REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U
ZAGREBU
Zagreb, Trg Johna
Fitzgeralda Kennedyja 11
Poslovni broj: P-1168/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja CŽ, vl. [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Županu, odvjetniku iz OD Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika TRIGLAV OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica Antuna Heinza 4, OIB: 29743547503, zastupanog po punomoćnici Mariji Palac, odvjetnici iz OD Mađarić i Lui u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 27. studenog 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetničkog vježbenika ĐŽ i punomoćnice tuženika, **.**.2025.
p r e s u d i o j e
Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 492,51 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 14. veljače 2024. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te mu naknaditi parnične troškove u iznosu od 414,81 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 3. siječnja 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1./ Tužitelj je 29. svibnja 2024. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi isplate, u kojoj navodi, u bitnome, da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 14. kolovoza 2023. oštećeno vozilo registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu JŽ. S obzirom da je u vrijeme nezgode predmetno vozilo kod tuženika bilo osigurano policom automobilskog kasko osiguranja, da je na zahtjev vlasnika vozila kao tuženikovog osiguranik, kod tuženik izvršen izvid i procjena štete. Vozilo je tuženikov osiguranik odlučio popraviti kod tužitelja koji je za izvršeni popravak vozila izdao račun na iznos od 2.807,94 eur. Međutim, tuženik je po navedenom računu 12. ožujka 2024. samo djelomično izvršio isplatu troškova potrebnih za popravak vozila, i to u iznosu od 2.315,43 eur. Preostala je razlika od 492,51 eur, utužena u ovom postupku, a posljedica je različite cijene radnog sata potrebnih limarskih i lakirerskih radova po kojoj tuženik obračunava odštetu. S obzirom da je tuženikov osiguranik ugovorom o ustupu potraživanja tužitelju ustupio svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi isplate naknade iz osiguranja temeljem predmetnog računa izdanog radi popravka osiguranog vozila, tužitelj od tuženika potražuje isplatu preostalog iznosa potrebnog za izvršeni popravak vozila, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 14. veljače 2024. do isplate, po stopi mjerodavnoj za ostale odnose.
2./ U odgovoru na tužbu tuženik priznaje pasivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja i odgovornost. Smatra da je izvršenom isplatom u cijelosti naknadio nastalu štetu. Smatra da je cijena radova po kojoj tužitelj vrši popravak vozila prekomjerna i da ne odgovara prosječnim cijenama na području na kojem je vozilo popravljeno, odnosno da od prosječnih cijena znatno odskače. Razliku koja preostaje smatra da je dužan stoga snositi vlasnik vozila koji da je izborom autoservisa sam uvećao nastalu štetu. Ukazuje da na području na kojem tužitelj popravlja vozila postoje servisi koji popravak vršne po nižoj cijeni radnog sata. Ukazuje da tužitelj faktično popravke vrši po nižoj cijeni radnog sata, a samo osiguravajućim društvima da obračunava po cijeni iskazanoj na predmetnom računu. Smatra da oštećenici imaju pravo na naknadu troška prema prosječnoj cijeni, koju da je tuženik u konkretnom slučaju i primijenio u obračunu odštete. Osporava zatraženi tijek zatezne kamate.
3./ Očitujući se na navode tuženika, tužitelj ukazuje da tuženik postupa proizvoljno jer da, kako tuženik tako i druga osiguravajuća društva, u drugim slučajevima odštetu obračunavaju i podmiruju prema cijeni radnog sata kao i u računu koji je predmet spora. Tuženik pak navodi da se kod obračuna osigurnina na koje tužitelj ukazuje radi o servisima koji djelatnost obavljaju na drugom području, a osim toga da je s jednim od servisa na koje tužitelj ukazuje u tom razdoblju tuženik imao široku poslovnu suradnju, ugovorno reguliranu.
4./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: sudska praksa (list 8-13, 16-32, 49-55, 58-63, 84-96 spisa), očitovanje regulatorne agencije (list 14- 15 spisa), račun za popravak (list 34-35 spisa), izvid štete (list 36 spisa), obračun i potvrda o plaćanju (list 37-39 spisa), polica osiguranja (list 40-41 spisa), očitovanje tuženika (list 42-43 spisa), cjenik (list 66 spisa), obavijest o ustupu potraživanja i ugovor o ustupu tražbine (list 45-48 spisa), dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2022. (list 54-57 spisa), Opći uvjeti za osiguranje (list 73-81 spisa), računi drugih autoservisa (list 82-83, 100-119 spisa).
5./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
6./ Predmet spora je zahtjev tužitelja kao novog vjerovnika za isplatom naknade iz osiguranja u visini preostalog dijela po osnovi računa ispostavljenog za popravak osiguranog vozila.
7./ Među strankama nije sporno da je 14. kolovoza 2023. u prometnoj nezgodi oštećeno vozilo registarske oznake [registarska oznaka], koje je u to vrijeme kod tuženika bilo osigurano policom automobilskog kasko osiguranja. Nije sporno da je tuženik, na temelju izvršenog izvida štete, za popravak predmetnog vozila isplatio naknadu iz osiguranja u iznosu od 2.315,43 eur, isplatom izvršenom 12. ožujka 2024. Nije sporno da je predmetno vozilo popravio tužitelj te je za izvršeni popravak ispostavio račun, u iznosu od 2.807,94 eur. Među strankama nije sporno da je na predmetnom računu tužitelj pravilno obračunao količinu radnih sati potrebnih za popravak oštećenog vozila, u skladu s tuženikovim izvidom štete. Nadalje, nije sporno da je tužitelj radne sate obračunao po cijeni od 40,00 eur, uvećanoj za pripadajući porez na dodanu vrijednost te da neisplaćena razlika temeljem predmetnog računa predstavlja razliku u visini cijene radnog sata prema kojoj tuženik kao osiguratelj obračunava odštetu, jer je tuženik radne sate obračunao po cijeni od 20,00 eur, uvećanoj za pripadajući porez na dodanu vrijednost. Nije sporno da je tuženikov osiguranik s tužiteljem zaključio ugovor u ustupu tražbine radi ispunjenja, kojim mu je ustupio svoju tražbinu prema tuženiku koja je predmet spora.
8./ Među strankama je sporna mjerodavna cijena radnog sata po kojoj je tuženik kao osiguratelj dužan izvršiti plaćanje osigurnine u visini troškova potrebnih za popravak vozila. Tuženik naime smatra da cijena radnog sata po kojoj tužitelj vrši popravke na odgovara prosječnim cijenama na tržištu mjerodavnom za popravak vozila. Ovo stoga što da postoje servisi koji popravke obavljaju i po nižim cijenama, a odabirom skuplje usluge popravka da je sam oštećenik pridonio visini štete i da stoga nema pravo na naknadu. Sporan je i tijek zatezne kamate.
9./ Sukladno odredbi čl. 921. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO), i priloženim Općim uvjetima za osiguranje, ugovorom o osiguranju osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja. Sukladno odredbi čl. 17. st. 5. i 6. Općih uvjeta, kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu u roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući otkad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio. Ali, ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od trideset dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan. Ako pak iznos obveze ne bude utvrđen u roku iz st. 5., tuženik je dužan isplatiti nesporni dio obveze na ime predujma, a ako svoju obvezu ne ispuni u rokovima iz ovog članka, duguje osiguraniku zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju te je obvezan naknaditi mu i štetu koja mu je zbog toga nastala.
10./ Ugovorne odredbe iz čl. 15. Općih uvjeta ne sadrže pojedinosti o utvrđivanju visine štete po osnovi troškova popravka prilikom isplate naknade iz osiguranja. Stoga ne proizlazi da bi predmetnim ugovorom o osiguranju bila predviđena bilo kakva ograničenja prilikom utvrđivanja naknade iz osiguranja s obzirom na cijenu radnog sata potrebnog za popravak određenog vozila.
11./ Neosnovano, po ocjeni ovog suda, prigovara tuženik tvrdeći da cijena radnog sata po kojoj je izvršen popravak osiguranog vozila (od 40,00 eur) ne bi bila primjerena i da ne bi odgovarala uobičajenim tržišnim cijenama na tržištu mjerodavnom za popravak vozila.
12./ Naime, iz tužiteljevog cjenika, iz kojeg je razvidno da je u primjeni kod tužitelja od 15. listopada 2023., proizlazi da je cijena radnog sata po kojoj tužitelj vrši popravak osobnih vozila najmanje 40,00 eur. Naime, tužitelj je više cijene iskazao za vozila veće vrijednosti odnosno za vozila koja spadaju u kategoriju old timera. Tužitelj je u konkretnom slučaju popravak vozila izvršio 13. veljače 2024. te je u računu za izvršeni popravak vozila cijenu obračunao u skladu sa svojim cjenikom, dakle u iznosu od 40,00 eur po satu. Imajući u vidu da je tuženik, prema priloženim računima drugih autoservisa, još početkom 2022., dakle gotovo dvije godine ranije od popravka koji je predmet spora, po istoj cijeni vršio obračun i isplatu odštete, pri čemu je porast cijena u ovom razdoblju opće poznata činjenica, neosnovane su tvrdnje tuženika da bi navedena cijena bila prekomjerna i da ne bi predstavljala mjerodavnu tržišnu cijenu. Pri tome, nisu uvjerljive tvrdnje tuženika da bi cijene valjalo razlikovati s obzirom na mjerodavno tržište, ukazujući da je obračun po cijeni koju tužitelju osporava, od 40,00 eur po satu, izvršen za servisno područje zagrebačke okolice, dok tužitelj da djelatnost autoservisa obavlja na istarskom području. Tuženik naime, osim računa drugih autoservisa, nije iznio činjenice niti predložio dokaze kojima bi tvrdnju o tako znatnoj razlici u cijenama na navedena dva područja, zagrebačkom i istarskom, potkrijepio. Okolnost na koju ukazuje tuženik, da je u vrijeme kada je po cijeni koju tužitelju osporava autoservisu na zagrebačkom području podmirivao troškove popravka temeljem ugovora o osiguranju imao široku poslovnu suradnju, ugovorno reguliranu, nije od utjecaja, jer odlučna činjenica mjerodavne visine cijene popravka vozila nije u vezi s eventualnom suradnjom tuženika s autoservisom koji popravak vrši. S obzirom na navedeno, nisu osnovane tvrdnje tuženika da navedena tužiteljeva cijena ne bi odgovarala cijenama na mjerodavnom tržištu za popravak vozila jer da postoje servisi koji na istarskom području popravke vrše i po nižim cijenama. Naime, okolnost da drugi servisi popravak vrše po nižim cijenama, imajući u vidu okolnosti utvrđene u konkretnom slučaju, da je tužitelj popravak izvršio prema cijeni iskazanoj u njegovom cjeniku, a po kojoj cijeni je i sam tuženik još početkom 2022. obračunavao troškove pri isplati osigurnine, ne ukazuju da navedena cijena ne bi bila mjerodavna na tržištu popravka vozila. S obzirom na izložene okolnosti, neosnovana je po ocjeni ovog suda tvrdnja tuženika da bi tužitelj predmetnu cijenu obračunavao samo u odnosu na osiguravajuća društva. Naime, s obzirom da se radi o sporu male vrijednosti, a da tuženik nije iznio činjenice kojima bi navedenu tvrdnju potkrijepio, te da osnovanost ovog tuženikovog navoda ne proizlazi iz isprava priloženih spisu, odbijen je kao nepotreban tuženikov dokazni prijedlog provođenja financijskog vještačenja pregledom tužiteljeve poslovne dokumentacije na okolnost cijene radnog sata obračunate u izdanim računima za popravak vozila u spornom razdoblju. Nisu stoga osnovane tvrdnje tuženika da bi njegov osiguranik odabirom popravka vozila kod tužitelja pridonio visini nastale štete.
13./ Dakle, ne proizlazi da bi isplatom naknade iz osiguranja u utuženom iznosu tužitelj od tuženika potraživao osigurninu u iznosu većem od nastale štete na osiguranom vozilu. Slijedom navedenog, utvrđeno je da djelomičnom isplatom po osnovi računa kojeg je tužitelj ispostavio za izvršeni popravak vozila, tuženik nije u cijelosti izvršio svoju obvezu isplate osigurnine te da je dužan isplatiti i preostali dio troškova potrebnih za učinjeni popravak osiguranog vozila, u utuženom iznosu.
14./ S obzirom da je izvid štete kod tuženika izvršen 24. studenog 2023., a da je tuženik isplatom izvršenom 12. ožujka 2024. samo djelomično izvršio svoju obvezu isplate osigurnine, to tuženik, u skladu s odredbom čl. 17. st. 6. Općih uvjeta, zatezne kamate duguje već od primitka obavijesti o osiguranom slučaju. Nadalje, imajući u vidu da je popravak vozila kod tužitelja izvršen 13. veljače 2024., a da isti zatezne kamate potražuje počevši od 14. veljače 2024., to je tuženikov prigovor zatraženom tijeku zateznih kamata utvrđen neosnovan. Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, u visini stope mjerodavne za ostale odnose.
15./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa se odluka o tužiteljevom zahtjevu za naknadu troškova postupka osniva na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje Tarifa).
Tužitelju je priznat trošak za:
- sastav tužbe (prema T.br. 7/1 Tarife) i obrazloženog podneska od 4. lipnja 2024. kojim se očitovao na navode iz odgovora na tužbu (prema T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od po 100,00 eur,
- zastupanja na ročištu 27. studenog 2024. (prema T.br. 9/1 Tarife), u iznosu od 100,00 eur,
dakle ukupno 300,00 eur, koje valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost (T.br. 46 Tarife), što ukupno iznosi 375,00 eur.
16./ Sudska pristojba za tužbu priznata je u plaćenom iznosu od 13,27 eur, a za presudu u iznosu od 26,54 eur, u skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.).
17./ Slijedom navedenog, tužitelju je priznato pravu na naknadu parničnih troškova u iznosu od 414,81 eur.
18./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj kao i u odnosu na glavno potraživanje.
U Zagrebu 3. siječnja 2025.
Sutkinja:
Tina Šimović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda, u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
U postupku u sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ovog Zakona.
DNA
1. tužitelju, po punomoćniku
2. tuženiku, po punomoćniku
