REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2589/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Marku Ivrlaču, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ireni Krstić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupano po punomoćnici po Iris Šanjug, odvjetnici u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, isplate, nakon glavne rasprave zaključene 20. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnice tuženika, dana 3. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju VF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.758,58 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- iznos od 15,06 € od 11. travnja 2009. godine do isplate;

- iznos od 17,06 € od 09. svibnja 2009. godine do isplate;

- iznos od 15,44 € od 06. lipnja 2009. godine do isplate;

- iznos od 15,89 € od 11. srpnja 2009. godine do isplate;

- iznos od 14,09 € od 18. rujna 2009. godine do isplate;

- iznos od 11,76 € od 15. listopada 2009. godine do isplate;

- iznos od 13,30 € od 07. studenoga 2009. godine do isplate;

- iznos od 15,42 € od 05. prosinca 2009. godine do isplate;

- iznos od 19,50 € od 16. siječnja 2010. godine do isplate;

- iznos od 22,89 € od 11. veljače 2010. godine do isplate;

- iznos od 21,67 € od 06. ožujka 2010. godine do isplate;

- iznos od 27,44 € od 10. travnja 2010. godine do isplate;

- iznos od 31,79 € od 13. svibnja 2010. godine do isplate;

- iznos od 36,61 € od 12. lipnja 2010. godine do isplate;

- iznos od 44,82 € od 13. srpnja 2010. godine do isplate;

- iznos od 37,72 € od 05. kolovoza 2010. godine do isplate;

- iznos od 57,69 € od 09. rujna 2010. godine do isplate;

- iznos od 48,16 € od 08. listopada 2010. godine do isplate;

- iznos od 46,25 € od 09. studenoga 2010. godine do isplate;

- iznos od 59,39 € od 08. prosinca 2010. godine do isplate;

- iznos od 69,45 € od 06. siječnja 2011. godine do isplate;

- iznos od 59,49 € od 10. veljače 2011. godine do isplate;

- iznos od 65,22 € od 05. ožujka 2011. godine do isplate;

- iznos od 56,29 € od 08. travnja 2011. godine do isplate;

- iznos od 64,91 € od 07. svibnja 2011. godine do isplate;

- iznos od 80,78 € od 08. lipnja 2011. godine do isplate;

- iznos od 82,34 € od 08. srpnja 2011. godine do isplate;

- iznos od 114,62 € od 05. kolovoza 2011. godine do isplate;

- iznos od 88,29 € od 09. rujna 2011. godine do isplate;

- iznos od 80,80 € od 08. listopada 2011. godine do isplate;

- iznos od 80,34 € od 09. studenoga 2011. godine do isplate;

- iznos od 79,35 € od 09. prosinca 2011. godine do isplate;

- iznos od 89,94 € od 20. siječnja 2012. godine do isplate;

- iznos od 91,75 € od 08. veljače 2012. godine do isplate;

- iznos od 90,53 € od 14. ožujka 2012. godine do isplate;

- iznos od 88,08 € od 18. travnja 2012. godine do isplate;

- iznos od 89,77 € od 11. svibnja 2012. godine do isplate;

- iznos od 92,13 € od 16. lipnja 2012. godine do isplate;

- iznos od 89,17 € od 10. srpnja 2012. godine do isplate;

- iznos od 88,36 € od 17. kolovoza 2012. godine do isplate;

- iznos od 84,00 € od 12. rujna 2012. godine do isplate;

- iznos od 86,05 € od 12. listopada 2012. godine do isplate;

- iznos od 90,09 € od 15. studenoga 2012. godine do isplate;

- iznos od 89,11 € od 12. prosinca 2012. godine do isplate;

- iznos od 86,01 € od 16. siječnja 2013. godine do isplate;

- iznos od 84,78 € od 20. veljače 2013. godine do isplate;

- iznos od 84,38 € od 16. ožujka 2013. godine do isplate;

- iznos od 90,43 € od 09. travnja 2013. godine do isplate;

- iznos od 81,84 € od 14. svibnja 2013. godine do isplate;

- iznos od 81,05 € od 07. lipnja 2013. godine do isplate;

- iznos od 81,26 € od 16. srpnja 2013. godine do isplate;

- iznos od 80,22 € od 17. kolovoza 2013. godine do isplate;

- iznos od 83,87 € od 12. rujna 2013. godine do isplate;

- iznos od 88,27 € od 08. listopada 2013. godine do isplate;

- iznos od 86,97 € od 07. studenoga 2013. godine do isplate;

- iznos od 90,16 € od 13. prosinca 2013. godine do isplate;

- iznos od 85,83 € od 17. siječnja 2014. godine do isplate;

- iznos od 90,70 € od 15. veljače 2014. godine do isplate;

po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se nalaže tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužitelju VF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , iznos od 701,04 Eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, platiti tužitelju VF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.276,42 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. siječnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja VF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 417,28 Eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. siječnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke 25. siječnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 396-33/2007 (dalje u tekstu: ugovor o kreditu) kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26.450,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj tvrdi da su dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržani u Ugovoru o kreditu nepošteni, odnosno posljedično ništetni. Dakle, tužitelj deklaratornim zahtjevom predlaže sudu utvrditi da su dijelovi odredaba čl. 2 i čl 3. ugovora o kreditu ništetni. Poziva se na presude:

Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. Tužitelj zahtjeva isplatu iznosa od 4.459,62 Eura uvećano za zatezne kamate na ime preplaćenih iznosa zbog primjene valutne klauzule u valuti CHF.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Tuženik osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva. Kako je tužba podnesena dana 13. travnja 2023., tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 13. travnja 2018. nastupila je zastara potraživanja. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tuženik navodi da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, a posebice se provodi korištenju privatnog vještačenja koje je proveo tužitelj u ovom postupku.

3. Radi utvrđivanja odlučnih činjenica u dokaznom postupku sud je proveo dokaz čitanjem dokumentacije koja prileži spisu i to: ugovor o kreditu (list 7-13 spisa), otplatni plan (list 14-15 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 16 spisa), specifikacija uplata (list 17-19 spisa), mišljenje (list 43 spisa), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 44-48 spisa), zastara restitucijskih zahtjeva koji nastaju kao posljedica ništetnosti pravnog posla (list 83-89 spisa), promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala (list 221-233 spisa), metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama (list 234-235 spisa), Hypo Times (list 270-278 spisa), izvedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Darku Prpiću (list 291-298, spisa), saslušao je tužitelja (list 320 spisa).

4. Sud nije izveo dokaz saslušanjem zaposlenika tuženika i saslušanjem javnog bilježnika Radosne Mavrinac, budući da je na ročištu održanom 20. studenog 2024. tuženik odustao od navedenih dokaznih prijedloga.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno sud je sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Tužitelj je podneskom od 19. lipnja 2024. smanjio tužbeni zahtjev i potražuje plaćanje iznosa od 3.845,37 Eura. Tuženik je navedeni podnesak zaprimio 2. srpnja 2024. te se podneskom od 17. srpnja 2024. protivio djelomičnom povlačenju tužbe, slijedom čega je sukladno čl. 193.st.2. ZPP-a tužba nije djelomično povučena, već je sud odlučivao o cijelom tužbenom zahtjevu iz tužbe.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 396-33/2007 o valutnoj klauzuli.

8. Među strankama nije sporno da su tuženik i tužitelj sklopili ugovor o kreditu broj 396-33/2007 od 25. siječnja 2007.

9. Između stranaka je sporna osnova i visina utužene tražbine, i to prije svega jesu li pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica u CHF. Ujedno je tijekom postupka bilo sporno je li nastupila zastara potraživanja tužitelja prema tuženiku.

10. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca. Iz svega navedenog sud zaključuje da je tužiteljica potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) jer je ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Člankom 2. ugovora o kreditu ugovoreno je da banka tužitelju odobrava potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26.450,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana.

12. Člankom 4. ugovora o kreditu je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunkoj protuvrijednosti 385,13 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja

13. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke Zagreb d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkom IV izreke utvrđeno je da je Hypo Alpe-Adria Bank d.d., (i ostali tuženici u tom predmetu) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Hypo Alpe-Adria Bank d.d., kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Hypo Alpe-Adria Bank d.d., postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Hypo Alpe-Adria Bank d.d., (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 4. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Hypo Alpe-Adria Bank d.d., u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

16. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Točno je da je ta odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11), a da je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, se primjenjuje na sve postupke koji su u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

18. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje u tekstu: ZOO), jer navedeno nije bila stvarna intencija zakonodavca te bi svako drugačije tumačenje predstavljalo pretjerano usko tumačenje odredaba čl. 502.c ZPP-a I čl. 138.a Zakona o potrošačima.

20. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 25. siječnja 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima, jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

21. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

22. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

23. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak presude u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, koji se odnosi i na tuženika, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača.

24. Navedeno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

25. S obzirom na to da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, a ovaj sud je vezan tom odlukom, to se u ovoj parnici poštenje i valjanost navedenih odredbi ne može ponovno razmatrati.

26. Sud je na temelju dopune nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića od 28. svibnja 2024. utvrdio da ukupna razlika s osnove valutne klauzule za više plaćeni iznos iznosi 3.845,37 Eura, a manje plaćeni iznos iznosi 86,79 Eura.

27. Sud je u cijelosti prihvatio dopunjeni nalaz i mišljenje Darka Prpića jer je izrađen stručno i argumentirano. Prigovor tuženika na nalaz i mišljenje nije relevantan budući da isti predstavlja pravno pitanje, a ne pitanje konkretnog izračuna. Valja istaknuti i to da je vještak odgovorio jasno, stručno i argumentirano na sva pitanja tuženika na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 20. studenog 2024.

28. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila Citroen Xsara Piccasso, da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta, niti je bio član nekog trgovačkog društva, a vozilo da je koristio za osobne potrebe. Tužitelj se ne sjeća da li je salon u kojem je kupio automobil imao neki odnos sa tuženikom, te je iskazao da je otišao u poslovnicu Hypo Alpe Adria Bank u Viškovu u Rijeci gdje mu je zaposlenica banke predložila sklapanje ugovora u valuti CHF, budući da je to za njega isplativije jer je manja kamatna stopa i manji anuitet, da je bilo razgovora o ugovoru o kreditu u valuti kuna i Euro, međutim da je pristao na ugovor u valuti CHF budući da je to u tom trenutku bilo isplativije, da mu nije bilo poznato značenje valutne klauzule u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu niti mu je službenica objašnjavala značenje valutne klauzule i da mu je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, bilo važno koja je opcija isplativija za njega. Tužitelj je iskazao da je ugovor o kreditu prije potpisivanja pročitao, međutim to nije njegova struka, te da je išao kod tuženika kao u instituciju u koju ima povjerenje. Nadalje na poseban upit punomoćnika tuženika, tužitelj je odgovorio da ga nitko nije upozorio da rata kredita u valuti CHF može rasti,

29. Sud smatra da je iskaz tužitelja istinit budući da je isti logičan i životan, a tužitelj je jasno i sigurno odgovarao na sva pitanja suda. Iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj nije obaviješten o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valuti CHF te da mu je zaposlenica tuženika predložila sklapanje navedenog ugovora, kao ugovora koji je povoljniji za tužitelja.

30. Ništetnost odredbi o promjenjivoj valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

31. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

32. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

33. Korisnik kredita (tužitelj) je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli, a to ukupno iznosi 3.845,37 Eura. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule, navedeno ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta, jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule, jer je ugovor bez te klauzule i dalje na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita.

34. Međutim, korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a.

35. Budući da je na pripremnom ročištu dana 19. travnja 2024. punomoćnik tuženika istaknuo prigovor prijeboja u visini od 850,00 Eura, a sud je utvrdio da tzv. negativne razlike iznose 86,79 Eura, to je sud utvrdio da su ispunjene pretpostavke za prijeboj iznosa od 86,79 Eura, budući da tuženik ima dospjelu protutražbinu prema tužitelju koja glasi na novac, a izjavu o prijeboju je dao tuženik na ročištu dana 19. travnja 2024.

36. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 3.758,58 Eura, a neosnovan je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od daljnjih 701,04 Eura.

37. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a, jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

38. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

39. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 13. travnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.

40. Valja istaknuti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno stajalište kako „zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, stoga je sud u ovom postupku utvrdio da tuženikov prigovor zastare nije osnovan. 41. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev je osnovan za iznos od 3.758,58 Eura, a nije osnovan za iznos od 701,04 Eura.

42. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 4. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Stopa zatezne kamate određena je za razdoblje do 31. prosinca 2007. prema Uredbi o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 153/04), a od 1. siječnja 2008. prema odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za odnose koji ne proizlaze iz trgovačkih ugovora.

43. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj je uspio u parnici u omjeru od 100% u odnosu na osnovu i 84% u odnosu na visinu, a tuženik u omjeru od 16% u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva. Dakle, tužitelj je uspio sa 92%, a tuženik sa 8%, pa tužitelj ima pravo na naknadu 84% troškova postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

44. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23.) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

45. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, sastava podneska od 18. lipnja 2024. u iznosu od 100 bodova prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, pristup na ročišta od 19. travnja 2024. i 20. studenog 2024. u iznosu od po 100 bodova za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 400,00 bodova, a pomnoženo sa traženih 2 Eura/1 bod iznosi 800,00 Eura. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) na iznos odvjetničke nagrade prema Tbr. 42. Tarife, što ukupno iznosi 1.000,00 Eura. Nadalje, tužitelj ima pravo na trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 45,53 Eura. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu troškova u iznosu od 1.045,53 Eura, a imajuću u vidu omjer uspjeha tužitelja u sporu tužitelj ima pravo na naknadu troškova u iznosu od 878,25 Eura. Tužitelj ima pravo na naknadu trošak predujma za izvedeno vještačenje u iznosu od 398,17 Eura, u cijelosti, slijedom čega je tužitelju dosuđen trošak u ukupnom iznosu od 1.276,42 Eura.

46. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 20. rujna 2024. budući da navedeni podnesak nije bio nužan za vođenje parničnog postupka, tužitelj nema pravo na naknadu preko omjera njegovog uspjeha u sporu, slijedom čega je sud odbio zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 417,28 Eura.

U Zagrebu, 3. siječnja 2025.

SUDAC:

Marko Ivrlač

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu županijskom sudu u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st.1. ZPP-a).