. veljače 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem djelatnika tuženika RUV, koja je predložena upravo na te okolnosti.

14. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Vatroslava Zovke utvrdio da je korisnik kredita primjenom valutne klauzule vezane uz švicarski franak pojedine mjesečne anuitete platio u većem iznosu. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je razlika koju je korisnik kredita preplatio s osnova ništetne valutne klauzule 3.562,18 EUR uzimajući u obzir isključivo pozitivne iznose, a ako se uzmu u obzir i negativni iznosi preplatio je 3.504,68 EUR.

15. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je izrađen stručno i argumentirano. Tuženik nije prigovarao na matematički obračun već je suštinski osporavao osnovu odnosno premisu da je valutna klauzula poštena i valjana u ugovoru o kreditu pa da je stoga vještačenje nepotrebno. Na ročištu od 20. studenoga 2024. stranke nisu tražile da sud pozove vještaka radi davanja usmenog nalaza i mišljenja.

16. Nadalje, ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF u ugovoru o kreditu ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05 - dalje u tekstu: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

16.1. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

16.2. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih aniuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita.

16.3. Međutim, korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a, a tuženik takvu izjavu nije dao. Stoga, od preplaćenih iznosa anuiteta se ne oduzimaju iznosi u kojima korisnik kredita nije platio pojedine anuitete jer bi time došlo do prijeboja tražbina bez davanja izjave o prijeboju u smislu odredbe čl. 196. st. 1. ZOO- a. O ovom pitanju je i VSRH u proširenom vijeću u odluci Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. zauzeo shvaćanje:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

16.4. Osim toga, prigovor tuženika da se u ukupni obračun pretplate mora uzeti u obzir i negativna razlika nije prigovor radi prebijanja niti materijalnopravni prigovor, već se radi o prigovoru visine (Tako i VSRH Rev 1277/2022 od 8. ožujka 2023.).

16.5. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli je vratiti tužiteljici iznos od 3.562,18 EUR, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

17. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

17.1. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (Tako i VSRH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjeno pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela VSRH Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022).

17.2. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

17.3. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 17. svibnja 2022. Prema tome, potraživanje isplate - povrata s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije zastarjelo, stoga je prigovor zastare tuženika neosnovan, sukladno čl. 225. ZOO-a.

18. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka (tako i VSRH Rev 364/2022 od 25. travnja 2023.). Stopa zatezne kamate određena je sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) za odnose koji ne proizlaze iz trgovačkih ugovora.

19. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točkama I i II izreke presude.

20. U odnosu na troškove postupka potrebno je napomenuti da deklaratorni zahtjevi koji su postavljeni uz činidbu ne uzimaju se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (Tako i VSRH Rev 412/2021 od 28. ožujka 2023., Revr 475/08 od 27. listopada 2008. i Revr-774/05 od 13. prosinca 2005.) pa time i kod obračuna troškova postupka.

20.1. Tužiteljica je uspjela sa svojem konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u cijelosti, stoga se odluka o troškovima postupka temelji na odredbama čl. 151., 154. st. 1. i 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT) i vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka - tako i VSRH Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.) Tijekom postupka tužiteljica je djelomično povukla tužbu (v. supra t.3. i 3.1.), međutim takvom dispozicijom tuženiku nisu nastali posebni troškovi jer su troškovi postupka ostali unutar istog platnog razreda sukladno OT.

21. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT) 200,00 EUR, sastav podneska od 20. lipnja 2022., 2. veljače 2024., 10. lipnja 2024. i 29. listopada 2024., svaki po (Tbr 8. toč. 1. OT) 200,00 EUR, zastupanja na ročištima 5. veljače 2024, i 20. studenoga 2024., svako po (Tbr 9. toč. 1. OT) 200,00 EUR, što ukupno iznosi 1.400,00 EUR.

22. Tužiteljici je priznat i trošak PDV-a (25%) na iznos odvjetničke nagrade prema Tbr. 42. OT u iznosu od 350,00 EUR, trošak predujma za izvedeno vještačenje u iznosu od 300,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 41,29 eur (koliko je plaćeno) odmjerenu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine" broj 118/18, 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine" broj 37/23), što sveukupno uz navedeni trošak zastupanja iznosi 2.091,29 EUR.

23. Tužiteljici su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 7. siječnja 2025. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO), stoga je odlučeno kao u točki III izreke presude.

24. Svi iznosi su izraženi i u kunama i u eurima, a iznosi u eurima su preračunati prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur =7,53450 kn sve sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine" broj, 57/22, 88/22).

25. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 7. siječnja 2025.

Sudac

Krešimir Koketi

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun

- tuženiku po pun