REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: Us I-1302/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužiteljice ŠRCI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko- baranjske, Postaje granične policije Beli Manastir, Gaj 2, Duboševica, kojega zastupa ŠR, službena osoba, radi otkaza kratkotrajnog boravka i povratka iz Republike Hrvatske, 3. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, Postaje granične policije Beli Manastir, BROJ: 511-07-32-23-2, KLASA: NK UP/I-216-04/23- 04/154 od 25. rujna 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, BROJ: 511-07-32-23-2, KLASA: NK UP/I- 216-04/23-04/154 od 25. rujna 2023., u točki I. izreke određeno je da se tužiteljici, rođenoj **.**.2000., u mjestu Veracruz, Sjedinjene meksičke države, državljanki Sjedinjenih meksičkih država, nositeljici putne isprave Sjedinjenih meksičkih država serijskog broja: N07588324 izdane 13. ožujka 2023., otkazuje kratkotrajni boravak u Republici Hrvatskoj i određuje joj se zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od 3 (tri) mjeseca računajući od dana napuštanja Europskog gospodarskog prostora (dalje: EGP) odnosno Republike Hrvatske u roku koji je određen. Sukladno točki 2. izreke rješenja, tužiteljici kao državljanki treće zemlje prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj i određuje joj se rok za dragovoljni odlazak od sedam (7) dana u kojem je dužna napustiti EGP, računajući od prvoga dana od dana dostave tog rješenja, dok je točkom 3. izreke rješenja određeno da će se tužiteljica prisilno udaljiti ako ne napusti EGP u roku za dobrovoljni odlazak. U skladu s točkom 4. izreke rješenja tužiteljica je dužna prilikom napuštanja Republike Hrvatske prijaviti se policijskom službeniku na graničnom prijelazu ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja EGP-a.

2. Tužiteljica podnosi tužbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja. Ističe da gramatičko-teleološkim tumačenjem odredbe članka 56. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 133/20., 114/22., 151/22.), na kojoj se temelji predmetno rješenje, proizlazi zaključak kako se pod istu odredbu mogu podvrgnuti činjenični opisi radnji koje su se već prethodno zbile, drugim riječima, postojanje valjanih razloga za otkaz kratkotrajnog boravka izričito je ograničen na radnjama koje su dovršene. Također, tužiteljica smatra kako mora postojati opravdana sumnja da netko nije koristio, a ne i opravdana sumnja kako netko neće koristiti, kratkotrajni boravak u namjeravanu svrhu dok tuženik unaprijed, iznošenjem vlastitog predviđanja budućeg mogućeg činjeničnog stanja o činjenju prekršaja, tužiteljici rješenjem otkazuje kratkotrajni boravak i izriče zabranu ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj. Smatra da je za postojanje pretpostavke otkaza kratkotrajnog boravka, prvenstveno potrebno utvrditi da je državljanin treće zemlje prijavio namjeravanu svrhu boravka u Republici Hrvatskoj (što tuženik ne utvrđuje), a potom usprkos prijavljenoj svrsi, kratkotrajni boravak koristio protivno istoj, a što tuženik nije učinio. Nadalje, tužiteljica smatra da tuženikovo prejudiciranje budućih radnji tužiteljice izvodeći stav iz kategorizacija iste kao sljedbenika Liberlanda, samo po sebi nije inkriminirajuće te isto ne predstavlja stadij opravdane sumnje o mogućem počinjenju prekršaja. Tvrdi da je područje Gornje Sige, na koje je tužiteljica odnijela hranu, područje čiju teritorijalnu pripadnost tek treba utvrditi u postupku rješavanja spora između Republike Hrvatske i Republike Srbije (a da nikako ne predstavlja područje unutar Republike Hrvatske kako to implicira tuženik), odnosno u ovom trenutku predstavlja dio zemljišne površine koje prema međunarodnom pravu ima značaj (lat.) terra nulliusa. Dalje navodi da područje Gornje Sige ne potpada pod državnu vlast Republike Hrvatske i Republike Srbije, o čemu su očitovanje dostavili Državna geodetska uprava, Područni ured za katastar nekretnina Beli Manastir te Služba za katastar nepokretnosti Sombor, Republika Srbija gdje u bitnome oba tijela navode da isto područje nije u službenoj evidenciji nijednog katastarskog odjela, što konkretno znači kako ne postoji suverena vlast ni jedne od navedenih zemalja na tom području. Dodatno, smatra kako činjenicu ne postojanja državne vlasti nad navedenim područjem prikazuje i prostorni plan „Kopački rit" (Park prirode), u kojem sporno područje nije prikazano kao područje u sastavu Republike Hrvatske. Tužiteljica predlaže da sud izvede dokaze saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke, obavljanjem očevida na licu mjesta uz vještaka mjernika, saslušanjem u svojstvu svjedoka IR, AR i ČR. Zaključno, predlaže poništiti osporavano rješenje uz nadoknadu troškova upravnog spora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Navodi kako je osporeno rješenje doneseno na temelju članka 56. Zakona o strancima, a činjenično stanje utvrđeno je na temelju izjave tužiteljice, odnosno činjenica utvrđenih na mjestu zatjecanja tužiteljice. Navodi da je tužiteljica u Republiku Hrvatsku ušla zrakoplovom 16. rujna 2023., letom iz Bruxelles-a u Zagreb, zajedno sa svojim dečkom ŠRC (rođ. 1977.) i rođakom IRCI (rođ. 1996.), gdje su unajmili osobni automobil te se uputili u mjesto Bilje, s namjerom odlaska na područje Gornje Sige, gdje se od 2015. okupljaju sljedbenici virtualne, nepostojeće države zvane „ Slobodna Republika Liberland" – eng. "Free Republic of Liberland" (dalje: Liberland). Nadalje, kao razlog odlaska na područje Gornje Sige tužiteljica je u postupku navela kako su imali namjeru odnijeti hranu na područje tzv. „Liberlanda". Napominje da sljedbenici navedene nepostojeće države na području Gornje Sige od 2015. smišljeno i planski provode razne provokativne aktivnosti na štetu nacionalnih interesa i međunarodnog ugleda Republike Hrvatske i njezine sigurnosti, kao i sigurnosti susjednih država, ignoriraju i osporavaju službena rješenja hrvatskih institucija, otežavaju redovne poslove policijskim službenicima te uznemiruju lokalno stanovništvo. U vezi toga, da je u navedenom vremenu na tom području, samo od strane policije, evidentirano preko osamdeset raznih vrsta prekršaja te procesuirano sukladno zakonskim propisima, dok je tijekom 2023. na području Gornje Sige zabilježeno preko trideset raznih protupravnih radnji, zbog kojih su sljedbenici tzv. „Liberlanda" procesuirani od strane policijskih službenika, raznih inspekcija Državnog inspektorata, Lučke kapetanije te Službe šumarske i lovne inspekcije. Slijedom navedenog, tuženik smatra kako je pravilno zaključio da tužiteljica nije opravdala svrhu kratkotrajnog boravka, odnosno da postoji opravdana sumnja da kratkotrajni boravak nije i neće koristiti u turističke svrhe te shodno utvrđenim razlozima za otkaz kratkotrajnog boravka pravilno proveo postupak i donio osporeno rješenje.

3.1. Dakle tužiteljica ne osporava da je svrha boravka bila poduzimanje radnji kojima je cilj promoviranje virtualne, nepostojeće države tzv. Liberland. Ističe kako se prilikom kontrole boravka državljana trećih zemalja utvrđuju svih pet razloga koji obvezuju tuženika na donošenje rješenja o otkazu kratkotrajnog boravka, što znači da se, između ostalog, utvrđuje i opravdanost svrhe i uvjeta ulaska i kratkotrajnog boravka. Smatra netočnom tvrdnju tužiteljice da za donošenje rješenja o otkazu kratkotrajnog boravka mora postojati opravdana sumnja da netko nije koristio, a ne i opravdana sumnja kako netko neće koristiti kratkotrajni boravak u namjeravanu svrhu. Nadalje, tuženik zaključuje kako se boravak tužiteljice ne može smatrati turističkim boravkom, odnosno kako postoji sumnja da će tužiteljica tijekom svog boravka činiti prekršaje (nezakonito kampiranje na području Gornje Sige). Osim toga, ističe da je postojala i sumnja kako će tužiteljica obavljati razne poslove na području Gornje Sige, bez radnopravne dokumentacije. Slijedom navedenog, tuženik je zaključio da postoji opravdana sumnja kako tužiteljica svoj boravak neće koristiti u namjeravane (turističke) svrhe, pri čemu nezakonito kampiranje, odnosno nezakoniti rad ne potpadaju pod turističke svrhe, zbog čega je donio rješenje u skladu s člankom 56. stavkom 1. Zakona o strancima, kojim su propisani razlozi za otkaz kratkotrajnog boravka, odnosno kojim je u točki 5. propisano je da će državljaninu treće zemlje otkazati kratkotrajni boravak ako postoji opravdana sumnja da kratkotrajni boravak nije koristio u namjeravanu svrhu, dok je točkom 2. propisano da će državljaninu treće zemlje otkazati kratkotrajni boravak ako ne opravda svrhu i uvjete ulaska i kratkotrajnog boravka.

3.2. Tuženik smatra kako tužiteljica želi anakronim i netočnim tumačenjem međunarodnog prava područje Gornje Sige prikazati kao ničiju zemlju (lat. terra nullius), odnosno stvaranje novog međunarodnog subjekta „Slobodna Republika Liberland". Ističe da takvo tumačenje ne odgovara stvarnom međunarodnopravnom teritorijalnom statusu spomenute lokacije zato što je ta lokacija (pored još nekoliko uz obale Dunava) predmet pregovora o točnom i konačnom razgraničenju između Republike Hrvatske i Republike Srbije te ujedno i zato što dvije susjedne države nikada nisu smatrale tu lokaciju ničijom zemljom. Također naglašava da je do okončanja postupaka razgraničenja između Republike Hrvatske i Republike Srbije navedeno područje, sukladno bilateralnom dogovoru između dvije države, pod privremenim nadzorom hrvatskih vlasti. Napominje da se i diplomatske putne isprave koje (online) izdaje tzv. „Free Republic of Liberland", na službenoj stranici Europske komisije nalaze na popisu izmišljenih putnih isprava (Fantasy passports). Dodaje da su u provedenom postupku uzete u obzir okolnosti iz članka 182. Zakona o strancima, nakon čega je, na temelju individualne procjene i u skladu s pravilom razmjernosti, doneseno osporeno rješenje. Vezano uz članak 56. stavak 2. Zakona o strancima ističe da je izrečena zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj određena na temelju navedenih okolnosti i u skladu je s propisanim zakonskim rasponom, a traje od 27. rujna 2023. do 27. prosinca 2023. Odredba vezana uz napuštanje EGP-a primijenjena je sukladno članku 184. stavku 1. Zakona o strancima, koji istu propisuje kao obaveznu za državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi, dok je rok za povratak određen u trajanju od sedam dana, sukladno članku 184. stavku 3. Zakona o strancima, jer je tužiteljica posjedovala važeću putnu ispravu i nisu postojale smetnje za povratak iz članka 182. Zakona o strancima. Zaključno, predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

4. Tužiteljica u podnesku od 4. siječnja 2024. navodi kako u cijelosti osporava sve navode tuženikovog odgovora na tužbu i spori sve iznesene činjenice. Ističe da tuženik prakticira temeljiti svoja rješenja na zaključku da su sljedbenici tzv. Liberlanda, pa time i tužiteljica, skupina ljudi koja sustavno i planski krši norme, te ih je potrebno kažnjavati samo na osnovi postojanja navodnih provokacija od strane sljedbenika tzv. Liberlanda. Smatra kako je tuženik u potpunosti potvrdio navode tužitelja da tuženik selektivno, nezakonito, arbitrarno i samovoljno sankcionira osobe koje dovodi u vezu s tzv. Liberlandom. Tvrdi kako tuženik nepravomoćna rješenja i prekršajne naloge nepoznatih osoba spominje kao dokaz u korist njegovoj tezi o opravdanosti otkaza kratkotrajnog boravka tužiteljice, što tužiteljica smatra zabrinjavajućim jer to znači kako tuženik smatra da se može kažnjavati svatko tko se zatekne na području gdje postoji opravdana sumnja da je netko drugi počinio kakvu protupravnu radnju, a ne i tako zatečena osoba, te da je istog moguće sankcionirati na isti i/ili sličan način.

4.1. U odnosu na diplomatske note, tužiteljica ističe kako note, koje su razmijenila navedena ministarstva, per se, ne predstavljaju akte međunarodnog prava na temelju kojih se može iznositi stav o postojanju i utvrđenju jurisdikcije određene države na određenom teritoriju, te bi jedino institut međunarodnog prava i to bilateralni sporazum mogao predstavljati temelj na kojem bi se mogao iznositi zaključak o postojanju protezanja vlasti neke države nad takvim teritorijem, dok u ostalim slučajevima, poput primjerice ovoga, postupanje državnih tijela na navedenom području zasigurno predstavlja nedozvoljeno ekstrateritorijalno postupanje i protezanje državne vlasti izvan granica. U vezi toga tvrdi kako geografsko područje na koje se tuženik neodređeno i generalno poziva osporavanim rješenjem nije područje katastarski i tehnički evidentirano u bilo kojem registru/upisniku u Republici Hrvatskoj, zbog čega ističe da su navodi tuženika protivni i Ustavu Republike Hrvatske i to člancima 2. i 8. i to obzirom da se suverenitet i jurisdikcija Republike Hrvatske prostire isključivo nad njezinim područjima, a da se granice Republike Hrvatske mogu mijenjati samo odlukom Hrvatskog Sabora. Obzirom da ne postoji odluka Hrvatskog Sabora kojom bi se sporno područje imalo smatrati područjem unutar granica Republike Hrvatske, navode tuženika smatra u cijelosti bespredmetnima.

5. Sud je 10. listopada 2024. održao raspravu kako bi, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24., - dalje: ZUS), prije donošenja presude svakoj stranki dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice i službene osobe tuženika.

5.1. Opunomoćenik tužiteljice je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, te u spis i za protivnu stranu priložio dopis Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku od 30. kolovoza 2024. i dopis Županijskog suda u Osijeku u predmetu poslovni broj R2-21/2024-2 od 09. rujna 2024. Nadalje, isti je izjavio da tužiteljica ostaje i kod prijedloga za izvođenjem dokaza iznesenih u tužbi i predlaže da sud izvrši uvid u predmetne spise odnosno odluke. Opunomoćenik tužiteljice istaknuo je prigovor jurisdikcije državnih tijela Republike Hrvatske i to kako tuženika tako i ovog suda.

5.2. Obzirom da sud nije našao da ne bi bio stvarno nadležan za postupanje u ovoj upravnoj stvari (kao i mjesno nadležan) sud je nastavio s postupanjem.

5.3. Službena osoba tuženika izjavila je da ostaje kod odgovora na tužbu u cijelosti. Što se tiče osporavanja jurisdikcije državnih tijela na području zvanog Gornja Siga, navela je da je općepoznata činjenica da Republika Hrvatska ima i danas otvorena pitanja granica s bivšim jugoslavenskim republikama, a što se u slučaju s Republikom Srbijom manifestira u različitim gledištima država o točnom smjeru pružanja granica. Poradi tih različitih gledišta postoje određena sporna područja na obje strane Dunava, a jedno od njih je i Gornja Siga čiju državnu pripadnost tek treba utvrditi u nekom od budućih postupaka razgraničenja između Republike Hrvatske i Republike Srbije, a dok se to konačno ne dogodi navedeno je područje sukladno bilateralnom dogovoru između dviju zemalja pod nadzorom hrvatskih vlasti pa su tako i sve mjere i radnje koje poduzima policija na tom području legitimne. U pogledu osnove donošenja rješenja tužiteljici je otkazan boravak sukladno članku 56. stavku 1. Zakona o strancima zbog sumnje u svrhu njezinog kratkotrajnog boravka, a koja je izražena na temelju izjave i zatjecanja tužiteljice koja je tom prilikom izjavila da joj je namjera boravka podrška sljedbenicima tzv. Liberlanda.

5.4. S obzirom na izričiti zahtjev tužiteljice da joj se omogući uvid u spis tuženika i dostavi preslika istog, sud je odgodio ročište, te uputio opunomoćenika tužiteljice da, primjenom odredbe članka 113. stavak 1. ZUS-a razgleda spis predmeta i o svom trošku zatraži presliku spisa. Tako odredba članka 113. stavak 1. ZUS-a propisuje da stranke imaju pravo obavijestiti se o tijeku spora i razgledati spis te o svom trošku umnožiti akte iz spisa, osim akata koji su označeni određenim stupnjem tajnosti. Nacrti sudskih odluka i pripremni tekstovi izrađeni tijekom rada na predmetu nisu sastavni dio spisa. Nadalje, tužitelj pogrešno tumači i odredbu članka 48. stavak 3. ZUS-a iz koje proizlazi obveza tuženika na dostavu odgovora na tužbu, u kojemu se treba izjasniti o zahtjevima i navodima tužbe te predložiti dokaze kojima potkrepljuje svoje navode; uz odgovor na tužbu tuženik je dužan priložiti sve dokaze kojima raspolaže. Dakle, iz sadržaja navedenih odredbi ZUS-a ne proizlazi obveza suda, kao ni tuženika, da tužitelju dostavlja spis upravnog postupka, kao ni presliku istoga.

5.5. Sud je ponovno održao ročište 3. prosinca 2024. u nazočnosti opunomoćenika tužiteljice (na daljinu, putem platforme ZOOM, primjenom članka 89. stavak 2. ZUS-a) i u nazočnosti službene osobe tuženika. Na navedenoj raspravi opunomoćenik tužiteljice ostao je kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, te je iznio i prigovor vjerodostojnosti osporavanog rješenja u smislu potpisa službene osobe o čemu je predložio da sud izvede i dokaz grafološkim vještačenjem.

5.6. Službena osoba tuženika izjavila je da ostaje kod odgovora na tužbu u cijelosti, te se protivila izvođenju dokaza grafološkim vještačenjem potpisa službene osobe obzirom da je osporavano rješenje potpisao po ovlaštenju službujući djelatnik Postaje granične policije Beli Manastir. Službena osoba u spis je priložila i presudu javno objavljenu na stranicama Vrhovnog suda, Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Ppž-564/2024 od 3. srpnja 2024. u kojoj je u točkama 6, 6.1. i 6.2. zauzet stav o jurisdikciji državnih tijela Republike Hrvatske na području Gornje Sige.

5.7. Nadalje, sud nije prihvatio prijedlog opunomoćenika tužitelja za odgodom ročišta radi mogućnosti očitovanja na navedenu presudu Visokog prekršajnog suda, obzirom da u navedenim točkama obrazloženja nije riječ o opunomoćeniku tužiteljice nepoznatom stavu o jurisdikciji državnih tijela Republike Hrvatske na spornom području.

5.8. Primjenom odredbe članka 93. stavak 2. ZUS-a, sud je na navedenom ročištu odbio kao nepotrebne za rješavanje ove upravne stvari dokazne prijedloge: saslušanja tužiteljice u svojstvu stranke, očevida na licu mjesta uz vještaka mjernika, saslušanje svjedoka IR, AR i ČR, te dokaz grafološkog vještačenja potpisa službene osobe na osporavanom rješenju, također i primjenom odredbe članka 8. ZUS-a, obzirom da navedeni dokazi nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ovoga spora, te su (djelomično) postavljeni i s ciljem odugovlačenja spora.

5.9. Sud nije provodio dokaz grafološkim vještačenjem potpisnika donositelja rješenja jer je u odnosu na pitanje potpisnika rješenja evidentno da je isto potpisano po službenoj osobi, uz ovlaštenje načelnika.

5.10. Nadalje, sud nije smatrao potrebnim niti pribavljanje podatka od Hrvatskog Sabora o tome nalazi li se sporno područje Gornje Sige na teritoriju Republike Hrvatske, budući da predmet ovog spora nije utvrđivanje državne granice Republike Hrvatske.

5.11. Sud nije smatrao potrebnim izvoditi dokaz saslušanjem tužiteljice na okolnosti boravka, jer je odlučne činjenice moguće utvrditi iz sadržaja izjave tužiteljice dane na zapisnik tuženika. Također, tužiteljica je bila dužna napustiti Republiku Hrvatsku u roku od 7 dana od primitka osporavanog rješenja te bi daljnje odgađanje rješavanja ovog spora bilo u suprotnosti s načelom učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a i uzrokovalo bi nepotrebne troškove.

6. Tijekom dokaznoga postupka sud je izvršio uvid u spis, spis tuženika te u sve isprave koje prileže istima.

7. Sud je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 114. stavka 1. ZUS-a, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska uprava osječko-baranjske, Postaja granične policije Beli Manastir, 25. rujna 2023., po službenoj dužnosti donijelo je osporeno rješenje o otkazu kratkotrajnog boravka i povratka iz Republike Hrvatske tužiteljice, koja je zatečena 25. rujna 2023. u 07,00 sati na području obale 1424 r/km rijeke Dunav područje Batine.

9. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je 25. rujna 2023. tuženik sastavio zapisnik KLASA: NK UP/I-216-04/23-04/154, URBROJ: 511-07-32-23-1, o obavljenom nadzoru zakonitosti kretanja i boravka stranca, pri čemu je predmet nadzora bilo utvrđivanje zakonitosti ulaska i boravka tužiteljice u Republici Hrvatskoj. U svojoj izjavi tužiteljica navodi da je 16. rujna 2023. iz Cancuna, Meksiko, avionom za Bruxelles, Belgija, doputovala u Zagreb avionom, sa svojim rođakom IRCI i dečkom ŠRC, gdje su unajmili osobni automobil s kojim su se uputili u mjesto Bilje, gdje su boravili turistički. Dalje izjavljuje da je htjela otići na područje Gornje Sige iz razloga što su htjeli odnijeti hranu na područje takozvanog Liberlanda, ali da ne zna kome jer je ona bila samo u pratnji. Također je izjavila da nema odobrenje boravka u drugoj državi članici EGP-a te da u Republici Hrvatskoj nema članova uže obitelji, kao ni drugih veza s Republikom Hrvatskom.

10. Notom broj 4513/2023 Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, obavještava se Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije o provođenju nadzora i kontrole na području Gornja Siga, smještenom na desnoj obali Dunava u području razgraničenja između Republike Hrvatske i Republike Srbije, a radi osiguranja nadzora vanjske granice Republike Hrvatske s obzirom na to da je vanjska granica Republike Hrvatske od 1. srpnja 2013. ujedno vanjska granica Europske Unije, a od 1. siječnja 2023. i vanjska granica Schengenskog prostora. Diplomatskom notom No 83-2/23 Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije primilo je na znanje tu obavijest i navelo da dijeli mišljenje da će se uspostavljanjem vlasti i nadzora na tom dijelu teritorija spriječiti proglašavanje ničije zemlje (terra nullius) i onemogućiti zaposjedanje i ilegalno kretanje osoba. U obje diplomatske note izražena je spremnost svake strane za daljnje pregovore o utvrđivanju granice, te iste obvezuju države u čije ime su upućene.

10.1. Diplomatske note predstavljaju formalni oblik korespondencije u diplomatskoj komunikaciji između država, te se radi o prihvaćenom načinu međudržavne komunikacije između vlada, tj. ministarstava vanjskih poslova dvije države, odnosno o međunarodnom dogovoru oko spornog pitanja oko nadzora i kontrole granice do konačnog razgraničenja na spornom području. „Diplomatska nota je formalni oblik korespondencije u diplomatskoj komunikaciji između država. Uvijek se predaje u pisanom obliku, piše u trećem licu; ima službeni karakter i njezin sadržaj pravno obvezuje državu u čije je ime upućena. Razmjena nota općenito je prihvaćen način međudržavne komunikacije između vlada, tj. ministarstava vanjskih poslova pojedinih država, između diplomatske misije države šiljateljice i ministarstva vanjskih poslova države primateljice, a također između pojedinih diplomatskih misija u istoj državi primateljici.“ (Citiranje: nota. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024.). U svezi s navedenim valja istaknuti i da se preko razmjene nota može uspostaviti i međunarodni ugovor, te je razmjenu nota moguće interpretirati kao (ovdje) dvostrani međunarodni pravni ugovor. Navedeno je također istovjetno utvrđeno u priloženoj presudi Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Ppž-564/2024 od 3. srpnja 2024.

11. Kratkotrajni boravak je boravak državljanina treće zemlje određen člankom 6. Zakonika o schengenskim granicama (članak 55. stavak 1. Zakona o strancima).

12. Sukladno članku 56. stavku 1. Zakona o strancima, Ministarstvo, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, po službenoj dužnosti rješenjem će otkazati kratkotrajni boravak državljaninu treće zemlje ako: 1. ne posjeduje valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice, 2. ne opravda svrhu i uvjete ulaska i kratkotrajnog boravka, 3. ne posjeduje sredstva za uzdržavanje za vrijeme kratkotrajnog boravka u Republici Hrvatskoj i za povratak u državu iz koje je došao ili za putovanje u treću zemlju, a za navedene izdatke ne postoji jamstvo iz članka 18. stavka 5. ovoga Zakona, 4. ne podmiri dospjele financijske obveze prema Republici Hrvatskoj, 5. postoji opravdana sumnja da kratkotrajni boravak nije koristio u namjeravanu svrhu. Stavkom 2. istog članka propisano je da se rješenjem iz stavka 1. toga članka određuje zabrana ulaska u Republiku Hrvatsku i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od jednog do tri mjeseca.

13. Prema članku 184. stavku 1. Zakona o strancima, državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje kojem rješenjem Ministarstva u sjedištu ili rješenjem Ministarstva donesenog putem policijske uprave odnosno policijske postaje prestaje zakoniti boravak donijet će se rješenje o povratku. Sukladno stavku 3. toga članka, prilikom određivanja roka za dragovoljni odlazak, osim okolnosti iz članka 182. ovoga Zakona, uzet će se u obzir osobne okolnosti te vrijeme u kojem to državljanin treće zemlje može učiniti, koje ne može biti kraće od sedam dana niti dulje od 30 dana, dok je stavkom 6. toga članka propisano da rok za dragovoljni odlazak državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje na kratkotrajnom boravku počinje teći prvoga dana od dana dostave rješenja o povratku odnosno od puštanja državljanina treće zemlje na slobodu s izdržavanja kazne zatvora.

14. Ako državljaninu treće zemlje, kojem se donosi rješenje o protjerivanju ili rješenje o ukidanju zakonitog boravka Ministarstva u sjedištu ili Ministarstva putem nadležne policijske uprave odnosno postaje, treba odrediti rok za dragovoljni odlazak, o dragovoljnom odlasku iz članka 184. stavka 2. ovoga Zakona će se odlučiti rješenjem o protjerivanju ili rješenjem Ministarstva u sjedištu ili Ministarstva putem nadležne policijske uprave odnosno postaje kojim državljaninu treće zemlje prestaje zakoniti boravak (članak 186. stavak 2. Zakona o strancima).

15. Zabrana ulaska i boravka računa se od dana napuštanja EGP-a odnosno Republike Hrvatske u roku koji je određen (članak 192. stavak 7. točka 1. Zakona o strancima).

16. Slijedom iznesenog činjeničnog stanja, odnosno činjenice da je za tužiteljica, kao državljanka treće zemlje, to jest Sjedinjenih meksičkih država, zatečena 25. rujna 2023. u 07,00 sati na području obale 1424 r/km rijeke Dunav područje Batine, pojavila se opravdana sumnja da tužiteljica kratkotrajni boravak nije koristila u namjeravanu svrhu. Naime, iz citirane izjave tužiteljice na zapisnik, KLASA: NK UP/I- 216-04/23-04/154, URBROJ: 511-07-32-23-1, od 25. rujna 2023., razvidno je da narav njenog boravka nije bila (samo) turizam u Republici Hrvatskoj, već je ista ciljano došla s namjerom posjete tzv. Liberlandu i njegovim pristašama i promotorima. Slijedom navedenog, tuženik je tužiteljici (pravilno) rješenjem otkazao kratkotrajni boravak i odredio povratak iz Republike Hrvatske na temelju članka 56. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima.

17. Naime, s obzirom da je tužiteljica zatečena na predmetnom području, kao i to da je sama izjavila da je htjela otići na područje Gornje Sige iz razloga što su htjeli odnijeti hranu na područje tzv. Liberlanda, postoji opravdana sumnja da tužiteljica nije kratkotrajni boravak koristila u namjeravanu svrhu, odnosno u isključivo turističke svrhe u Republici Hrvatskoj.

18.1. Suprotno tumačenju tužitelja, sud smatra da je već u trenutku kada je tužiteljica zatečena na području obale 1424 r/km rijeke Dunav, područje Batine ostvaren uvjet za primjenu članka 56. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima. To stoga što postoji opravdana sumnja da kratkotrajni boravak nije koristila u namjeravanu svrhu, odnosno u turističke svrhe, nego je namjeravala ući na područje takozvanog Liberlanda, pri čemu sljedbenici navedene nepostojeće države primarno ne poštuju nadležna tijela Republike Hrvatske, kao ni nadležnost istih za postupanje, nesporno su zatečeni u brojnim prekršajima (podaci razvidni iz e-spisa), te predstavljaju štetu nacionalnih interesa i međunarodnog ugleda Republike Hrvatske i njene sigurnosti i to na području nad kojim Republika Hrvatska provodi kontrolu zaštite vanjske granice Europske Unije i Schengenskog prostora.

18.2. Stoga, sukladno zakonskom izričaju iz članka 56. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima, postoji osnova za otkazivanje kratkotrajnog boravka. U odnosu na tuženikov navod da postoji opravdana sumnja da tužiteljica neće (dakle, ubuduće) koristiti kratkotrajni boravak u namjeravanu svrhu, tuženik je pojasnio u odgovoru na tužbu navodeći da postoji opravdana sumnja da tužiteljica nije i neće koristiti kratkotrajni boravak u turističke svrhe. Dakle, radi se o stavu tuženika da postoji opravdana sumnja da kratkotrajni boravak već nije korišten u namjeravanu svrhu, a uz to iznosi predviđanje da postoji opravdana sumnja da on neće biti korišten ni ubuduće. Shodno navedenome, nisu od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovom upravnom sporu tvrdnje tužitelja vezane uz gramatičko-teleološko tumačenje članka 56. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima.

19. U odnosu na prigovor jurisdikcije državnih tijela Republike Hrvatske, za naglasiti je da predmet ovoga spora nije utvrđivanje državne granice, nego otkaz kratkotrajnog boravka i povratka iz Republike Hrvatske. Takozvana "Slobodna Republika Liberland" nije međunarodno priznata država, stoga nema nikakvu vlast na području na kojemu tužiteljica tvrdi da se ona nalazi. Također valja istaknuti da se ne radi o „ničijoj zemlji“ jer međunarodno pravo ne počiva na načelu ničije zemlje (terra nullius). Radi se o prostoru o kojemu se vode pregovori o razgraničenju između Republike Hrvatske i Republike Srbije, kao sljednica Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, pod čiji je teritorij to područje potpadalo. Stoga sud zaključuje da postoji ovlast i jurisdikcija tuženika da donese osporeno rješenje.

20. Glede tužbenog navoda da navedeni prostor nije u službenoj evidenciji Područnog ureda za katastar nekretnina Beli Manastir niti Službe za katastar nepokretnosti Sombor, Republika Srbija, za zaključiti je da će se dovršetkom pregovora i točnim utvrđenjem državne granice urediti i stanje u katastrima obje države glede predmetnog područja.

21. Neosnovane su tvrdnje tužiteljice kako tuženik selektivno, nezakonito, arbitrarno i samovoljno sankcionira osobe koje se mogu povezati s tzv. Liberlandom. Naprotiv, sud smatra da je tuženik postupao u potpunosti unutar svojih zakonskih ovlasti te da tužiteljica nije dokazala postojanje nezakonitog, arbitrarnog niti samovoljnog sankcioniranja tužiteljice, kao ni ikakve elemente diskriminacije.

22. Slijedom navedenoga, sud je osporavano rješenje ocijenio zakonitim te je primjenom članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

23. U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano.

23.1. Budući da je tužiteljica u cijelosti izgubila spor, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Osijeku, 3. siječnja 2025.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužiteljici po opunomoćeniku

2. Tuženiku