REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3708/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Marku Ivrlaču, u pravnoj stvari tužitelja ZJ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mariu Perici, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, zastupano po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku u Zagrebu, Savska cesta 32, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 20. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 3. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima ugovorne odredbe čl. 5.1. i čl. 9.1. Ugovora o kreditu, broj ugovora 310196 sklopljenog dana 19. srpnja 2004. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje administrativne naknade od 1,75% jednokratno na iznos odobrenog kredita i u dijelu u kojem je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje iznosa u visini jednog mjesečnog anuiteta kao rezervirana sredstva za pokriće tečajnih razlika i eventualnih drugih poravnanja, a bez koje uplate korisnik kredita ne može koristiti kredit.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju ZJ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.070,65 Eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 04. kolovoza 2004. i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za

. / .

drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju ZJ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 952,16 Eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja ZJ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 375,00 Eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa prednikom tuženika sklopio namjenski ugovor o kreditu broj 310196, dana 19. srpnja 2004., u svrhu refinanciranja stambenog kredita i u svrhu adaptacije kuće, na iznos od 204.060,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema kupovnom tečaju za devize banke tuženika važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 24 godine. Ukazuje da se čl. 5. ugovora o kreditu tužitelj obvezao platiti tuženiku sve naknade i troškove sukladno odluci o kamatama i naknadama banke, da se čl. 5.1. ugovora tužitelj obvezao tuženiku platiti na ime administrativne naknade jednokratno iznos od 1,75% iznosa odobrenog kredita te da se čl. 9.1. ugovora o kreditu tužitelj obvezao platiti tuženiku u trenutku puštanja kredita u tečaj iznos u visini jednog mjesečnog anuiteta, kao rezervirana sredstva za pokriće tečajnih razlika i eventualnih drugih poravnanja, a uz obvezu da bez navedene uplate tužitelj ne može koristiti kredit. Tuženik je, svojim jednostranim odlukama, koje su tuženiku nametnute kroz odredbe tipskog ugovora o kojem se nije pregovaralo, ugovorio s tužiteljem obvezu tužitelja platiti tuženiku administrativnu naknadu jednokratno iznos od 1,75% iznosa odobrenog kredita i iznos u visini jednog mjesečnog anuiteta, kao rezervirana sredstva za pokriće tečajnih razlika i eventualnih drugih poravnanja, a uz obvezu da bez navedene uplate tužitelj ne može koristiti kredit. Tužitelj navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora kao niti o sadržaju pojedinih odluka tuženika kao općih akata banke tuženika te izmjenama i dopunama tih odluka po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, pa zato odredbe čl. 5.1. i čl. 9.1. predmetnog ugovora o kreditu predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne. Plaćanje na ime administrativne naknade jednokratno u iznosu od 1,75% iznosa odobrenog kredita (čl. 5.1. Ugovora o kreditu), kao i plaćanje u trenutku puštanja kredita u tečaj iznosa u visini jednog mjesečnog anuiteta, kao rezerviranih sredstava za pokriće tečajnih razlika i eventualnih drugih poravnanja a uz obvezu da bez izvršenja navedene uplate tužitelj ne može koristiti kredit (čl. 9.1. Ugovora o kreditu), očigledno prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je sukladno navedenome, prilikom sklapanja ugovora o kreditu temeljem ništetnih odredbi o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ opisanoj pod i temeljem ništetnih odredbi o takozvanim rezerviranim sredstvima za pokriće tečajnih razlika platio iznos od 1,75% iznosa odobrenog kredita, odnosno kunsku protuvrijednost iznosa od 3.571,05 CHF po prodajnom tečaju banke tuženika na dan dospijeća obveze od 4,8547 HRK za 1 CHF, odnosno iznos od 17.336,37 HRK i iznos u visini jednog mjesečnog anuiteta, kao rezervirana sredstva za pokriće tečajnih razlika i eventualnih drugih poravnanja, odnosno kunsku protuvrijednost iznosa od 1.194,61 CHF, po prodajnom tečaju banke tuženika na dan dospijeća obveze od 4,8547 HRK za 1 CHF, odnosno iznos od 5.799,47 HRK, odnosno sveukupno je temeljem navedenih ništetnih odredbi tužitelj banci tuženika bez valjane pravne osnove platio ukupni iznos od 23.135,84 HRK. tužitelj zahtjeva utvrđenje nisštetnim odredaba čl. 5.1 i 9.1 ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 3.070,65 Eura

2. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, u osnovi i visini. Tuženik ističe prigovor zastare, smatra da utvrđenja iz parnice potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, da su neosnovane i neutemeljene tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su.

Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u tečajnu listu ( list 39 spisa), otplatnu tablicu po kreditu ( list 40-46 spisa), prometnu karticu po kreditu ( list 47-69 spisa), ugovor o kreditu broj 310196 ( list 70-84 spisa), dopis tuženika ( list 90-91 spisa), saslušan je tužitelj.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 5.1. i 9.1. Ugovora o kreditu u odnosu na naknadu za trošak administrativne naknade i naknade za rezervirana sredstva kao pokriće tečajnih razlika i eventualnih drugih poravnanja i zahtjev za isplatu iznosa od 3.070,65 Eura sa zateznim kamatama računatim od dana plaćanja.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22- dalje: ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Nije sporno da je pravni prednik tuženika sa tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu broj 310196, niti je sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Između stranaka je sporno jesu li navedena odredbe čl. 5.1 i 9.1. Ugovora u ništetne, te posljedično je li potraživanje isplate navedenog iznosa u zastari te teku li na utuženi iznos zatezne kamate od dana plaćanja navedene naknade ili od dana utuženja.

8. Na ročištu 20. studenog 2024. saslušan je tužitelj koji je iskazao da je ugovor o kreditu sklopljen radi refinanciranja postojećeg stambenog kredita koji je bio podignut kod RBA, te za daljnju dogradnju kuće, na adresi [adresa], da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta niti je bio član nekog trgovačkog društva, da je u kući koju je adaptirao živio sa svojom obitelji i da kuću nije iznajmljivao niti ju je koristio za bilo kakvu poslovnu svrhu, da prilikom sklapanja ugovora o kreditu ugovor o kreditu nije čitao. Tužitelj je nadalje iskazao da je ja došao u poslovnicu pravnog prednika tuženika u Maksimirskoj ulici te je tražio ugovor o kreditu kojim bi refinancirao postojeći ugovor o kreditu i podigao daljnji iznos radi dogradnje kuće, da ga nitko nije upozoravao na postojanje ulazne naknade, već je ugovor o kreditu dobio u pisanom obliku, nakon što mu je odobren kredit. Tužitelj je iskazao da mu je bilo rečeno kada je dobio ugovor o kreditu da mora odmah solemnizirati ugovor o kreditu kod javnog bilježnika jer će u suprotnom platiti penale, da nije bilo nikakvih pregovora vezano za postojanje ulazne naknade kao niti o bilo kakvim odredbama ugovora o kreditu, da ga nitko od službenika banke nije obavijestio o postojanju odredbe o ulaznoj naknadi niti ga je netko od strane službenika banke obavijestio o rizičnosti sklapanja ugovora u valuti CHF.

9. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaze ocijenio kao uvjerljive, logične i iskrene. Na temelju iskaza tužitelja, iz kojeg proizlazi da se o ulaznoj naknadi i naknadi za rezervirana sredstva nije pojedinačno pregovaralo, a posebno ne sa tužiteljem, sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Sud je imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) i naknade za rezervaciju sredstava bila sastavni dio tipskih ugovora sastavljenih unaprijed od strane pravne službe tuženika.

11. Prema tome, sud smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a tuženik je odbio pregovarati o istoj.

12. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita i rezervacije sredstava na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 nije isto dokazao.

13. Uostalom, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kredita koje je bio dužan platiti prilikom isplate kredite, na temelju čega je određena visina te naknade (prema čl. 5.1 Ugovora ista iznosi 1,75% od iznosa kredita). Nadalje, tužitelju nije niti objašnjavano zbog čega je dužan platiti naknadu za rezervirana sredstva, a koja je uvjet za puštanje kredita u tečaj. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana od strane tuženika na standardiziranom, tipskom obrascu ugovora, da se o istoj sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Kod toga tužitelj pravilno i ukazuje na dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, i to da je on obvezan snositi "i naknade i troškove sukladno odluci o kamatama i naknadama tuženika." Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 5. i 5.1. Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

14. Plaćanje troškova administrativne naknade, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 1,75% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. S obzirom da se, dakle, o odredbama čl. 5. i 5.1. i 9.1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jer je tuženik o istoj odbio pregovarati, te si iste bila unaprijed formulirane od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

16. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari u odnosu na istog tuženika, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

17. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je određeno naveo što čini troškove administrativne naknade. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

19. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 5.1 i 9.1 ugovora o kreditu o administrativnoj naknadi i naknadi za rezervaciju sredstava te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 3.070,65 Eura. Između stranaka nije bila sporna visina administrativne naknade i rezerviranih sredstava.

20. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita 4. kolovoza 2024. ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja.

21. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl. br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 Eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak podneska od 5. ožujka 2023. i 28. kolovoza 2024. (Tbr. 8/4 Tarife) u iznosu od po 50,00 Eura, trošak zastupanja na ročištima 7. ožujka 2023. i 20. studenog 2024. (Tbr. 9/1 Tarife), svako u iznosu od po 200,00 Eura. Prema tome, tužitelju je valjalo priznati ukupno 700,00 Eura, što uz porez na dodanu vrijednost iznosi 875,00 Eura. Tom iznosu valja pribrojiti i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 38,58 Eura i na presudu u iznosu od 38,58 Eura pa ukupan trošak tužitelja iznosi 952,16 Eura.

23. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sastava podneske od 5. ožujka 2023. i 28. kolovoza 2024. preko dosuđenog iznosa, budući da se ne radi o obrazloženim podnescima, već se radi o podnescima iz Tbr. 8/4 Tarife. Slijedom navedenog odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 375,00 Eura.

U Zagrebu, 3. siječnja 2025.

Sudac

Marko Ivrlač

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa: - od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

pun. tužitelja, uz pristojbu na presudu

pun. tuženika