Poslovni broj: Us I-3619/2023-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Milke Škaro Grozdanić, u upravnom sporu tužitelja CV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Antunu Missoni, odvjetniku u Dubrovniku, Natka Nodila 12A, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupan po opunomoćenici (zaposlenici tuženika) ČV, generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednica ovoga suda, radi obustave isplate prijevremene starosne mirovine, nakon održane javne rasprave zaključene dana 13. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja i opunomoćenice tuženika, dana 3. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 140-02/23- 01/03013435213, Ubroj: 341-99-05/3-23-3924 od 03. studenog 2023.

II.Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1.Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-140-02/23-01/03013435213, Ubroj: 341-99-05/3-23-3924 od 03. studenog 2023. (dalje: osporavano drugostupanjsko rješenje) odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Dubrovniku, Klasa: UP/I 140- 02/23-01/03013435213, Urbroj: 341-05-05/3-23-11749 od 20. srpnja 2023. (dalje: prvostupanjsko rješenje), a kojim rješenjem je tužitelju obustavljena isplata prijevremene starosne mirovine s danom 01. siječnja 2010. te je istim rješenjem određeno i da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

2.Tužitelj u tužbi pobija zakonitost osporavanog rješenja tuženika navodeći da tuženik nije pravilno primijenio materijalno pravni propis te da u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje. U tužbi se citiraju utvrđenja i zaključci iz obrazloženja osporavanog rješenja te ističe da se tužitelj protivi navodima iz istog jer da se tuženik, kao i prvostupanjsko tijelo, opetovano oglašuju na istaknuto pravno shvaćanje Upravnog suda u Splitu u presudi pod brojem 14 Uslmio-105/14-13 od 07. siječnja 2016. koje je, oslonom na odredbu članka 81. stavak 2 Zakona o upravnim sporovima, obvezujuće pravno shvaćanje u ovom predmetu, a kojim su tijela nadležna za izvršenja obvezna postupiti sukladno izreci citirane presude Upravnog sud u Splitu. Tuženik da pogrešno primjenjuje odredbu članka 90. stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/1998, 127/2000, 59/2001, 109/2001, 147/2002, 117/2003, 30/2004, 177/2004, 92/2005, 43/2007, 79/2007, 35/2008, 40/2010, 12/2010, 130/2010, 61/2011, 114/2011, 76/2012, 112/2013 1 133/2013), te da postupa protivno pravnom shvaćanju Upravnog suda u Splitu pod posl.br. 14 Uslmio-105/14 od 07. siječnja 2016. koji da jasno i nedvojbeno utvrđuje kako se citirana zakonska odredba odnosi na one osiguranike koji su registrirali i počeli obavljati djelatnost obrta, nakon što su određeno vrijeme bili u mirovini. Nadalje se u tužbi ističe da je na temelju svih činjenica koje su utvrđene tijekom provedenog upravnog postupka nedvojbeno kako je rješenjem HZMO - Područne službe u Dubrovniku od 25. ožujka 2010., tužitelju priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu istog dana (01. siječnja 2010.) kada mu je HZMO - Područna služba u Dubrovniku priznala i svojstvo osiguranika iz mirovinskog osiguranja obrtnika (od 01. siječnja 2010. do 18. srpnja 2012.), slijedom čega da se početak obavljanja djelatnosti na temelju koje postoji obveza, nije dogodio nakon ostvarivanja prava na prijevremenu starosnu mirovinu, već da je registrirana djelatnost obrta postojala u trenutku donošenja rješenja o priznavanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu tužitelja i obvezu isplate od strane HZMO. Nastavno na navedene okolnosti da je nedvojbeno kako nema mjesta primjeni odredbe članka 90. stavak 3. Zakona o mirovinskom osiguranju i obustavi prava na isplatu prijevremene starosne mirovine, obzirom da, uzimajući u obzir utvrđeno činjenično stanje, isto nije trebalo biti niti priznato. Slijedom pogrešne primjene citirane odredbe članka 90. stavak 3. Zakona o mirovinskom osiguranju tužitelju da je obustavljena prijevremena starosna mirovina priznata rješenjem od 25. ožujka 2010. pa da je stoga nezakonito pobijano rješenje tuženika. Činjenica postojanja svojstva osiguranika iz mirovinskog osiguranja obrtnika da je postojala dana 25. ožujka 2010., kada je tužitelju rješenjem priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu i njezinu isplatu, za koju okolnosti da je HZMO- Područna služba u Dubrovniku morao znati u trenutku donošenja rješenja o priznavanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu i to temeljem evidencije u Bazi podataka o prijavama na mirovinsko osiguranje. Stoga da je trebalo rješenje od 25. ožujka 2010. poništiti pravilnom primjenom postupovnih odredbi Zakona o općem upravnom postupku, uz odgovarajuću primjenu materijalno pravnih odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju. U tužbi se ukazuje na ostala pravna shvaćanja i primjedbe koje je Upravni sud iznio u svojoj presudi pod poslovnim brojem 14 Uslmio-105/14 od 07. siječnja 2016., a koja da bi, da su bila primijenjena, dovela do drukčijeg rješenja ove pravne stvari. U tužbi se ukazuje i na obrazloženje prethodne odluke tuženika pod brojem Klasa: 140-02/19-01/03013435213, Urbroj: 341-99-05/3-19-315 od 08. srpnja 2019. kojim je uvažena žalba tužitelja i poništeno rješenje Područnog ureda u Dubrovniku od 30. lipnja 2018.g., te predmet vraćen istom tijelu radi donošenja novog rješenja. Tuženik da je, u obrazloženju citirane odluke, dao jasnu uputu prvostupanjskom tijelu da provede postupak u kojem će se utvrditi da li je potrebno donijeti novo rješenje o obustavi isplate prijevremene starosne mirovine, uzimajući u obzir pravna shvaćanja i primjedbe iz presude Upravnog suda pod poslovnim brojem 14 Uslmio-105/14 od 07. siječnja 2016. te uzimajući u obzir okolnost da je tužitelj istovremeno imao svojstvo osiguranika kao korisnik prijevremene starosne mirovine i kao obrtnik. Postupanjem u konkretnom slučaju da je došlo do povrede ustavnih prava tužitelja, zajamčenih člankom 29. stavkom 1. (prava na pravično suđenje) i člankom 14. stavkom 2. (jamstvo jednakosti svih pred zakonom) te se s tim u vezi ukazuje na pravna stajališta Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava koja se odnose na neujednačenu praksu i načelo pravne sigurnosti. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da se osporavano rješenje tuženika poništi.

3.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba neosnovana, da tužitelj u tužbi u bitnome ponavlja navode iz žalbe na prvostupanjsko rješenje od 03. studenog 2023., da je osporavano rješenje doneseno temeljem činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima a što da je u skladu s odredbom članka 5. i 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/2009, 110/2021 – dalje ZUP) te da je osporavano rješenje obrazloženo i sadrži sve obvezne sastavne dijelove rješenja propisane člankom 98. istog Zakona. Smatra da je osporavano rješenje na zakonu utemeljeno te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

4.U sporu je održavanjem rasprave 13. prosinca 2024. i razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 36/24 – dalje: ZUS).

5.Tužitelj je na raspravi po zamjenici svog opunomoćenika ustrajao u navodima tužbe te predložio zaključenje rasprave.

6.Tuženik je po svojoj opunomoćenici ustrajao u navodima iz odgovora na tužbu te obrazloženju osporavanog rješenja.

7.Sud je izveo dokaze čitanjem spisa ovog upravnog spora te istom priležećih isprava te spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu.

8.Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

9.Tužitelj je zatražio i popisao troškove ovog upravnog spora.

10.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11.Predmet ovog upravnog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika od 03. siječnja 2023. kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena na prvostupanjsko rješenje od 20. srpnja 2023. kojim je tužitelju obustavljena isplata prijevremene starosne mirovine s danom 01. siječnja 2010. te je određeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

12.Iz navoda tužbe, obrazloženja osporavanog drugostupanjskog rješenja te sadržaja spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu je razvidno, te među strankama nije sporno: da je tužitelj dana 4. prosinca 2009. prvostupanjskom tijelu podnio zahtjev za priznanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu; da je rješenjem prvostupanjskog tijela od 25. ožujka 2010. tužitelju priznato, počevši od 01. siječnja 2010., pravo na prijevremenu starosnu mirovinu, s datumom isplate, počevši od 1. siječnja 2010.; da je kod prvostupanjskog tijela dana 09. srpnja 2012. zaprimljeno rješenje Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Klasa: UP/I 311-02/12-01/411, Urbroj: 2117-03/2-12-2 od 12. lipnja 2012. o upisu nove djelatnosti u obrtni registar za osiguranika CV (ovdje tužitelja); da je potom prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje od 08. kolovoza 2012., kojim je tužitelju, kao korisniku prijevremene starosne mirovine, obustavljena isplata mirovine s danom 02. siječnja 2010., s obrazloženjem da je dana 1. siječnja 2010. počeo obavljati samostalnu djelatnost na temelju koje postoji obveza osiguranja, te mu je, prema članku 90. stavku 3. Zakona o mirovinskom osiguranju: (Narodne novine, broj: 102/1998, 127/2000, 59/2001, 109/2001, 147/2002, 117/2003, 30/2004, 177/2004, 92/2005, 43/2007, 79/2007, 35/2008, 40/2010. 121/2010, 130/2010, 61/2011, 114/2011, 76/2012, 112/2013 1 133/2013-dalje: ZOMO iz 1998.) koji je bio na snazi do 31. prosinca 2013., obustavljena isplata mirovine s danom 02. siječnja 2010.; da je tužitelj protiv navedenog rješenja podnio žalbu koja je rješenjem tuženika od 05. prosinca 2013. odbijena nakon čega je tužitelj pred ovim sudom pokrenuo upravni spor u kojem je presudom, poslovni broj: 14 Usimio-105/14-13 od 07. siječnja 2016., navedeno rješenje tuženika poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak; da je u izvršenju navedene presude tuženik donio rješenje od 21. ožujka 2016. kojim je tužiteljeva žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 8. kolovoza 2012. uvažena, to prvostupanjsko rješenje poništeno i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu radi donošenja novog rješenja; da je u izvršenju navedenog rješenja prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje od 30. lipnja 2018., kojim je tužitelju, kao korisniku prijevremene starosne mirovine, obustavljena isplata mirovine s danom 01. siječnja 2010., sukladno odredbi članka 90. stavka 3. ZOMO-a iz 1998. godine; da je tužitelj protiv tog rješenja podnio žalbu koja je rješenjem tuženika od 08. srpnja 2019., uvažena, prvostupanjsko rješenje poništeno i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu radi donošena novog rješenja; da je u izvršenju navedenog tuženikovog rješenja prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje od 20. srpnja 2023. koje je ovdje osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 03. studenog 2023. potvrđeno kao pravilno i zakonito.

13.Među strankama je sporno jesu li tuženik i prvostupanjsko tijelo postupili protivno pravnim shvaćanjima i primjedbama suda iz presude poslovni broj: 14 Usimio- 105/14-13 od 07. siječnja 2016.

14.Sporno je i da li je u konkretnom slučaju pravilno primijenjena odredba članka 90. stavak 3. ("Narodne novine" broj: 102/1998, 127/2000, 59/2001, 109/2001, 147/2002, 117/2003, 30/2004, 177/2004, 92/2005, 43/2007, 79/2007, 35/2008, 40/2010, 12/2010, 130/2010, 61/2011, 114/2011, 76/2012, 112/2013 1 133/2013 – dalje ZOMO/98).

15.Presudom ovoga suda, poslovni broj: 14 UsImio-105/14-13 od 07. siječnja 2016. je, kako je gore navedeno, poništeno rješenje tuženika od 05. prosinca 2013. i predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak. U obrazloženju te presude se u bitnome navodi da tuženik nije ocijenio žalbene navode te da sud nije mogao otkloniti tužiteljeve prigovore koji se odnose na to da se obustava predmetne mirovine uspostavlja s danom 02. siječnja 2010. iako je prema obrazloženju prijevremena starosna mirovina tužitelju trebala obustaviti s danom 01. siječnja 2010. Nadalje, sud je uputio tuženika da ocijeni jesu li u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za obnovu postupka te da obrazloži svoja stajališta. Sud je ocijenio kako obrazloženje u tom sporu pobijanog rješenja ne sadrži sve ono što je propisano odredbom članka 98. stavak 5. ZUP-a radi čega sud nije mogao otkloniti prigovore tužitelja. Sud je ukazao i na to da je ostalo nerazjašnjeno pitanje da li je tužitelju prijevremena starosna mirovina u konkretnom slučaju uopće mogla biti odobrena.

16.Suprotno navodima tužitelja ovaj sud drži da javnopravna tijela nisu postupila protivno pravnim shvaćanjima i primjedbama suda iz presude poslovni broj: 14 Usimio- 105/14-13 od 07. siječnja 2016. te da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjena odredba članka 90. stavak 3. ZOMO/98.

17.Odredbom članka 90. stavak 3. ZOMO/98 je propisano da korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza osiguranja, osim u slučaju iz članka 10. stavka 1. točke 8. i članka 16.a ovoga Zakona, isplata mirovine se obustavlja.

18.Odredbom članka 111. stavak 1. ZOMO/98 propisano je da se postupak za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja pokreće na zahtjev osiguranika, odnosno osigurane osobe, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

19.Odredbom članka 137. tada važećeg Zakona o općem upravnom postupku propisano je da je činjenično stanja na kojem zasniva svoj zahtjev stranka dužna iznijeti točno, istinito i određeno.

20.Odredbom članka 32. stavak 1. ZOMO/98 je propisano da pravo na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu ima osiguranik od dana kada su ispunjeni uvjeti za mirovinu, s tim što se pravo na mirovinu može ostvariti nakon prestanka osiguranja.

21.U obrazloženju osporavanog drugostupanjskog rješenja se, između ostalog, navodi, a što tužitelj ne osporava, da je uvidom u Bazu podataka o prijavama na mirovinsko osiguranje utvrđeno da je tužitelj bio u obveznom mirovinskom osiguranju s osnove radnog odnosa u razdoblju od 24. travnja 1971. do 31. prosinca 2004., s prekidima, da je od 01. veljače 2005. do 15. kolovoza 2005. bio u obveznom mirovinskom osiguranju na osnovi obavljanja obrta te da je od 16. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2009. ponovno bio u obveznom mirovinskom osiguranju s osnove radnog odnosa.

22.Navedeni upisi u bazu podataka su utemeljeni na do tada podnesenim prijavama i odjavama osiguranja, pa tako i na prijavama i odjavama osiguranja koje je podno tužitelj, prema kojima je tužitelj bio u obveznom osiguranju s osnova obrta u razdoblju od 01. veljače 2005. do 15. kolovoza 2005. Radni odnos tužitelja je s danom 31. prosinca 2009. prestao radi odlaska u mirovinu.

23.Iz navedenog zahtjeva tužitelja za priznavanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu razvidno je da je tužitelj u rubrici Podatak o posljednjem zaposlenju naveo Polar security – Barbir d.o.o., Ploče, Dalmatinska b.b. Iz sadržaja spisa je razvidno da je tužitelj kod navedenog poslodavca bio zaposlen do 31. prosinca 2009., a kako je i gore navedeno, radni odnos mu je prestao radi odlaska u mirovinu. Temeljem svih navedenih podataka te citiranih zakonskih odredbi doneseno je prvostupanjsko rješenje od 25. ožujka 2010. kojim je tužitelju priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu, počevši od 1. siječnja 2010., s datumom isplate, počevši od 1. siječnja 2010. te je tim rješenjem ukinuto privremeno rješenje istog prvostupanjskog tijela od 17. veljače 2010. kojim je tužitelju priznato, počevši od 01. siječnja 2010., pravo na prijevremenu starosnu mirovinu, nakon prestanka radnog odnosa.

24.Iz oba navedena rješenja je razvidno da je tužitelj upućen da je, sukladno članku 92. ZOMO/98, dužan prijaviti svaku promjenu u osobnim ili stvarnim okolnostima koje utječu na pravo ili opseg korištenja prava iz mirovinskog osiguranja (sklapanje ugovora o radu, početak obavljanja samostalne djelatnosti na temelju koje je osiguran, promjena adrese prebivališta-boravišta i dr.).

25.Kako tužitelj nije prijavio nikakvu promjenu u smislu odredbe članka 92. ZOMO/98, pa tako ni vezano za obavljanje samostalne djelatnosti, rješenje od 25. ožujka 2010. o priznavanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu i isplatu iste je postalo pravomoćno i izvršno te nije sporno da je tužitelj po istom primao mirovinu.

26.Tužitelj ni kasnije nije prijavio nikakve promjene u smislu odredbe članka 92. ZOMO/98 već je iz podataka spisa razvidno da je prvostupanjsko tijelo dana 09. srpnja 2012. zaprimilo rješenje Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Službe za gospodarstvo od 12. lipnja 2012. o upisu nove djelatnosti (proizvodnja suvenira) u obrtni registar za tužitelja – vlasnika obrta trgovina Mercantile, Dubrovnik. Na taj način prvostupanjsko tijelo je došlo do saznanja da je tužitelj, iako je korisnik prijevremene starosne mirovine, i nadalje upisan kao obrtnik, a iz izvatka iz obrtnog registra sa stanjem na dan 23. srpnja 2012. je razvidno da je tužiteljev obrt započeo s radom 01. veljače 2005. te da je upisan prestanak obrta s danom 18. srpnja 2012. Spisu prileži i prijava tužitelja – vlasnika trgovine Mercantile, o početku osiguranja s danom 01. siječnja 2010. te o prestanku o prestanku osiguranja s danom 18. srpnja 2012. Sukladno navedenom, tužitelju je, obzirom na obvezu iz citirane odredbe članka 11. stavak 1. točka 1. ZOMO/98 uspostavljena prijava na obvezno osiguranje s danom 01. siječnja 2010.

27.Obzirom na sva prednja utvrđenja, a posebno na činjenicu da je tužitelj i nakon odjave osiguranja s osnova obrta (15. kolovoza 2005.) nastavio obavljati djelatnost obrta na temelju kojeg postoji obveza osiguranja, to je u trenutku priznavanja prava na prijevremenu starosnu mirovinu (počevši od 01. siječnja 2010.) nastala obveza obustave isplate priznate prijevremene starosne mirovine. Tužitelj je dakle mogao ostvariti pravo na prijevremenu starosnu mirovinu, ali ne i pravo na isplatu iste, sve dok se nalazi u statusu osiguranika po bilo kojem osnovu koji je propisan zakonom, a to je u konkretnom slučaju po osnovu obavljanja djelatnosti obrta.

28.Kako je tužitelj znao da je upisan u obrtni registar isti je, kako je to i gore navedeno, prilikom podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu morao o toj činjenici dati istinite i točne podatke, a što isti nije učinio. Na obrtniku je dužnost poznavanja ispunjavanja vlastitih prava i obveza a što nije u nerazmjernom očekivanju u odnosu na pažnju očekivanu od osoba koje pripadaju toj kategoriji. U konkretnom slučaju se ne zadire u ostvareno pravo tužitelja na prijevremenu starosnu mirovinu u smislu ukidanja ili poništavanja tog prava već se radi o primanju mirovine koja tužitelju u periodu obavljanja obrta nije pripadala. Donošenjem prvostupanjskog rješenja od 20. srpnja 2023. kojim je tužitelju obustavljena isplata prijevremene starosne mirovine nije poništeno, ukinuto ii izmijenjeno pravomoćno rješenje od 25. ožujka 2010. kojim je tužitelju priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu već se obustavlja isplata mirovine dok za to postoje razlozi propisani odredbom članka 90. stavak 3. ZOMO/98.

29.U konkretnom slučaju, kako je to i gore navedeno, rješenje od 25. ožujka 2010. o priznavanju tužitelju prava na prijevremenu starosnu mirovinu sadrži i obvezu tužitelja da sukladno odredbi članka 92. ZOMO/98 prijavi svaku promjenu nastalu u osobnim ili stvarnim okolnostima, koje utječu na samo pravo ili na opseg korištenja tog prava. Time je rješenje o priznavanju tužitelju prava na prijevremenu starosnu mirovinu i isplatu iste predviđalo i mogućnost promjene stečenog prava na isplatu mirovine.

30.Prestankom zakonskih razloga za obustavu isplate mirovine, isplata obustavljene mirovine se opet uspostavlja, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Naime, rješenjem prvostupanjskog tijela od 09. kolovoza 2012. tužitelju je uspostavljena, počevši od 19. srpnja 2012., isplata prijevremene starosne mirovine, obzirom da spisu prileži prijava tužitelja-vlasnika obrta [obrt] o prestanku osiguranja s danom 18. srpnja 2012.

31.Slijedom svega navedenog, a posebno imajući u vidu evidencije prijava i odjava osiguranja u Bazi podataka o prijavama u mirovinskog osiguranja, kako je to gore pojašnjeno, ovaj sud smatra neosnovanim navode tužitelja da je prvostupanjsko tijelo u vrijeme donošenja rješenja od 25. ožujka 2010., kojim je tužitelju priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu i isplatu iste, temeljem evidencije u Bazi podataka moralo imati saznanja o postojanju svojstva osiguranika s osnova obrta. Ovaj sud ne smatra osnovanim ni ostale prigovore tužitelja iznesena u tužbi i tijekom ovoga spora jer, obzirom na sva prednja utvrđenja, nisu od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari.

32.Uzevši u obzir sve izloženo, po ocjeni ovoga suda, u postupku koji je prethodio ovom sporu nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen materijalno pravni propis. Stoga je, a obzirom da je rješenje tuženika zakonito, te kako nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo na temelju odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev kao neosnovan odbiti odnosno presuditi kao pod točkom I. izreke presude.

33.Kako tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu to je temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a valjalo odbiti zahtjev istog za naknadom troškova predmetnog upravnog spora te odlučiti kao pod točkom II. izreke presude.

U Splitu, 3. siječnja 2025.

S U D A C

Marica Goreta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

-tužitelju po opunomoćeniku,

-tuženiku,

-u spis.