Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3661/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Sabine Dugonjić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D.K. iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Damiru Rudešu odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika SVEA EKONOMI d.o.o. [adresa], [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Zoranu Bogojeviću odvjetniku iz Odvjetničkog društva Nadramija i partneri d.o.o., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10046/2023-10 od 30. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 7. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10046/2023-10 od 30. travnja 2024.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se proglasi nedopuštenom ovrha ovrhovoditelja tuženika SVEA EKONOMI d.o.o. protiv ovršenika tužitelja D.K. određena rješenjem o ovrsi posl.br. Ovrv-1102/2010 od 20. svibnja 2010., a koja se provodi u postupku naplate pred Financijskom agencijom, na računima tužitelja, te da se naloži tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka (toč. I), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2024. pa do isplate (toč. II).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 148/11-pročišćeni tekst, 89/14-Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22 - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači uz naknadu parničnog troška i troška žalbe tužitelju.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenjem nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Damira Bjelčića, iz [adresa], poslovni broj Ovrv- 1102/2010 od 20. svibnja 2010.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tužitelj u žalbi.

7. Prvostupanjski sud utvrđuje uvidom u Prijedlog ovršenika (ovdje tužitelja) za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim od 06.09.2021. godine, koji se smatra žalbom izjavljenom izvan roka, iznosi razloge iz čl. 50. st. 1. t. 5., 6., 7., 9., 10. i 11. Ovršnog zakona, no da uvidom u zaključak tog suda Ovrv-3609/22 od 12. listopada 2023. sud prvog stupnja utvrđuje da je sud ovršnika D.K. uputio u parnicu, a iako razlog zbog kojeg se upućuje ovdje tužitelj u parnicu nije izrijekom naveden u izreci odluke, isti je naveden izrijekom u obrazloženju te odluke pod toč. 8 iste, te da se nigdje u navedenom zaključku suda ne spominje zastara, a niti se ne navodi odredba čl. 50 st. 1. t. 11 Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/12, 25/13, 93/14 - dalje: OZ) koja se odnosi na zastaru.

7.1. Kako tužitelj pravnu zaštitu temeljem tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom može temeljiti samo na razlozima koji su istaknuti u žalbi povodom koje je upućen na parnicu, u konkretnom slučaju iz razloga navedenog u čl. 50. st. 1. t. 7. OZ, a sve iz razloga što smatra da nije dopušten prijedlog ovrhovoditelja da FINA nakon što je na temelju čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima prestala postupati po rješenju o ovrsi i isto izbrisala iz Očevidnika, ponovo navedeno rješenje o ovrsi upiše u Očevidnik i nastavi postupati sukladno s njime, to sud prvog stupnja zaključuje da se u ovom predmetu može raspravljati samo o žalbenom razlogu iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ, a ne i iz razloga da li je nastupila zastara.

7.2. Što se tiče ovog razloga sud prvog stupnja smatra da se u ovoj pravnoj stvari ne radi o naplati temeljem sudske ovrhe već se radi o zahtjevu za naplatu temeljem pravomoćnog rješenja o ovrsi donesenog od strane javnog bilježnika Damira Bjelčića iz [adresa], poslovni broj Ovrv 1102/10 koje je postalo pravomoćno i ovršno 15.12.2011. godine. Dakle radi se o postupku izvansudske ovrhe temeljem čl. 284. Ovršnog zakona. Nadalje, temeljem takvog rješenja o ovrsi je zatražena direktna naplata u dva navrata. Ono što sud naročito naglašava da se u ovom slučaju ne radi o sudskoj ovrsi već o slučaju izravne naplate, te nakon što prvi takav zahtjev zbog nemogućnosti provedbe bude ispisan iz Očevidnika, može se podnijeti novi zahtjev za izravnom naplatom koji će kao novi predmet biti upisan u Očevidnik te će se nastaviti postupanje po istom (tako i u Gž Ovr-1865/20 Županijskog suda u Zagrebu). Slijedom ovakvog pravnog stava suda isti je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

8. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, čemu tužitelj niti ne prigovara, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio kao u toč. I izreke pobijane presude.

9. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se radi o zahtjevu za naplatu temeljem pravomoćnog rješenja o ovrsi donesenog od strane javnog bilježnika Damira Bjelčića iz [adresa], poslovni broj Ovrv 1102/10 koje je postalo pravomoćno i ovršno 15.12.2011., dakle radi se o postupku izvansudske ovrhe temeljem čl. 284. Ovršnog zakona. Nadalje, temeljem takvog rješenja o ovrsi je zatražena direktna naplata u dva navrata. U ovom slučaju ne radi o sudskoj ovrsi već o slučaju izravne naplate. Sudska praksa na koju se poziva ovdje tužitelj, a koja je utvrđena na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su-IV-245/2019-3, održanom dana 27.11.2019. godine gdje je usvojen Zaključak (pod točkom 6.) te zauzet stav kako nije dopušten prijedlog ovrhovoditelja da Financijska agencija, nakon što je na temelju čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima prestala postupati po rješenju o ovrsi i isto izbrisala iz Očevidnika, ponovno navedeno rješenje o ovrsi upiše u Očevidnik i nastavi postupati sukladno istome. Stoga kako se ovaj pravni stav odnosi samo na postupke sudske ovrhe, a ne i na postupke izravne naplate preko FINA-e temeljem pravomoćnog rješenja o ovrsi donesenog od strane javnog bilježnika to, protivno žalbenim navodima tužitelja, nije nedozvoljeno, a nakon što prvi takav zahtjev zbog nemogućnosti provedbe bude ispisan iz Očevidnika, podnijeti novi zahtjev za izravnom naplatom koji će kao novi predmet biti upisan u Očevidnik te će se nastaviti postupanje po istom (tako i u Gž Ovr- 1865/20 Županijskog suda u Zagrebu).

10. Nadalje, iako u izreci zaključka nije određeno iz kojeg razloga se ovršenik upućuje na parnicu, navedeno izrijekom proizlazi iz obrazloženja istog u kojem je u obrazloženju pod toč. 8. izričito navedeno da se ovršenik upućuje na parnicu zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ. Parnični sud može u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom na koju je tužitelj upućen odlukom ovršnog suda raspravljati samo o tom razlogu, dakle, u konkretnom slučaju o onom iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ. Tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom može se temeljiti samo na činjenicama koje je ovršenik iznosio u žalbi protiv rješenja o ovrsi, kao što je nesporno i da sud u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom raspravlja i odlučuje samo o žalbenim razlozima zbog kojih je ovršenik upućen na parnicu. Navedeno proizlazi iz čl. 55. st. 3. OZ kojim je propisano da tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu, a koji članak se primjenjuje na temelju čl. 52. st. 5. OZ.

10.1. Stoga tužitelj nije ovlašten isticati druge činjenice i prigovore zbog kojih smatra da je predmetna ovrha nedopuštena, pa ni u tužbi tvrditi da je nastupila zastara tražbine, jer se tu radi o opozicijskom prigovoru u okviru žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ. Stoga se ni prvostupanjski sud, nakon što je zaključio da nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ, nije bio ovlašten upuštati u raspravljanje o postojanju zastare, već je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev.

11. Slijedom navedenog , a jer žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

12. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini, a ista se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, time da žalitelj određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tuženiku dosuđen trošak. 13. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbe jer sa istom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 7. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić