P-965/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg. J. F. Kennedy 11, Zagreb

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Josipu Biliću, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupana po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, Maksimirska 81m, radi utvrđenja i isplate 995,42 €, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. studenog 2024., u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja LO, odvjetničke vježbenice i u nazočnosti zamjenice punomoćnika tuženika SO, odvjetničke vježbenice, donio je i objavio 3. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu, broj: 016- 558/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 7. travnja 2005. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i LOB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnice kredita, koja nosi naziv „Troškovi“, a koja glasi: „ Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,90 % ( nula cijelih devedeset posto) jednokratno maksimalno 7.500,00 HRK (sedamtisućapetstokuna).“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, na ime plaćene naknade za troškove obrade kredita, u roku od 15 dana, isplati iznos od 995,42 € sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30 %, od 1. siječnja 2020., do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50 % godišnje, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7%, a od 1. siječnja 2024., do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,5 %, a od 1. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj na iznos od 995,42 € kao i na parnične troškove potraživao zateznu kamate preko stope koja se odnosi na ostale odnose i koja mu je dosuđena pa do stope koja se odnosi na trgovačke ugovore.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 750,00 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 3. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 312,50 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 3. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe od 30. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da su LOB kao korisnici kredita i pravni prednik tuženika 7. travnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 016-558/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisnici kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 337.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, s trajanjem kredita do 30.04.2020. U članku 5. Ugovora o kreditu pod nazivom „Troškovi” popisano je da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade kredita u iznosu od 0,90 % jednokratno masksimalno 7.500,00 HRK. S tim u vezi, korisnici kredita je dana 29. travnja 2005. godine naplaćena naknada za obradu troškova kredita u iznosu od 995,42 EUR / 7.500,00 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno odredbi članka 5. Ugovora o kreditu. Navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen između korisnica kredita i pravnog prednika tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnica kredita može ili potpisati ili ne. Nadalje ističe da o navedenoj odredbi ugovora pravni prednik tuženika ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti je ista predočena korisnici kredita uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika. Štoviše, korisnica kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane pravnog prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnica kredita te stoga plaćanje predmetne naknade iz čl. 5. Ugovora o kreditu u visini od 995,42 EUR (dakle, maksimalno 7.500,00 kn ) uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnice kredita kao potrošača budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu troškova kredita, korisnici kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 995,42 EUR od iznosa kredita. Osim toga, korisnica kredita je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003,) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti već u svrhu kupovine stana, kako to i nedvojbeno proizlazi iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za troškove obrade bila jasna i lako razumljiva, za razliku od pravnog prednika tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane pravnog prednika tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je i nesporno da je naknada za obradu troškova kredita, koju je korisnica kredita platio 29. travnja 2005. godine u iznosu od 995,42 EUR / 7.500,00 kn prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnice kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87. st.1. ZZP/03, sve u smislu odredbe čl. 81.st.1. ZZP/03, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer smatra da Ugovor o ustupu tražbine, prema tuženiku nema učinka budući da „dužnik“ iz predmetnog ugovora nema dugovanje prema korisnici kredita niti po jednom osnovu kao i iz razloga jer su potrošačka prava neprenosiva na druge osobe. Naveo je da osporava korisnici kredita svojstvo potrošača budući je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 016-558/2005, 7. travnja 2005., i to radi kupovine nekretnine namijenjene za poslovne svrhe, konkretno za poslovni prostor Kardiološke poliklinike BOGDAN, a koje je korisnica kredita bila suosnivačica i osoba ovlaštena za zastupanje, a isto je vidljivo iz kreditne dokumentacije uz ugovor o kreditu te iz sudskog registra. Budući da je u članku 3. ZZP izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, razvidno je da isti nije potrošač. Nadalje navodi da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% iznosa kredita, stoga sporni čl. 5. ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tužitelj je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Navodi da tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Također smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača te navodi da sve i da je predmetna odredba ništetna, tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost iste sukladno čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate te ističe prigovor zastare.

3. U nastavku postupka stranke su ostale kod ranije iznijetih navoda te je na ročištu održanom 7. listopada 2024. tuženik naveo da visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

4. Podneskom od 30. rujna 2024. tužitelj je preinačio tužbu na način da je potraživao zatezne kamate po stopi koja se odnosi na trgovačke ugovore, a ne više po stopi koja se odnosi na ostale odnose. Sukladno odredbi čl. 190. st. 1. i 3. ZPP-a, sud je dopustio predmetnu preinaku tužbe jer je smatrao da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. (izreka rješenja)

5. Sud je u tijeku postupka, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu (list 9-13 spisa), Popis uplata za namirenje obveza po kreditu (list 14-17 spisa), otplatni plan (list 18-23 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope po kreditu broj 53105239 (list 24 spisa), potvrdu o plaćenim kamatama (list 25-27 i 33-35 spisa), pregled prometa korisnika kredita (list 28-29), izjava svjedokinje LOB (list 30-32 spisa), Ugovor o kreditu broj 016-558/2005 (list 35-43 spisa), Ugovor o ustupu tražbine (list 45-50 spisa), Presudu Gž-617/2022-3 (list 54- 57 spisa), Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993 (list 58-63 spisa), Presudu Gž- 2047/2022-2 (list 64- 70 spisa), Presudu Gž-2154/2022-2 (list 71-79 spisa), djelomični izvadak iz sudskog registra od 4.4.2024. (list 95-96 spisa), presliku Ugovora o kupoprodaji 13-05-L1-8 (list 97-108 spisa), Zapisnik broj HBZG7-000019- 2005 (list 109-120 spisa), Presudu P-823/2021-21 (list 121-133 spisa), Presudu Gž- 1202/2022-2 (list 133-140 spisa), Presudu Gž-1182/2021-2 (list 141-149 spisa), Presudu Gž-1840/2021-3 (list 150-162 spisa), Presudu Gž 230/2023-3 (list 163-168 spisa), Presudu Pž-2437/2022-3 (list 169-176 spisa), Presudu P-517/2018-31 (list 177-195 spisa), Presudu Gž-1215/2020-2 (list 196-206 spisa), Presudu Gž- 279/2023 (list 207-2011 spisa), Izvod iz zapisnika Su-IV-222/04 (list 212 spisa), Presudu P-2563/2018 (list 213-223 spisa), Presudu P-1798/2019 (list 224-233 spisa), Izvod iz zapisnika Su-IV-47/2020-2 (list 245-252 spisa), Presudu Gž- 617/2022-3 (list 253-256 spisa), Presudu P-4681/21-11(list 257-265 spisa), Presudu Gž-4090/2022-2 (list 266-271 spisa), Presudu Gž-1972/2022-2 (list 272-277 spisa), Presudu Rev 673/2023-2 (list 278-285 spisa), Izvod iz zapisnika Su IV-308/2020 (list 286-288 spisa), Presudu P-237/2021-14 (list 289-297 spisa),i konačno u iskaz svjedokinje LOB (list 307-311 spisa).

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “ Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,90 % ( nula cijelih devedeset posto) jednokratno maksimalno 7.500,00 HRK (sedamtisućapetstokuna).“ Te zahtjev za isplatu iznosa od 995,42 € na ime ništetne odredbe.

8. Među strankama nije sporno da su pravni prednik tužitelja LOB, kao korisnica kredita i tuženik 7. travnja 2005., zaključili Ugovor o kreditu br. 016- 558/2005 za iznos kredita od 337.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana. Nije sporno da je tuženik iz odobrenog kredita 29. travnja 2005., naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 995,42 € te nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

9. No, među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, svojstvo potrošača korisnice kredita, sporno je jeli odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita (čl. 5. Ugovora) ništetna, sporan je tijek zateznih kamata te je sporno je li utuženo potraživanje u zastari.

10. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu br. 016-558/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini ovaj sud je utvrdio da je isti sklopljen 7. travnja 2005., između LOB kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika kao Banke, te GO kao sudužnika i IO i PO kao založnih dužnika. U članku 1. st. 1. i 2. Ugovora je izrijekom navedeno da se radi o stambenom kreditu odnosno da je svrha kredita kupovina stana. Ugovoreni iznos anuiteta je 2.656,21 CHF, a u članku 5. tog ugovora je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,90 °jednokratno maksimalno 7.500,00 kn.

11. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine ovaj sud je utvrdio da su LOB i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023., te je člankom 2. ugovoreno da korisnica kredita ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između LOB i tuženika i to ugovora o kreditu broj 016-558/2005, a s osnova valute, kamate i plaćenih naknada.

12. Imajući u vidu navedena utvrđenja, tražbina iz čl. 2. Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbine je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi na temelju financijskog vještačenja.

13. U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. ZZP, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

15. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

16. U odnosu na tuženikov prigovor kojim je osporavao korisnici kredita svojstvo potrošača, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim.

17. Odredbom čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 – dalje: ZZP) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

18. Prvotno se ukazuje na nedosljednost navoda tuženika koji kod prigovora nedostatka aktivne legitimacije ističe da su potrošačka prava strogo osobne naravi i da su stoga neprenosiva na tužitelja, dok potom odmah osporava korisnici kredita svojstvo potrošača, što znači da tuženik kada mu to odgovara priznaje svojstvo potrošača korisnici kredita, a kada mu to odgovara, ne priznaje status potrošača korisnici kredita, što takav prigovor čini paušalnim i usmjerenim isključivo na odugovlačenje postupka.

19. No, neovisno o navedenom, ukazuje se da tuženik nije dokazao da je predmetna nekretnina kupljena za obavljanje poslovne djelatnosti odnosno za kupnju poslovnog prostora za Kardiološku polikliniku BOGDAN. Naime, osim što iz samog Ugovora u članku 2. st. 2. i 3. Ugovora je izrijekom navedeno da se kredit odobrava kao stambeni kredit i da je svrha kredita kupovina stana te da je ugovor sklopila fizička osoba, ovaj sud je i iz iskaza svjedoka LOB utvrdio da je kredit korišten upravo za kupnju stana za stanovanje, te da je tek naknadno nakon što je korisnica kredita kupila stan sredstvima iz predmetnog kredita, nakon kupnje još jednog stana, stan koji je kupljen ovim kreditom, korišten za obavljanje djelatnosti Poliklinike. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da korisnica kredita ima svojstvo potrošača budući da je korisnica kredita fizička osoba i da su sredstva dobivena kreditom korištena za potrebu stanovanja, odnosno nisu korištena u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju odnosno poslovnoj aktivnosti odnosno poduzetničkoj djelatnosti, čime su ispunjeni uvjeti iz navedene odredbe. Pri tome se ukazuje da nije od značaja činjenica da je korisnica kredita naknadno predmetni stambeni prostor koristila za obavljanje djelatnosti Poliklinike jer je za svojstvo potrošača odnosno ispunjenja uvjeta iz čl. 3. ZZP-a, odlučan trenutak sklapanja pravnog posla.

20. Nadalje se ukazuje da je svjedokinja u svom iskazu navela da joj predmetna odredba Ugovora o kreditu iz čl. 5. Ugovora kojom su ugovoreni troškovi obrade kredita, nije bila razumljiva u vidu shvaćanja ukupnosti njene obveze. Nadalje je iskazala da korisnica kredita i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu, te da joj prilikom sklapanja ugovora nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Također je navela da je letimično pročitala ugovor i to u dijelu iznosa kreditiranja i kamate budući da nije imala dovoljno vremena, te da nije bila uočila spornu odredbu kredita o naknadi, a niti je upozorena na nju od strane tuženika te da nije ni mogla prigovoriti predmetnoj naknadi budući da ista bez upozorenja druge strane naplaćena već prilikom isplate samoga kredita te o istoj nije mogla niti pregovarati.

21. Konkretni ugovor o kreditu br. 016-558/2005 sklopljen je 7. travnja 2005., pa se na isti primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - dalje: ZZP).

22. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 81. st. 2. ZZP). Odredbom stavka 4. toga članka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

23. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, na način da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

24. Na temelju provedenih dokaza, posebno uvida u predmetni ugovor o kreditu i jasnog, logičnog i uvjerljivog iskaza korisnice kredita sud je utvrdio da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnica kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,90 % iznosa kredita. Korisnica kredita, koji je u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP potrošač, jer je ugovor sklopila u svrhu koja nije namijenjena njezinoj poslovnoj djelatnosti niti, obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, već u svrhu rješavanja stambenog pitanja (čl. 2. Ugovora), je u svom iskazu navela da nisu pojedinačno pregovarali o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu, te da joj prilikom sklapanja ugovora nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Iz navedenog sud zaključuje da korisnica kredita kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

25. Naime, korisnici kredita je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj korisnica kredita nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnice kredita, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. (tako i VSRH, Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.)

26. Kako je na tuženiku bio teret dokazivanja (čl. 81. st. 4. ZZP) da je s korisnicom kredita pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu (čl. 5.) proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, to se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

27. Dodatno se ukazuje da iz sadržaja sporne odredbe proizlazi da je korisnica kredita informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi jer iz ugovora se ne vide razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. S obzirom da se radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

28. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Korisnica kredita u svom iskazu navodi da nije mogla pregovarati o naknadi za obradu kredita i da nije bila uočila navedenu odredbu te da nije imala dovoljno vremena i nije bila upozorena na istu. Iz navedenog proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

29. Izostanak pregovaranja ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se navedeno stavi u vezu s činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da tuženik niti tvrdi niti dokazuje o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu (pa time korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu), a što sve zajedno s nedostatkom utvrđenja da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ide u prilog zaključku da je navedena ugovorna odredba prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

30. Jednako tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

31. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj: 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj: 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnice kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

32. Kako je predmetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, to se ta odredba ne može primijeniti među strankama i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe (točka I. izreke), odnosno sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 , 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. (točka II. Izreke)

33. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik nije osnovan. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena. Obzirom da je tek utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe, zastara još nije niti počela teći.

34. Što se tiče pitanja tijeka zakonske zatezne kamate potrebno je primijeniti odredbu čl. 1115. ZOO. Naime, tijekom ovog postupka je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava korisnice kredita, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 0,90 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnice kredita kao potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, a to rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo korisnici kredita, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

35. Slijedom navedenog, budući da tuženik nije ispunio svoju novčanu obvezu po dospijeću, osim glavnice, dužan je platiti i zakonske zatezne kamate u skladu s odredbom članka 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje ZOO) a koja se odnosi na ostale odnose.(točka II. Izreke)

36. Pri tome se ukazuje da tužitelj nema pravo na zatezne kamate po stopi koja se odnosi na trgovačke ugovore kako je to zahtijevao podneskom od 30. rujna 2024., kojim je preinačio tužbu, budući da se ne radi o trgovačkom ugovoru, jer potraživanje koje je preneseno na tužitelja samim prijenosom nije promijenilo svoj identitet pa kako se radi o potraživanju korisnika kredita koji je potrošač i fizička osoba to samim ustupom takav ugovor ne postoje trgovački ugovor. Stoga je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.(točka III. Izreke).

37. Zaključno, suprotno navodima tuženika, u konkretnom slučaju se ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a, iako je ugovor u cijelosti ispunjen, budući da korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

38. S obzirom da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, to tužitelj sukladno odredbi čl. 154. st. 5. i 155. ZPP-a, ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“ broj: 138/23, nastavno: Tarifa“) i to za pristup na ročišta održana 7. listopada 2024., i 19. studenog 2024., u iznosu od 150 €, za svako od navedenih ročišta (Tbr 9. t. 1. Tarife), kao i za sastav podneska od 9. svibnja 2024. (tužba), te od 9. srpnja 2024. u iznosu od 150,00 € za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8. t. 1. Tarife), Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu od 750,00 €. (točka IV. izreke)

39. Sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za naknadu troška za pribavljanje potvrde o visini naknade od tuženika u visini od 50,00 €, budući je sud smatrao sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a, da je navedeni trošak nepotreban za vođenje ovog postupka. Nadalje, sud je odbio i tužiteljev zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu i presudu budući je navedeni zahtjev sukladno odredbi čl. 164. ZPP-a, neodređen. Također se napominje da je sud odbio tužiteljev zahtjev za naknadu dosuđenih troškova pristupa na gore navedena ročišta i za sastav gore navedenih podnesaka preko dosuđenih iznosa od 150,00 € za svaku od tih radnji, budući da sukladno vrijednosti predmeta spora nagrada iznosi 75 bodova, a ne 100 bodova kako je to tužitelj tražio. Slijedom navedenog, ovaj sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 312,50 € (točka V. izreke).

40. Budući je tužitelj potraživao i zakonske zatezne kamate na parnične troškove, to je o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno primjenom odredbe članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022 i 6/2024 – dalje OZ) i članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023.)

Zagreb, 3. siječnja 2025.

SUDAC:

Josip Bilić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana primitka presude a podnosi se putem ovog suda putem e-komunikacije.

Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st.1. ZPP-a). Žalba protiv presude odnosno rješenja ne odgađa ovrhu. (čl. 467.a. ZPP-a, odnosno čl. 97. ZID ZPP-a, NN 70/19)

DNA:

- tužitelju po pun. uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 39,82 €

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana