REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-466/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Marku Ivrlaču, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Sanji Barbarić, odvjetnici u Oroslavju, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, zastupanog po Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta, Zagreb, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 26. studenog 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 3. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužitelju VM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.893,47 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 6,68 EUR od 21.10.2008.g. do isplate;

- na iznos od 10,53 EUR od 17.12.2008.g. do isplate;

- na iznos od 13,30 EUR od 19.01.2009.g. do isplate;

- na iznos od 14,55 EUR od 20.02.2009.g. do isplate;

- na iznos od 11,10 EUR od 18.03.2009.g. do isplate;

- na iznos od 11,76 EUR od 20.04.2009.g. do isplate;

- na iznos od 6,48 EUR od 20.04.2009.g. do isplate;

- na iznos od 2,60 EUR od 19.05.2009.g. do isplate;

- na iznos od 3,63 EUR od 23.06.2009.g. do isplate;

- na iznos od 5,68 EUR od 23.07.2009.g. do isplate;

- na iznos od 5,50 EUR od 18.08.2009.g. do isplate;

- na iznos od 3,43 EUR od 24.09.2009.g. do isplate;

- na iznos od 7,32 EUR od 19.10.2009.g. do isplate;

- na iznos od 10,43 EUR od 23.11.2009.g. do isplate;

- na iznos od 14,86 EUR od 30.12.2009.g.do isplate,

- na iznos od 13,84 EUR od 18.01.2010.g. do isplate;

- na iznos od 19,85 EUR od 11.02.2010.g. do isplate;

- na iznos od 18,71 EUR od 18.03.2010.g. do isplate;

- na iznos od 20,93 EUR od 26.04.2010.g. do isplate;

- na iznos od 40,17 EUR od 25.05.2010.g. do isplate;

- na iznos od 36,21 EUR od 23.06.2010.g. do isplate;

- na iznos od 48,31 EUR od 23.06.2010.g. do isplate;

- na iznos od 44,13 EUR od 30.08.2010.g. do isplate;

- na iznos od 37,40 EUR od 22.09.2010.g. do isplate;

- na iznos od 51,59 EUR od 02.11.2010.g. do isplate;

- na iznos od 69,63 EUR od 10.12.2010.g. do isplate;

- na iznos od 56,86 EUR od 28.01.2011.g. do isplate;

- na iznos od 61,34 EUR od 01.03.2011.g. do isplate;

- na iznos od 55,64 EUR od 16.03.2011.g. do isplate;

- na iznos od 56,66 EUR od 18.04.2011.g. do isplate;

- na iznos od 80,85 EUR od 13.06.2011.g. do isplate;

- na iznos od 83,21 EUR od 21.07.2011.g. do isplate;

- na iznos od 103,42 EUR od 21.07.2011.g. do isplate;

- na iznos od 93,04 EUR od 29.08.2011.g. do isplate;

- na iznos od 81,67 EUR od 03.10.2011.g. do isplate;

- na iznos od 80,45 EUR od 08.11.2011.g. do isplate;

- na iznos od 79,58 EUR od 19.12.2011.g. do isplate;

- na iznos od 85,00 EUR od 27.12.2011.g. do isplate;

- na iznos od 89,72 EUR od 20.02.2012.g. do isplate;

- na iznos od 90,36 EUR od 09.03.2012.g. do isplate;

- na iznos od 87,09 EUR od 09.05.2012.g. do isplate;

- na iznos od 89,30 EUR od 15.06.2012.g. do isplate;

- na iznos od 90,81 EUR od 15.06.2012.g. do isplate;

po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena za iznos od 4,25 Eura/32,02 kn[1] sa pripadajućim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, da tužitelju VM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.144,30 Eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 3. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja VM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 437,50 Eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 3. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke 17. svibnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 029-50-2836804 (dalje u tekstu: ugovor o kreditu) kojim je kreditor korisniku kredita stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 30.266,90 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorena je redovnu kamatnu stopu od 5,65% godišnje. Ukazuje na ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Poziva se na presude: presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12, te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2245/17. Tužitelj tužbom zahtjeva isplatu iznosa od 14.298,37 kn/1.897,72 Eura 2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem navodi da osporava tužbu u cijelosti. Ukazuje da nisu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Ističe da su sporne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, da se pojedinačno pregovaralo te da nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Smatra da treba preispitati savjesnost postupanja tužitelja prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate. Navodi da je tužitelj mogao birati između valutne klauzule u valutama CHF i EUR, a što podrazumijeva da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Smatra da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Radi utvrđivanja odlučnih činjenica u dokaznom postupku sud je proveo dokaz čitanjem dokumentacije koja prileži spisu i to: ugovor o kreditu (list 8-11 spisa), presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-5884/15 (list 11-16 spisa), otplatni plan (list 22-24 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 25-27 spisa), nalaz i mišljenje dano u predmetu P-5884/15 (list 28-41 spisa), izračun (list 42-43 spisa), promotivni uvjeti (list 53-55), učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (list 65-77 spisa), ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse (list 78-86 spisa), izvedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Centar za financijska vještačenja (list 96-100 spisa), saslušao je tužitelja (list 204 spisa).

4. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka OM, budući da je na ročištu održanom 18. svibnja 2022. tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem navedenog svjedoka. Nadalje, sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka UM budući da je tuženik na ročištu dana 26. studenog 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem navedenog svjedoka. Sud je odbio tuženikov prijedlog za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika Petra Tadića na okolnost solemnizacije ugovora, budući da nije sporno da je ugovor solemniziran, a spisu prileži potvrda predmetnog ugovora o kreditu na listu 10 spisa. Budući da je navedeni javni bilježnik solemnizirao tijekom godina stotine, a možda i tisuće ugovora o kreditu sud smatra da isti nema saznanja o konkretnoj solemnizaciji. Neovisno o navedenom, javni bilježnik, budući da nije ekonomski stručnjak, nije mogao niti je bio dužan upozoriti tužitelja na mogućnost promjene tečaja CHF prema kuni u razdoblju nakon sklapanja kredita.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno sud je sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Podneskom od 10. lipnja 2021. tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev odnosno djelomično je povukao tužbu u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 4,25 Eura/32,02 kn, a kojem povlačenju se tuženik nije protivio, slijedom čega je sud temeljem čl. 193.st.2. ZPP-a odlučio kao u točki II. izreke ove presude.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 029-50-3147479 o valutnoj klauzuli.

8. Među strankama nije sporno da su tuženik i tužitelj sklopili ugovor o kreditu broj 029-50-2836804 od 17. svibnja 2005.

9. Međutim, među strankama je sporna osnova i visina utužene tražbine, i to prije svega jesu li pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica u CHF. Ujedno je tijekom postupka bilo sporno je li nastupila zastara potraživanja tužitelja prema tuženiku.

10. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca. Nadalje, iz iskaza tužitelja danog na glavnoj raspravi održanoj 18. svibnja 2022. proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu radi kupnje osobnog automobila, kojeg je koristio za osobne potrebe.

11. Člankom 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost 30.266,90 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja.

12. Člankom 7. ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

13. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkom IV izreke utvrđeno je da je Raiffeisenbank Austria d.d. (i ostali tuženici u tom predmetu) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Raiffeisenbank Austria d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 4. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

16. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Točno je da je ta odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11), a da je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, se primjenjuje na sve postupke koji su u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

18. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje u tekstu: ZOO), jer navedeno nije bila stvarna intencija zakonodavca te bi svako drugačije tumačenje predstavljalo pretjerano usko tumačenje odredaba čl. 502.c ZPP-a I čl. 138.a Zakona o potrošačima.

20. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 17. svibnja 2005., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima, jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

21. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

22. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

23. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak presude u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, koji se odnosi i na tuženika, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača.

24. Navedeno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

25. S obzirom na to da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franaka već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, a ovaj sud je vezan tom odlukom, to se u ovoj parnici poštenje i valjanost navedenih odredbi ne može ponovno razmatrati.

26. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Centar za financijska vještačenja d.o.o. utvrdio da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primjenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta iznosi 14.350,63 kn.

27. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. jer je izrađen stručno i argumentirano, a niti jedna stranka nije imala primjedbe na matematički izračun vještačenja te je tuženik naveo da ne predlaže pozivati vještaka na ročište.

28. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2005. odlučio kupiti automobil Opel Astru i to u auto kući Opel Kozina, da je auto koštao oko 140.000,00 kn, da su mu rekli su da pribavi papire i da je sve to što je trebalo donio. Tužitelj je nadalje iskazao da je u auto kući djelatnica je imala punomoć ovdje tuženika, pa nije ni išao u banku, da mu nisu nudili kredite u CHF, a drugi kredit da mu nisu ni nudili niti ga je mogao dobiti, da mu ta djelatnica koja je rješavala kredit nije ništa posebno govorila o mogućnosti rasta tečaja CHF i kamata, niti ju je o tome išta pitao, da je kredit digao na 7 godina, a mjesečna rata mu je u početku bila 2.050,00 kn, a najviša 3.200,00 kn, da je kredit isplatio u cijelosti, nije se sjećao da li je dobivao kakve obavijesti od banke o povećanju tečaja i kamate, a nije pisao nikakve prigovore banci. Tužitelj je iskazao da je vozilo kupio za vlastite potrebe, a ne za neke poslovne svrhe i da ne bi uzeo taj kredit da je znao da će rata kredita tako narasti. Na upit punomoćnika tuženika tužitelj je iskazao da je pročitao predmetni ugovor o kreditu koliko ga je mogao razumjeti budući da nije pravnik, niti ekonomist.

29. Ovaj sud smatra da je iskaz tužitelja istinit budući da je isti logičan i životan, a tužitelj je jasno i sigurno odgovarala na sva pitanja suda i punomoćnika. Budući da tužitelj nije išao u poslovnicu tuženika, tuženik mu nije niti mogao ponuditi kredit u drugoj valuti, niti ga upozoriti na značenje valutne klauzule ili ga upozoriti na mogućnost rasta tečaja CHF,

30. Ništetnost odredbi o promjenjivoj valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

31. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

32. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

33. Korisnik kredita (tužitelj) je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli, a to ukupno iznosi 1.893,47 Eura. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule, navedeno ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta, jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule, jer je ugovor bez te klauzule i dalje na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita.

34. Međutim, korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a, a tuženik takvu izjavu nije dao. Stoga, od preplaćenih iznosa anuiteta se ne oduzimaju iznosi u kojima korisnik kredita nije platio pojedine anuitete jer bi time došlo do prijeboja tražbina bez davanja izjave o prijeboju u smislu odredbe čl. 196. st. 1. ZOO- a.

35. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju traženi iznos od 1.893,47 Eura/ 14.266,33 kn.

36. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a, jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

37. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

38. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 27. svibnja 2019. dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.

39. Valja istaknuti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno stajalište kako „zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, stoga je sud u ovom postupku utvrdio da tuženikov prigovor zastare nije osnovan. 40. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev je osnovan za iznos od 1.893,47 Eura.

41. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 4. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Stopa zatezne kamate određena je za razdoblje do 31. prosinca 2007. prema Uredbi o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 153/04), a od 1. siječnja 2008. pa do isplate prema odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za odnose koji ne proizlaze iz trgovačkih ugovora.

42. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj je u cijelosti uspio u parnici pa mu pripadaju troškovi parnični postupka u cijelosti sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Valja istaknuti da je tužba povučena za gotovo neznatan iznos, a zbog kojeg tuženiku nisu nastali posebni troškovi.

43. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022– dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

44. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, sastava podneska od 14. listopada 2019., 10.lipnja 2021. u iznosu od po 100 bodova prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, pristupa na ročišta od 23. ožujka 2021.,15. veljače 2022., 18. svibnja 2022. i 26. studenog 2024. u iznosu od po 100 bodova prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, sastava podneska od 20. studenog 2024. iznosu od 25 bodova prema Tbr. 8. t. 4. Tarife što ukupno iznosi 725 bodova, pomnoženo sa 2 EUR /bod, ukupno iznosi 1.450,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) na iznos odvjetničke nagrade prema Tbr. 42. Tarife u iznosu od 362,50 EUR, trošak predujma za izvedeno vještačenje u iznosu od 199,08 EUR, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR i na presudu u iznosu od 66,36, što ukupno iznosi 2.144,30 EUR.

45. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 4. kolovoza 2021. budući da nije bio nužan za vođenje parničnog postupka, sve što je tužitelj naveo u tom podnesku mogao je iznijeti i na ročištu. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 20. studenog 2024. preko dosuđenog iznosa budući da se ne radi o obrazloženom podnesku, već o podnesku iz Tbr. 8. t. 4. Tarife, slijedom čega je sud odbio zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u daljnjem iznosu od 437,50 EUR.

U Zagrebu, 3. siječnja 2025.

SUDAC:

Marko Ivrlač

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu županijskom sudu u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st.1. ZPP-a).