REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
P-1818/2022-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. Split, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 24. rujna 2024. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja, tužitelja i pun. tuženika, dana 3. siječnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 79406/05, zaključen između tužitelja i tuženika dana 12.svibnja 2005.godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos od ukupno 70.343,09 eura (ranije 530.000,00 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."; te se odbija i prigovor tuženika radi prebijanja istaknut vezano za glavni tužbeni zahtjev te se utvrđuje da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja istaknuta prigovorom radi prebijanja u iznosu od 56.471,95 eura (ranije 425.487,87 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama od 31.svibnja 2005.godine do isplate; jer je glavni zahtjev tužitelja neosnovan.
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 5. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 79406/05, a koji ugovor su stranke zaključile dana 12. svibnja 2005. godine te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna i odredba o valutnoj klauzuli.
III. Prihvaća se prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika te se utvrđuje postojanje potraživanja tuženika spram tužitelja, vezano za podredni tužbeni zahtjev tužitelja, u iznosu od 3.015,77 eura.
IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 9.079,01 eura sa zakonskim zateznim kamatama do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a koje teku na:
− iznos od 10,78 EUR sa kamatom od 16.8.2011. godine do isplate, − iznos od 188,06 EUR sa kamatom od 15.9.2011. godine do isplate, − iznos od 142,29 EUR sa kamatom od 17.10.2011. godine do isplate, − iznos od 159,40 EUR sa kamatom od 15.11.2011. godine do isplate, − iznos od 162,76 EUR sa kamatom od 15.12.2011. godine do isplate, − iznos od 176,51 EUR sa kamatom od 16.1.2012. godine do isplate, − iznos od 181,82 EUR sa kamatom od 15.2.2012. godine do isplate, − iznos od 177,42 EUR sa kamatom od 15.3.2012. godine do isplate, − iznos od 177,56 EUR sa kamatom od 16.4.2012. godine do isplate, − iznos od 180,11 EUR sa kamatom od 15.5.2012. godine do isplate, − iznos od 182,68 EUR sa kamatom od 15.6.2012. godine do isplate, − iznos od 178,50 EUR sa kamatom od 16.7.2012. godine do isplate, − iznos od 175,21 EUR sa kamatom od 16.8.2012. godine do isplate, − iznos od 163,61 EUR sa kamatom od 17.9.2012. godine do isplate, − iznos od 176,27 EUR sa kamatom od 15.10.2012. godine do isplate, − iznos od 179,02 EUR sa kamatom od 15.11.2012. godine do isplate, − iznos od 176,59 EUR sa kamatom od 17.12.2012. godine do isplate, − iznos od 171,63 EUR sa kamatom od 15.1.2013. godine do isplate, − iznos od 171,23 EUR sa kamatom od 15.2.2013. godine do isplate, − iznos od 168,26 EUR sa kamatom od 15.3.2013. godine do isplate, − iznos od 179,66 EUR sa kamatom od 15.4.2013. godine do isplate, − iznos od 163,01 EUR sa kamatom od 15.5.2013. godine do isplate, − iznos od 160,54 EUR sa kamatom od 17.6.2013. godine do isplate, − iznos od 163,16 EUR sa kamatom od 15.7.2013. godine do isplate, − iznos od 161,53 EUR sa kamatom od 16.8.2013. godine do isplate, − iznos od 166,34 EUR sa kamatom od 16.9.2013. godine do isplate, − iznos od 171,59 EUR sa kamatom od 15.10.2013. godine do isplate, − iznos od 171,68 EUR sa kamatom od 15.11.2013. godine do isplate, − iznos od 177,62 EUR sa kamatom od 16.12.2013. godine do isplate, − iznos od 159,66 EUR sa kamatom od 15.1.2014. godine do isplate, − iznos od 150,12 EUR sa kamatom od 17.2.2014. godine do isplate, − iznos od 151,14 EUR sa kamatom od 10.3.2014. godine do isplate, − iznos od 150,62 EUR sa kamatom od 10.4.2014. godine do isplate, − iznos od 146,09 EUR sa kamatom od 12.5.2014. godine do isplate, − iznos od 145,43 EUR sa kamatom od 10.6.2014. godine do isplate, − iznos od 149,36 EUR sa kamatom od 10.7.2014. godine do isplate, − iznos od 153,36 EUR sa kamatom od 11.8.2014. godine do isplate, − iznos od 155,44 EUR sa kamatom od 10.9.2014. godine do isplate, − iznos od 155,68 EUR sa kamatom od 10.10.2014. godine do isplate, − iznos od 159,50 EUR sa kamatom od 10.11.2014. godine do isplate, − iznos od 160,68 EUR sa kamatom od 10.12.2014. godine do isplate, − iznos od 162,23 EUR sa kamatom od 12.1.2015. godine do isplate, − iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 10.2.2015. godine do isplate, − iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 16.3.2015. godine do isplate, − iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 15.4.2015. godine do isplate, − iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 15.5.2015. godine do isplate, − iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 15.6.2015. godine do isplate, − iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 15.7.2015. godine do isplate, − iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 17.8.2015. godine do isplate, − iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 15.9.2015. godine do isplate, − iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 15.10.2015. godine do isplate, − iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 16.11.2015. godine do isplate, − iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 15.12.2015. godine do isplate, − iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 15.1.2016. godine do isplate, − iznos od 216,87 EUR sa kamatom od 15.2.2016. godine do isplate;
te mu platiti zakonske zatezne kamate do 31.12.2007.godine po stopi od 15% do 31.12.2007.godine, od 1.1.2008.godine do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a koje teku na:
− iznos od 3,66 EUR od 17.6.2005. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 0,00 EUR od 18.7.2005. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 1,57 EUR od 16.8.2005. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 8,52 EUR od 16.9.2005. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 3,24 EUR od 17.10.2005. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 5,42 EUR od 16.11.2005. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 9,09 EUR od 16.12.2005. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 3,88 EUR od 17.1.2006. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,66 EUR od 16.3.2007. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,58 EUR od 13.4.2007. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,45 EUR od 16.5.2007. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,43 EUR od 19.6.2007. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,39 EUR od 17.7.2007. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,52 EUR od 17.8.2007. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,48 EUR od 18.9.2007. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,35 EUR od 18.10.2007. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,53 EUR od 20.11.2007. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,40 EUR od 19.12.2007. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,62 EUR od 16.1.2008. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,59 EUR od 19.2.2008. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,80 EUR od 14.3.2008. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,68 EUR od 17.4.2008. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,47 EUR od 19.5.2008. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,57 EUR od 17.6.2008. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,56 EUR od 10.7.2008. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,52 EUR od 11.8.2008. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,55 EUR od 16.9.2008. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,88 EUR od 17.10.2008. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 21,42 EUR od 14.11.2008. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 7,78 EUR od 17.12.2008. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 38,03 EUR od 19.1.2009. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 56,74 EUR od 16.2.2009. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 45,90 EUR od 16.4.2009. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 48,56 EUR od 22.4.2009. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 41,13 EUR od 17.6.2009. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 41,92 EUR od 15.7.2009. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 41,92 EUR od 15.7.2009. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 36,15 EUR od 14.8.2009. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 40,39 EUR od 15.9.2009. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 34,69 EUR od 15.10.2009. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 39,58 EUR od 13.11.2009. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 37,50 EUR od 15.12.2009. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 59,78 EUR od 15.1.2010. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 67,77 EUR od 15.2.2010. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 66,66 EUR od 15.3.2010. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 74,78 EUR od 15.4.2010. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 85,61 EUR od 15.6.2010. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 106,50 EUR od 15.7.2010. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 99,71 EUR od 20.7.2010. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 133,84 EUR od 2.9.2010. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 134,25 EUR od 15.9.2010. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 114,81 EUR od 15.10.2010. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 119,73 EUR od 15.11.2010. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 143,41 EUR od 15.12.2010. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 145,06 EUR od 17.1.2011. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 131,61 EUR od 15.2.2011. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 137,74 EUR od 15.3.2011. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 135,23 EUR od 15.4.2011. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 150,86 EUR od 16.5.2011. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 173,59 EUR od 15.6.2011. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 205,93 EUR od 15.7.2011. godine do 8.ožujka 2016.godine, − iznos od 235,37 EUR od 16.8.2011. godine do 8.ožujka 2016.godine, dok se za više zatraženi iznos od 3.015,77 eura sa zakonskim zateznim kamatama i više zatražene zakonske zatezne kamate od dosuđenih zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.212,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.
Obrazloženje
Dana 27. svibnja 2019. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su tužitelj i prednik tuženika dana 12. svibnja 2005. godine zaključili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 79406/05, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 90.000,00 CHF, tim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,69 %. Tuženik da je obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio, tuženik da je kasnije promjene vršio bez da o tome obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnost prigovora. Kroz mjesečne rate da su anuiteti u odnosu na prvotni znatno porasli. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite što da je utvrđeno i pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Tužitelj nadalje obrazlaže razloge zbog kojih sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome nisu zakoniti. Pored promjenjive kamatne stope, da je nepoštena i ništetna i odredba o valutnoj klauzuli, kolektivnom presudom da je i protiv tuženika tako utvrđeno u sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. U svakom slučaju tužitelj da ima pravo na povrat iznosa koji je preplatio s osnova nezakonitog povećanja kamatne stope i ništetne valutne klauzule odnosno tečajne razlike. Radi navedenog tužitelj postavlja glavni tužbeni zahtjev kojim traži da sud utvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka ništetan te da kao takav ne proizvodi pravne učinke te da sud naloži tuženiku isplatu iznosa razlike odnosno preplate koju je primio. Postavlja i podredni tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te traži povrat preplate s tog naslova.
U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužbeni zahtjev neosnovan, tužitelj da nema ravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Na okolnost postojanja pravnog interesa i eventualno tužiteljevo pozivanje na odluku Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/18, Vrhovni sud da je ovom odlukom zauzeo stav samo glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Kako tuženik ne predlaže odbacivanje tužbe zbog toga što tužitelj nema pravnog interesa za njeno podnošenje, nego predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon provedene konverzije kredita nema pravnog osnova, pa time niti interesa za vođenje ove parnice, pravno shvaćanje Vrhovnog suda izraženo u odluci Rev-2868/18 od 12.02.2019.g., da je irelevantno u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i načinu promjene kamatne stope iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Tuženik upućuje na odredbu članka 19. a st. 1. alineja 3. ZID ZPK koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu, (podcrtao tuženik) denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a da je nastao novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj da nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj da je sukladno odredbi članka 19.e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopio Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu, kojim je konverzija i provedena. (dalje: Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu). U skladu s odredbom članka 19. b ZPK-a konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, da se provodi na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno da znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc. Sklapanjem Dodatka br. 1 dosljedno da je provedeno načelo konverzije kredita iz člana 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a da je došlo do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, već da je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) da su zamijenjeni novim otplatnim planom, pa da su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br. 1 konverzija kredita dosljedno provedena, kod tužitelja da je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena:
• utvrđena preplata u iznosu od 22.722,31 kn, koja je u skladu s odredbom članka 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. i 2. ZID ZPK-a u cijelosti iskorištena i to za podmirenje 50% anuiteta nakon konverzije te prijevremenu otplatu kredita 20.06.2016.
• utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR. Tuženik ističe da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno kolika je visina preplate, jer da je mogao biti utvrđen i dug po konverziji, već da je bitno to, da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljev kredit u trenutku sklapanja Dodatka br. 1 primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR, a koje kamatne stope su tužitelju bile poznate. Nadalje, da iako je nakon provedene konverzije kredita bespredmetno raspravljati o valjanosti valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik, samo opreza radi, poriče da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila nepoštena u smislu odredbi ZZP-a pa stoga ništetna. U vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, tužitelj da je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik da nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je upozorio i na sve rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tuženik da je u ponudi kredita imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u drugim valutama, ali da je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, koja ugovorna odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što da nedvojbeno proizlazi iz sadržaja sklopljenog ugovora. Zaključno tuženik osobito ističe da, suprotno tvrdnji tužitelja, predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, čak i kada bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno i bile ništetne. Odredbom članka 324. ZOO-a ali i članka 102. ZZP/07, da je propisano da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači ništetnost preostalih ugovornih odredbi, a osobito ne ugovora u cjelini. Predmetni Ugovor o kreditu da sadrži više ugovornih klauzula glede ugovorne kamate, pa tako i klauzulu o visini početne kamatne stope, promjenjivosti kamate, kao i ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika. Navodi da ne bi trebalo biti sporno da su ugovorne odredbe o visini početne kamatne stope i promjenjivosti kamatne stope pravno valjane ugovorne odredbe, jer da je početna kamata jasna, nedvosmislena, lako uočljiva i razumljiva ugovorna odredba na koju je tužitelj pristao, a ugovaranje promjenjive kamatne stope da je bilo dopušteno, što da dosljedno znači da one nisu u protivnosti niti s jednom kogentnom odredbom ZOO-a, ZPK-a ili ZZP-a. Stoga, eventualno sporna da može biti klauzula o promjeni kamatne stope odlukom tuženika. Eventualna ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima također da ne utječe na valjanost cijelog Ugovora o kreditu, jer se i u slučaju promjene valute obveze i dalje radi o potpuno određenoj novčanoj tražbini. Tuženik ističe prigovor radi prebijanja, opreza radi, za slučaj da sud ignorira sve tuženikove navode potvrđene i od strane Vrhovnog suda i odluči ne postupiti u skladu s obvezujućim pravnim shvaćanjima zauzetima u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Gos-1/19 od 04.03.2020., tuženik polazeći od odredbe članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisana obveza obostrane restitucije kao posljedica ništetnosti ugovora, za slučaj da sud utvrdi ništetnim Ugovor o kreditu u cijelosti, tuženik u odnosu na još uvijek neodređenu tražbinu tužitelja na isplatu po tom osnovu, ističe prigovor radi prebijanja te tražbine s tražbinom tuženika u iznosu od 425.487,87 kn, s osnove plasiranog kredita na temelju Ugovora o kreditu, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 31.05.2005. g. pa do konačne isplate. Za slučaj da sud ignorira sve prethodno rečeno, a potvrđeno i od strane Vrhovnog suda RH i usvoji podredni tužbeni zahtjev, tuženik u odnosu na još uvijek neodređeni iznos tražbine tužitelja radi isplate ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine a po osnovu utvrđene i za podmiru dospjelih obroka kredita tužitelja iskorištene preplate u iznosu od 22.722,31 kn uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 21.06.2016. g. pa sve do konačne isplate.
Svojim podneskom od 11.svibnja 2023.godine, nakon što je proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj navodi da je u mogućnosti precizirati svoj alternativno postavljeni tužbeni zahtjev, tako da sada podredni tužbeni zahtjev glasi:
"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 5. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 79406/05, a koji ugovor su stranke zaključile dana 12. svibnja 2005. godine te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 12. svibnja 2005. godine pa na dalje.
II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule, odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 12.094,78 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na:
− iznos od 3,66 EUR sa kamatom od 17.6.2005. godine
− iznos od 0,00 EUR sa kamatom od 18.7.2005. godine
− iznos od 1,57 EUR sa kamatom od 16.8.2005. godine
− iznos od 8,52 EUR sa kamatom od 16.9.2005. godine
− iznos od 3,24 EUR sa kamatom od 17.10.2005. godine
− iznos od 5,42 EUR sa kamatom od 16.11.2005. godine
− iznos od 9,09 EUR sa kamatom od 16.12.2005. godine
− iznos od 3,88 EUR sa kamatom od 17.1.2006. godine
− iznos od 7,66 EUR sa kamatom od 16.3.2007. godine
− iznos od 7,58 EUR sa kamatom od 13.4.2007. godine
− iznos od 7,45 EUR sa kamatom od 16.5.2007. godine
− iznos od 7,43 EUR sa kamatom od 19.6.2007. godine
− iznos od 7,39 EUR sa kamatom od 17.7.2007. godine
− iznos od 7,52 EUR sa kamatom od 17.8.2007. godine
− iznos od 7,48 EUR sa kamatom od 18.9.2007. godine
− iznos od 7,35 EUR sa kamatom od 18.10.2007. godine
− iznos od 7,53 EUR sa kamatom od 20.11.2007. godine
− iznos od 7,40 EUR sa kamatom od 19.12.2007. godine
− iznos od 7,62 EUR sa kamatom od 16.1.2008. godine
− iznos od 7,59 EUR sa kamatom od 19.2.2008. godine
− iznos od 7,80 EUR sa kamatom od 14.3.2008. godine
− iznos od 7,68 EUR sa kamatom od 17.4.2008. godine
− iznos od 7,47 EUR sa kamatom od 19.5.2008. godine
− iznos od 7,57 EUR sa kamatom od 17.6.2008. godine
− iznos od 7,56 EUR sa kamatom od 10.7.2008. godine
− iznos od 7,52 EUR sa kamatom od 11.8.2008. godine
− iznos od 7,55 EUR sa kamatom od 16.9.2008. godine
− iznos od 7,88 EUR sa kamatom od 17.10.2008. godine
− iznos od 21,42 EUR sa kamatom od 14.11.2008. godine
− iznos od 7,78 EUR sa kamatom od 17.12.2008. godine
− iznos od 38,03 EUR sa kamatom od 19.1.2009. godine
− iznos od 56,74 EUR sa kamatom od 16.2.2009. godine
− iznos od 45,90 EUR sa kamatom od 16.4.2009. godine
− iznos od 48,56 EUR sa kamatom od 22.4.2009. godine
− iznos od 41,13 EUR sa kamatom od 17.6.2009. godine
− iznos od 41,92 EUR sa kamatom od 15.7.2009. godine
− iznos od 41,92 EUR sa kamatom od 15.7.2009. godine
− iznos od 36,15 EUR sa kamatom od 14.8.2009. godine
− iznos od 40,39 EUR sa kamatom od 15.9.2009. godine
− iznos od 34,69 EUR sa kamatom od 15.10.2009. godine
− iznos od 39,58 EUR sa kamatom od 13.11.2009. godine
− iznos od 37,50 EUR sa kamatom od 15.12.2009. godine
− iznos od 59,78 EUR sa kamatom od 15.1.2010. godine
− iznos od 67,77 EUR sa kamatom od 15.2.2010. godine
− iznos od 66,66 EUR sa kamatom od 15.3.2010. godine
− iznos od 74,78 EUR sa kamatom od 15.4.2010. godine
− iznos od 85,61 EUR sa kamatom od 15.6.2010. godine
− iznos od 106,50 EUR sa kamatom od 15.7.2010. godine
− iznos od 99,71 EUR sa kamatom od 20.7.2010. godine
− iznos od 133,84 EUR sa kamatom od 2.9.2010. godine
− iznos od 134,25 EUR sa kamatom od 15.9.2010. godine
− iznos od 114,81 EUR sa kamatom od 15.10.2010. godine
− iznos od 119,73 EUR sa kamatom od 15.11.2010. godine
− iznos od 143,41 EUR sa kamatom od 15.12.2010. godine
− iznos od 145,06 EUR sa kamatom od 17.1.2011. godine
− iznos od 131,61 EUR sa kamatom od 15.2.2011. godine
− iznos od 137,74 EUR sa kamatom od 15.3.2011. godine
− iznos od 135,23 EUR sa kamatom od 15.4.2011. godine
− iznos od 150,86 EUR sa kamatom od 16.5.2011. godine
− iznos od 173,59 EUR sa kamatom od 15.6.2011. godine
− iznos od 205,93 EUR sa kamatom od 15.7.2011. godine
− iznos od 246,15 EUR sa kamatom od 16.8.2011. godine
− iznos od 188,06 EUR sa kamatom od 15.9.2011. godine
− iznos od 142,29 EUR sa kamatom od 17.10.2011. godine
− iznos od 159,40 EUR sa kamatom od 15.11.2011. godine
− iznos od 162,76 EUR sa kamatom od 15.12.2011. godine
− iznos od 176,51 EUR sa kamatom od 16.1.2012. godine
− iznos od 181,82 EUR sa kamatom od 15.2.2012. godine
− iznos od 177,42 EUR sa kamatom od 15.3.2012. godine
− iznos od 177,56 EUR sa kamatom od 16.4.2012. godine
− iznos od 180,11 EUR sa kamatom od 15.5.2012. godine
− iznos od 182,68 EUR sa kamatom od 15.6.2012. godine
− iznos od 178,50 EUR sa kamatom od 16.7.2012. godine
− iznos od 175,21 EUR sa kamatom od 16.8.2012. godine
− iznos od 163,61 EUR sa kamatom od 17.9.2012. godine
− iznos od 176,27 EUR sa kamatom od 15.10.2012. godine
− iznos od 179,02 EUR sa kamatom od 15.11.2012. godine
− iznos od 176,59 EUR sa kamatom od 17.12.2012. godine
− iznos od 171,63 EUR sa kamatom od 15.1.2013. godine
− iznos od 171,23 EUR sa kamatom od 15.2.2013. godine
− iznos od 168,26 EUR sa kamatom od 15.3.2013. godine
− iznos od 179,66 EUR sa kamatom od 15.4.2013. godine
− iznos od 163,01 EUR sa kamatom od 15.5.2013. godine
− iznos od 160,54 EUR sa kamatom od 17.6.2013. godine
− iznos od 163,16 EUR sa kamatom od 15.7.2013. godine
− iznos od 161,53 EUR sa kamatom od 16.8.2013. godine
− iznos od 166,34 EUR sa kamatom od 16.9.2013. godine
− iznos od 171,59 EUR sa kamatom od 15.10.2013. godine
− iznos od 171,68 EUR sa kamatom od 15.11.2013. godine
− iznos od 177,62 EUR sa kamatom od 16.12.2013. godine
− iznos od 159,66 EUR sa kamatom od 15.1.2014. godine
− iznos od 150,12 EUR sa kamatom od 17.2.2014. godine
− iznos od 151,14 EUR sa kamatom od 10.3.2014. godine
− iznos od 150,62 EUR sa kamatom od 10.4.2014. godine
− iznos od 146,09 EUR sa kamatom od 12.5.2014. godine
− iznos od 145,43 EUR sa kamatom od 10.6.2014. godine
− iznos od 149,36 EUR sa kamatom od 10.7.2014. godine
− iznos od 153,36 EUR sa kamatom od 11.8.2014. godine
− iznos od 155,44 EUR sa kamatom od 10.9.2014. godine
− iznos od 155,68 EUR sa kamatom od 10.10.2014. godine
− iznos od 159,50 EUR sa kamatom od 10.11.2014. godine
− iznos od 160,68 EUR sa kamatom od 10.12.2014. godine
− iznos od 162,23 EUR sa kamatom od 12.1.2015. godine
− iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 10.2.2015. godine
− iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 16.3.2015. godine
− iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 15.4.2015. godine
− iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 15.5.2015. godine
− iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 15.6.2015. godine
− iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 15.7.2015. godine
− iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 17.8.2015. godine
− iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 15.9.2015. godine
− iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 15.10.2015. godine
− iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 16.11.2015. godine
− iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 15.12.2015. godine
− iznos od 151,95 EUR sa kamatom od 15.1.2016. godine
− iznos od 216,87 EUR sa kamatom od 15.2.2016. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 17. lipnja 2005. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % polugodišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
III.Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
U svom podnesku od dana 17.srpnja 2023.godine tuženik navodi da je bespredmetno raspravljati o visini zahtjeva, ali da nema primjedbi na matematičku točnost izračuna vještaka. Tuženik smatra, sve kada bi tužbeni zahtjev i bio osnovan, a nije, da je za donošenje pravilne i zakonite odluke u sporu mjerodavan jedino izračun vještaka iz Tabele 1, po kojem bi preplata po kreditu, s osnove ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i o načinu promjene kamatne stope, koju bi tuženik eventualno neosnovano stekao, osporavajući pritom osnovanost bilo kakve preplate, mogla predstavljati samo razlika koja se dobije između stvarno plaćenog iznosa u kunama u skladu s provedenim otplatnim planom i anuiteta koji bi bili plaćeni po početnom otplatnom planu, uzimajući u obzir više i manje plaćene iznose, a koju preplatu je vještak utvrdio u ukupnom iznosu od 84.208,68 kn (Tabela 1 kolona 20), odnosno u ukupnom iznosu od 11.176,41 EUR (Tabela 3, kolona 7). Kako je ugovorni odnos jedinstvena cjelina, tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu banka vrati neosnovano stečeni iznos po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostranoj promjeni kamatnih stopa, treba sagledati kroz cijelo razdoblje otplate, dakle od dana plasiranja kredita pa sve do konverzije kredita ili konačne otplate kredita, a pri tom treba uvažavati i razdoblja kada je tužitelj plaćao anuitete u iznosima manjim od onih predviđenih početnim otplatnim planom, što je onda rezultiralo i negativnim razlikama. Dosljedno naprijed navedenome, predmet povrata da može biti samo ono što je tuženik eventualno neosnovano stekao, a to da jedino može biti iznos koji predstavlja razliku između iznosa kojeg je tužitelj trebao platiti po početnom otplatnom planu i iznosa kojeg je stvarno platio u skladu s primijenjenim/provedenim otplatnim planom, a koji iznos je vještak utvrdio u visini od 11.176,41 EUR (84.208,68 kn). Tuženik da glede negativnih razlika nije dužan postaviti nikakav zahtjev u smislu podnošenja protutužbe, isticanje prigovora prijeboja ili prigovora radi prebijanja, ili bilo što slično, jer da se ovdje radi o pravilnom tumačenju i primjeni instituta stjecanja bez osnova, u skladu s kojim tuženik nije dužan vratiti više nego što je eventualno neosnovano stekao, a što je od značaja za pravilno utvrđenje visine tražbine tužitelja. Dakle, tzv. negativne razlike da treba uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta. Isto tako, da su irelevantni za ovu pravnu stvar izračuni vještaka iz Tabele 4, 5, 6 i 7, u kojima je vještak računao navodnu razliku u priznatoj glavnici po konverziji, iz jednostavnog razloga što je sklopljenim sporazumom o konverziji kredita i na dan sklapanja sporazuma, suglasno utvrđeno da ostatak glavnice nakon konverzije iznosi 22.187,47 EUR, a kako je taj izračun napravljen sukladno odredbama ZID ZPK (NN 102/15), a tužitelj ne osporava valjanost sklopljenog sporazuma o konverziji kredita, to da je svaki drugi izračun nedospjele glavnice i razlika tih glavnica, potpuno irelevantan. Slijedom svih dosadašnjih navoda u ovom postupku, tuženik ustraje u prijedlogu da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan, a tužitelj obveže da tuženiku naknadi parnične troškove skupa sa zzk računajući od dana donošenja presude pa do isplate.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva zaključenog između stranaka dana 12.svibnja 2005.godine (broj 79406/05) i Dodatka br.1 tom ugovoru zaključenog između stanaka dana 8.ožujka 2016.godine sa cjelokupnom popratnom dokumentacijom i Sporazumom stranaka o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu od 2.ožujka 2016.godine; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.Split), kao i saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.
Stranke su popisale parnični trošak.
Glavni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, nije osnovan ni prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika u pogledu ovog zahtjeva tužitelja. Podredni tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan, prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika na podredni tužbeni zahtjev je osnovan u pogledu glavnice istaknute u ovom prigovoru.
Predmet ovog spora predstavlja zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu odnosno odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temeljnog ugovora o kreditu te zahtjev isplatu po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Valjalo je odlučiti i po prigovoru radi prebijanja istaknutog od strane tuženika u pogledu glavnog i podrednog zahtjeva tužitelja.
Među strankama nije sporno, a to je utvrđeno i pregledom dokumentacije priložene spisu, da je između stranaka dana 12.svibnja 2005.godine zaključen ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 79406/05, navedena namjena kredita je : otplata postojećeg kredita; tuženik odnosno prednik tuženika je kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 92.000,00 CHF obračunato po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita; utvrđena je početna kamatna stopa od 4,69% godišnje, promjenjiva, kredit je odobren na rok otplate od 180 mjeseci. Stranke su dana 8.ožujka 2016.godine zaključile Dodatak br.1. predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu sa tuženikovim izračunom konverzije iznosi 22.187,47 eura. Tužitelju je priznata preplata u iznosu od 22.722,31 kn, stranke su na dan 2.ožujka 2016.godine uredno zaključile Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dakle, preplata je određena sporazumom stranaka i odlučeno je da će se preplata priznata do konverzije kredita u navedenom iznosu (sada 3.015,77 eura) koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Dakle, za zaključiti je da je tužitelj djelomično obeštećen kod konverzije za period prije konverzije, a nakon provedene konverzije radi se o situaciji da više ne postoji, nakon toga, spornih situacija i da se potraživanje tužitelja za isplatu odnosi na preplatu tuženiku do konverzije.
Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, je li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrati iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, a istaknut je i prigovor radi prebijanja i na glavni i podredni tužbeni zahtjev.
Tužitelj u svom iskazu navodi da je u vrijeme podizanja predmetnog kredita bio zaposlenik društva Konzum, kao i danas. Kod iste banke da je još 2002. godine podigao stambeni kredit radi rješenja stambenog pitanja, isti da je bio vezan za valutu eur, navodi da je inače bio klijent iste banke i da se ne može sjetiti koliki je mjesečni iznos rate trebao plaćati po tom kreditu, taj kredit da je otplaćivao, a kako je bio klijent banke, to da mu je od strane banke ponuđeno da uzme novi kredit vezan za valutu švicarski franak, jer se radilo o povoljnijem kreditu odnosno povoljnijem proizvodu. To da je bilo u svibnju 2005. godine i navodi da je taj kredit podignut na iznos od 90.000 švicarskih franaka, protuvrijednosti u kunama, u to vrijeme da nije bilo nikakve sumnje u ovakvu vrstu kredita vezanu za valutu švicarski franak, to da je bio zaista povoljniji kredit vezano za, u konačnici manju mjesečnu ratu i na to da je uredno pristao i da nije bilo nikakvih pitanja niti dilema. Ranije da je od onog prvog kredita kupio stan u [adresa], GHG, u tom stanu da čitavo vrijeme živi i isključivo da se koristi za stanovanje njega i njegove obitelji. Navodi da je podigao ovaj predmetni kredit, da se ne može sjetiti kolika je bila početna rata, da je došlo do promjena vezano za porast tečaja švicarskog franka, da je došlo i do povećanja postotka kamate, vezano za postupanje banke, da ne zna kolika je bila maksimalna mjesečna rata, kredit da mu se ustezao sa plaće odnosno obveza plaćanja mjesečnih anuiteta, uredno da je servisirao kredit i kada se stvorila mogućnost konverzije kredita, tome da je pristupio jer je smatrao da nema drugog izbora, da je ovo u tom trenutku najbolje za njega. Kod konverzije kredita također da se radilo o izračunu same banke, obračunu konverzije, da nije imao mogućnost utjecaja na to nego da je to mogao prihvatiti ili ne prihvatiti, prilikom konverzije da mu je priznat iznos obeštećenja od cca 21.000,00 kn, da ne zna točno koliko mu je nakon konverzije rata kredita koji je sada vezan za EUR. Na posebno pitanje zamj. pun. tužitelja, tužitelj navodi da kod zaključenja temeljnog ugovora o kreditu 2005. godine nije bilo mogućnosti da pregovara sa bankom vezano za pojedine odredbe tog ugovora, da se radilo također o kreditu po principu uzmi ili ostavi. Nadalje, navodi da mu se čini da je kući primao neke obavijesti banke vezano za odluku banke o promjeni kamatne stope, da mu se čini da je to bilo na godišnjoj razini.
Na posebno pitanje pun. tuženika, tužitelj navodi da je kod zaključenja aneksa ugovoru 2016. godine dobio cjelokupni tekst na čitanje, da je on pročitao iz toga ono što ga je zanimalo, a da nije imao nikakvih pitanja za bankara odnosno banku.
Prvenstveno je, po pitanju zahtjeva na utvrđenje odredbi ugovora ništetnima, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na utvrđenje i isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.
U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.
Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
Naime, tuženik je i u ovom postupku ponovio svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).
Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača, a da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.
To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci ove presude, a bez obzira na Dodatak ugovoru o kreditu i konverziju.
Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ovaj sud je stava da predmetni ugovor o kreditu iz 2005.godine može opstati i pored ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke i valutne klauzule u CHF, jer iste nisu bile uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Radi navedenog je valjalo glavni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti i odlučiti kao u tč.I. izreke ove presude, a kako je sud odbio glavni zahtjev, to je i prigovor radi prebijanja istaknut u odgovoru na tužbu od strane tuženika vezano za glavni tužbeni zahtjev valjalo odbiti i odlučiti da ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja u iznosu od 425.487,87 kuna (sada 56.471,95 eura po fiksnom tečaju konverzije) sa zakonskim zateznim kamatama od 31.svibnja 2005.godine. Dakle, kada se odbija tužbeni zahtjev onda se u izreci presude odlučuje i o nepostojanju potraživanja tuženika istaknutog prigovorom radi prebijanja u odnosu na glavni tužbeni zahtjev.
Dakle, kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 4,69%, do konverzije. Dakle, ovaj zahtjev tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti te je valjalo obvezati tuženika da tužitelju vrati sve što je po ovom osnovu od tužitelja više primio, dakle, tužitelj bi imao pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a odnosno valjalo bi obvezati tuženika vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 4,69 %, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom.
Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je i ovaj zahtjev tužitelja na utvrđenje valjalo prihvatiti kao osnovan i odlučiti kao u izreci ove presude. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.
I temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi ništetnima predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Predmet konverzije i učinak iste nije se ni bavio ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu.
Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u chf i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita tužitelja od 4,69 %, do kamatne stope koja je utanačena Dodatkom ugovora kod konverzije od 6,69%. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine, odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije.
Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju navodi: Ugovor o kreditu sklopljen je dana 12.svibnja 2005. godine na iznos od 90.000,00 CHF, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,69% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 180 mjeseci. Anuitet prilikom ugovaranja da iznosi 698,68 CHF, a kredit je isplaćen dana 30.svibnja 2005.godine. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Dana 8.ožujka 2016.godine sklopljen je Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, navodi da iznos preostale glavnice za otplatu na dan 14.ožujka 2016.godine iznosi 22.187,47 EUR, a preplaćeni iznos utvrđen Sporazumom o preplati na dan 2.ožujka 2016.godine da iznosi 22.722,31 kn. Temeljem dokumentacije u spisu vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, Otplatni plan utvrdio da se u promatranom razdoblju kamatna stopa kretala kako slijedi:
- 4,69% godišnje do 10 veljače 2006.godine,
- 4,44% godišnje do 12.veljače 2007. godine,
- 5,00% godišnje do 12.siječnja 2009. godine,
- 5,70% godišnje do 10.prosinca 2009. godine,
- 6,20% godišnje do 10.siječnja 2011. godine,
- 5,99% godišnje do 12.rujna 2011. godine,
- 5,50% godišnje do 31.prosinca 2013. godine,
- 3,23% godišnje do dana provođenja konverzije. Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja da se mijenjao od 689,68 CHF početno do 755,26 CHF kao najveći iznos anuiteta. S obzirom na to da se anuitet sastoji od glavnice i kamate te se posljedično na promjenu kamatne stope mijenja iznos kamate u anuitetu, iznos glavnice u anuitetu i ukupni iznos anuitet. Prilikom promjene kamatne stope na više mijenja se cjelokupni anuitet na način da se uvećava iznos kamate za otplatu te umanjuje iznos glavnice (usporava se otplata glavnice) te se posljedično cijeli iznos anuiteta mijenja te je veći u odnosu na ukupni iznos prije promjene kamatne stope. S obzirom na navedeno te da posljedično na promjenu kamatne stope dolazi do promjene ukupnog anuiteta prilikom izračuna razlike koja nastaje zbog promjene kamatne stope vještak uzima razliku u visini anuiteta koji je korisnik stvarno plaćao u odnosu na anuitet koji je trebao platiti temeljem početno ugovorene kamatne stope. Vezano za obrazloženi nalaz sudskog vještaka, ista je sačinila usporedne otplatne planove, iskazujući anuitete obračunate sa stvarno primijenjenim kamatnim stopama, s anuitetima obračunanima primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu. Navodi da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije, tečaj CHF oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja korisnik je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vještak napominje da su ukupne razlike koje je korisnik plaćao više i niže od inicijalne vrijednosti anuiteta nastale posljedično na promjenu kamatne stope te tečaja. S obzirom na zadatak vještačenja sudski vještak daje izračun razlika po mjesecima i godinama u odnosu na obaveze na dan isplate kredita u Tabeli 1., u Tabeli 2. daje izračun iznosa preplata po predmetnom kreditu zbog rasta kamatne stope i tečaja te usporedni pregled manje plaćenog zbog nižeg tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u kunama te se u Tabeli 3. daje preračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije kn u EUR. Sudski vještak precizno i opsežno obrazlaže i način izračuna konverzije, dana 8.ožujka 2016.godine sklopljen je Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita. Vezano za precizan nalaz, sudski vještak daje potpuno i kvalitetno obrazloženo mišljenje te navodi da se pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj na štetu tužitelja:
-ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 12.094,78 eura od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 2.106,87 eura te zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 9.987,91 eura. Ukupan iznos manje plaćenog, posljedično na pad kamatne stope i tečaja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno da iznosi 913,36 eura, od kojeg iznosa je tužitelj manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 395,19 eura, te da je manje platio zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 523,17 eura. Sveukupan iznos koji je više plaćen (zbog više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, da iznosi 11.176,41 eura. Sudski vještak navodi i da je izračunom konverzije utvrđena glavnica u iznosu od 22.187,47 eura, pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjala kamatna stopa u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu, odnosno da je za cijelosti razdoblje otplate kredita vezanog uz valutu CHF u primjeni početni otplatni plan, te da je u primjeni tečaj korišten prilikom isplate kredita preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 14.ožujka 2016.godine da bi bila manja za 2.483,92 eura. Vještak navodi i da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene kamatne stope i tečaja, obračunate do dana 14.ožujka 2016.godine ukupno iznose 4.471,07 eura. Pod pretpostavkom da bi se vršio prijeboj zateznih kamata sa iznosom preplate priznate po konverziji, preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose da iznosi 1.487,97 eura.
Za navesti je da sud prihvaća u matematičkom smislu vještvo sudskog vještaka Ines Lozić u cijelosti, vještvo je stručno, logično i obrazloženo, valjalo je donijeti odluku temeljem stanja u spisu, svih izvedenih dokaza, primjenom vještva vezano za zahtjeve tužitelja i prigovore tuženika.
Za ponoviti je da je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka uredio svoj podredni tužbeni zahtjev, tako da potražuje isplatu na ime ukupne preplate u iznosu od 12.094,79 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama od izvršene uplate svakog preplaćenog mjesečnog iznosa do isplate.
Što se tiče eventualne zastare potraživanja, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:
-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).
Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.
Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 27.svibnja 2019.godine) neosnovan i za isplatu preplaćenog radi ništetnosti promjenjive kamatne stope neosnovan i za isplatu s naslova preplaćenog po osnovi promjene tečaja valute CHF. U oba slučaja primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova promjene kamatne stope od početno ugovorene i primjene valutne klauzule u CHF, sud drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 12.094,78 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije posebno pregovaralo, iste sud smatra nepoštenim jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo, u cijelosti, tužitelj nije u potpunosti obeštećen u ovom dijelu i da tuženik nije pravovremeno podnio prigovor radi prebijanja za iznos priznate preplate izračunom konverziji u pogledu čega su stranke sklopile citirani Sporazum, sud bi prihvatio podredni tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da tužitelju isplati iznos od 12.094,78 EUR. Međutim, u odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja koji se odnosi na podredni tužbeni zahtjev i traži da sud utvrdi postojanje njegovog potraživanja spram tužitelja u iznosu od 22.722,31 kn (sada 3.015,77 EUR po fiksnom tečaju konverzije). Za navesti je da je dakle, prema stavu ovog suda, vezano za dvije ništetne odredbe iz temeljnog ugovora, tužitelj kod konverzije djelomično obeštećen upravo za iznos od 3.015,77 EUR i stranke su Sporazumom to utanačile kao i način povrata ovog iznosa, nije sporno da je ovaj iznos vraćen tužitelju odnosno da mu je umanjena otplatna rata u periodu nakon konverzije, do iscrpljenja ovog iznosa priznate preplate od 3.015,77 EUR. Pitanje je, vezano za prigovor radi prebijanja, procesno pravni prigovor kojim tuženik osporava samostalno postojanje tražbine tužitelja iz podrednog tužbenog zahtjeva smatrajući da postoji i njegova tražbina prema tužitelju te traži od suda da izvrši prijeboj tih tražbina, je li taj prigovor tuženika osnovan. Ovaj sud drži da jest, da je ovaj prigovor radi prebijanja podnesen pravovremeno i da je osnovan. Dakle, iznos utvrđene preplate do konverzije od 12.094,78 EUR valjalo je umanjiti odnosno prebiti sa iznosom utvrđene preplate u trenutku konverzije od 3.015,77 EUR. Posebno je pitanje na koji način će se donijeti odluka u izreci ove presude, nakon što se ove tražbine prebiju i na koji će se način izvršiti uračunavanje ovog manjeg iznosa kojeg valjalo odbiti od iznosa od 12.094,78 EUR koji bi sud dosudio tužitelju da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Ovaj sud drži da je glavnicu od 12.094,78 EUR koja pripada tužitelju valjalo umanjiti za iznos od 3.015,77 EUR i na taj način se došlo do ukupnog iznosa od 9.079,01 EUR za koji je valjalo obvezati tuženika da isplati tužitelju, nakon prebijanja.
Sud je smatrao da ovaj iznos od priznate i vraćene preplate tužitelju u iznosu od 3.015,77 EUR prilikom konverzije kredita, valja umanjiti od iznosa koji na ime preplate pripadaju tužitelju, dakle, od početne i prve utvrđene mjesečne preplate od 3,66 EUR pa nadalje, dok se ne iscrpi ukupno priznata preplata od 3.015,77 EUR. Dakle, tom priznatom preplatom tuženika valjalo je "zatvoriti" najranije plaćene iznose preplate, tako da je sud stava da je ovim iznosom tužitelj obeštećen od prvog iznosa preplate pa do uključivo iznosa od 205,93 EUR (kamata od 5.srpnja 2011.godine), a da je slijedeći iznos preplate od 246,15 EUR djelomično plaćen iznosom od 10,78 EUR i da je preostao za plaćanje iznos od 235,37 EUR sa kamatom od 16.kolovoza 2011.godine kao i daljnji iznosi. Dakle, radi navedenog tuženik treba tužitelju do punog obeštećenja temeljem ništetnih odredbi (a tužitelj je samo djelomično obeštećen kod konverzije za iznos od 3.015,77 EUR) platiti iznos od ukupno 9.079,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od uplate svakog iznosa preplate odnosno mjesečne rate do isplate, dok je za plaćene mjesečne obroke dužan platiti zakonske zatezne kamate od dospijeća pa do dana konverzije – 8.ožujka 2016.godine, dakle, za više zatraženi iznos i više zatražene kamate zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan.
Na dosuđene iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od plaćanja tih iznosa do isplate, odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate do isplate, a na plaćene obroke preplate kod konverzije kamate mu pripadaju od stjecanja preplate do dana konverzije – 8.ožujka 2016.godine kada su mu ovi obroci priznati odnosno plaćeni.
Sud isplatu ovog iznosa od ukupno 9.079,01 EUR drži, pored već priznate preplate od 3.015,77 EUR, punim obeštećenjem tužitelja, pored provedene konverzije po pozitivnom propisu, nakon provedene konverzije više nema neravnoteže u pravima i obveza stranaka, po temeljnom Ugovoru i Dodatku istom.
Nadalje, što se tiče tzv.negativnih razlika koje je sudski vještak izračunao i iskazao u svom vještvu, za slučaj drugačijeg stava viših sudova, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da ponovno u tom dijelu tuženik nije u ovom postupku postavio protutužbeni zahtjev, prigovor radi prebijanja, ne radi se uopće o razlikama za iste mjesece, jer se tzv.pozitivne razlike i tzv.negativne razlike uzajamno u mjesecu isključuju, nije moguće da u istom mjesecu postoje obje vrste razlika, kako sud raspravlja i odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, vezano i za iznos i za mjesece preplate po zahtjevu, a takvog zahtjeva tuženika na ime negativnih razlika nema i nije postavljen, to od mjesečnih iznosa u kojima postoji pretplata tužitelja spram tuženika, zaista ne treba odbijati negativne razlike, bez zahtjeva tuženika i za mjesece za koje tužbeni zahtjev uopće nije postavljen. Tuženik nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenoj i valjanoj ugovornoj odredbi, nikako ništetnoj ugovornoj odredbi, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovorne odredbe koju tuženik za sebe drži poštenom i valjanom. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost predmetne odredbe, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetna ugovorna odredba za tuženika predstavlja valjanu odredbu, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od tužitelja kao potrošača, dakle, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama, nije trebalo ni tzv. pozitivne razlike umanjiti kod dosuđenja tužitelju za ove tzv.negativne razlike.
Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.3. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), tužitelju je obistinjen cjelokupan trošak koji je imao i koji je bio potreban za vođenje postupka budući nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu nastali posebni troškovi. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura; sastava tri obrazložena podneska od 9.ožujka 2021.godine, 6.rujna 2022.godine i 11.svibnja 2023.godine u iznosu od po 200,00 eura; zastupanja na ročištima održanim dana 16.ožujka 2023.godine, 17.siječnja 2024.godine i 24.rujna 2024.godine u iznosu od po 200,00 eura; pristupa na odgođeno ročište od dana 11.studenog 2022.godine u iznosu od 50,00 eura (25%); 25% PDV-a u iznosu od 362,50 eura i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura; što ukupno zbrojeno daje iznos od 2.212,50 eura koliko je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora. Tužitelj nije dokazao da je već ranije platio pristojbu tužbe, uplatnica (list 15) nije uplata tužitelja i ne odnosi se na ovaj predmet). Tužitelju daljnji trošak nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka.
U Splitu, 3. siječnja 2025. godine
S U D A C
Julijana Ponoš
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
