Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Trg Ljudevita Posavskog 5
44000 Sisak
Poslovni broj: P-176/2023-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Sisku, po sucu tog suda Vedranu Medakoviću, u pravnoj stvari tužitelja GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Milenku Jakšić i Vanji Jakšić, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, protiv tuženika Raiffeisenbank d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku iz OD Mađarić & Lui, iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave na ročištu 21. studenog 2024., na ročištu za objavu presude 3. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.679,54 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 31. listopada 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom na iznos od:
- 3,37 EUR od 31.10.2008. god. do isplate,
- 4,44 EUR od 31.12.2008. god. do isplate,
- 5,22 EUR od 31.01.2009. god. do isplate,
- 5,57 EUR od 28.02.2009. god. do isplate,
- 4,60 EUR od 31.03.2009. god. do isplate,
- 4,79 EUR od 30.04.2009. god. do isplate,
- 3,31 EUR od 31.05.2009. god. do isplate,
- 2,23 EUR od 30.06.2009. god. do isplate,
- 2,52 EUR od 31.07.2009. god. do isplate,
- 3,09 EUR od 31.08.2009. god. do isplate,
- 3,04 EUR od 30.09.2009. god. do isplate,
- 2,46 EUR od 31.10.2009. god. do isplate,
- 3,55 EUR od 30.11.2009. god. do isplate,
- 4,42 EUR od 31.12.2009. god. do isplate,
- 5,65 EUR od 31.01.2010. god. do isplate,
- 5,37 EUR od 28.02.2010. god. do isplate,
- 7,05 EUR od 31.03.2010. god. do isplate,
- 6,73 EUR od 30.04.2010. god. do isplate,
- 7,35 EUR od 31.05.2010. god. do isplate,
- 12,73 EUR od 30.06.2010. god. do isplate,
- 11,62 EUR od 31.07.2010. god. do isplate,
- 15,00 EUR od 31.08.2010. god. do isplate,
- 13,83 EUR od 30.09.2010. god. do isplate,
- 11,95 EUR od 31.10.2010. god. do isplate,
- 15,92 EUR od 30.11.2010. god. do isplate,
- 20,96 EUR od 31.12.2010. god. do isplate,
- 17,39 EUR od 31.01.2011. god. do isplate,
- 18,64 EUR od 28.02.2011. god. do isplate,
- 17,05 EUR od 31.03.2011. god. do isplate,
- 17,34 EUR od 30.04.2011. god. do isplate,
- 24,10 EUR od 31.05.2011. god. do isplate,
- 24,75 EUR od 30.06.2011. god. do isplate,
- 30,40 EUR od 31.07.2011. god. do isplate,
- 27,50 EUR od 31.08.2011. god. do isplate,
- 24,33 EUR od 30.09.2011. god. do isplate,
- 23,98 EUR od 31.10.2011. god. do isplate,
- 23,74 EUR od 30.11.2011. god. do isplate,
- 25,26 EUR od 31.12.2011. god. do isplate,
- 26,58 EUR od 31.01.2012. god. do isplate,
- 26,75 EUR od 29.02.2012. god. do isplate,
- 25,84 EUR od 31.03.2012. god. do isplate,
- 26,46 EUR od 30.04.2012. god. do isplate,
- 26,88 EUR od 31.05.2012. god. do isplate,
- 26,17 EUR od 30.06.2012. god. do isplate,
- 26,35 EUR od 31.07.2012. god. do isplate,
- 25,82 EUR od 31.08.2012. god. do isplate,
- 24,67 EUR od 30.09.2012. god. do isplate,
- 25,90 EUR od 31.10.2012. god. do isplate,
- 26,49 EUR od 30.11.2012. god. do isplate,
- 26,07 EUR od 31.12.2012. god. do isplate,
- 23,76 EUR od 31.01.2013. god. do isplate,
- 25,73 EUR od 28.02.2013. god. do isplate,
- 25,90 EUR od 31.03.2013. god. do isplate,
- 25,13 EUR od 30.04.2013. god. do isplate,
- 22,73 EUR od 31.05.2013. god. do isplate,
- 22,67 EUR od 30.06.2013. god. do isplate,
- 23,26 EUR od 31.07.2013. god. do isplate,
- 24,20 EUR od 31.08.2013. god. do isplate,
- 25,51 EUR od 30.09.2013. god. do isplate,
- 24,84 EUR od 31.10.2013. god. do isplate,
- 25,31 EUR od 30.11.2013. god. do isplate,
- 25,85 EUR od 31.12.2013. god. do isplate,
- 22,92 EUR od 31.01.2014. god. do isplate,
- 23,54 EUR od 28.02.2014. god. do isplate,
- 23,33 EUR od 31.03.2014. god. do isplate,
- 22,65 EUR od 30.04.2014. god. do isplate,
- 22,43 EUR od 31.05.2014. god. do isplate,
- 22,53 EUR od 30.06.2014. god. do isplate,
- 23,31 EUR od 31.07.2014. god. do isplate,
- 23,96 EUR od 31.08.2014. god. do isplate,
- 23,83 EUR od 30.09.2014. god. do isplate,
- 24,40 EUR od 31.10.2014. god. do isplate,
- 24,78 EUR od 30.11.2014. god. do isplate,
- 24,56 EUR od 31.12.2014. god. do isplate,
- 38,58 EUR od 31.01.2015. god. do isplate,
- 36,48 EUR od 28.02.2015. god. do isplate,
- 37,89 EUR od 31.03.2015. god. do isplate,
- 36,80 EUR od 30.04.2015. god. do isplate,
- 38,29 EUR od 31.05.2015. god. do isplate,
- 37,72 EUR od 30.06.2015. god. do isplate,
- 35,34 EUR od 31.07.2015. god. do isplate,
- 32,84 EUR od 31.08.2015. god. do isplate,
- 33,25 EUR od 30.09.2015. god. do isplate.
II/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja GK kojim potražuje od tuženika isplatu iznosa od 0,18 eura ( razlike 1.679,54 eura dosuđenog točkom I/ izreke presude i ukupno zatraženog iznosa od 1.679,72 eura ) zajedno sa zateznom zakonskom kamatom tekućom na iznose:
- 0,06 EUR od 31.08.2006. god. do isplate
- 0,12 EUR od 30.09.2006. god. do isplate.
III/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank d.d. usmjeren na postojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja, istaknutog u visini od 281,11 EUR.
IV/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.675,00 eura sa zateznom kamatom od 3. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a gdje referentnu stopu čini kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke ( čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a), u roku od 15 dana.
i
r i j e š i o j e
I/ Dopušta se kao svrsishodna preinaka tužbe tužitelja GK sadržana u podnesku od 4. studenoga 2024..
Obrazloženje
1. U tužbi dostavljenoj **.**.2023. OK ( u daljnjem tekstu: tužitelj) u bitnome navodi da je ugovorom o kreditu broj: 158-50-3567880 od sklopljenim u [adresa] 17. srpnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i kao tuženika, tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća kredita i rokom otplate od 300 mjeseci. Navedeni ugovor je izmijenjen Dodatkom temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 25. siječnja 2016. kojim je učinjena tzv. konverzija kredita na način da je utvrđena glavnica u valuti euro koja je na dan 30. rujna 2015. iznosila 10.788,87 EUR. Tužitelj ukazuje na ništetnost prvotne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer prije i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. O ništetnosti navedene ugovorne odredbe već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, kao i presudom i rješenjem Vrhovnog suda u Republici Hrvatskoj, posl. br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom po izvanrednoj reviziji broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. odlučio kako sama činjenica da su stranke izvršile konverziju ujedno ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, pa imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava koja im pripadaju. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je, do dana sklapanja Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojom je ugovorila valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Stoga tužitelj prvotnom tužbom postavlja tužbeni zahtjev kojim traži kondemnatornu isplatu 1.576,33 eur/11.876,89 kn prema pojedinačnim mjesečnim iznosima dospjelim od kolovoza 2006. do rujna 2015. te trošak parničnog postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 6. 10. 2023. opširno i detaljno pojašnjava razloge temeljem kojih u cijelosti osporava istaknuti zahtjev u pogledu pravne osnove, kao i visine. Ne spori činjenicu sklapanja ugovora o kreditu te dodatka istome. Smatra nespornim da je tužitelj slobodnom voljom sklopio ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja uručeni i opći akti kreditora te se potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tuženik ističe i prigovor zastare. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti valutne klauzule tuženik ukazuje kako je zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Osim navedenog tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. U odnosu na provedenu konverziju tuženik ističe kako su njenim provođenjem otklonjene sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. O dosegu konverzije je odlučivao i VSRH u postupku broj Gos 1/2019 te je zauzeo shvaćanje da sporazum o konverziji ima pravne učinke te je valjan u slučaju kada su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se VSRH i u odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. kojom je naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
3. Podneskom od 4. studenoga 2024. tužitelj je nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, specificirao tužbeni zahtjev zahtjeve za isplatom po osnovu valutne klauzule na način da potražuje isplatu 1.679,72 eura sa kamatom.
4. Navedeno postupanje u procesnoj osnovi čini preinaku u smislu čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22 i 155/23;; - u daljnjem tekstu: ZPP) do koje dolazi nakon zaključenja prethodnog postupka te u trenutku u kojem tužitelj po provođenju dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem stječe saznanje o visini potraživanja. Stoga je riječ o postupanju koje je dopušteno ( čl. 190. st. 2. ZPP) i svrsishodno radi rješavanja konačnog odnosa između stranaka.
5. Nadalje, u odnosu na takva postupanja Vrhovni sud RH je na sastanku predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova te Građanskog odjela VSRH održanom 26. studenog 2021. donio zaključak broj Su IV-162/2021 koji glasi:
..U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.."
6. Stoga je uzimajući u obzir navedeno stajalište VSRH-a, kao i činjenicu da je riječ o postupanju koje je svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka, ovaj sud dopustio preinaku sadržanu u podnesku od 4. studenog 2024. te je o istome odlučeno izrekom rješenja sadržanoj u predmetnoj presudi i rješenju ( točka I/ izreke rješenja).
7. Na pripremnom ročištu tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja, koji je potom specificirao na ročištu 21. studenog 2024., tako da je naveo kako u prijeboj predlaže staviti iznos od 282,11 Eur, od čega se 58,20 Eura odnosi na negativne tečajne razlike, a iznos od 223,91 Eura na iznos koji je tužitelju priznat dodatkom o konverziji.
8. Tužitelj je u odnosu na prigovor radi prijeboja istaknuo protivljenje te prigovor zastare.
U odnosu na dokazni postupak
9. U tijeku dokaznog postupka prvostupanjski sud je pročitao i izvršio uvid u provedene dokaze i to tužbu sa ugovorom o kreditu broj 158-50-3567880 od 13. srpnja 2006., dodatak ugovoru o kreditu od 25. veljače 2016., otplatna tablica, otplatni plan, kontrolni ispis unosa, informativni izračun efektivne kamatne stope tuženika (str. 1-47 spisa) odgovor na tužbu sa zahtjevom za kredit i dodatkom ugovora od 25. veljače 2016. (str. 51 - 61 spisa), podnesak tuženika od 13. lipnja 2024. sa sudskom praskom (str. 65-84 spisa), podnesak tuženika od 2. srpnja 2024. sa kontrolnim ispisom, otplatnim planom i prijepisom knjigovodstvene kartice te realiziranim otplatnim planom ( str. 93-120 spisa) proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po imenovanom vještaku Vlatku Panjkoviću koji je dostavio pismeni nalaz i mišljenje 29. listopada 2024. (str. 121-130 spisa) a koji je i usmeno iznesen na ročištu za glavnu raspravu 21. studenog 2024., te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku.
10. Saslušan u svojstvu stranke u postupku tužitelj je u bitnome naveo da se 2006. odlučio za adaptaciju obiteljske kuće na adresi u [adresa], gdje je živio sa roditeljima. Obratio se banci tuženika čiji je bio klijent. Sjeća se da je pitao može li dobiti kredit u kunama, ali mu je rečeno da postoje samo opcije gdje je glavnica vezana u euro ili uz CHF. Opcija uz euro je vodila do više mjesečne rate te je bilo upitno da li bi za takav kredit uopće bio kreditno sposoban. Stoga, kada mu je predočena mjesečna rata odlučio se za kredit u švicarcima pri čemu mu je bila bitna visina te rate i da ga može otplaćivati. Nitko od djelatnika ga nije upozorio da bi ugovaranje valutne klauzule bilo rizično i da bi dovelo do onoga do čega je u konačnici došlo, a to je rast anuiteta. Odlučio se za niži anuitet, misli 400-injak kuna, a rata je rasla gotovo za 100%, što mu je bilo financijsko opterećenje. Dvije ponude konverzije od banke je odbio, a zatim pristao na treću ponudu banke, pri čemu se sjeća da mu je u izračunu prikazano da je 2015. tj. gotovo 10 godina po otplati kredita imao glavnicu neotplaćenu u višem iznosu od one koju je dobio. Ugovor mu je dan na potpis na unaprijed formuliranom obrascu. Kredit je iskorišten za adaptaciju obiteljske kuće roditelja na adresi [adresa], te je riječ o nekretnini koja je i danas u vlasništvu roditelja i koja nije nikada korištena za komercijalne svrhe. Tuženik mu nije uplatio iznos od 223,91 eur, a shvatio je da je taj iznos po konverziji on dugovao banci jer nije ustanovljena preplata. U vrijeme zaključenja ugovora nije razumio promjene srednjeg tečaja banke i kamatne stope. Nije bio svjestan da bi se mjesečni anuitet trebao mijenjati temeljem ugovora. Nije znao niti shvatio da bi mogao utjecati na ugovorne odredbe i mijenjati ih. Nije pročitao dodatak o konverziji i ne može tvrditi da ga u cijelosti razumije, ali zna da mu je sa njome umanjena glavnica što je za njega bilo povoljnije.
11.Iskazu tužitelja sud je priklonio vjeru nalazeći kako iz istoga jasno proizlazi da je u konkretnom slučaju nastupao kao potrošač sklapajući ugovor za osobne potrebe i rješavanja stambenog pitanja. Iz iskaza je osim toga razvidno da tužitelj kao potrošač nije bio upoznat sa pojmom i značenjem ugovornih odredbi valutnoj klauzuli, nije upozoren na rizičnost takvog ugovoranja, a ugovor je sklopljen u formi standardnog ugovora na obrascu sačinjenom od strane tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati.
12.Kako je odluka o visini postavljenog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju ovisila o stručnom financijsko-knjigovodstvenom znanju predmetne materije, sud je u ranijem tijeku postupka temeljem dokaznog prijedloga tužitelja odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Vlatku Panjkoviću, koji je dostavio nalaz i mišljenje ( str. 121-130 spisa ). Imenovani vještak je pri tome na razumljiv i stručan način pojasnio sve segmente sklapanja osnovanog ugovora o kreditu kao i same konverzije odnosno dodatka ugovora od 25. 2. 2016. , pa je u tom smislu u odnosu na osnovni ugovor ukazo da su stranke 13. 7. 2006. sklopile ugovor kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorena je redovna kamatna stopa od 4,95 % godišnje, koja je tijekom postojanje obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Ugovoreni rok otplate kredita iznosi 300 mjeseci. Anuiteti su dospijevali na naplatu uzastopno mjesečno, zadnjeg dana u mjesecu.
13. Osnovni zadatak vještačenja po zahtjevu tužitelja se odnosi na izračun pozitivne razlike više plaćenih anuiteta s naslova promjene tečaja CHF važećeg na dane uplate pojedinih anuiteta u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita. Vještak je takav izračun prikazao u prikazano u tabeli koja je sastavni dio nalaza i mišljenja, te razlika po toj osnovi iznosi 12.655,86 kuna, odnosno 1.679,72 eura.
14.Kao drugo, vještak se očitovao i na izračun razlike neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF u prvotno ugovorenim uvjetima te neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije. U tom smislu je ukazano da razlika u glavnicama konvertiranog EUR kredita i CHF kredita po početno ugovorenim uvjetima iznosi 8.698,64 kuna, odnosno uz fiksni tečaj konverzije od 7,53450, iznosi 1.154,51 eura.
15.Kao treće, vještak se izričito očitovao na sporno pitanje predstavlja li provedena konverzija u matematičkom smislu potpuno obeštećenje tužitelja pod pretpostavkom ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. U tom pogledu vještak je uzeo u obzir posljedice nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i razlike u izračunu nedospjele glavnice na dan konverzije, zaključujući da provedena konverzija u matematičko smislu ne predstavlja potpuno obeštećenje tužitelja.
16.Osim navedena tri segmenta ( izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF, razlike neotplaćene glavnice na dan konverzije te pitanja potpunog obeštećenja u sklopu konverzije ) vještak se osvrnuo i na tzv. negativne razlike te ukazao da razlika manje plaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF važećeg na dane plaćanja u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita, ukupno u razdoblju otplate kredita do konverzije iznosi – 438,51 kuna, odnosno – 58,20 eura.
17.Imenovani vještak je nalaz i mišljenje iznio i usmeno na ročištu za glavnu raspravu 21. studenog 2024., kojom prigodom je ostao kod iznesenog pismenog nalaza i mišljenja, navodeći kako je u konkretnom slučaju analizirao dostupnu dokumentaciju i pružio izračun utemeljen na pretpostavci da je ugovaranje valutne klauzule u CHF bilo nepošteno i gdje pozitivne razlike (periodi u kojima je tužitelj plaćao više od početnih uvjeta) iznose 1.679,72 eura. Osim toga se morao osvrnuti i na činjenicu provođenja konverzije u sklopu čega je utvrdio kako je ona zakonita i provedena u skladu sa Zakonom o potrošačko kreditiranju. Osim toga, vještak ukazuje da je korišteni standardni izračun u postupku, različit od izračuna koji je korišten u sklopu konverzije gdje je zapravo jedan kreditni proizvod zamijenjen drugim. Stoga je po zadatku suda izračunao i koliko bi iznosila neotplaćena glavnica kredita na dan 30. rujna 2015., pod uvjetom da kredit nije konvertiran, a da je tužitelj u sudskom postupku utužio potraživanje pod pretpostavkama nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, pa je u sklopu tog izračuna utvrdio da bi neotplaćena glavnica za tužitelja bila povoljnija odnosno niža i to za 1.154,51 eura. Kada se taj iznos uzme u obzir sa utvrđenom pozitivnom razlikom dolazimo do zaključka da tužitelj konverzijom nije u potpunosti obeštećen u matematičkom smislu. Vještak ukazuje da bi se od ta dva iznosa mogao matematički oduzeti iznos preplate, ali koja u konkretnom slučaju konverzijom nije utvrđena već je utvrđeno postojanje manjka ili dugovanja od 223,91 EUR, koji pretpostavlja da je tužitelj morao platiti banci. Stoga zaključuje da u konkretnom slučaju tužitelj nije obeštećen konverzijom.
18.Nalazu i mišljenju vještakinje Vlatka Panjkovića, kako pismeno tako i usmeno iskazanom, ovaj prvostupanjski sud je priklonio vjeru u cijelosti budući da je vještak na jasan, stručan, prihvatljiv, logičan i razumljiv način pojasnio metodologiju primjene i sam način izračuna konkretnog potraživanja po utuženoj osnovi. Vještak se pri tome očitovao i na sve prigovore tuženika u pogledu tzv. negativne razlike kao i pitanja preplate odnosno viška utvrđenog konverzijom. Vještak se osim toga detaljno i razumljivo osvrnuo na provedenu konverziju te ukazao na razloge i zaključak da tužitelj provedenom konverzijom nije obeštećen u pogledu potraživanja koje je predmetom ovog postupka.
U odnosu na primjenu materijalnog prava
19.Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), ), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) te sadašnjoj odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023.), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
20.Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
21.Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2023;dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. ZOO-a propisano kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
22.Odredbom čl. 7. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.
23.Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka).
24.Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
25.Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
26.Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka je propisano da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
27.Odredbom čl. 1111. ZOO-a je propisano (1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. (2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
Općenito u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja i prigovore tuženika
28.Predmet postupka u konkretnom postupku predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim, nakon što u navodima tužbe ukazuje na postojanje djelomične ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF, postavlja zahtjev za isplatom novčanog iznosa po toj osnovi.
29.U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev te prigovore tuženika, utvrđeno je, te nije sporno, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 13. srpnja 2006. ugovor o kreditu ( ovjeren kod javnog bilježnika 17. srpnja 2006.) u visini od 21.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja od 300 mjeseci.
30.Nadalje, nije sporno da je u ugovoru ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,95% ( čl. 2. Ugovora ) i koja je tijekom otplate kredita povišena od strane tuženika.
31.Odredba čl. 7. st. 1. Ugovora sadrži ugovorenu valutnu klauzulu obzirom da je navedeno korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju kreditora važećim za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.
32.Nadalje, nije sporno da su stranke provele konverziju ugovora sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015; u nastavku: ZID ZPK/15), a tako što su 25. 2. 2016. potpisale dodatak ugovoru o kreditu pri čemu je sam kreditni aranžman konvertiran na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U sklopu provedene konverzije je utvrđena nova visina neotplaćene glavnice u eurima na dan 30. 9. 2015..
33.Stoga je za predmet postupka odlučujuće utvrđenje da li je takvo postupanje tuženika, glede ugovaranja i primjene valutne klauzule u CHF bilo dopušteno i zakonito ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužitelja na isplatu utuženih novčanih iznosa. Također, kako nije sporno da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ugovora o kreditu, to je od utjecaja na tužbeni zahtjev za isplatom odgovor na pitanje da li tužitelj ( u slučaju da su ugovorne odredbe valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično ništetne ) ostvaruje pravo na isplatu u slučaju kada je provedena konverzija osnovnog ugovora. Uz navedeno, potrebno se osvrnuti na istaknute prigovore tuženika koji uključuju prigovor zastare i prijeboja te utvrditi osnovanost ili neosnovanost istih. S obzirom na značaj svakog od iznesenih spornih pitanja ista će se pojasniti zasebno. Posebno u odnosu na nepoštenost ugovaranja valutne klauzule u CHF
34.Tužitelj u navodima tužbe kao i naknadno u tijeku postupka iznosi stajalište uslijed kojega pronalazi da su ugovorne odredbe u prvotnom ugovoru o kreditu, koje su se odnosile na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, nepoštene i posljedično ništetne, čime predstavljaju osnovu za vraćanjem onoga što je tuženik kao banka primila temeljem takvih ugovornih odredbi.
35.U tom smislu valja primijetiti da su stranke predmetni ugovor o kreditu sklopile 2006., što znači da se kao materijalno pravni propisi primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) te kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023. ).
36.Predmetne odredbe su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.
37.Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. . Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.
38.Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.
39.U takvoj pravnoj situaciji nacionalno pravo je dužno primjenjivati odredbe ZZP-a koji je bio na snazi u trenutku kada su stranke zaključile ugovor o kreditu, a koji je u nacionalno zakonodavstvo prenio odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dok je tumačenje pojmova i samih odredaba ZZP-a u dosegu sudova RH.
40.Nacionalni sudovi pri tome imaju otvorenu mogućnost tumačiti mjerodavne odredbe ZZP-a autonomno ili uz pomoć prakse Europskog suda koja je razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti.
41.Dakle, praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije.
42.U tom smislu i Ustavni sud Republike Hrvatske iznosi stajalište da se u sklopu kolektivne tužbe i zaštite koja je potrošačima pružena tim putem raspravljalo pitanje koje je provedeno tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora ( USRH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 16. obrazloženja).
43.Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 FK i CK, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 G od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 NK i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 O i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;
44.Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti i u slučaju kada se potrošač nije pozvao na takvu zaštitu, što je proizlazi iz presude suda u predmetu C-243/08, Pannon GSM od 4. lipnja 2009., ECLI:EU:C:2009:350, t. 32. Takvo stajalište je osim toga u skladu sa nacionalnim odredbama Zakon o obveznim odnosima ( čl. 327. st. 1. ZOO- a ) koje također propisuju obvezu suda da na ništetnost pazi po službenoj dužnosti.
45.Nadalje, za predmet spora je od utjecaja i činjenica da je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje same valutne klauzule te ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kako je predmet postupka u skladu sa dispozicijom tužitelja ograničen na potraživanje po osnovi ugovaranja valutne klauzule u CHF ( ne i promjenjive kamatne stope ) to valja ukazati kako je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su banke ( između kojih i tuženica ) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP).
46.Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.
47.Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).
48.Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice konkretnog postupka ( obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to s jedne strane nesporna činjenica da je u ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF te činjenice prema kojoj je ugovor sklopljen u obliku koji je unaprijed formuliran od strane banke tj. tuženika na način da je u sebi sadržavao valutnu klauzulu u CHF ( čl. 7. Ugovora ).
49.U postupku je sporno da li se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo obzirom da tužitelj u navodima tužbe ističe kako nije upozoren na rizičnost ugovaranja, dok tuženik tvrdi suprotno i ističe da je tužitelj bio informiran od svim posljedicama takvog ugovaranja.
50.Teret dokazivanja takve činjenice je u konkretnom slučaju na banci, a na što također ukazuje odluka Ustavnog suda RH U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., kojom se u toč. 26. obrazloženja navodi:
.."Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od **.**.2009. F S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.)…"
51.U odnosu na pojedinačno pregovaranje ovaj sud ukazuje da odredba čl. 81. st. 2. ZZP-a koji je vrijedio u trenutku kada su stranke sklapale ugovor o kreditu, sadrži presumciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
52.U ovom postupku tuženik nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o konkretnim odredbama ugovora, dok je tužitelj iskazom jasno ukazao kako od strane djelatnika tuženika nije bio informiran o rizicima takvog ugovaranja.
53.Također, tuženik je odredbu o valutnoj klauzuli sadržao u čl. 7. ugovora, na formuliranom standardnom ugovoru, pri čemu tužitelj nije mogao niti imao mogućnosti utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu.
54.Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Tuženik je pri tome raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.
55.Nadalje, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer omogućuje jednoj ugovornoj strani ( u ovom slučaju banki tj. tuženiku) da stekne korist iz okolnosti koje su unaprijed ugovorene a koje dovode do promjene mjesečnih anuiteta u budućnosti.
56. Jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja predstavlja odredivost cijene, prema kojoj cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva. Kada tužitelj sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena osim ugovorenim kamatama ( koje su promjenjive ) i tečajem CHF u odnosu prema kunama. Tužitelju se prezentira i dostavlja otplatni plan upravo prema takvim početnim uvjetima, u ugovoru navodi da se "…kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima… " – čl. 7. Ugovora, pa ga se na taj način dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata vršiti barem okvirno prema ugovorenim i predočenim uvjetima.
57.Međutim, upravo ugovaranje valutne klauzule u CHF te naknadni rast tečaja, dovode do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužitelj ne može biti niti približno siguran koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu, a koje stanje nesigurnosti i neodređenosti zasigurno dovodi do znatne neravnoteže u odnosima stranaka, a što predstavlja pretpostavku nepoštenog ugovaranja.
58.U odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ne pronalazi da bi odredbe o i valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju bile jasne, uočljive i razumljive, koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržanog u odredbama čl.
4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te točki 20 uvodne izjave, koja pripisuje da: "…budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije…". Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba obzirom da odredba čl. 5. st. 1. Direktive propisuje kako u slučaju ugovora u kojim se potrošaču sve ili određene odredbe nude napismeno, iste uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Zahtjev transparentnost kao pojam nužno nameće jezičnu i formalnu konotaciju odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 AK od 23. travnja 2015 , t. 50.).
59.Stoga zahtjev transparentnosti na jezično gramatičkoj razini znači i da odredbe ugovora ne smiju biti strukturirane tako da su unesene u različite odredbe ugovora ako bi se time ograničilo ili utjecalo na razumijevanje ukupnosti značenja određenog pojma, dok u širem smislu obuhvaćaju informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz takvog ugovaranja za njega mogu proizaći ( u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 O i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.45., presuda suda C- 26/13., C i TK od 30. travnja 2014., ECLI:EU:C:2014:282, t. 75.,), što u odnosu na konkretni predmet spora znači da je tuženik bio obvezan tužitelju prilikom sklapanja ugovora ukazati ne samo na jezično i semantičko značenje pojma valutne klauzule, već i ekonomske posljedice značenja tih pojmova i učinke do kojih isti mogu dovesti.
60.U konkretnom postupku nije utvrđeno da bi tuženik to učinio, poglavito obzirom da je unaprijed formulirao nepoštene odredbe u standardnom ugovoru, bez da je potrošača upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.
61.Stoga je na temelju provedenog dokaznog postupka, savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, zaključak ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u osnovnom ugovoru nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, pa je provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da on može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotno ugovorenog tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan. Posljedica ništetnosti je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), pa kako su sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača takve odredbe ništetne, a sukladno Direktivi o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nepoštene odredbe trebaju biti "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule a riječ je o imovini tužitelja koju je tuženica primila temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a).
Posebno u odnosu na provedenu konverziju
62.U odnosu konverziju provedenu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15; u daljnjem tekstu: ZIDZPK ) ovaj prvostupanjski sud prije svega ističe kako sama činjenica provođenja konverzije ne bi smjela a priori isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.
63.Nacionalna sudska praksa u odnosu na takvo sporno pitanje nije bila jedinstvena niti ujednačena, slijedom čega se ovim putem iznose stajališta koje po stavu ovog suda potvrđuju pravilnost iznesenog mišljenja.
64.U tom smislu prije svega valja ukazati kako iz odredaba ZIDZPK –a, ZZP-a, a niti iz općih odredbi ZOO-a, ne proizlazi da bi tužitelj kao potrošač u slučaju provođenja konverzije bio lišena prava i mogućnosti ostvarivati obeštećenje po osnovi ugovornih odredaba koje su postojale u prvotnom ugovoru u kreditu a koje su utvrđene nepoštenim te posljedično ništetnim.
65.Nadalje, potrošači u Republici Hrvatskoj ostvaruju pravo na zaštitu u skladu sa materijalno pravnim propisima ZZP-a kojim odredbama je implementirano sekundarno zakonodavstvo Europske unije u vidu Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993).
66.Slijedom toga ne postoje zapreke da se i navedeno sporno pitanje uz primjenu nacionalnog prava, promotri putem tumačenja domaćeg prava u duhu prava Europske unije ( vidi točku 42. ovog obrazloženja).
67.U tom smislu je predmetnom direktivom ( u odnosu na posljedicu nepoštenog ugovaranja ) propisano da nakon što određene ugovorne odredbe budu utvrđene nepoštenim, potrošač mora imati pravo na potpuno obeštećenje, pri čemu države članice trebaju osigurati da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače ( čl. 6. st. 1. Direktive ).
68.Iz navedenog proizlazi da nacionalna praksa koja unaprijed isključuje pravo na obeštećenje ( samom činjenicom sklapanja konverzije), nije u skladu sa pravom potrošača na potpuno obeštećenje, iz razloga jer ne pruža odgovor na pitanje da li je potrošač obeštećen u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe.
69.Europski sud u tom smislu navodi da odredbu čl. 6. st. 1. Direktive treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati u načelu kao da nikada nije postojala ( presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 NK i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 61.; ) iz čega proizlazi da nepoštenost treba imati retroaktivno djelovanje ( ex tunc ).
70.Takvo stajalište je u cijelosti sukladno sa nacionalnim pravom ( čl. 323. st. 1. ZOO-a).
71.Opravdanje za takvo djelovanje Europski sud pronalazi i u tome što bi se ograničavanjem nepoštenosti na trenutak donošenja odluke, onemogućila restitucija u odnosu na učinak koji je određeni ugovor imao između stranaka u periodu od nastanka njegovih učinaka pa do donošenja odluke o nepoštenosti ugovorne odredbe ( presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 NK i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 62. i 63.;).
72.Iz navedenog je razvidno kako je svrha i cilj zaštite potrošača upravo usmjeren na mogućnost potpune restitucije i obeštećenja za čitav period u kojem su nepoštene ugovorne odredbe bile na snazi i dovele potrošače u neravnopravan položaj.
73.Stoga, kada su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice nepoštenog ugovaranja.
74.U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je uvjetovano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate ( u slučaju kada je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije ) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu.
75.Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka ( tj. kada je potrošač pristao na konverziju ) potrebno je razmotriti kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.
76.Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od metodologije, potpuno različite od one primijenjene u ovom postupku ( tj. izračuna glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule ).
77.Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nisu polazili od nepoštenog ugovaranja ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u drugi i različiti bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ), a sa svrhom kako bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.
78.U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a propisano da: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR .“ 79.Dakle, kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provedena ( čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed utvrđene nepoštenosti dijela ugovornih odredbi.
80.To vrijedi poglavito u tužbama poput ove koja je predmetom postupka i u sklopu koje tužitelj traži obeštećenje isključivo za vremenski period prije provođenja konverzije.
81.Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je navedeno da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".
82.Stoga, kada su stranke u slučaju poput ovog, u srpnju 2006. sklopile ugovor o kreditu čije odredbe su djelomično utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnima, a potrošač je do konverzije 2016. ( određene na konkretan datum u rujnu 2015.) plaćao mjesečne anuitete koji su obračunati prema ništetnim odredbama, tada provođenje konverzije nakon gotovo 10 godina od sklapanja ugovora može isključivati pravo na obeštećenje temeljem nepoštenih ugovorenih odredbi, ali samo ukoliko je konverzija u potpunosti obeštetila potrošača u odnosu na ono što je plaćao temeljem nepoštenih odredbi, što u konkretnom slučaju provedenim financijskim vještačenjem nije utvrđeno da bi bio slučaj.
83.U samom postupku nije sporno da je konverzija provedena temeljem valjane zakonske osnove. Takvu činjenicu je potvrdilo i provedeno vještačenje, pri čemu je ukazano da je u sklopu konverzije utvrđena nova visina neotplaćene glavnice u eurima na dan 30. 9. 2015..
84.I sam vještak u nalazu i mišljenju jasno ukazuje na činjenicu da konverzijom tužitelj nije obeštećen u odnosu na izračun na kojem se temelji tužbeni zahtjev u ovom postupku.
85.U prilog navedenom, vještak je predstavio izračun u sklopu kojeg je uzeo u obzir dva elementa nepoštenosti ugovaranja. Prvi čini samo nepošteno ugovaranja u pogledu valutne klauzule u CHF, dok drugo čini izračun koliko bi neotplaćena glavnica iznosila na dan konverzije 30. rujna 2015. pod pretpostavkom da konverzija nije provedena.
86.Takvim izračunom je u konkretnom slučaju dobiven iznos od 2.834,23 Eura koji se sastoji od 1.679,72 eura po osnovi valutne klauzule u CHF te 1.154,51 eura po osnovi razlike u neotplaćenoj glavnici na dan 30. 9. 2015..
87.Takav iznos je u osnovi niži od iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku i koji iznosi 1.679,72 eura.
88.Stoga, iako je konverzija proizvela pozitivan učinak za potrošača jer je izjednačila položaj tužitelja kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca, ona u izračunu nije polazila od pretpostavke nepoštenog ugovaranja valutne klauzule ( odnosno izračuna koji je rađen u ovom postupku ), te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a kako zaštita potrošača polazi od prava na ostvarivanje potpunog obeštećenja i uspostave pravednog stanja u ugovornom odnosu za koji je pravomoćno utvrđeno da sadrži nepoštene i time ništetne ugovorne odredbe, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev i obeštećenje za period do konverzije kada ona nije ispravila posljedice nepoštenog ugovaranja, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, a koje stajalište je kao takvo osnovano.
Posebno u odnosu na prigovor zastare i visinu potraživanja
89.U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja, valja ukazati kako je isti djelomično osnovan.
90.Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP- a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa ( niti je isto bio ovlaštena temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), kolektivna tužba u suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka.
91.U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama u CHF, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba.
92. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO-a.
93.Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva prema kojoj je prekinuta zastara podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu ( u tom smislu i Županijski sud u Varaždinu Gž-1315/2019-2 od 19. svibnja 2020), te druga prema kojoj ista počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu a u odnosu na valutnu klauzulu tek 14. lipnja 2018. ( trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. u odnosu na valutnu klauzulu ). Navedeno stajalište biva potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.. Obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru ( čl. 245. st. 1. ZOO-a).
94.Stoga se u odnosu na tužitelja i pitanje zastare odnose dvije činjenice. Prva prema kojoj je podnošenjem tužbe 25. svibnja 2023. ona podnesena unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.
95.S druge strane, tužiteljica ne može ostvarivati pravo na isplatu glede novčanih iznosa koji su dospjeli i plaćeni pet godina prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu, odnosno prije 4. travnja 2007., tj. petogodišnjeg roka zastare koje se računa za stjecanje bez osnova.
96.U odnosu na posljednje valja ukazati i na stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH na sjednici građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022., ( koji je tumačio izneseno pravno shvaćanje na sjednici 30. siječnja 2020. revizijsku odluku broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., ) kojim je navedeno:
"4.Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od ( naknadnog ) utvrđenja ništetnosti sadržano istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF ) i stranke ( tuženike ) iz tog postupka . "
97.Stoga je potraživanje tužitelja dospjelo prije 4. travnja 2007. obuhvaćeno istaknutim prigovorom zastare.
98.Tužitelj potražuje isplatu pojedinačnih mjesečnih iznosa koji u zbroju odgovaraju iznosu od 1.679,72 eura, od čega je potraživanje u visini od 0,18 eura dospjelo prije 4. travnja 2007., a riječ je o iznosu od 0,06 eura dospjelom 31. 08. 2006. te iznosu od 0,12 eura dospjelom 30. 9. 2006..
99.U tom smislu je tužbeni zahtjev u konačnici osnovan ( točka I/ izreke presude) u odnosu na novčani iznos glavnog potraživanja od 1.679,54 eura i koje se odnosi na vremenski period dospijeća od listopada 2008. do rujna 2015. ), dok tužbeni zahtjev za isplatom 0,18 eura ( koji se odnosi na vremenski period dospijeća prije 4. travnja 2007.) nije osnovan uslijed istaknutog prigovora zastare potraživanja ( točka II/ izreke presude ).
Posebno u odnosu na prigovor prijeboja
100.Na ročištu 21. studenog 2024. tuženik je predložio da se u prijeboj sa tražbinom tužitelja stavi 282,11 Eura, koji se sastoji od 58,20 Eura temeljem negativne tečajne razlike, te 223,91 Eura na iznos priznat dodatkom o konverziji.
101.U odnosu na negativne tečajne razlike valja ukazati da tužitelju u skladu sa načelom dispozicije ( čl. 2. st. 1. ZPP-a) zahtijeva isplatu isključivo u mjesecima u kojima je plaćanje po pitanju ugovaranja valutne klauzule u CHF bilo za njega nepovoljnije od početno ugovorenih uvjeta ( tzv. pozitivne razlike ).
102. Osim takvih pozitivnih razlika, u određenim mjesecima su plaćanja za tužitelja bila povoljnija od početno ugovorenih uvjeta ( tzv. negativne razlike). 103. Tužitelj takvo potraživanje ne obuhvaća tužbenim zahtjevom, ali to čini tuženik ističući prigovor radi prijeboja.
104.U odnosu na tako istaknuti prigovor valja prije svega ukazati na razlikovanje građanskopravnog prijeboja (compensatio civilis) čije osnove su uređene ZOO-om, i gdje je riječ o prijeboju u kojem dva subjekta steknu jedan prema drugom istovrsno i dospjelo potraživanje uslijed kojeg može doći do prestanka uzajamnih potraživanja prijebojem do visine do koje su uzajamna potraživanja jednaka. Postojanje međusobnih potraživanja nema konstitutivni značaj za institut civilnog prijeboja, a za konstituiranje ovog instituta potrebno je da jedna od strana slobodnim očitovanjem volje drugoj strani da kompenzacijsku izjavu.
105.Kako tužitelj u konkretnom postupku nije dao kompenzacijsku izjavu, to nije riječ o građanskopravnom prijeboju, već o institutu prijeboja u parnici na temelju odluke suda ( compensatio per judicem) predviđenog odredbama čl. 333. st. 3. i 338. st. 3. ZPP-a.
106.Prigovor prijeboja uređen ZPP-om nema iste učinke kao građanskopravna izjava o kompenzaciji. Kod procesnog prigovora prijeboja oba potraživanja egzistiraju i prigovor ih konstitutivno ne gasi. Ovo iz razloga što taj prigovor tek predstavlja zahtjev za kompenzaciju konstitutivnom odlukom suda koja ga treba utvrditi.
107.Stoga u sklopu istaknutog prigovora poput onog koji je predmetom ovog postupka, sud donosi odluku o postojanju ili nepostojanju takvog potraživanja ( čl. 333. st. 3. ZPP-a).
108.U odnosu na prigovor temeljem tzv. negativnih razlika odnosno perioda u kojima je plaćanje za tužitelja bilo povoljnije od početno ugovorenih uvjeta i utvrđenje djelomične ništetnosti, vještačenjem je utvrđeno da su negativni iznosi ( označeni negativnim predznakom ) postojali od studenog 2006. do studenog 2008. te su iznosili ukupno 438,51 kn odnosno 58,20 eura. 109.To znači da je u periodu do studenog 2008. tužitelj u određenim mjesecima plaćao iznose niže od početno ugovorenih uvjeta.
110. Ovaj prvostupanjski sud pronalazi kako cjelokupno potraživanje negativnih razlika nije moguće uzeti u prijeboj kako predlaže tuženik. 111. Ovo stoga jer pretpostavku ništetnosti potrošačkih ugovora u skladu sa čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, predstavlja postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.
112. Dakle, odredbe ZZP-a pružaju pravnu zaštitu potrošačima, ne i bankama, a nepoštenost ugovaranja i posljedično ništetnost postoji samo i ukoliko je ugovaranje dovelo do znatnije neravnoteže na štetu potrošača. 113. To dalje znači da u mjesecima u kojima su postojale negativne razlike ( a plaćanje je za potrošača bilo povoljnije o početno ugovorenih uvjeta), nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja niti ne odnose na takve periode.
114.Pri tome valja primijetiti da je tuženik kao banka u i takvim periodima ostvarivao profit i zaradu, ali ne u opsegu koji bi doveo do neravnoteže u ugovornim odnosima.
115.Stoga uzimanje u obzir "tzv. negativnih razlika " i konstitutivno prebijanje istih sa pozitivnim razlikama niti moguće jer bi se time anuiteti u mjesecima u kojima je postojala neravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka ( tzv. pozitivne razlike ) prebijali sa anuitetima u kojima takve neravnoteže nije bilo, a potrošač je vršio plaćanja prema uvjetima koji su kao takvi bili povoljniji od početno ugovorenih.
116.Pri tome valja ukazati i na stajalište o nemogućnosti prijeboja ( izraženo presudom ŽS Varaždin broj Gž 987/2023-2 od 19.10.2023.) prema kojem banka nema pravo na isplatu tražbine s osnove negativne razlike uslijed primjene čl. 323. st. 2. ZOO-a.
117. I u odnosu na drugu situaciju temeljem koje tuženik postavlja prigovor radi prijeboja, valja ukazati kako se ne radi o okolnostima koje bi dovodile do osnovanosti takva prebijanja.
118. Naime, tuženik osim negativnih tečajnih razlika predlaže staviti u prijeboj i iznos od 223,91 Eur navodeći da je isti priznat konverzijom.
119.Međutim, provedenim vještačenjem je utvrđeno da u konkretnom slučaju ( za razliku od većine drugih konvertiranih kredita ) konverzijom nije utvrđena preplata ( odnosno iznos za koji bi se tužitelju umanjile uplate nakon 30. 9. 2015.), već je utvrđeno postojanje manjka ili dugovanja od 223,91 Eur i koji iznos je tužitelj morao platiti banci. Osim vještačenjem takvu činjenicu potvrđuje i sam tužitelj iskazom ukazujući da mu banka nije uplatila taj iznos niti uzela u preplatu, već jer riječ o iznosu koji je on dugovao banci. 120.Stoga se tražbina banke u visini od 223,91 Eur, utvrđena čl. 4. Ugovora o konverziji ( str. 18 spisa ) ne može uzeti u prijeboj prema tražbini tužitelja koja je predmetom ovog postupka, iz razloga jer nije riječ o iznosu koji bi tuženik ( banka ) isplatio tužitelju niti iznosu koji bi tužitelj nepripadno stekao, već naprotiv o iznosu koji je sam tužitelj već jednom platio tuženiku temeljem ugovora o konverziji.
121.Stoga istaknuti prigovor prijeboja tuženika u ovom postupku nije osnovan, radi čega je temeljem čl. 333. st. 3. ZPP-a valjalo odlučiti kao pod točkom III/ izreke presude.
Posebno u odnosu na troškove postupka
122.Kako tužitelj u postupku nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svojeg zahtjeva, to je odluka o trošku utemeljena na odredbama čl. 154. st.
5., čl. 155., i čl. 164. ZPP-a, kao i temeljem odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora i samog troškovnika, pa je uzimajući u obzir pretežiti i većinski uspjeh u sporu, te činjenicu prema kojoj je tuženik u kvalitativnom smislu osporavao tužbeni zahtjev kako po osnovi, tako i visini, dosuđen trošak koji se odnosi na:
- trošak sastava tužbe temeljem Tbr. 7.1. Tarife sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost temeljem Tbr. 46. Tarife ( 100 bodova x 2 Eura + PDV) od 250 eura,
- trošak zastupanja na ročištima 17. 06. 2024. i 21. 11. 2024. . na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od po 250 eura ( x 2 ) za svako ročište temeljem Tbr. 9. 1. u vezi. Tar.br. 7.1. Tarife i 46. Tarife, ukupno 500,00 eura po toj osnovi,
- trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 eura temeljem Tbr. 9.3. u vezi. Tar.br. 7.1. Tarife i 46. Tarife,
- trošak sastava obrazloženih podnesaka od 11. 10. 2023. ( kojim se očitovalo na prigovore tuženika iznesene u odgovoru na tužbu ) i 4. 11. 2024. ( kojim se očitovalo na nalaza i mišljenje vještaka te specificirao tužbeni zahtjev ) u iznosu od po 250 eura ( x 2) za svaki podnesak temeljem Tbr.
8.1. i 46. Tarife, ukupno 500,00 eura po toj osnovi,
- materijalni trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura
što sve čini ukupni parnični trošak u iznosu od 1.675,00 eura ( 5 x 250 eura + 125 eura + 300 eura = 1.675,00 eura ).
Zaključno
123.Prema tome i zaključno, kada je u sklopu provedenog postupka utvrđeno da postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u osnovnom ugovoru o kreditu sklopljenom 13. srpnja 2006. ( a ovjerenom kod javnog bilježnika 17. srpnja 2006.) nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, takvo utvrđenje dovodi do djelomične ništetnosti odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF što ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotnog tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan,
pri čemu činjenica da su stranke sa datumom izračuna 30. 09. 2015. na temelju zakona provele konverziju ne isključuje tužitelju kao potrošaču pravo na isplatu temeljem ništetnosti dijela ugovornih odredbi, u slučaju kada konverzija nije dovela do ravnoteže i potpunog obeštećenja u pravima i obvezama stranaka u odnosu na posljedice ništetnog ugovaranja, pa kako je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), to je tuženik dužan vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule i tečaja važećeg kod isplate kredita a iznosi ukupno 1.679,54 eura ( točka I/ izreke presude) prema pojedinačno dospjelim iznosima u mjesecima u kojima je uslijed nepoštenog ugovaranja postojala znatnija neravnoteža u ugovornim odnosima na štetu potrošača ( tzv. pozitivne razlike), osim u dijelu u kojem je istaknuti prigovor tuženika u pogledu zastare osnovan i koji se odnosi na potraživanje dospjelo prije 4. travnja 2007.( točka II/ izreke presude ), pri čemu je riječ o imovini tužiteljice koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a), na koje iznose glavnog potraživanja ostvaruje pravo na kamatu kao sporedna potraživanja u smislu čl. 29. i čl. 1115. ZOO-a, dok istaknuti prigovor tuženika radi prijeboja nije osnovan ( točka III/ izreke presude ) jer se temelji na izračunu i mjesecima u kojima nije postojala znatnija neravnoteža na štetu potrošača te je tuženik kao institucija i u tim periodima ostvarivao profit ali ne u opsegu koji bi dovodio do nepoštenosti i bio na štetu potrošača.
124. Stoga je slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.
Sisak, 3. siječnja 2025.
Sudac
Vedran Medaković
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ovog rješenja. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
DNA:
• Tužitelju po pun.
• Tuženiku po pun.
