Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
Posl. br. P-909/2024-48
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Marinu Buviniću, odvjetniku u Umagu-Umago, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 03. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, dana 03. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
INalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 13.073,20 EUR sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od: 2,22 EUR od 11.9.2007. do isplate, 2,59 EUR od 23.10.2007. do isplate, 0,34 EUR od 3.12.2007. do isplate, 0,17 EUR od 2.1.2008. do isplate, 6,16 EUR od 1.2.2008. do isplate, 39,09 EUR od 1.2.2008. do isplate, 39,34 EUR od 29.2.2008. do isplate, 8,42 EUR od 29.2.2008. do isplate, 89,28 EUR od 31.3.2008. do isplate, 13,21 EUR od 31.3.2008. do isplate, 87,03 EUR od 30.4.2008. do isplate, 5,43 EUR od 30.4.2008. do isplate, 86,10 EUR od 2.6.2008. do isplate, 2,36 EUR od 2.6.2008. do isplate, 87,11 EUR od 30.6.2008. do isplate, 6,15 EUR od 30.6.2008. do isplate, 85,48 EUR od 31.7.2008. do isplate, 0,58 EUR od 31.7.2008. do isplate, 85,50 EUR od 1.9.2008. do isplate, 0,86 EUR od 1.9.2008. do isplate, 86,61 EUR od 1.10.2008. do isplate, 5,03 EUR od 1.10.2008. do isplate, 93,32 EUR od 31.10.2008. do isplate, 29,18 EUR od 31.10.2008. do isplate, 89,71 EUR od 2.12.2008. do isplate, 16,57 EUR od 2.12.2008. do isplate, 105,41 EUR od 31.12.2008. do isplate, 33,41 EUR od 31.12.2008. do isplate, 106,36 EUR od 2.2.2009. do isplate, 36,67 EUR od 2.2.2009. do isplate, 106,74 EUR od 2.3.2009. do isplate, 38,14 EUR od 2.3.2009. do isplate, 105,38 EUR od 31.3.2009. do isplate, 34,11 EUR od 31.3.2009. do isplate, 105,54 EUR od 30.4.2009. do isplate, 34,89 EUR od 30.4.2009. do isplate, 103,51 EUR od 1.6.2009. do isplate, 28,71 EUR od 1.6.2009. do isplate, 102,00 EUR od 30.6.2009. do isplate, 24,16 EUR od 30.6.2009. do isplate, 102,30 EUR od 31.7.2009. do isplate, 25,38 EUR od 31.7.2009. do isplate, 102,97 EUR od 31.8.2009. do isplate, 27,79 EUR od 31.8.2009. do isplate, 102,81 EUR od 30.9.2009. do isplate, 27,59 EUR od 30.9.2009. do isplate, 101,96 EUR od 2.11.2009. do isplate, 25,17 EUR od 2.11.2009. do isplate, 103,30 EUR od 30.11.2009. do isplate, 29,73 EUR od 30.11.2009. do isplate, 104,35 EUR od 31.12.2009. do isplate, 33,40 EUR od 31.12.2009. do isplate, 105,87 EUR od 1.2.2010. do isplate, 38,62 EUR od 1.2.2010. do isplate, 105,41 EUR od 1.3.2010. do isplate, 37,43 EUR od 1.3.2010. do isplate, 107,50 EUR od 31.3.2010. do isplate, 44,51 EUR od 31.3.2010. do isplate, 106,98 EUR od 30.4.2010. do isplate, 43,18 EUR od 30.4.2010. do isplate, 107,69 EUR od 31.5.2010. do isplate, 45,81 EUR od 31.5.2010. do isplate, 114,60 EUR od 30.6.2010. do isplate, 68,47 EUR od 30.6.2010. do isplate, 113,04 EUR od 2.8.2010. do isplate, 63,83 EUR od 2.8.2010. do isplate, 117,32 EUR od 31.8.2010. do isplate, 78,10 EUR od 31.8.2010. do isplate, 115,69 EUR od 30.9.2010. do isplate, 73,20 EUR od 30.9.2010. do isplate, 113,13 EUR od 2.11.2010. do isplate, 65,29 EUR od 2.11.2010. do isplate, 118,15 EUR od 1.12.2010. do isplate, 82,04 EUR od 1.12.2010. do isplate, 109,55 EUR od 31.12.2010. do isplate, 104,53 EUR od 31.12.2010. do isplate, 104,86 EUR od 14.2.2011. do isplate, 87,43 EUR od 14.2.2011. do isplate, 106,80 EUR od 1.3.2011. do isplate, 95,21 EUR od 1.3.2011. do isplate, 104,86 EUR od 31.3.2011. do isplate, 88,43 EUR od 31.3.2011. do isplate, 105,06 EUR od 30.4.2011. do isplate, 89,70 EUR od 30.4.2011. do isplate, 112,59 EUR od 31.5.2011. do isplate, 118,57 EUR od 31.5.2011. do isplate, 113,19 EUR od 30.6.2011. do isplate, 121,42 EUR od 30.6.2011. do isplate, 119,42 EUR od 1.8.2011. do isplate, 145,59 EUR od 1.8.2011. do isplate, 116,01 EUR od 31.8.2011. do isplate, 133,24 EUR od 31.8.2011. do isplate, 112,28 EUR od 30.9.2011. do isplate, 119,71 EUR od 30.9.2011. do isplate, 81,47 EUR od 31.10.2011. do isplate, 121,05 EUR od 31.10.2011. do isplate, 81,15 EUR od 30.11.2011. do isplate, 120,01 EUR od 30.11.2011. do isplate, 82,26 EUR od 31.12.2011. do isplate, 126,68 EUR od 31.12.2011. do isplate, 83,21 EUR od 31.1.2012. do isplate, 132,49 EUR od 31.1.2012. do isplate, 83,24 EUR od 29.2.2012. do isplate, 133,30 EUR od 29.2.2012. do isplate, 82,37 EUR od 31.3.2012. do isplate, 129,34 EUR od 31.3.2012. do isplate, 82,74 EUR od 30.4.2012. do isplate, 132,08 EUR od 30.4.2012. do isplate, 82,96 EUR od 31.5.2012. do isplate, 133,97 EUR od 31.5.2012. do isplate, 82,25 EUR od 30.6.2012. do isplate, 130,90 EUR od 30.6.2012. do isplate, 82,27 EUR od 31.7.2012. do isplate, 131,75 EUR od 31.7.2012. do isplate, 81,71 EUR od 31.8.2012. do isplate, 129,45 EUR od 31.8.2012. do isplate, 80,66 EUR od 1.10.2012. do isplate, 124,52 EUR od 1.10.2012. do isplate, 81,51 EUR od 31.10.2012. do isplate, 129,94 EUR od 31.10.2012. do isplate, 81,04 EUR od 17.12.2012. do isplate, 128,09 EUR od 17.12.2012. do isplate, 80,14 EUR od 15.2.2013. do isplate, 80,00 EUR od 15.2.2013. do isplate, 124,00 EUR od 15.2.2013. do isplate, 124,04 EUR od 15.2.2013. do isplate, 80,81 EUR od 28.2.2013. do isplate, 129,27 EUR od 28.2.2013. do isplate, 18,62 EUR od 7.3.2013. do isplate, 2.690,00 EUR od 7.3.2013. do isplate, u roku od 15 dana.
IINalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 2.108,58 eur, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.
IIIOdbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 12. lipnja 2019. tužitelj tvrdi da su tužitelj i tuženik sklopili dana 04. lipnja 2007. ugovor o kreditu broj 316-63/2007 za iznos od 99.200,00 CHF u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF (švicarski franak). Tuženik da je pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Tuženik da je u naprijed navedeni ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima da je ugovorena redovna kamatna stopa koja da je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva, i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, o kojoj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao mogućnost pregovarati o toj odredbi. Ugovori o kreditu između banaka i fizičkih osoba da praktično u potpunosti isključuju mogućnost pregovaranja ugovornih strana, odnosno, jedna strana da određuje sadržaj ugovora i nudi ga budućem suugovaratelju, koji da može samo prihvatiti ugovor u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje (ugovori adhezijskog tipa). Slijedom toga, navedene odredbe o promjenjivim stopama ugovornih kamata da su protivne odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07, dalje: ZZP), koji da je bio na snazi kako u vrijeme sklapanja navedenog ugovora, te za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. ZZP). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već da su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega da o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda TS-a u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja da je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom VTS-a RH br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te da je također VSRH u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude. Također, iznos kredita u predmetnom ugovoru o kreditu da je ugovoren u valuti CHF (švicarski franak), a takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je također utvrđena ništetnom, što da je utvrđeno pravomoćnom presudom TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja da je potvrđena presudom VTS-a RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Naime, sukladno navedenim odlukama odredba predmetnog ugovora kojom da je glavnica vezana uz švicarski franak da je nepoštena (ništetna), iz razloga što da potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što da je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj da ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za povrat (restituciju) onog što da je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama. Radi da se o restituciji temeljenoj na odredbama čl. 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), prema kojima da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, s općim zastarnim rokom od pet godina, a radi stjecanja bez osnove, odnosno, na temelju osnove koja je kasnije otpala. Prema pravnom shvaćanju domaćih sudova pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, koje pravno shvaćanje da je potvrdio VSRH u presudi posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Budući da je presuda TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate, od tog dana da počinje teći zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a, te da na dan podnošenja ove tužbe zastara još nije nastupila. Tužitelj ističe da je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno riješeno kao prethodno pitanje u odlukama VTS-a, ranije citiranim. Sukladno čl. 12. ZPP-a ništetnost da nije potrebno ponovno utvrđivati u ovom postupku, a sukladno čl. 502.c i 118. ZZP-a sud da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan da je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Ovo posebice imajući na umu da je temeljem čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13 i dr.) propisano da je svatko u RH dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu, odnosno, izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti. Također, sudovi da temeljem čl. 327. st. 1. ZOO-a na ništetnost paze ex officio. Tužitelju da uz glavnicu (koju da čine preplaćeni iznosi obroka / rata kredita nastali uslijed promjene stope ugovornih kamata jednostranom odlukom tuženika i preplaćeni iznosi obroka / rata nastali zbog varijacije tečaja CHF u odnosu na kunu na dan plaćanja u odnosu na dan sklapanja ugovora o kreditu) pripadaju i zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate. Slijedom navedenog, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 98.500,00 kuna / 13.073,20 EUR sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od: 2,22 EUR / 16,70 kuna od 11.9.2007. do isplate, 2,59 EUR / 19,55 kuna od 23.10.2007. do isplate, 0,34 EUR / 2,57 kuna od 3.12.2007. do isplate, 0,17 EUR / 1,29 kuna od 2.1.2008. do isplate, 6,16 EUR / 46,40 kuna od 1.2.2008. do isplate, 39,09 EUR / 294,56 kuna od 1.2.2008. do isplate, 39,34 EUR / 296,40 kuna od 29.2.2008. do isplate, 8,42 EUR / 63,45 kuna od 29.2.2008. do isplate, 89,28 EUR / 672,71 kuna od 31.3.2008. do isplate, 13,21 EUR / 99,53 kuna od 31.3.2008. do isplate, 87,03 EUR / 655,69 kuna od 30.4.2008. do isplate, 5,43 EUR / 40,94 kuna od 30.4.2008. do isplate, 86,10 EUR / 648,75 kuna od 2.6.2008. do isplate, 2,36 EUR / 17,78 kuna od 2.6.2008. do isplate, 87,11 EUR / 656,31 kuna od 30.6.2008. do isplate, 6,15 EUR / 46,33 kuna od 30.6.2008. do isplate, 85,48 EUR / 644,04 kuna od 31.7.2008. do isplate, 0,58 EUR / 4,39 kuna od 31.7.2008. do isplate, 85,50 EUR / 644,18 kuna od 1.9.2008. do isplate, 0,86 EUR / 6,47 kuna od 1.9.2008. do isplate, 86,61 EUR / 652,53 kuna od 1.10.2008. do isplate, 5,03 EUR / 37,91 kuna od 1.10.2008. do isplate, 93,32 EUR / 703,13 kuna od 31.10.2008. do isplate, 29,18 EUR / 219,85 kuna od 31.10.2008. do isplate, 89,71 EUR / 675,93 kuna od 2.12.2008. do isplate, 16,57 EUR / 124,85 kuna od 2.12.2008. do isplate, 105,41 EUR / 794,20 kuna od 31.12.2008. do isplate, 33,41 EUR / 251,75 kuna od 31.12.2008. do isplate, 106,36 EUR / 801,38 kuna od 2.2.2009. do isplate, 36,67 EUR / 276,26 kuna od 2.2.2009. do isplate, 106,74 EUR / 804,21 kuna od 2.3.2009. do isplate, 38,14 EUR / 287,37 kuna od 2.3.2009. do isplate, 105,38 EUR / 793,97 kuna od 31.3.2009. do isplate, 34,11 EUR / 256,98 kuna od 31.3.2009. do isplate, 105,54 EUR / 795,21 kuna od 30.4.2009. do isplate, 34,89 EUR / 262,87 kuna od 30.4.2009. do isplate, 103,51 EUR / 779,93 kuna od 1.6.2009. do isplate, 28,71 EUR / 216,34 kuna od 1.6.2009. do isplate, 102,00 EUR / 768,52 kuna od 30.6.2009. do isplate, 24,16 EUR / 182,07 kuna od 30.6.2009. do isplate, 102,30 EUR / 770,76 kuna od 31.7.2009. do isplate, 25,38 EUR / 191,23 kuna od 31.7.2009. do isplate, 102,97 EUR / 775,81 kuna od 31.8.2009. do isplate, 27,79 EUR / 209,38 kuna od 31.8.2009. do isplate, 102,81 EUR / 774,64 kuna od 30.9.2009. do isplate, 27,59 EUR / 207,87 kuna od 30.9.2009. do isplate, 101,96 EUR / 768,24 kuna od 2.11.2009. do isplate, 25,17 EUR / 189,61 kuna od 2.11.2009. do isplate, 103,30 EUR / 778,34 kuna od 30.11.2009. do isplate, 29,73 EUR / 224,02 kuna od 30.11.2009. do isplate, 104,35 EUR / 786,21 kuna od 31.12.2009. do isplate, 33,40 EUR / 251,66 kuna od 31.12.2009. do isplate, 105,87 EUR / 797,69 kuna od 1.2.2010. do isplate, 38,62 EUR / 290,95 kuna od 1.2.2010. do isplate, 105,41 EUR / 794,19 kuna od 1.3.2010. do isplate, 37,43 EUR / 282,04 kuna od 1.3.2010. do isplate, 107,50 EUR / 809,99 kuna od 31.3.2010. do isplate, 44,51 EUR / 335,39 kuna od 31.3.2010. do isplate, 106,98 EUR / 806,04 kuna od 30.4.2010. do isplate, 43,18 EUR / 325,37 kuna od 30.4.2010. do isplate, 107,69 EUR / 811,38 kuna od 31.5.2010. do isplate, 45,81 EUR / 345,17 kuna od 31.5.2010. do isplate, 114,60 EUR / 863,42 kuna od 30.6.2010. do isplate, 68,47 EUR / 515,87 kuna od 30.6.2010. do isplate, 113,04 EUR / 851,69 kuna od 2.8.2010. do isplate, 63,83 EUR / 480,90 kuna od 2.8.2010. do isplate, 117,32 EUR / 883,97 kuna od 31.8.2010. do isplate, 78,10 EUR / 588,41 kuna od 31.8.2010. do isplate, 115,69 EUR / 871,64 kuna od 30.9.2010. do isplate, 73,20 EUR / 551,49 kuna od 30.9.2010. do isplate, 113,13 EUR / 852,38 kuna od 2.11.2010. do isplate, 65,29 EUR / 491,96 kuna od 2.11.2010. do isplate, 118,15 EUR / 890,21 kuna od 1.12.2010. do isplate, 82,04 EUR / 618,12 kuna od 1.12.2010. do isplate, 109,55 EUR / 825,38 kuna od 31.12.2010. do isplate, 104,53 EUR / 787,58 kuna od 31.12.2010. do isplate, 104,86 EUR / 790,03 kuna od 14.2.2011. do isplate, 87,43 EUR / 658,77 kuna od 14.2.2011. do isplate, 106,80 EUR / 804,66 kuna od 1.3.2011. do isplate, 95,21 EUR / 717,34 kuna od 1.3.2011. do isplate, 104,86 EUR / 790,09 kuna od 31.3.2011. do isplate, 88,43 EUR / 666,25 kuna od 31.3.2011. do isplate, 105,06 EUR / 791,60 kuna od 30.4.2011. do isplate, 89,70 EUR / 675,82 kuna od 30.4.2011. do isplate, 112,59 EUR / 848,28 kuna od 31.5.2011. do isplate, 118,57 EUR / 893,40 kuna od 31.5.2011. do isplate, 113,19 EUR / 852,84 kuna od 30.6.2011. do isplate, 121,42 EUR / 914,87 kuna od 30.6.2011. do isplate, 119,42 EUR / 899,74 kuna od 1.8.2011. do isplate, 145,59 EUR / 1.096,93 kuna od 1.8.2011. do isplate, 116,01 EUR / 874,06 kuna od 31.8.2011. do isplate, 133,24 EUR / 1.003,88 kuna od 31.8.2011. do isplate, 112,28 EUR / 845,99 kuna od 30.9.2011. do isplate, 119,71 EUR / 901,96 kuna od 30.9.2011. do isplate, 81,47 EUR / 613,82 kuna od 31.10.2011. do isplate, 121,05 EUR / 912,04 kuna od 31.10.2011. do isplate, 81,15 EUR / 611,39 kuna od 30.11.2011. do isplate, 120,01 EUR / 904,24 kuna od 30.11.2011. do isplate, 82,26 EUR / 619,80 kuna od 31.12.2011. do isplate, 126,68 EUR / 954,45 kuna od 31.12.2011. do isplate, 83,21 EUR / 626,98 kuna od 31.1.2012. do isplate, 132,49 EUR / 998,27 kuna od 31.1.2012. do isplate, 83,24 EUR / 627,18 kuna od 29.2.2012. do isplate, 133,30 EUR / 1.004,38 kuna od 29.2.2012. do isplate, 82,37 EUR / 620,58 kuna od 31.3.2012. do isplate, 129,34 EUR / 974,52 kuna od 31.3.2012. do isplate, 82,74 EUR / 623,41 kuna od 30.4.2012. do isplate, 132,08 EUR / 995,16 kuna od 30.4.2012. do isplate, 82,96 EUR / 625,05 kuna od 31.5.2012. do isplate, 133,97 EUR / 1.009,37 kuna od 31.5.2012. do isplate, 82,25 EUR / 619,71 kuna od 30.6.2012. do isplate, 130,90 EUR / 986,23 kuna od 30.6.2012. do isplate, 82,27 EUR / 619,84 kuna od 31.7.2012. do isplate, 131,75 EUR / 992,68 kuna od 31.7.2012. do isplate, 81,71 EUR / 615,66 kuna od 31.8.2012. do isplate, 129,45 EUR / 975,37 kuna od 31.8.2012. do isplate, 80,66 EUR / 607,72 kuna od 1.10.2012. do isplate, 124,52 EUR / 938,18 kuna od 1.10.2012. do isplate, 81,51 EUR / 614,16 kuna od 31.10.2012. do isplate, 129,94 EUR / 979,02 kuna od 31.10.2012. do isplate, 81,04 EUR / 610,56 kuna od 17.12.2012. do isplate, 128,09 EUR / 965,07 kuna od 17.12.2012. do isplate, 80,14 EUR / 603,82 kuna od 15.2.2013. do isplate, 80,00 EUR / 602,78 kuna od 15.2.2013. do isplate, 124,00 EUR / 934,28 kuna od 15.2.2013. do isplate, 124,04 EUR / 934,57 kuna od 15.2.2013. do isplate, 80,81 EUR / 608,90 kuna od 28.2.2013. do isplate, 129,27 EUR / 973,96 kuna od 28.2.2013. do isplate, 18,62 EUR / 140,27 kuna od 7.3.2013. do isplate, 2.690,00 EUR / 20.267,77 kuna od 7.3.2013. do isplate, u roku od 15 dana."
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva iz razloga kako je objašnjeno u nastavku. Tuženik uvodno ističe da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda VTS-a br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17, te presude VS RH u predmetu Revt-249/2014 u ovom postupku, a temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Sudovi da su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno, valutnoj klauzuli, iz razloga što da takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja da se ne može obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenim, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003 i dr.) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe da bi se smatrale nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik da je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu da tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega da takve odredbe u skladu s čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku da predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju da tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju da je potpuno bespredmetno. Tuženik ističe da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno važećim kogentnim propisima. Tuženik da je postupao sukladno važećem Zakonu o bankama. Naime, čl. 172. st. 1. navedenog zakona da je propisana obveza banaka učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Također, čl. 173. da je propisana obveza banaka učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a bankama da je ostavljena i mogućnost drugačijeg obavještavanja potrošača o svim relevantnim informacijama. Konačno, čl. 175. st. 2. da je određena obveza banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Svih navedenih zakonskih obveza tuženik da se u potpunosti pridržavao. Tuženik da je postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te da je od stupanja na snagu istog zakona, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope, te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno čl. 308. st. 1. navedenog zakona. Ujedno, tuženik da je sukladno čl. 307. gore navedenog zakona izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 01. siječnja 2011. objavio "Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.". Navedenom metodologijom da su jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Parametri da se poimence odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu. Metodologijom da je također jasno navedeno pojašnjenje svakog pojedinog parametra, datumi na koje tuženik utvrđuje promjene istih kao i informaciju o načinu provjere vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, tužitelja. Tuženik da se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. da određuje u čl. 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji da treba obuhvaćati i citiranu "odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti." Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. da mijenja gore navedenu odredbu, i to u čl. 74. utoliko što da pored gore navedenog sadržaja, ugovor mora sadržavati i: "U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti." Predmetni ugovor o kreditu da sadržava sve pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Tuženik da je u potpunosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača, te da iste nikako ne mogu imati za svrhu opravdanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika. Niti stari, niti novi Zakon o zaštiti potrošača da ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno, sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što da je tuženik i ispunio (kako da je gore obrazloženo). Tuženik da, dakle, sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., a koje da su izmjene stupile na snagu 01. siječnja 2014., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi da je u potpunosti u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, ugovorena kamatna stopa iz predmetnog ugovora o kreditu da predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope se ogleda u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, ugovaranjem kamatne stope tužitelj da je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste za koju da je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što da je istome pojašnjeno, te koja da će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Stoga da je ista i u skladu s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tuženik da je očigledno imao samo gore navedene zakonske obveze, a koje da je sve poštovao, stoga da mu se ne može na teret stavljati navodno ugovaranje ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Tuženik dalje ističe da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, zbog čega da se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Podredno tuženik ističe da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te da stoga sukladno čl. 84. ZZP 2003. odnosno čl. 99. ZZP 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sam tužitelj da ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok da o razumljivosti iste u konkretnom slučaju evidentno svjedoči činjenica da je tužitelj ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je radnik maksimalno odgovorno pristupio tužitelju, te da je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Također, poslovna praksa tuženika da je prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora. U svrhu dokazivanja navedenog, tuženik predlaže saslušanje radnika tuženika koji da je s tužiteljem pregovarao o uvjetima kredita i istome objasnio smisao i posljedice odredbi ugovora o kreditu, a kako bi dokazao da se u konkretnom slučaju o predmetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pregovaralo, odnosno, da je ista bila pojašnjena tužitelju. Osim samim potpisivanjem ugovora, tužitelju da je još jednom, prilikom solemnizacije ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik da je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Pored toga, tuženik ističe i da je javni bilježnik prilikom solemnizacije sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio da su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Također, javni bilježnik da je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo da je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Sukladno čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu i čl. 230. Zakona o parničnom postupku, javnobilježnički akt da ima snagu javnih isprava, što da znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno, da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. S obzirom na navedeno sud da uzima da sadržaj javne isprave odgovara pravoj volji stranaka sve dok onaj tko osporava istinitost javne isprave ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Predmetni ugovor o kreditu da ima snagu javnobilježničkog akta, stoga da je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog. Navodi tužitelja da posve dovode u pitanje pravnu sigurnost sklapanju ugovora, ako niti solemnizacija ne bi proizvodila učinak u pravnom prometu, odnosno, kada bi ista izgubila osnovni smisao. Nadalje, i HNB kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u RH, pa tako i tuženika, u svojem očitovanju da navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija da se visina mijenja po odluci uprave banke. Tuženik ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužitelj dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što da nije bila volja ugovornih strana. Naime, prava volja ugovornih strana da je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što da je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj da je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika. Tuženik da je očito dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te da ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje da je tuženik slao tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama. Štoviše, tužitelj da je konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora. Iz takvog postupanja tužitelja da proizlazi zaključak da mu je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu bila ništetna, obzirom na to da je ugovaranje promjenjive kamatne stope nesumnjivo odgovaralo stvarnoj volji ugovornih strana, te da je, suprotno tužiteljevim navodima, predmetni ugovor o kreditu sadržavao sve pretpostavke pod kojima da se kamatna stopa mogla izmijeniti, odnosno, tuženik da je pri sklapanju istoga pristupao sukladno svim važećim prisilnim propisima, a posljedično čemu da činidba iz predmetnog ugovora o kreditu zadovoljava sve kriterije poštenosti, dopuštenosti i odredivosti. U odnosu na navod tužitelja da bi bila ništetna ugovorna odredba o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tuženik se očituje kako slijedi. Sukladno odredbi iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo da se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega da se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe da je kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja, te da mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive, te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Osim navedenog, sklapanje upravo ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da je bio upravo izbor tužitelja, jer da je tuženik u trenutku sklapanja o kreditu nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eur ili kunske kredite. Međutim, tužitelj da se odlučio upravo za sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što da se osporava, tuženik ističe da je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe. Test poštenja da se sastoji od dva dijela koji da moraju kumulativno biti zadovoljeni da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test da se sastoji od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji da logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, da se sastoji od utvrđenja uzrokuje li takva ugovorna odredba znatnu neravnotežu "suprotno načelu savjesnosti i poštenja" (koje da mora bit shvaćeno u smislu "uvjeta dobre volje" iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji da se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba da se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. U odnosu na prvi dio testa, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da tuženik u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, niti mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Neživotno i pravno neuvjerljivo da je tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti štetu između ugovornih stranaka na štetu potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli da može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Podjednako da je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne, što da znači da je postojala mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također da je potrebno uzeti u obzir da nije bilo značajnih fluktuacija CHF sve do 2009., iz čega da proizlazi da tuženik, jednako kao ni tužitelj, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a. S obzirom na navedeno, očito da je da niti tuženik, niti HNB, niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, iz čega da proizlazi da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Na okolnost da tuženik nije mogao pouzdano procijeniti kretanje CHF tečaja, tuženik da dostavlja projekcije kretanja tečaja i kamatnih stopa pripremljene na temelju istraživanja trećih strana. Tuženik ističe da porast tečaja CHF nakon sklapanja ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer da je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača da je objektivna analiza koja da se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav da je potvrdio i Sud EU u presudi C.186/16 od 20. rujna 2017. Iz navedenog razloga ugovorna obveza o valutnoj klauzuli da ne može biti nepoštena, budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, niti razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje da je potvrdio i nezavisni odvjetnik u predmetu C.186/16. Sukladno odredbi iz čl. 84. ZZP/2003 da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega da nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. Tuženik ističe da je odredbom čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti." Dakle, konkretna ugovorna odredba da je u skladu s prisilnim propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav da je zauzeo i VSRH u presudi posl. br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. Takav stav da zauzima i Sud EU u presudi C-186/16 od 20. rujna 2017. Stoga da se radi o primjeni u pravnom prometu općeprihvaćenog pravnog instituta koji da se često koristi u drugim ugovornim odnosima. Primjerice, 81,7 % ukupnih depozita kućanstava (stanovništva) u hrvatskim bankama da je ili u devizama ili da je zaštićeno valutnom klauzulom. Navedena ugovorna odredba da je i razumljiva, jer da je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu. Slijedom navedenog, predmetni ugovor o kreditu da ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba da nije niti nepoštena, niti ništetna. Tuženik ističe da sud prethodno navedeni zaključak mora uzeti u obzir i da nije dopušteno beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, a pri tome ne ispitujući njihovu primjenu na konkretna činjenična utvrđenja u svakom posebnom postupku. Takav zaključak da proizlazi i iz same presude VTS RH u kojoj da se navodi da su "pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki da su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor o tim odredbama sklopiti ili neće ..." Prema tome, VTS RH da ističe da je on utvrđivao samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te da priznaje mogućnost da se ne radi u svim pojedinačnim sporovima o jednakom činjeničnom utvrđenju, a time i da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, već da je test poštenosti potrebno primjenjivati u svakom konkretnom slučaju. Uostalom, navedeno da proizlazi i iz prakse Suda EU, primjerice recentne presude C-51/17 od 20. rujna 2018. Slijedom navedenog, standarde nepoštenosti pojedine odredbe, pa tako i odredbi za koje tužitelj u predmetnom postupku tvrdi da su ništetne, da treba procjenjivati u vezi s konkretnim činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku. Tuženik ističe i da je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog nasljeđa svake pojedine države. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je razumljiva potrošačima u RH i zbog toga što da je njezino korištenje bilo uvrijeđeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama da su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu da se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i sl.). Iracionalno da je stoga očekivati da tužitelj, koji da je bio punoljetna i poslovna sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli. Također, notorna da je činjenica da su devalvacije i hiperinflacije bile česte u RH prije uvođenja stabilizacijskog programa 1993. Tuženik ističe da je u svojim ovlastima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji da proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik da je u svom glasilu "Hypo Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo da je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, te slao klijentima tuženika poštom na njihove adrese. Iz navedenog da jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na informiranju i edukaciji potrošača još u 2005. godini, odnosno, i prije rasta tečaja CHF. Također, tuženik da je u plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata od 06. rujna 2005. izričito naveo sljedeće: "Korisnik kredita mora sam donijeti odluku je li rizik rasta tečaja franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na rizik koji preuzima vežući svoj rizik uz eur-o. Prije nego što odlučite uz koju ćete valutu vezati kredit mora se uzeti u obzir ne samo pogodnosti niže kamate, već i mogućnost nestabilnog tečaja". Osim navedenog, guverneri HNB da su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Tuženik ističe da je Ustavni sud RH rješenjem posl. br. U-I-392/2011, i dr. od 13. prosinca 2016. odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom RH čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Ustavni sud RH da je zauzeo pravni stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, što da znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu određenog utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe da se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i da podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s čl. 241. ZOO-a, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Tuženik dalje navodi da ustraje u stavu da se pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa ne mogu primijeniti na tužitelja. U prilog navedenog da ide recentna sudska praksa nacionalnih sudova. Sporne ugovorne odredbe da su jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF. S tim u vezi tuženik ističe da bi prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno da bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, mehanizam kakav je predložio tužitelj u tužbi da bi doveo potrošača, u konkretnom slučaju tužitelja, u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika. Osim što da navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto da niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu da je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što da tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK zbog čega tuženik predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila 8,77%. Svako drugo postupanje da izlazi iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom među ugovornih stranama, dovodi tužitelja kao potrošača u povoljniji položaj te predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos stranaka. Tuženik napominje, a premda da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o kreditu za koji bi tužitelj sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK), da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa da se izračunavala tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već da je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju da je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna. Također, ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega da tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Tuženik dalje navodi da tužitelju prvenstveno nedostaje aktivna legitimacija da zahtjeva isplatu onoga što je dao na temelju navodno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu 316-63/2007 od 4. lipnja 2007. godine (dalje: Ugovor o kreditu). Naime, iz specifikacije uplata da je razvidno da je uplata u visini 542.703,72 kune, na koju otpada većina glavnice predmetnog ugovora o kreditu, izvršena od strane treće osobe RA. S obzirom da uplate po spornom Ugovoru o kreditu nisu izvršene samo od strane tužitelja, nego i od strane trećih osoba, tužitelj da ima pravo potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sam izvršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što da se osporava u cijelosti. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtijeva kao neosnovanog.
3. Tužitelj je tokom glavne rasprave bio povećao tužbeni zahtjev, čime je, sukladno čl. 191. st. 1. ZPP-a, preinačio tužbu.
Tuženik se usprotivio preinaci tužbe.
Tužitelj je potom odustao od preinake tužbe, pa je tuženikovo protivljenje preinaci ostalo bez procesnopravnog učinka. Pritom, valja reći da to što je tužitelj tokom glavne rasprave izmijenio pojedinačne iznose koji čine utuženu glavnicu, a na koje teku zatezne kamate, odnosno, izmijenio sporedno potraživanje utuženo pored glavnice, ne predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a.
Tuženik je, nakon što je tužitelj odustao od preinake tužbe, naveo da je time tužitelj smanjio tužbeni zahtjev i djelomično povukao tužbu, te da pristaje na ovo povlačenje tužbe (i zahtijeva utvrđenje da je tužba povučena i nalaganje tužitelju da mu podmiri razmjerno prouzročene troškove).
Tužiteljev odustanak od preinake tužbe, nakon što se tuženik usprotivio preinaci, ne predstavlja smanjenje tužbenog zahtjeva, pa onda ni djelomično povlačenje tužbe. Stoga je spomenuti pristanak tuženika bez procesnopravnog učinka.
4.U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu br. 316-63/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 04. lipnja 2007. (8-11), otplatni plan (100), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (101), pregled promjena za klijenta (102-105), ispravu (95-99) i specifikaciju uplata (433). Provedeno je financijsko vještačenje. Saslušana je svjedokinja RA. Saslušan je tužitelj. Nije saslušan zakonski zastupnik tuženika, jer se, iako uredno pozvan, nije odazvao pozivu suda, a svoj neodaziv nije opravdao.
5.Uvidom u ugovor o kreditu br. 316-63/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 04. lipnja 2007. utvrđeno je da su dana 04. lipnja 2007. tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) , kao banka sklopili ugovor o kreditu br. 316-63/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: ugovor o kreditu) za iznos od 99.200,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za kupovinu kuće. Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 276 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 561,13 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika. Ugovoreno je da se kamatna stopa mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama pravnog prednika tuženika ili drugog akta banke.
Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.
Ugovorom o kreditu je odobren kredit za kupovinu kuće. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi niti to tuženik tvrdi, da je tužitelj sklopio taj ugovor u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, odnosno, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužitelj je u ugovoru o kreditu imao svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.
Uvidom u obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu utvrđeno je da je pravni prednik tuženika tokom trajanja kredita mijenjao kamatnu stopu.
Uvidom u specifikaciju uplata, iz koje je vidljiva dinamika uplata anuiteta po predmetnom kreditu, utvrđeno je da su uplate na ime podmirenja kredita, osim od strane tužitelja, vršene i od strane t.d. Plima d.o.o. i RA.
Saslušanjem svjedokinje RA i tužitelja utvrđeno je da je uplata izvršena od strane ove svjedokinje izvršena u tužiteljevo ime i za tužiteljev račun. Svjedokinja je ovu uplatu izvršila tako da je, umjesto da kupoprodaju cijenu za kuću kupljenu od tužitelja plati direktno tužitelju, iznos kupoprodajne cijene, na ime anuiteta po tužiteljevom kreditu, platila banci. Što se tiče uplata izvršenih od strane t.d. Plima d.o.o., radilo se trgovačkom društvu u kojem je tužitelj tada bio zaposlen. To trgovačko društvo je imalo otvoren račun kod pravnog prednika tuženika, te je, umjesto tužitelja, u njegovo ime i za njegov račun, te uplate, na ime anuiteta kredita, izvršila pravnom predniku tuženika. Svjedokinja i tužitelj su o tome dali neposredno uvjerljive, sukladne i logične iskaze, na koje nije bilo prigovora pa sud prihvaća njihove iskaze o tome. Dakle, sve anuitete po predmetnom kreditu je platio tužitelj, pa je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.
Nije saslušana svjedokinja LA, čije je saslušanje tuženik bio predložio radi utvrđenja informiranosti tužitelja tokom pregovaranja o ponudi kredita, odnosno, o pojedinačnom pregovaranju o odredbama na ništetnosti kojih tužitelj temelji svoj zahtjev za isplatom. To iz razloga što je tuženik tokom postupka odustao od saslušanja ove svjedokinje (524). Nije saslušana ni svjedokinja CA, javna bilježnica, predložena po tuženiku, jer izvođenje ovog dokaza nije predloženo na bitnu činjenicu pojedinačnog pregovaranja stranaka kao ugovornika o ugovornim odredbama na ništetnosti kojih tužitelj temelji svoj zahtjev za isplatom. To iz razloga što je navedeni svjedok, kako to i sam tuženik navodi, sudjelovao u solemnizaciji ugovora o kreditu, i to kao javni bilježnik. Dakle, nije sudjelovao i u pregovorima koji su prethodili sklapanju ugovora o kreditu, a solemnizacija ugovora o kreditu ne ukazuje na to da se je o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Nisu izvedeni drugi dokazi predloženi po tuženiku, jer ti dokazi nisu bili potrebni za utvrđenje odlučnih činjenica.
Iz otplatnog plana, pregleda prometa za klijenta i isprave (95-99) nisu utvrđene odlučne činjenice.
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je presuđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je pravni prednik tuženika u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.
Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelj se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude prema kojoj su povrijeđeni njegovi interesi time što je, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.
Predmetni ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.
Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014 i posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.
Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz CHF su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ništetne.
Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.
Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su ništetne.
Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.
Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu, je utvrđeno da preplata po kreditu iznosi ukupno 5.959,61 eur / 44.902,55 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 1. veljače 2008. 39,09 eur / 294,56 kn, 29. veljače 2008. 39,34 eur / 296,40 kn, 31. ožujka 2008. 89,28 eur / 672,71 kn, 30. travnja 2008. 87,03 eur / 655,69 kn, 02. lipnja 2008. 86,10 eur / 648,75 kn, 30. lipnja 2008. 87,11 eur / 656,31 kn, 31. srpnja 2008. 85,48 eur / 644,04 kn, 01. rujna 2008. 85,50 eur / 644,18 kn, 01. listopada 2008. 86,61 eur / 652,53 kn, 31. listopada 2008. 93,32 eur / 703,13 kn, 02. prosinca 2008. 89,71 eur / 675,93 kn, 31. prosinca 2008. 105,41 eur / 794,20 kn, 02. veljače 2009. 106,36 eur / 801,38 kn, 02. ožujka 2009. 106,74 eur / 804,21 kn, 31. ožujka 2009. 105,38 eur / 793,97 kn, 31. travnja 2009. 105,54 eur / 795,21 kn, 01. lipnja 2009. 103,51 eur / 779,93 kn, 30. lipnja 2009. 102,00 eur / 768,52 kn, 31. srpnja 2009. 102,30 eur / 770,76 kn, 31. kolovoza 2009. 102,97 eur / 775,81 kn, 30. rujna 2009. 102,81 eur / 774,64 kn, 02. studenog 2009. 101,96 eur / 768,24 kn, 30. studenog 2009. 103,30 eur / 778,34 kn, 31. prosinca 2009. 104,35 eur / 786,21 kn, 01. veljače 2010. 105,87 eur / 797,69 kn, 01. ožujka 2010. 105,41 eur / 794,191 kn, 31. ožujka 2010. 107,50 eur / 809,99 kn, 30. travnja 2010. 106,98 eur / 806,04 kn, 31. svibnja 2010. 107,69 eur / 811,38 kn, 30. lipnja 2010. 114,60 eur / 863,42 kn, 02. kolovoza 2010. 113,04 eur / 851,69 kn, 31. kolovoza 2010. 117,32 eur / 883,97 kn, 30. rujna 2010. 115,69 eur / 871,64 kn, 02. studenog 2010. 113,13 eur / 852,38 kn, 01. prosinca 2010. 118,15 eur / 890,21 kn, 31. prosinca 2010. 109,55 eur / 825,38 kn, 14. veljače 2011. 104,86 eur / 790,03 kn, 01. ožujka 2011. 106,80 eur / 804,66 kn, 31. ožujka 2011. 104,86 eur / 790,09 kn, 30. travnja 2011. 105,06 eur / 791,60 kn, 31. svibnja 2011. 112,59 eur / 848,28 kn, 30. lipnja 2011. 113,19 eur / 852,84 kn, 01. kolovoza 2011. 119,42 eur / 899,74 kn, 31. kolovoza 2011. 116,01 eur / 874,06 kn, 30. rujna 2011. 112,28 eur / 845,99 kn, 31. listopada 2011. 81,47 eur / 613,82 kn, 30. studenog 2011. 81,15 eur / 611,39 kn, 31. prosinca 2011. 82,26 eur / 619,80 kn, 31. siječnja 2012. 83,21 eur / 626,98 kn, 29. veljače 2012. 83,24 eur / 627,18 kn, 31. ožujka 2012. 82,37 eur / 620,58 kn, 30. travnja 2012. 82,74 eur / 623,41 kn, 31. svibnja 2012. 82,96 eur / 625,05 kn, 30. svibnja 2012. 82,25 eur / 619,71 kn, 31. srpnja 2012. 82,27 eur / 619,84 kn, 31. kolovoza 2012. 81, 71 eur / 615,66 kn, 01. listopada 2012. 80,66 eur / 607,72 kn, 31. listopada 2012. 81,51 eur / 614,16 kn, 17. prosinca 2012. 81,04 eur / 610,56 kn, 15. veljače 2013. 80,14 eur / 603,82 kn, 15. veljače 2013. 80,00 eur / 602,78 kn, 28. veljače 2013. 80,81 eur / 608,90 kn, 07. ožujka 2013. 18,62 eur / 140,27 kn. Istim vještačenjem, kojim je izvršen i izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, je utvrđeno da preplata po kreditu iznosi ukupno 24.204,54 eur / 182.639,10 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 11. rujna 2007. 2,22 eur / 16,70 kn, 23. listopada 2007. 2,59 eur / 19,55 kn, 03. prosinca 2007. 0,34 eur / 2,57 kn, 02. siječnja 2008. 0,17 eur / 1,29 kn, 01. veljače 2008. 6,16 eur / 46,40 kn, 29. veljače 2008. 8,42 eur / 63,45 kn, 31. ožujka 2008. 13,21 eur / 99,53 kn, 30. travnja 2008. 5,43 eur / 40,94 kn, 02. lipnja 2008. 2,36 eur / 17,78 kn, 30. lipnja 2008. 6,15 eur / 46,33 kn, 31. srpnja 2008. 0,58 eur / 4,39 kn, 01. rujna 2008. 0,86 eur / 6,47 kn, 01. listopada 2008. 5,03 eur / 37,91 kn, 31. listopada 2008. 29,18 eur / 219,85 kn, 02. prosinca 2008. 16,57 eur / 124,85 kn, 31. prosinca 2008. 33,41 eur / 251,75 kn, 02. veljače 2009. 36,67 eur / 276,26 kn, 02. ožujka 2009. 38,14 eur / 287,37 kn, 31. ožujka 2009. 34,11 eur / 256,98 kn, 30. travnja 2009. 34,89 eur / 262,87 kn, 01. lipnja 2009. 28,71 eur / 216,34 kn, 30. lipnja 2009. 24,16 eur / 182,07 kn, 31. srpnja 2009. 25,38 eur / 191,23 kn, 31. kolovoza 2009. 27,79 eur / 209,38 kn, 30. rujna 2009. 27,59 eur / 207,87 kn, 02. studenog 2009. 25,17 eur / 189,61 kn, 30. studenog 2009. 29,73 eur / 224,02 kn, 31. prosinca 2009. 33,40 eur / 251,66 kn, 01. veljače 2010. 38,62 eur / 290,95 kn, 01. ožujka 2010. 37,43 eur / 282,04 kn, 31. ožujka 2010. 44, 51 eur / 335,39 kn, 30. travnja 2010. 43,18 eur / 325,37 kn, 35. svibnja 2010. 45,81 eur / 345,17 kn, 30. lipnja 2010. 68,47 eur / 515,87 kn, 02. kolovoza 2010. 63,83 eur / 480,90 kn, 31. kolovoza 2010. 78,10 eur / 588,41 kn, 30. rujna 2010. 73,20 eur / 551,49 kn, 02. studenog 2010. 65,29 eur / 491,96 kn, 01. prosinca 2010. 82,04 eur / 618,12 kn, 31. prosinca 2010. 104,53 eur / 787,58 kn, 14. veljače 2011. 87,43 eur / 658,77 kn, 01. ožujka 2011. 95,21 eur / 717,34 kn, 31. ožujka 2011. 88,43 eur / 666,25 kn, 30. travnja 2011. 89,70 eur / 675,82 kn, 31. svibnja 2011. 118,57 eur / 893,40 kn, 30. lipnja 2011. 121,42 eur / 914,87 kn, 01. kolovoza 2011. 145,59 eur / 1.096,93 kn, 31. kolovoza 2011. 133,24 eur / 1.003,88 kn, 30. rujna 2011. 119,71 eur / 901,96 kn, 31. listopada 2011. 121,05 eur / 912,04 kn, 30. studenog 2011. 120,01 eur / 904,24 kn, 31. prosinca 2011. 126,68 eur / 954,45 kn, 31. siječnja 2012. 132,49 eur / 998,27 kn, 29. veljače 2012. 133,30 eur / 1.004,38 kn, 31. ožujka 2012. 129,34 eur / 974,52 kn, 30. travnja 2012. 132,08 eur / 995,16 eur, 31. prosinca 2012. 133,97 eur / 1.009,37 kn, 30. lipnja 2012. 130,90 eur / 986,32 kn, 31. srpnja 2012. 131,75 eur / 992,68 kn, 31. kolovoza 2012. 129,45 eur / 975,37 kn, 01. listopada 2012. 124,52 eur / 938,18 kn, 31. listopada 2012. 129,94 eur / 979,02 kn, 17. prosinca 2012. 128,09 eur / 965,07 kn, 15. veljače 2013. 124,00 eur / 934/28 kn, 15. veljače 2013. 124,04 eur / 934,57 kn, 28. veljače 2013. 129,27 eur / 973,96 kn, 07. ožujka 2013. 19.780,93 eur / 149.039,42 kn.
Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka.
Tuženik ne osporava matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, ali osporava zadatak, odnosno, nalog dan vještaku, smatrajući ga pogrešnim. Navodi da je izračun iz nalaza i mišljenja pogrešno uzeti kao dokaz visine tražbine tužitelja, jer da se istim zanemaruje činjenica da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kn bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Usvajanje tužbenog zahtjeva prema izračunu vještaka da bi stoga dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Time da bi tužitelj bio doveden u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u eur ili kn, te umjesto ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika. Osim što da navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto da niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu je da je za cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju da ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka.
Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim i stručnim. Zbog navedenih razloga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.
Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tuženik je, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05) dužan vratiti tužitelju iznose koje je njegov pravni prednik primio zbog jednostranog povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka.
Kako je u konkretnom slučaju do stjecanja od strane pravnog prednika tuženika došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 1115. ZOO-a/05, tuženik dužan tužitelju platiti zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.
Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.
Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž 7129/2013-4 od 31. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Slijedom svega iznijetog, tužiteljev tužbeni zahtjev (kojim zahtijeva isplatu manju od preplate) je osnovan, te je, imajući u vidu da je od 01. siječnja 2023. službena valuta u RH eur, odlučeno kao u t. I dispozitiva.
6.Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan tužitelju naknaditi parnične troškove.
Tužitelju su od zatraženih priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav dopisa od 18. travnja 2019. 50,00 eur (Tbr. 37. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23, dalje: Tarifa), za sastav tužbe 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav podneska od 25. studenog 2021. 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu 15. ožujka 2023. 100,00 eur (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu 27. studenog 2023. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za sastav podneska od 11. prosinca 2023. 50,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu 12. siječnja 2024. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za sastav žalbe od 15. veljače 2024. 125,00 eur (Tbr. 10. t. 4. Tarife), za zastupanje na ročištu 03. prosinca 2024. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za PDV na ove radnje 331,25 eur (Tbr. 46. Tarife), za sudsku pristojbu na tužbu 53,09 eur i za vještačenje 399,24 eur, ili ukupno 2.108,58 eur.
Nisu mu priznati troškovi sastava žalbe od 15. veljače 2024. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojem, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju u dijelu iznad priznatog.
Tužitelju, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripada i pravo na zatražene zatezne kamate na priznate troškove, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, tekuće od dana donošenja presude do isplate.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva.
Tužitelj nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan tuženiku naknaditi parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. III dispozitiva.
U Poreču-Parenzo, 03. siječnja 2025.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužitelju p.p.,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
