REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1467/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Maja Bilandžić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB: 82925459345, Osijek, Lorenza Jagera 5, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Luka Jurić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-194/2022-33 od 11. prosinca 2023., 3. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-194/2022-33 od 11. prosinca 2023.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 270,16 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-194/2022-33 od 11. prosinca 2023. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.418,83 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose od dospijeća do isplate (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku platiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.028,17 EUR s kamatama (točka II. izreke).

2. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa prema Ugovoru o kreditu broj 016-719/2007 kojeg su 10. listopada 2007. sklopili EO kao korisnik kredita i tuženik. Tim Ugovorom odobren je kredit u valuti CHF i otplaćen u cijelosti. Korisnik kredita tužitelju je Ugovorom o ustupu tražbine od 4. ožujka 2021. ustupio tražbinu koju je stekao prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, čime je tužitelj stupio u pravni položaj korisnika kredita. Tuženikove prigovore o nedostatku tužiteljeve aktivne legitimacije i zastari utužene tražbine, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanima. Sud je obrazložio da je riječ o dopuštenom ustupanju novčane tražbine, dok nije odlučno što tužitelj nije potrošač. S tim u vezi prvostupanjski sud se pozvao na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO). Pritom utvrdio je da u odnosu na tužitelja djeluje pravomoćnost presude iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača (čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Prema mišljenju prvostupanjskog suda, odredbe o valutnoj klauzuli sklopljenog Ugovora o kreditu su nepoštene i ništetne. Uzimajući u obzir da stranke nisu imale primjedbe financijski izračun preplate kredita, prvostupanjski sud je naložio tuženiku vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom s kamatama na preplaćene anuitete od stjecanja (čl. 323., čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a). O zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

3. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ih ovaj sud preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 461,28 EUR. U žalbi je, u bitnom, ponovio razloge koje je iznosio tijekom trajanja parničnog postupka pred prvostupanjskim sudom glede nedostatka tužiteljeve aktivne legitimacije, ponovio je i svoje mišljenje o tome da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu nepoštene i da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, da se pravno shvaćanje o prekidu zastarijevanja podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača ne može primijeniti i na tužitelja, da je nastupila zastara tražbine tužitelja s obzirom na to da nije prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača te smatra da je pogrešno i utvrđenje suda o nesavjesnom stjecatelju. Osporio je odluku o troškovima postupka istaknuvši da bi u slučaju da je sud donio ispravnu odluku o tužbenom zahtjevu i odluka o troškovima postupka bila pravilna, odnosno da bi pravilno bilo naložiti tužitelju platiti troškove postupka tuženiku.

4. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio tuženikove žalbene navode te je predložio odbiti žalbu kao neosnovanu.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Nakon što je pobijana presuda u pobijanim dijelovima ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

7. U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. (osim t. 3.) ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Zato ovu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Cijeneći utvrđene činjenice i izvedene dokaze, ovaj sud u potpunosti prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. Naime, utužena tražbina proizlazi iz ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između korisnika kredita, ZO i tuženika, kojom je vrijednost ugovorne obveze korisnika kredita u valuti Republike Hrvatske vezana za valutu švicarski franak (CHF). Ugovorom o ustupu tražbine od 4. ožujka 2021. korisnik kredita, EO ustupio je tužitelju utuženu tražbinu pa je on podnio ovu tužbu. Tužitelj tužbom traži da mu tuženik vrati onaj novčani iznos kojeg je primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan primjenom ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

10. Među strankama je sporno prije svega, odnose li se učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi i na ovaj parnični postupak (čl. 502.c ZPP-a), odnosno je li sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja iz te pravomoćno okončane parnice. Sporno je i postojanje tužiteljeve aktivne legitimacije za postavljanje ovog tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utužene tražbine.

11. Stanje u spisu u ovoj pravnoj stvari upućuje na to da je kod prvostupanjskog suda vođen parnični postupak poslovni broj P-1401/12, između Potrošača - Hrvatske udruge za zaštitu potrošača, kao tužitelja i banaka (među kojima i ovdje tuženika), kao tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom je postupku donesena presuda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik, od 1. siječnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača i prava potrošača - korisnika kredita, ugovaranjem valutne klauzule CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače - korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07 i 79/07; dalje: ZZP), kao i naknadno važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Spomenuta presuda potvrđena je presudom ovog suda poslovni broj Pž-6632/2014 od 14. lipnja 2018.

12. S obzirom na to da je Ugovorom o ustupu tražbine od 4. ožujka 2021. korisnik kredita tužitelju ustupio svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz sklopljenog ugovora, to se učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi odnose i na ovaj postupak. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, sud je vezan za utvrđenja u toj parnici koja je pravomoćno okončana.

13. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (čl. 80. st. 1. ZOO-a). U ovom slučaju, riječ je o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove. To s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovornih odredaba osnovom kojih je tuženik stekao utuženi novčani iznos.

14. Zakonom nije zabranjeno da stjecatelj ustupljene tražbine u konkretnoj situaciji bude trgovac ni u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23). Dakle, potrošač mora biti osoba čija su prava povrijeđena, a to je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom i potrošač svoju tražbinu može ustupiti trećoj osobi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke kao pružatelja usluge zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač. Pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora. U tom pogledu upućuje se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je izraženo pravno shvaćanje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF) obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, ali isto tako i u postupcima koje pokrenu treće osobe koje su singularni ili univerzalni sukcesori potrošača i koje osobno nemaju status potrošača. Zato su svi tuženikovi žalbeni navodi (i prigovori) u tom pogledu, neosnovani.

15. Imajući u vidu nadređenost europskog prava i obvezatnost presuda Suda Europske unije (npr. C-383/18, C-519/19), za ukazati je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama izrazio pravno shvaćanje da osoba (pravna ili fizička) kojoj je potrošač na temelju ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača, može od potrošačeva dužnika potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač. To zato što pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). Uostalom, primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (tako i u odlukama poslovni broj Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023, Rev-1153/2023).

16. Zatim, ovaj sud ne nalazi osnove ni za prihvaćanje tuženikovih žalbenih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri ocjeni tuženikovog prigovora zastare. Zastara tražbine po preplaćenim anuitetima uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nakon prekida zastare uslijed podizanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, počela je ponovno teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti takve ugovorne odredbe, 14. lipnja 2018. Tužba u ovom postupku je podnijeta 1. veljače 2022., što znači unutar općeg zastarnog roka od pet godina kojeg je prvostupanjski sud pravilno primijenio (čl. 225. ZOO-a). S tim u vezi, ukazuje se da tuženik nije bio savjestan cijelo vrijeme s obzirom na utvrđenja iz pružene zaštite u kolektivnom sporu u kojoj je pružena apstraktna zaštita potrošačima. Zbog ostvarene apstraktne zaštite, ne može se smatrati da bi bila riječ o ništetnosti manjeg značaja.

17. U postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe, odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od takvih ugovornih odredaba. U takvom postupku sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa. No, u postupku individualne zaštite, kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe treba raspraviti s obzirom na osobu potrošača i sve okolnosti slučaja. Stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja se u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na okolnosti slučaja. Zato je tuženik mogao tvrditi i dokazati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze. Tuženik je mogao tvrditi i dokazati i to da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Pritom nije od utjecaja je li tužitelj u konkretnoj parnici potrošač ili, kao u ovoj parnici, osoba na koju je potrošač cedirao tražbinu prema banci. Naime, ako su na tužitelja prešla sva prava potrošača, tada i tuženik ima prema tužitelju pravo na sve prigovore koje bi imao i prema potrošaču da do ustupa nije došlo (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5458/2021).

18. Pritom, za uputiti je na odredbu čl. 81. st. 1. i 4. ZZP-a. Tom odredbom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.); ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

19. Prema tome, kako je to već naprijed i navedeno, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo leži na tuženiku. Tuženik je, dakle, odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi budući da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. No, tuženik to ovdje nije dokazao. U postupku saslušan korisnik kredita, EO iz čijeg iskaza uopće ne proizlazi da je tuženik o spornoj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovarao, odnosno da su korisniku kredita predočeni svi poznati aspekti odabira takve ugovorne odredbe kako bi on mogao donijeti razumnu odluku na temelju potpune informacije koju mu je trebao pružiti upravo tuženik. Od prijedloga za saslušanje bivše zaposlenice tuženika TO, tuženik je odustao podneskom od 28. rujna 2023. kako o proizlazi iz podataka u spisu. Zato je prvostupanjski sud, u nedostatku drugih odgovarajućih dokaznih prijedloga, pravilnom primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o parničnom postupku pravilno zaključio da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da se tužitelj pravilno poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite.

20. S obzirom na sve navedeno, ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika da tužitelju podmiri utuženi iznos i zateznu kamatu zbog zakašnjenja u isplati ovih novčanih obveza po stopi za ostale odnose.

21. Odluka o naknadi parničnog troška do iznosa od 2.028,17 EUR pravilno je zasnovana na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

22. S obzirom na navedeno, trebalo je na osnovi odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu kako je to navedeno u točki I. izreke ove odluke.

23. S obzirom na to da trošak sastava odgovora na žalbu nije podnesak potreban za vođenje parnice, valjalo je, na temelju odredbe čl. 155. ZPP-a odlučiti kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 3. siječnja 2025.

Sudac

Maja Bilandžić