REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9514/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Jasmini Crnić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Martina Radovan, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, koje zastupaju generalni punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, na temelju generalne punomoći V1400/19, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 3. prosinca 2024., u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Martine Radovan, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika DM, odvjetničke vježbenice, 3. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 028- 50-4103641 sklopljenog između tužitelja VM, kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., kao banke, a koja glasi: „Naknada 0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, (OIB: 53056966535) isplatiti tužitelju VM iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iznos od 432,57 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 31. svibnja 2007. do isplate po stopi koja teče od 31. svibnja 2007. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb nadoknaditi tužitelju VM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 826,55 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 3. siječnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su stranke 16. svibnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu, broj ugovora: 028-50-4103641. Na temelju članka 3. Ugovora o kreditu navedenog u točki II. propisano je da se naknada od 0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Sredstva iz Ugovora o kredit u iznosu od 147.090,00 CHF isplaćena su 30. svibnja 2007., prema srednjem tečaju RBA koji je toga dana iznosio 1 CHF = 4,43161 kn. Stoga, isplaćena kunska protuvrijednost CHF kredita dana 30.05.2007. bila je: 147.090,00 CHF x 4,43161 kn/CHF = 651.845,51 kn. Ulazna naknada: 0,50% x 651.845,51 kn = 3.259,23 kn. U skladu sa čl. 96 st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007 ) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tužitelj nije bio pobliže upoznat s navedenom odredbom o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva niti mu je bilo omogućeno pregovaranje od strane tuženika jer je ipak riječ o unaprijed formuliranim, standardnim ugovorima trgovca.

Međutim iako je riječ o

tipskom i adhezijskom ugovoru, u skladu s člankom 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima takvi su ugovori ništetni ako su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očitu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Članak 3. Ugovora o kreditu ništetan je jer isti ne sadrži nikakva objašnjena na što bi se naknada konkretno odnosila, ne sadrži parametre po kojima je određena, tužitelju nije objašnjeno na što se ona odnosi i zašto iznosi upravo toliko koliko iznosi. Na tu odredbu kao niti na ostale odredbe, tužitelj nikako nije mogao utjecati. Postavlja pitanje na što se to odnosi „naknada“, kada je opće poznato da je cijena ovoga ugovora redovna kamatna stopa i da je to ono što po zakonu banka ima pravo naplatiti jer je to cijena za korištenje tuđeg novca. „Naknada“ koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita je apsolutno nezakonita i banka je nije imala pravo naplatiti. Predmetna ugovorna odredba u suprotnosti je s Direktivom 93/13 jer ista stvara na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, a sve jer banka nije tužitelju objasnila koje su to usluge sa njene strane pružene i koji su to nastali troškovi za obradu kredita, a koje je banka naplatila. Stoga predlaže da sud s utvrdi ništtenom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu broj 028-50- 4103641, te da naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 432,57 eura po osnovi plaćene jednokratne naknade, sve s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana plaćanja naknade, kao i naložiti tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu i tjerkom postupka tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare jer tužitelj u toč II. tužbenog zahtjeva traži isplatu iznosa od 432,57 EUR s naznakom dospijeća 31. svibnja 2007. dok je tužbu podnio tek 1. rujna 2023., dakle više od petnaest godina nakon navodnog dospijeća, odnosno izvan propisanog zastarnog roka od pet godina. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud, sukladno načelu ekonomičnosti, bez provođenja daljnjih dokaza odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i tužitelju naloži da tuženiku naknadi trošak ovog parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate. Ako bi sud, unatoč svemu navedenom, smatrao da je za donošenje odluke potrebno provođenje postupka, tuženik ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP- a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Predmetna naknada je izričito navedena u ugovoru o kreditu. Isto tako, plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Smatra da sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. Smatra da su neosnovani navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Tuženik u tom smislu dostavlja presudu Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž-311/18 od 3.9.2018. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. Ukoliko bi se tužitelj u odnosu na prigovor zastare pozivao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, tuženik smatra da se navedeno pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora s obzirom da se radi o povredama manjeg značaja. No, sve i ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, isto bi značilo da je predmetna tužba preuranjena. Naime, ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali u cijelosti osporava osnovanost istoga, kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Stoga je neosnovan i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja jednokratne naknade za korištenje kredita. Naime, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO, s obzirom da je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koji reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Tuženik u smislu navedenog osobito ukazuje na činjenicu da je tužba podnesena 15 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao kompletnu spisu priloženu dokumentaciju i to presliku Ugovora o kreditu broj: 028-50-4103641 (list 5-10 spisa), pregled izvršenih uplata (list 11-14 i 25-27 spisa), presliku otplatnog plana (list 15-24 spisa), podatke o tečaju 30. svibnja. (list 28 spisa), te je saslušana tužiteljica osobno kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Na temelju izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim, kako je navedeno u izreci ove presude.

5. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu broj 028-50-4103641, kao i isplata tzv „ulazne naknade“ plaćene na temelju te odredbe.

6. Čitanjem preslike Ugovora o kreditu od 16. svibnja 2007. (list 5-10 spisa) utvrđeno je da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili navedeni Ugovor o kreditu broj 028-50-4103641 sa slijedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 147.090,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- ugovoren je rok otplate od 240 mjeseci (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 4,95% godišnje na dan sklapanja Ugovora,

- kredit će se otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanim u valuti, a plativim u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća,

- čl. 3. predmetnog Ugovora određeno je plaćanje naknade od 0,50% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

7. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je u svibnju 2007. odlučila kupiti stan za vlastito stanovanje u kojem i danas stanuje te ga nije nikada koristila ni u kakve komercijalne svrhe niti u njemu imala prijavljen obrt niti sjedište pravne osobe. Navodi kako nije pregovarala ni o kojoj odredbi ugovora o kreditu pa tako ni o onoj koja se odnosi na ulaznu naknadu. Ne sjeća se da bi joj itko ikada objasnio od čega se sastoji ta ulazna naknada niti na što se ona odnosi. Na posebno pitanje punomoćnika navodi kako se ne sjeća da bi za plaćeni trošak ulazne naknade ikada primila ikakvu specifikaciju tog troška ili račun. Ni javni bilježnik nije objašnjavao odredbu o ulaznoj naknadi. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika navodi kako nije prigovorila plaćanju ulazne naknade jer je smatrala da se radi o preduvjetu bez čijeg ispunjenja ne bi dobila predmetni kredit.

8. Iskaz tužiteljice ocijenjen je vjerodostojnim jer je iskren, o onome čega se sjećao o samom pravnom poslu zaključenim s tuženikom te nema nikakvih naznaka da bi tužiteljica nešto izmišljala ili neistinito iskazivala.

9. Sukladno odredbi čl. 173 st. 1, st. 3 toč. 4 tada važećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.) tuženik je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.

10. Nastavno na navedeno, a uz nespornu činjenicu kako je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu, ugovorena naknada za obradu zahtjeva u iznosu 0,50,%, od iznosa kredita, a koji Ugovor o kreditu je tužitelj kako navodi u svom iskazu dobio na čitanje i prije samog potpisivanja te uzimajući u obzir da je naknada određena čl. 3. Ugovora o kreditu, to navedena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, predstavlja činidbu koja je određena jer je ista omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz navedene odredbe za njega proizlaze. Stoga je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu doista transparentna u smislu odredbe čl. 85 ZZP/03.

11. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (0,50% od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan sklapanja ugovora), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

12. Odredba čl. 84 ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Iz navedenog jasno proizlazi kako nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84 ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

13. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „naknada” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

14. S tim u vezi, a uzimajući u obzir prirodu Ugovora o kreditu te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom koji se obračunavaju na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti kao i činjenici da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena obveza koja se plaća jednokratno na iznos odobrenog kredita, to sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu po mišljenju ovog suda ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

15. Nadalje, tekst čl. 84 ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

16. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

17. Slijedom navedenog odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, po pravnom stavu suda, nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je u okviru te ocjene, potrebno, a sukladno odredbi čl. 81 st. 1 ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

18. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83 ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

19. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81 st. 1 ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

20. Pri tome se ukazuje kako i iz iskaza tužitelja proizlazi kako mu nitko u banci ništa nije objašnjavao, a u banci ga je čekao pripremljen ugovor te je plaćanje predmetne naknade smatrao preduvjetom da uopće ostvari pravo na kredit. S tim u vezi, jasno je kako tužitelj očito o predmetnoj visini troškova obrade kredita u iznosu 0,50% od iznosa kredita nije mogao pregovarati, već se radilo o unaprijed pripremljenoj odredbi Ugovora o kredita u smislu odredbe čl. 81 st. 2 ZZP/03.

21. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Odredbe članaka 1065 do 1068 sve ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

23. U skladu s čl. 59 st.1 toč. 3 ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

24. Nije sporno da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su ti troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita u ugovorenom iznosu.

25. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti npr. materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

26. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

27. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, to je očito da je tuženik na tužitelja čl. 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 da dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,50% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istoj tužiteljici omogućeno pregovaranje.

28. Valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

29. Stoga, a budući da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom to je na temelju odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/07, odlučeno kao pod toč. I izreke.

30. Imajući na umu navedeno, tužitelju na temelju odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, i to u nespornom iznosu od 432,57 eura.

31. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115 ZOO-a dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od dana laćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) odnosno od 31. svibnja 2007. i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. ZOO-a u vezi Uredbe o visini stope zatezne kamate.

32. Prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario. Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2. Također, neovisno što deklaratorni dio tužbenog zahtjeva nije pravomoćan, tužba nije preuranjena s obzirom da je utvrđenje ništetnosti tek deklaracije iste, a sporna je odredba ništetna od samog početka.

33. Između stranaka visina i plaćanje predmetne naknade nije sporna, pa je slijedom svega navedenog valjalo odlučiti kao u izreci pod točkom II.

34. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužitelju budući da je u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Troškovi se sastoje od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s naznačenom vrijednosti predmeta spora i priloženim troškovnikom, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 – dalje: Tarifa).

35. Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 1. veljače 2024. 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 13. studenoga 2024. i 3. prosinca 2024. za svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 400 bodova što uz vrijednost jednog boda od 2,00 eura iznosi 800,00 eura, a uz zatraženi trošak plaćene pristojbe na tužbu 26,55 eura, sveukupno iznosi 826,55 eura. Trošak sudske pristojbe na presudu tužitelj nije platio, niti ga je u obvezi platiti sukladno Tbr. 11.st.1.t.20 Tarife sudskih pristojbi sadržane u Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18), pa mu nije dosuđen.

36. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 3. siječnja 2025.

Sudac:

Jasmina Crnić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika