REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA

48260 KRIŽEVCI

Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14

Poslovni broj: P-374/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, po sucu Jasmini Drageljević, u pravnoj stvari tužiteljice ĆG, Ždralovi, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, zastupano po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić&Lui sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj dana 25. studenog 2024. godine u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužitelja, te zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - u daljnjem tekstu ZPP), dana 07. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 718- 50-3441750 od dana 04. svibnja 2006. godine, sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 kao kreditora i tužiteljice ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, a koja glasi: „3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužiteljici ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu isplati iznos od 319,94 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 09. svibnja 2006. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužiteljici ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadokandi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.257,72 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 07.01.2025.godine, kao od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu u kojoj ističe da su tužitelj i tuženik dana 04. svibnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 15.676,91 CHF te da je u članku 3. Ugovora o kreditu pod nazivom „NAKNADA” predviđena naknada u iznosu od 3.30 % koju korisnik kredita plaća od iznosa kredita, a ista je jednokratna te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. S tim u vezi, tužitelju je kao korisniku kredita prilikom isplate kredita naplaćena naknada u iznosu od 319,94 EUR / 2.410,57 kn, a sve sukladno odredbi navedenog članka 3. Tužitelj u tužbi navodi kako je Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Tužitelj u tužbi napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Tužitelj u tužbi smatra kako je takvim postupanjem tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te da je plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 319,94 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 319,94 EUR od iznosa kredita. Tužitelj se poziva na odredbe čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 3 i 5 Direktive 93/13/EEZ od 05.04.1993.Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati tužitelj ističe da je ista odredba ništetna. Usto, tužitelj tvrdi da je naknada za obradu koju je tužitelj platio prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, a iz kojeg razloga je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

2.U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Tuženik nadalje ističe kako je odredba čl. 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva razumljiva te da, uz opće akte tuženika, predstavlja pravnu osnovu za naplatu, tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade da he prije zaključenja ugovora, tuženik objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe i prigovor zastare, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima obzirom da je tužitelj podnio tužbu 24.04.2024.g. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te ističe kako obzirom da je tužitelj nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu isti potpisao je razvidno da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

3.Tužiteljica se u podnesku od 12. lipnja 2024. očitovala na navode iz odgovora na tužbu navodeći da u cijelosti ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, time da ista naznačuje kao vrijednost predmeta spora iznos od 1.647,17 EUR, i to u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva iznos od 1.327,23 EUR, a u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva iznos od 319,94 EUR. Ista se nadalje generalno protivi navodima iz odgovora na tužbu tuženika kao potpuno neosnovanim i pravno neutemeljenim, a sve kako isti proizlaze iz pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju kako materijalnog prava, tako i važeće sudske prakse i relevantnih pravnih izvora. Prvenstveno ističe kako nisu osnovani navodi tuženika da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi (dalje u tekstu: ulazna naknada) bila jasna, lako uočljiva i precizna, kao što nisu osnovani niti navodi tuženika kako zbog istih razloga navedena odredba ne može biti ništetna. Na prigovor zastare tužitelj ističe kako je u potpunosti neosnovan navodeći kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

4.U postupku izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj: 718-50- 3441750 od 04.05.2006., potvrdu tuženika o uplati naknade za obradu od dana 11.04.2024., dopis pun. tužiteljice tuženiku od 03.04.2024., otplatnu tablicu – informativni izračun za kredit 718-50-3441750 od 08.05.2006., kontrolni ispis unosa korištenja od 08.05.2006., otplatni plan od 08.05.2006., Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, presudu ŽS Split, posl.br.: Gž-617/2022-3 od dana 25. 05.2022. god., presudu ŽS Zagreb, posl.br.:

Gž-2154/2022-2 od dana 12.07.2022.god., presudu ŽS Zagreb, posl.br.: Gž- 2047/2022-2 od dana 08.11.2022. god., presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-84/19 i C-224/19 od dana 03.09.2020. god., Sudsku praksu – presudu OGS Zagreb, posl. broj: P-4681/21-11 od 05.07.2022.g., presudu ŽS Zagreb, posl. broj: Gž-2047/2022-2 od 08.11.2022.g., Izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike .Hrvatske od dana 05.11.2020.g., sudska praksa - presudu ŽS Zagreb, posl.br.: Gž- 1972/2022-2 od 23.08.2022. g., presudu OGS Zagreb, posl.br.: P-237/2021-14 od 31.03.2022.g., presudu ŽS Zagreb, posl.br.: Gž-4090/2022-2 od 06.12.2022.g., presudu ŽS u Splitu, posl.br.: Gž-617/2022-3 od 25.05.2022.g., presudu VSRH, posl.br.: Rev 673/2023-2 od 13.02.2024.g., Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 30.01.2020.

Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 136 i 137 spisa).

5.U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a odlučio kao u izreci.

6.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

7.Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu dana 4. svibnja 2006.

8.Između stranaka je sporna odredba članka 3. Ugovora, odnosno da li je ta odredba ništetna i treba li tuženik tužitelju vratiti iznos 319,94 EUR na ime jednokratne naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

9.Iz Ugovora o kreditu broj:718-50-3441750 od 04.05.2006. proizlazi da su isti sklopili ovdje tužitelj i tuženik kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos kredita od 15.676,91 EUR, s rokom otplate od 84 mjeseci. Člankom 3. Ugovora propisano je da je naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna i naplaćuje se prilikom korištenja kredita.

10. Iz potvrde tuženika od 11.04.2024. proizlazi da tuženik potvrđuje da je klijentica banke ĆG bila korisnik kredita broj 718-50-3441750 na iznos 15.676,91 CHF isplaćenog dana 08.05.2006. te redovno dospjelog i otplaćenog 13.06.2013. te da je prilikom isplate dana 08.05.2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.410,57 (3,30% od iznosa kredita sukladno čl.3. Naknada – Ugovora o kreditu) i ista je naplaćena od iznosa odobrenog kredita.

11.Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona ugovor o kreditu sklapala s tuženikom 2006. ili 2007. godine u svrhu kupnje osobnog automobila na iznos od oko 70 i nešto tisuća kuna. Tužiteljica je sve vezano za predmetni kredit radila s Auto-kućom Rajković i ne sjeća se jesu li u auto kući rekli da bi po sklapanju kredita trebala platiti naknadu za sklapanje ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu je bio gotov kada je odlučila kupiti taj automobil, a ugovor je bio pripremljen, te misli da joj je uzeta neka naknada, ali se ne može sjetiti u kojem iznosu, te da nije htjela mijenjati nikakve ugovorne odredbe ugovora.

Sud je prihvatio iskaz tužiteljice jer je isti životan logičan i uvjerljiv. 12.Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 7-10) utvrđeno je da u članku 3. nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužitelju odobreni pa kako je odredbama članka 81. st. 1. i 2. te članka 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom članka 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su šture, nerazumljive i nedorečene, to je sud, slijedom svega navedenoga, spornu odredbu iz članka 3 predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

13.Sukladno odredbi čl.323 st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2 ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je odredba predmetnog ugovora i to odredba čl. 3. ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade u iznosu 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, prilikom prvog korištenja kredita, a i iz same potvrde tuženika od 11.04.2024. proizlazi da je tužiteljici prilikom odobravanja kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 319,94 EUR te obzirom kako tuženik nakon odgovora na tužbu točnije na pripremnom ročištu održanom 05.07.2024. se izjasnio da više ne osporava visinu potraživanja tužitelja, a pravnu osnovu i visinu je tužitelj dokazao, valjalo je odlučiti kao u toč. II. izreke ove presude. Na navedeni iznos od 319,94 EUR tužiteljici je sukladno čl. 29. ZOO-a dosuđena i zatezna kamata od dana dospijeća – odnosno od 09.05.2006. pa do isplate.

14.Nadalje prigovor zastare koji je tuženik istaknuo nije osnovan obzirom da je zauzeto pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. godine da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom kako tužiteljica ovim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj:718-50- 3441750 od 04.05.2006., a ništetnost te odredbe je utvrđena upravo ovom presudom, zastara nije nastupila, odnosno zastarni rok za to potraživanje još nije niti počeo teći.

15.Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl.154. st.1. i 155. ZPP-a i članka 19. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

16. Tužitelju su kao nužni i opravdani troškovi dosuđeni trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 EUR s uključenim PDV-om sukladno Tbr.7. toč.1 i Tbr.46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, I 138/23 dalje:Tarifa), trošak sastava podneska od 12.06.2024. u iznosu od 250,00 EUR s uključenim PDV-om sukladno Tbr. 8.toč.1. i Tbr.46 Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 05.07.2024. u iznosu od 250,00 EUR s uključenim PDV-om sukladno Tbr.9.toč.1. i Tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 25.11.2024. u iznosu od 250,00 EUR s uključenim sukladno Tbr.9.toč.1. i Tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 07.01.2025., u iznosu od 125,00 EUR sukladno Tbr. 9.toč.3. i Tbr.46. Tarife, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR , odnosno sveukupno u iznosu od 1.257,72 EUR, sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja presude, odnosno od 07. siječnja 2025, sve sukladno čl.29. ZOO-a i sve kako je odlučeno u toč. III. izreke ove presude.

U Križevcima, 07. siječnja 2025.

S U D A C:

Jasmina Drageljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može Županijskom sudu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno u tri istovjetna primjerka.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda odnosno rješenje objavljuje sud neće dostavljati presudu odnosno rješenje, prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena.