REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-3235/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Srđanu Vrdoljaku, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. Split, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 3. listopada 2024. godine u nazočnosti tužitelja, zamj. pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 3. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Prihvaća se prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika te se utvrđuje postojanje potraživanja tuženika spram tužitelja u iznosu od 2.827,62 EUR.

II.Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 14.543,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a koje teku kako slijedi:

-na iznos od 124,32 EUR od 12.04.2011. do dana isplate,

-na iznos od 246,58 EUR od 11.05.2011. do dana isplate,

-na iznos od 262,02 EUR od 11.06.2011. do dana isplate,

-na iznos od 372,24 EUR od 12.07.2011. do dana isplate,

-na iznos od 272,08 EUR od 11.08.2011. do dana isplate,

-na iznos od 265,77 EUR od 13.09.2011. do dana isplate,

-na iznos od 264,43 EUR od 11.10.2011. do dana isplate,

-na iznos od 246,33 EUR od 11.11.2011..do dana isplate,

-na iznos od 265,50 EUR od 13.12.2011. do dana isplate,

-na iznos od 285,69 EUR od 11.01.2012. do dana isplate,

-na iznos od 287,08 EUR od 11.02.2012. do dana isplate,

-na iznos od 277,47 EUR od 13.03.2012. do dana isplate,

-na iznos od 280,95 EUR od 11.04.2012. do dana isplate,

-na iznos od 288,24 EUR od 11.05.2012. do dana isplate,

-na iznos od 279,36 EUR od 12.06.2012. do dana isplate,

-na iznos od 281,21 EUR od 11.07.2012. do dana isplate,

-na iznos od 270,93 EUR od 11.08.2012. do dana isplate,

-na iznos od 266,37 EUR od 11.09.2012.do dana isplate,

-na iznos od 279,50 EUR od 11.10.2012. do dana isplate,

-na iznos od 272,91 EUR od 13.11.2012. do dana isplate,

-na iznos od 281,06 EUR od 11.12.2012. do dana isplate,

-na iznos od 265,11 EUR od 11.01.2013. do dana isplate,

-na iznos od 268,43 EUR od 12.02.2013. do dana isplate,

-na iznos od 273,45 EUR od 12.03. 2013. do dana isplate,

-na iznos od 252,05 EUR od 11.04. 2013. do dana isplate,

-na iznos od 250,16 EUR od 11.05. 2013. do dana isplate,

-na iznos od 246,74 EUR od 11.06. 2013. do dana isplate,

-na iznos od 252,15 EUR od 11.07. 2013. do dana isplate,

-na iznos od 259,13 EUR od 13.08.2013. do dana isplate,

-na iznos od 271,42 EUR od 11.09.2013. do dana isplate,

-na iznos od 269,26 EUR od 11.10.2013. do dana isplate,

-na iznos od 273,58 EUR od 12.11.2013. do dana isplate,

-na iznos od 270,10 EUR od 11.12.2013. do dana isplate,

-na iznos od 257,92 EUR od 11.01.2014. do dana isplate,

-na iznos od 218,10 EUR od 11.02.2014. do dana isplate,

-na iznos od 212,74 EUR od 11.03.2014. do dana isplate,

-na iznos od 211,84 EUR od 11.04.2014. do dana isplate,

-na iznos od 209,48 EUR od 13.05.2014. do dana isplate,

-na iznos od 211,98 EUR od 11.06.2014. do dana isplate,

-na iznos od 217,98 EUR od 11.07.2014. do dana isplate,

-na iznos od 220,91 EUR od 12.08.2014. do dana isplate,

-na iznos od 221,67 EUR od 11.09.2014. do dana isplate,

-na iznos od 228,48 EUR od 11.10.2014. do dana isplate,

-na iznos od 229,82 EUR od 11.11.2014. do dana isplate,

-na iznos od 231,37 EUR od 11.12.2014. do dana isplate,

-na iznos od 217,83 EUR od 13.01.2015. do dana isplate,

-na iznos od 217,83 EUR od 11.02.2015. do dana isplate,

-na iznos od 217,83 EUR od 11.03.2015. do dana isplate,

-na iznos od 217,83 EUR od 11.04.2015. do dana isplate,

-na iznos od 217,83 EUR od 12.05.2015. do dana isplate,

-na iznos od 217,83 EUR od 11.06.2015. do dana isplate,

-na iznos od 217,83 EUR od 11.07.2015. do dana isplate,

-na iznos od 217,83 EUR od 11.08.2015. do dana isplate,

-na iznos od 217,83 EUR od 11.09.2015. do dana isplate,

-na iznos od 217,83 EUR od 13.10.2015. do dana isplate,

-na iznos od 217,83 EUR od 11.11.2015. do dana isplate,

-na iznos od 217,83 EUR od 11.12.2015. do dana isplate,

-na iznos od 217,83 EUR od 12.01.2016. do dana isplate,

-na iznos od 217,83 EUR od 11.02.2016. do dana isplate;

te mu platiti zakonske zatezne kamate do 31.12.2007.godine po stopi od 15% do 31.12.2007.godine, od 1.1.2008.godine do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a koje teku kako slijedi:

-na iznos od 2,65 EUR od 12.12.2006. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 5,33 EUR od 11.03.2008. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 19,61 EUR od 11.10.2008. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 24,91 EUR od 11.11.2008. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 11,80 EUR od 11.12.2008. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 47,07 EUR od 13.01.2009. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 65,15 EUR od 11.02.2009. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 82,90 EUR od 11.03.2009. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 51,74 EUR od 11.04.2009. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 46,19 EUR od 12.05.2009. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 43,07 EUR od 11.06.2009. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 49,35 EUR od 11.07.2009. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 36,81 EUR od 11.08.2009. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 42,50 EUR od 11.09.2009. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 32,73 EUR od 13.10.2009. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 41,42 EUR od 11.11.2009. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 36,44 EUR od 11.12.2009. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 58,79 EUR od 12.01.2010. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 72,03 EUR od 11.02.2010. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 66,23 EUR od 11.03.2010. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 83,40 EUR od 13.04.2010. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 108,69 EUR od 11.05.2010. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 137,45 EUR od 11.06.2010. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 115,38 EUR od 13.07.2010. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 166,98 EUR od 11.08.2010. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 156,08 EUR od 11.09.2010. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 147,78 EUR od 12.10.2010. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 188,75 EUR od 11.11.2010. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 220,08 EUR od 11.12.2010. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 199,33 EUR od 11.01.2011. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 190,73 EUR od 11.02.2011. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 175,76 EUR od 11.03.2011. do 16.veljače 2016.godine,

-na iznos od 100,49 EUR od 12.04.2011. do 16.veljače 2016.godine;

radi osnovanosti prigovora radi prebijanja odbija se zahtjev tužitelja za više zatraženi iznos od 2.827,62 EUR sa kamatama.

III.Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.950,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to od presuđenja do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

Dana 14.lipnja 2023.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj 12.10.2006. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, Broj: 53108/06, solemniziran od strane javnog bilježnika Vera Marčina, Zadar, pod posl. br. OU-793/06 dana 12.10.2006.g, a prema kojemu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 205.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita. U predmetnom ugovoru da je ugovorena valutna klauzula vezana na švicarski franak bez mogućnosti tužitelja da pojedinačno pregovara o navedenoj odredbi te bez upozorenja o specifičnostima valute CHF, odnosno da se radi o valuti u odnosu na koju HNB ne štiti tečaj kune kao što to čini u odnosu na tečaj Eura niti da se radi o tzv. valuti utočišta u koju se investira u kriznim/recesijskim gospodarskim periodima što da posljedično dovodi do enormnog povećanja vrijednosti navedene valute i njezine kunske protuvrijednosti koja je tužitelju obračunavana prilikom dospijeća mjesečnih anuiteta. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda posl.br: Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine u točki I. da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni posl.br.P-1401/12 od 04.07.2013. godine kojom se utvrđuje da je između ostalih ovdje tuženi u razdoblju od 01.4.2005. godine do 31.12.2008. godine, a koje povrede da traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Presuda Visokog trgovačkog suda posl.br.Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine da je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, posl.br.Rev-2221/18 od 3.9.2019. godine kojom je odbijena revizija ovdje tužene kao neosnovana. Obzirom da su predmetne odluke iz ove točke tužbe javno objavljene, a u tim postupcima je sudjelovao i sam tuženik te je sadržaj tih sudskih odluka praktično notorna činjenica u Republici Hrvatskoj ovdje da ih tužitelj ne prilaže već samo upućuje na njihove oznake i sadržaj. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.godine -31.12.2008. godine to da je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Utvrđenjem ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF da dolazi do anuliranja mjesečnih anuiteta po osnovi povećanja tečaja što znači da se prilikom izračuna mjesečnog anuiteta ima primijeniti početno ugovoreni tečaj dok svaki mjesečni anuitet koji je premašio navedeni iznos predstavlja razliku koju je tužitelj preplatio odnosno tuženi stekao bez osnove pa je stoga isti navedeno dužan i vratiti zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do isplate, obzirom da je nepošten stjecatelj. Zato što je tuženik u više navrata neopravdano mijenjao visinu valute zbog čega je tužitelj platio tuženiku viši iznos novca nego ga pripada i to 17.183,83 EUR/129.471,57 kn tužitelj postavlja tužbeni zahtjev kojim od tuženika potražuje iznos od 17.183,83 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate pa do isplate. Ujedno potražuje i naknadu parničnog troška od tuženika.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se postavljenom tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s navodima iz odgovora na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova parničnog postupka, a za slučaj da sud nađe da je tužbeni zahtjev osnovan ističe i prigovor radi prebijanja. Tužbeni zahtjev da je u cijelosti neosnovan jer tužitelj nema pravne osnove za vođenje ove parnice budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015., konvertiran u EUR kredit, slijedom čega da su ugovorne stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor, i to s važenjem ex tunc. Na okolnost postojanja pravnog interesa i eventualno pozivanje tužitelja na odluku Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-2868/18 od 12.02.2019., Vrhovni sud RH da je ovom odlukom zauzeo stav samo glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Kako tuženik ne predlaže odbacivanje tužbe zbog toga što tužitelj nema pravnog interesa za njeno podnošenje, nego predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon provedene konverzije kredita nema pravnog osnova, pa time niti interesa za vođenje ove parnice, pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženo u odluci, posl. broj: Rev-2868/18 od 12.02.2019., da je irelevantno u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da je pravno prestao postojati, i to kao da ga nikada nije ni bilo, a da je nastao novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj da nema pravne osnove i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u EUR kredit, slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj da je sukladno odredbi čl. 19.e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopio Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak br. 1.) kojim je provedena konverzija. U skladu s odredbom čl. 19.b ZPK konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, da se provodi na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Sklapanjem Dodatka br. 1. dosljedno da je provedeno načelo konverzije kredita iz odredbe čl. 19.b ZID ZPK. Nadalje, da je kod konverzije:

- utvrđena preplata u ukupnom iznosu od 2.827,62 EUR / 21.304,73 kn, koja je u skladu s odredbom čl. 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. i 2. ZID ZPK i Sporazumom o korištenju preplate iskorištena dijelom za namirenje 50% budućih obroka kredita, a dijelom za zatvaranje kredita 31.05.2016., te da je;

- utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR. Tuženik ističe da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno kolika je visina preplate, jer je mogao biti utvrđen i dug po konverziji, već je bitno to da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljev kredit u trenutku sklapanja Dodatka o konverziji primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR, a koje kamatne stope da su tužitelju bile poznate. Također, u prilog tome da je tužitelj bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti treba navesti činjenicu da je tuženik prije sklapanja Dodatka br. 1.Ugovora o kreditu dopisom od 09.11.2015., predočio tužitelju sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati, informativni izračun konverzije za potrebe provjere izračuna uz korisničko ime i lozinku putem koje tužitelj može pristupiti na internetsku stranicu banke, kontakt broj telefona za sve dodatne informacije, te pregled uplata po originalnom CHF kreditu, te simulirani otplatni plan kredita u valuti EUR na dan 30.09.2015., a iz kojeg da je vidljivo kako se mijenjala kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja, odnosno na koji će se način mijenjati prihvaćanjem konverzije, i to sve u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK (NN 102/15) kojom je propisan postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije ugovora o kreditu. Za slučaj da sud ignorira sve tuženikove navode potvrđene i od strane Vrhovnog suda RH i odluči ne postupiti u skladu s obvezujućim pravnim shvaćanjima zauzetima u rješenju Vrhovnog suda RH, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., te prihvati tužbeni zahtjev, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine, a po osnovu utvrđene i iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 2.827,62 EUR / 21.304,73 kn, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 1.6.2016. do 31.12.2022. prema stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Prigovor radi prebijanja u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate tuženik da ističe zato što osoba koja je isti dug platila dva puta ima pravo zahtijevati povrat, a upravo do dvostruke plateži dovelo bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva na isplatu u okolnostima tuženikova propuštanja da istakne ovaj prigovor, za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

Svojim podneskom od 24.rujna 2024.godine, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenje, tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi:

"I. Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju ŠD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 17.371,15 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

na iznos od 2,65 EUR od 12.12.2006. do dana isplate

na iznos od 5,33 EUR od 11.03.2008. do dana isplate

na iznos od 19,61 EUR od 11.10.2008. do dana isplate

na iznos od 24,91 EUR od 11.11.2008. do dana isplate

na iznos od 11,80 EUR od 11.12.2008. do dana isplate

na iznos od 47,07 EUR od 13.01.2009. do dana isplate

na iznos od 65,15 EUR od 11.02.2009. do dana isplate

na iznos od 82,90 EUR od 11.03.2009. do dana isplate

na iznos od 51,74 EUR od 11.04.2009. do dana isplate

na iznos od 46,19 EUR od 12.05.2009. do dana isplate

na iznos od 43,07 EUR od 11.06.2009. do dana isplate

na iznos od 49,35 EUR od 11.07.2009. do dana isplate

na iznos od 36,81 EUR od 11.08.2009. do dana isplate

na iznos od 42,50 EUR od 11.09.2009. do dana isplate

na iznos od 32,73 EUR od 13.10.2009. do dana isplate

na iznos od 41,42 EUR od 11.11.2009. do dana isplate

na iznos od 36,44 EUR od 11.12.2009. do dana isplate

na iznos od 58,79 EUR od 12.01.2010. do dana isplate

na iznos od 72,03 EUR od 11.02.2010. do dana isplate

na iznos od 66,23 EUR od 11.03.2010. do dana isplate

na iznos od 83,40 EUR od 13.04.2010. do dana isplate

na iznos od 108,69 EUR od 11.05.2010. do dana isplate

na iznos od 137,45 EUR od 11.06.2010. do dana isplate

na iznos od 115,38 EUR od 13.07.2010. do dana isplate

na iznos od 166,98 EUR od 11.08.2010. do dana isplate

na iznos od 156,08 EUR od 11.09.2010. do dana isplate

na iznos od 147,78 EUR od 12.10.2010. do dana isplate

na iznos od 188,75 EUR od 11.11.2010. do dana isplate

na iznos od 220,08 EUR od 11.12.2010. do dana isplate

na iznos od 199,33 EUR od 11.01.2011. do dana isplate

na iznos od 190,73 EUR od 11.02.2011. do dana isplate

na iznos od 175,76 EUR od 11.03.2011. do dana isplate

na iznos od 224,81 EUR od 12.04.2011. do dana isplate

na iznos od 246,58 EUR od 11.05.2011. do dana isplate

na iznos od 262,02 EUR od 11.06.2011. do dana isplate

na iznos od 372,24 EUR od 12.07.2011. do dana isplate

na iznos od 272,08 EUR od 11.08.2011. do dana isplate

na iznos od 265,77 EUR od 13.09.2011. do dana isplate

na iznos od 264,43 EUR od 11.10.2011. do dana isplate

na iznos od 246,33 EUR od 11.11.2011..do dana isplate

na iznos od 265,50 EUR od 13.12.2011. do dana isplate

na iznos od 285,69 EUR od 11.01.2012. do dana isplate

na iznos od 287,08 EUR od 11.02.2012. do dana isplate

na iznos od 277,47 EUR od 13.03.2012. do dana isplate

na iznos od 280,95 EUR od 11.04.2012. do dana isplate

na iznos od 288,24 EUR od 11.05.2012. do dana isplate

na iznos od 279,36 EUR od 12.06.2012. do dana isplate

na iznos od 281,21 EUR od 11.07.2012. do dana isplate

na iznos od 270,93 EUR od 11.08.2012. do dana isplate

na iznos od 266,37 EUR od 11.09.2012.do dana isplate

na iznos od 279,50 EUR od 11.10.2012. do dana isplate

na iznos od 272,91 EUR od 13.11.2012. do dana isplate

na iznos od 281,06 EUR od 11.12.2012. do dana isplate

na iznos od 265,11 EUR od 11.01.2013. do dana isplate

na iznos od 268,43 EUR od 12.02.2013. do dana isplate

na iznos od 273,45 EUR od 12.03. 2013. do dana isplate

na iznos od 252,05 EUR od 11.04. 2013. do dana isplate

na iznos od 250,16 EUR od 11.05. 2013. do dana isplate

na iznos od 246,74 EUR od 11.06. 2013. do dana isplate

na iznos od 252,15 EUR od 11.07. 2013. do dana isplate

na iznos od 259,13 EUR od 13.08.2013. do dana isplate

na iznos od 271,42 EUR od 11.09.2013. do dana isplate

na iznos od 269,26 EUR od 11.10.2013. do dana isplate

na iznos od 273,58 EUR od 12.11.2013. do dana isplate

na iznos od 270,10 EUR od 11.12.2013. do dana isplate

na iznos od 257,92 EUR od 11.01.2014. do dana isplate

na iznos od 218,10 EUR od 11.02.2014. do dana isplate

na iznos od 212,74 EUR od 11.03.2014. do dana isplate

na iznos od 211,84 EUR od 11.04.2014. do dana isplate

na iznos od 209,48 EUR od 13.05.2014. do dana isplate

na iznos od 211,98 EUR od 11.06.2014. do dana isplate

na iznos od 217,98 EUR od 11.07.2014. do dana isplate

na iznos od 220,91 EUR od 12.08.2014. do dana isplate

na iznos od 221,67 EUR od 11.09.2014. do dana isplate

na iznos od 228,48 EUR od 11.10.2014. do dana isplate

na iznos od 229,82 EUR od 11.11.2014. do dana isplate

na iznos od 231,37 EUR od 11.12.2014. do dana isplate

na iznos od 217,83 EUR od 13.01.2015. do dana isplate

na iznos od 217,83 EUR od 11.02.2015. do dana isplate

na iznos od 217,83 EUR od 11.03.2015. do dana isplate

na iznos od 217,83 EUR od 11.04.2015. do dana isplate

na iznos od 217,83 EUR od 12.05.2015. do dana isplate

na iznos od 217,83 EUR od 11.06.2015. do dana isplate

na iznos od 217,83 EUR od 11.07.2015. do dana isplate

na iznos od 217,83 EUR od 11.08.2015. do dana isplate

na iznos od 217,83 EUR od 11.09.2015. do dana isplate

na iznos od 217,83 EUR od 13.10.2015. do dana isplate

na iznos od 217,83 EUR od 11.11.2015. do dana isplate

na iznos od 217,83 EUR od 11.12.2015. do dana isplate

na iznos od 217,83 EUR od 12.01.2016. do dana isplate

na iznos od 217,83 EUR od 11.02.2016. do dana isplate

visini određenoj člankom 2. Zakona o kamatama i člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007.g., a od 01.01.2008.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.08.2015.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g, pa do isplate, po kamatnoj stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2.Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to od presuđenja do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

Tuženik u svom podnesku od 2.listopada 2024.godine navodi da smatra da je provođenje financijskog vještačenja u ovoj pravnoj stvari bilo suvišno za donošenje zakonite i pravilne odluke, kad je zbog provedene konverzije kredita pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev u svakom slučaju potrebno odbiti u cijelosti. Opreza radi navodi da jedino mjerodavan može biti izračun vještaka sukladno kojem bi preplata po kreditu, s osnove ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF, koji bi tuženik eventualno neosnovano stekao, mogla predstavljati samo razlika koja se dobije između stvarno plaćenog iznosa u kunama u skladu s primijenjenim tečajem CHF i anuiteta koji bi bili plaćeni po početnom tečaju CHF, a što da je vještak jasno prikazao u koloni 13 Tabele 1 i to u iznosu od 128.097,96 kn odnosno u koloni 17 Tabele 1 u iznosu od 17.001,54 EUR .Navodi da ne može preplata koju tužitelj potražuje primjenom pravila o stjecanju bez osnove, biti veća od iznosa kojeg je tuženik eventualno neosnovano stekao. Dakle, da postoji stav VSRH (što tuženik detaljno aleborira) da tzv. negativne razlike treba uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta.

Stranke su popisale parnični trošak.

Prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika po pitanju glavnice iz ovog prigovora je osnovan, tužbeni zahtjev je slijedom toga djelomično osnovan. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Dodatka br.1. Ugovora o kreditu br.53108/06 sa sporazumom o osiguranja zasnivanjem založnog prava sa pripadajućom dokumentacijom; Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br.53108/06 od 12.listopada 2006.godine sa pripadajućom dokumentacijom; izvatka iz zemljišnih knjiga za čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 1543 k.o. [adresa] od 17.kolovoza 2006.godine; Ugovora o kupoprodaji nekretnine zaključenog između prodavatelja OD i kupca (tužitelja) dana 11.listopada 2006.godine; Sporazuma stranaka o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu zaključenog dana 12.veljače 2016.godine; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.Split) iz lipnja 2024.godine te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je imao potrebu kupnje nekretnine, za sebe i svoju obitelj, ČD da je moja supruga, to da je trebala biti njihova prva nekretnina, tuženik je bila njegova matična banka odnosno banka preko koje je primao plaću, a da je bio zaposlen u poduzeću Kali-Tuna. Navodi da se upravo radilo o kući u mjestu [adresa], to da je ova kuća u kojoj i sada žive, [adresa], kredit da je podignut za kupnju kuće i kuća da je od kredita kupljena. Prije podizanja kredita da je otišao kod osobnog bankara, raspitao se za kredit i da mu je rečeno da nemaju uvjeta za eurski kredit nego za ovaj vezan za švicarski franak iz razloga što ovaj kredit vezan za švicarski franak ima povoljnije kamate, a da ovaj u eurima ne mogu ostvariti. Navodi da nije bilo razloga sumnji u ovaj proizvod, da nije bilo naznake da će doći do porasta tečaja švicarskog franka, da nije mogao dogovoriti sa bankom povoljnije uvjete od ovih i da je zaključen ugovor o kreditu, navodi da je početna rata bila 4.600,00 kn mjesečno, a da je ista narasla sve do negdje 8.200,00 kn mjesečno. Pored svog posla da je morao raditi još dva posla sa strane da bi otplaćivao kredit, da su išli u banku, tražili da im se produži rok otplate, banka da im nije izašla u susret, dakle, da je plaćao takve mjesečne obroke i kada se otvorila zakonska mogućnost konverzije kredita u eurski, preko medija da je za to saznao i otišao u banku, banka da je napravila izračun konverzije i da nije bilo mogućnosti postići povoljniji izračun, to da je bio takav izračun i da ga je mogao prihvatiti ili odbiti. Konverziju da je prihvatio i mjesečna rata da je nakon konverzije u iznosu od cca 5.000,00 kn mjesečno, da ima još 13 godina otplate kredita, navodi da je prilikom konverzije od strane banke priznata pretplata u iznosu od 21.000,00 kn i to da je vraćeno kroz umanjene buduće rate. Navodi da mu se za vrijeme otplate ovog kredita obustavljao iznos mjesečnog anuiteta sa plaće, dakle, kredit da je otplaćivao on osobno. Na posebno pitanje pun. tuženika, tužitelj navodi da je od sredstava dobivenih od kredita kupljena kuća površine 60 m2 sa dvorištem i u sklopu te nekretnine da je poslovna zgrada površine 30 m2. Prije kupnje čitave ove nekretnine taj poslovni prostor da je već bio u zakupu tako da je taj dio posla već bio uhodan i navodi da je u početku na ime zakupa primao iznos od 1.800,00 kn mjesečno, a sada 300,00 eura mjesečno. Navodi da se radi o dućanu mješovitom robom i da je zakupoprimac treća osoba koja nema veze s njim. Na posebno pitanje pun. tuženika tužitelj navodi da sada ovu kuću iznajmljuje i da je sa time započeo 2019. godine, za iznajmljivanje da je podigao drugi kredit. Dakle, sada ovaj stambeni prostor da ima prizemlje kuće u kojem živi on sa obitelji, a kat da se sastoji od dva apartmana koja iznajmljuju. Navodi da je u trenutku kupnje kuće kuća bila iste katnosti, prizemlje da je imalo 60 m2 tlocrtne površine, kao i kat, a ovaj poslovni prostor da je odvojena zgrada od kuće. Navodi da je prije dvije godine postao vlasnik obrta i da je obrt prijavljen na njegovo ime, na adresu iz tužbe. Navodi da je nakon dobivanja izračuna konverzije od bankara tražio pojašnjenje samog obračuna jer su neki drugi korisnici kredita sa manjim početnim iznosom kredita imali povoljniji izračun nego on, da mu ništa posebno nije pojašnjeno ali da je ovo prihvatio jer je u protivnom mogao samo odbiti.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev za isplatu stečene preplate temeljem ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF. Valjalo je odlučiti i po prigovoru radi prebijanja istaknutog od strane tuženika u pogledu zahtjeva tužitelja.

Među strankama nije sporno, a to je utvrđeno i pregledom dokumentacije priložene spisu, da je između stranaka dana 12.listopada 2006.godine zaključen ugovor o kreditu broj 53108/06, radi se o namjenskom kreditu za kupnju nekretnine, prednik tuženika je kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 205.000,00 CHF obračunato po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita; utvrđena je početna kamatna stopa od 4,20 % godišnje, promjenjiva, kredit je odobren na rok otplate od 360 mjeseci. Stranke su dana 16.veljače 2016.godine zaključile Dodatak br.1. predmetnog Ugovora o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu sa tuženikovim izračunom konverzije iznosi 111.703,73 eura. Tužitelju je priznata preplata u iznosu od 22.722,31 kn, stranke su na dana 12.veljače 2016.godine zaključile Sporazum o korištenju preplate po konverziji, tužitelju je od strane tuženika priznata preplata u iznosu od 21.304,73 kn što po fiksnom tečaju konverzije daje iznos od 2.827,62 eura. U pogledu ovog iznosa tuženik je i podnio prigovor radi prebijanja, kao procesnopravni prigovor, dakle, preplata je određena sporazumom stranaka i odlučeno je da će se preplata priznata do konverzije kredita u navedenom iznosu koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Dakle, za zaključiti je da je tužitelj djelomično obeštećen kod konverzije za period prije konverzije, a nakon provedene konverzije radi se o situaciji da više ne postoji, nakon toga, spornih situacija i da se potraživanje tužitelja za isplatu odnosi na preplatu tuženiku do konverzije.

Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa temeljem te ništetne odredbe, te je li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrati iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, a istaknut je i prigovor radi prebijanja na tužbeni zahtjev. Prvenstveno je, po pitanju zahtjeva na utvrđenje odredbi ugovora ništetnima, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o valuti CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na utvrđenje i isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača, a da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Kako predmet ovog postupka nije utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i preplate temeljem te ništetne odredbe, to se sud samo osvrnuo na stav po pitanju ništetnosti i te odredbe.

Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je i ovaj zahtjev tužitelja na utvrđenje valjalo prihvatiti kao osnovan i odlučiti kao u izreci ove presude. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

I temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi ništetnima predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Predmet konverzije i učinak iste nije se ni bavio ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ovaj sud je stava da predmetni ugovor o kreditu iz 2006.godine može opstati i pored ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke i valutne klauzule u CHF, jer iste nisu bile uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u chf i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita tužitelja od 4,69 %, do kamatne stope koja je utanačena Dodatkom ugovora kod konverzije od 6,69%. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine, odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije, u ovom slučaju za isplatu preplaćenog s osnova valutne klauzule u CHF.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju navodi: Ugovor o kreditu sklopljen je dana 12.listopada 2006.godine na iznos od 205.000,00 CHF, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,20% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 360 mjeseci. Anuitet prilikom ugovaranja da iznosi 1.007,84 CHF, ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja. Dana 16.veljače 2016.godine sklopljen je Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, navodi da iznos preostale glavnice za otplatu na dan 22.veljače 2016.godine iznosi 111.703,73 EUR, a preplaćeni iznos utvrđen Sporazumom o preplati na dan 12.veljače 2016.godine da iznosi 21.304,73 kn. Temeljem dokumentacije u spisu vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, vještak navodi da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije, tečaj CHF oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja korisnik je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, da predstavljaju potraživanje korisnika kredita i da su iskazane sa pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu da je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. vještak iskazuje odnosno daje izračun razlika za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije, izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije kn u EUR vještak daje u Tabeli 1 svog nalaza. Precizno i opsežno vještak se očituje i na izračun konverzije, priznatu preplatu i moguće obeštećenje. Temeljem kvalitetnog i obrazloženog nalaza, sudski vještak daje svoje mišljenje i navodi da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenje konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj: ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznose 17.371,15 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da iznosi ukupno 369,61 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da iznosi 17.001,54 EUR.

Za navesti je da sud prihvaća u matematičkom smislu vještvo sudskog vještaka Ines Lozić u cijelosti, vještvo je stručno, logično i obrazloženo, valjalo je donijeti odluku temeljem stanja u spisu, svih izvedenih dokaza, primjenom vještva vezano za zahtjeve tužitelja i prigovore tuženika.

Za ponoviti je da je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka uredio svoj tužbeni zahtjev, tako da potražuje isplatu na ime ukupne preplate u iznosu od 17.371,15 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama od izvršene uplate svakog preplaćenog mjesečnog iznosa do isplate, dakle, drži da ovaj iznos ne treba umanjiti za tzv.negativne razlike.

Što se tiče eventualne zastare potraživanja, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 14.lipnja 2023.godine) neosnovan zaa isplatu preplaćenog po osnovi promjene tečaja valute CHF, dakle, primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova promjene kamatne stope od početno ugovorene i primjene valutne klauzule u CHF, drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 17.371,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije posebno pregovaralo, iste sud smatra nepoštenim jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo, u cijelosti, tužitelj nije u potpunosti obeštećen u ovom dijelu i da tuženik nije pravovremeno podnio prigovor radi prebijanja za iznos priznate preplate izračunom konverziji u pogledu čega su stranke sklopile citirani Sporazum, sud bi prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezao tuženika da tužitelju isplati iznos od zatraženih 17.371,15 EUR. Međutim, u odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja koji se odnosi na tužbeni zahtjev i traži da sud utvrdi postojanje njegovog potraživanja spram tužitelja u iznosu od 2.827,62 EUR (ranije 21.304,73 kn po fiksnom tečaju konverzije). Za navesti je da je dakle, prema stavu ovog suda, vezano za ništetne odredbe iz temeljnog ugovora u pogledu valutne klauzule u CHF, tužitelj kod konverzije djelomično obeštećen upravo za iznos od 2.827,62 EUR I stranke su Sporazumom to utanačile kao i način povrata ovog iznosa, nije sporno da je ovaj iznos vraćen tužitelju odnosno da mu je umanjena otplatna rata u periodu nakon konverzije, do iscrpljenja ovog iznosa priznate preplate od 2.827,62 EUR. Dakle, ovaj iznos više ne pripada tužitelju i ono što mu na ime preplate pripada valjalo je umanjiti za ovaj iznos vezano za prigovor radi prebijanja. Pitanje je, vezano za prigovor radi prebijanja, procesno pravni prigovor kojim tuženik osporava samostalno postojanje tražbine tužitelja iz tužbenog zahtjeva smatrajući da postoji i njegova tražbina prema tužitelju te traži od suda da izvrši prijeboj tih tražbina, je li taj prigovor tuženika osnovan. Ovaj sud drži da jest, da je ovaj prigovor radi prebijanja podnesen pravovremeno i da je osnovan. Dakle, iznos utvrđene preplate do konverzije od 17.371,15 EUR valjalo je umanjiti odnosno prebiti sa iznosom utvrđene preplate u trenutku konverzije od 2.827,62 EUR. Posebno je pitanje na koji način će se donijeti odluka u izreci ove presude, nakon što se ove tražbine prebiju i na koji će se način izvršiti uračunavanje ovog manjeg iznosa kojeg valjalo odbiti od iznosa od 17.371,15 EUR koji bi sud dosudio tužitelju da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Ovaj sud drži da je glavnicu od 17.371,15 EUR koja pripada tužitelju valjalo umanjiti za iznos od 2.827,62 EUR i na taj način se došlo do ukupnog iznosa od 14.543,53 EUR za koji je valjalo obvezati tuženika da isplati tužitelju, nakon prebijanja.

Sud je smatrao da ovaj iznos od priznate i vraćene preplate tužitelju u iznosu od 2.827,62 EUR prilikom konverzije kredita, valja umanjiti od iznosa koji na ime preplate pripadaju tužitelju, dakle, od početne i prve utvrđene mjesečne preplate od 2,65 EUR pa nadalje, dok se ne iscrpi ukupno priznata preplata od 2.827,62 EUR. Dakle, tom priznatom preplatom tuženika valjalo je "zatvoriti" najranije plaćene iznose preplate, tako da je sud stava da je ovim iznosom tužitelj obeštećen od prvog iznosa preplate pa do uključivo iznosa od 175,76 EUR (kamata od 11.ožujka 2011. godine), a da je slijedeći iznos preplate od 224,81 EUR djelomično plaćen iznosom od 100,49 EUR i da je preostao za plaćanje iznos od 124,32 EUR sa kamatom od 12.travnja 2011.godine kao i daljnji iznosi. Dakle, radi navedenog tuženik treba tužitelju do punog obeštećenja temeljem ništetnih odredbi (a tužitelj je samo djelomično obeštećen kod konverzije za iznos od 2.827,62 EUR) platiti iznos od ukupno 14.543,53 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od uplate svakog iznosa preplate odnosno mjesečne rate do isplate, dok je za plaćene mjesečne obroke dužan platiti zakonske zatezne kamate od dospijeća pa do dana konverzije – 16.veljače 2016.godine, dakle, za više zatraženi iznos i više zatražene kamate zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan.

Na dosuđene iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od plaćanja tih iznosa do isplate, odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate do isplate, a na plaćene obroke preplate kod konverzije kamate mu pripadaju od stjecanja preplate do dana konverzije – 8.ožujka 2016.godine kada su mu ovi obroci priznati odnosno plaćeni. Sud isplatu ovog iznosa od ukupno 14.543,53 EUR drži, pored već priznate preplate od 2.827,62 EUR, punim obeštećenjem tužitelja, pored provedene konverzije po pozitivnom propisu, nakon provedene konverzije više nema neravnoteže u pravima i obveza stranaka, po temeljnom Ugovoru i Dodatku istom.

Nadalje, što se tiče tzv.negativnih razlika koje je sudski vještak izračunao i iskazao u svom vještvu, za slučaj drugačijeg stava viših sudova, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da ponovno u tom dijelu tuženik nije u ovom postupku postavio protutužbeni zahtjev, prigovor radi prebijanja, ne radi se uopće o razlikama za iste mjesece, jer se tzv.pozitivne razlike i tzv.negativne razlike uzajamno u mjesecu isključuju, nije moguće da u istom mjesecu postoje obje vrste razlika, kako sud raspravlja i odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, vezano i za iznos i za mjesece preplate po zahtjevu, a takvog zahtjeva tuženika na ime negativnih razlika nema i nije postavljen, to od mjesečnih iznosa u kojima postoji pretplata tužitelja spram tuženika, zaista ne treba odbijati negativne razlike, bez zahtjeva tuženika i za mjesece za koje tužbeni zahtjev uopće nije postavljen. Tuženik nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenoj i valjanoj ugovornoj odredbi, nikako ništetnoj ugovornoj odredbi, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovorne odredbe koju tuženik za sebe drži poštenom i valjanom. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost predmetne odredbe, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetna ugovorna odredba za tuženika predstavlja valjanu odredbu, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od tužitelja kao potrošača, dakle, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama, nije trebalo ni tzv. pozitivne razlike umanjiti kod dosuđenja tužitelju za ove tzv.negativne razlike.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.3. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), tužitelju je obistinjen cjelokupan trošak koji je imao i koji je bio potreban za vođenje postupka budući nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu nastali posebni troškovi. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura; sastava tri obrazložena podneska od 9.ožujka 2021.godine, 6.rujna 2022.godine i 11.svibnja 2023.godine u iznosu od po 200,00 eura; zastupanja na ročištima održanim dana 16.ožujka 2023.godine, 17.siječnja 2024.godine i 24.rujna 2024.godine u iznosu od po 200,00 eura; pristupa na odgođeno ročište od dana 11.studenog 2022.godine u iznosu od 50,00 eura (25%); 25% PDV-a u iznosu od 362,50 eura i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura; što ukupno zbrojeno daje iznos od 2.212,50 eura koliko je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora. Tužitelj nije dokazao da je već ranije platio pristojbu tužbe, uplatnica (list 15) nije uplata tužitelja i ne odnosi se na ovaj predmet). Tužitelju daljnji trošak nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.3. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), tužitelju je obistinjen sav trošak koji je imao i koji je bio potreban za vođenje postupka budući isti nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu nastali posebni troškovi. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava obrazloženog podneska; zastupanja na ročištima održanim dana 24.travnja 2024.godine i 2.listopada 2024.godine, svaka radnja po 500,00 EUR; 25% PDV-a u iznosu od 500,00 EUR; trošak vještačenja u iznosu od 450,00 EUR, što ukupno zbrojeno daje iznos od 2.950,00 EUR koliko je tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbi neće ni imati. Tužitelju daljnji trošak nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka.

U Splitu, 3. siječnja 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika