REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U

ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1026/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja PG, vl. obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Hajdeku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika TRIGLAV OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica Antuna Heinza 4, OIB: 29743547503, zastupanog po punomoćnici Korneliji Karić, odvjetnici iz OD Mađarić i Lui u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 26. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 3. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 166,13 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 28. siječnja 2024. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te mu naknaditi parnične troškove u iznosu od 169,91 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 3. siječnja 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1./ Tužitelj je 14. svibnja 2024. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi, u bitnome, da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 1. prosinca 2023., oštećeno vozilo registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu ĐG. Štetu na vozilu da je dužan naknaditi tuženik, kao odgovorni osiguratelj. Vozilo je vlasnik odlučio popraviti kod tužitelj koji je za izvršeni popravak vozila izdao račun na iznos od 5.865,38 eur. Međutim, tuženik je po navedenom računu izvršio isplatu troškova potrebnih za popravak vozila u visini od 5.699,25 eur. Preostala je razlika od 166,13 eur, utužena u ovom postupku, a posljedica je različite cijene radnog sata potrebnih servisnih radova po kojoj tuženik obračunava odštetu. S obzirom da je oštećeni vlasnik ugovorom o ustupu potraživanja tužitelju ustupio svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi isplate naknade štete temeljem predmetnog računa izdanog radi popravka vozila, tužitelj od tuženika potražuje isplatu preostalog iznosa potrebnog za izvršeni popravak vozila, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 28. siječnja 2024. do isplate, po stopi mjerodavnoj za ostale odnose.

2./ U odgovoru na tužbu tuženik priznaje pasivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja i odgovornost. Smatra da je izvršenom isplatom u cijelosti naknadio nastalu štetu. Smatra da je cijena radova po kojoj tužitelj vrši popravak vozila prekomjerna i da ne odgovara prosječnim cijenama na području na kojem je vozilo popravljeno, odnosno da od prosječnih cijena znatno odskače. Razliku koja preostaje smatra da je stoga dužan snositi vlasnik vozila koji da je izborom autoservisa za popravak vozila sam uvećao nastalu štetu. Ukazuje da na području na kojem tužitelj popravlja vozila postoje servisi koji popravak vrše po nižoj cijeni radnog sata. Ukazuje i da tužitelj faktično popravke vrši po nižoj cijeni radnog sata, a samo osiguravajućim društvima da obračunava po cijeni iskazanoj na predmetnom računu. Smatra da oštećenici imaju pravo na naknadu troška prema prosječnoj cijeni, koju da je tuženik u konkretnom slučaju i primijenio u obračunu odštete. Osporava zatraženi tijek zatezne kamate.

3./ Očitujući se na navode tuženika, tužitelja ukazuje da tuženik nema pravo određivati cijenu radnog sata za popravak vozila. Tužitelj da je popravak izvršio po cijeni iskazanoj u njegovom cjeniku u iznosu od 33,20 eur (uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost), koja da je cijena određena u skladu s tržištem mjerodavnim za popravak vozila. Naime, tuženikova tvrdnja da je cijena po kojoj je prilikom isplate odštete u konkretnom slučaju izvršio obračun, u iznosu od 19,19 eur (uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost), da ne odgovara cijenama na tržištu i da je neodrživa. Ovo da je cijena po kojoj troškove popravka obračunavaju servisi koji s time u vezi imaju ugovorno regulirane odnose s osiguravajućim društvima. Tvrdi da je prosječna tržišna cijena popravka u 2022. godini iznosila 25,01 eur (uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost), dok da je u 2023. prosječna cijena iznosila 35,00 eur (uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost).

4./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: izvid štete (list 7-8 spisa), tužiteljev račun (list 9-10 spisa), obračun i potvrda o plaćanju (list 11-14, 189 spisa), cjenik (list 15 spisa), ugovor o ustupu tražbine (list 16-17 spisa), dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2022. (list 18-21 spisa), nalaz vještaka iz drugog sudskog postupka (list 22-24 spisa), sudska praksa (list 25-180, 192-204, 208-215 spisa), računi drugih servisa (list 190-191 spisa).

5./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6./ Predmet spora je zahtjev tužitelja kao novog vjerovnika za isplatom naknade štete, u visini preostalog dijela računa ispostavljenog za popravak vozila, od tuženika kao odgovornog osiguratelja.

7./ Među strankama nije sporno da je 1. prosinca 2023. u prometnoj nezgodi oštećeno vozilo registarske oznake [registarska oznaka], a da je štetu nastalu na vozilu dužan naknaditi tuženik kao odgovorni osiguratelj, dakle na temelju ugovora o obveznom automobilskom osiguranju zaključenog s odgovornim štetnikom. Nije sporno da je tuženik, na temelju izvršenog izvida štete od 15. prosinca 2023., za popravak predmetnog vozila isplatio naknadu štete u visini troškova popravka, u iznosu od 5.699,25 eur, isplatom izvršenom 1. veljače 2024. Nije sporno da je predmetno vozilo popravio tužitelj te je za izvršeni popravak ispostavio račun od 22. siječnja 2024., s naznačenim dospijećem 27. siječnja 2024., u iznosu od 5.865,38 eur. Među strankama nije sporno da je na predmetnom računu tužitelj pravilno obračunao količinu radnih sati potrebnih za popravak oštećenog vozila, u skladu s tuženikovim izvidom štete, nije sporno da je tužitelj radne sate obračunao po cijeni od 33,20 eur, uvećanoj za pripadajući porez na dodanu vrijednost. Nadalje, nije sporno da neisplaćena razlika temeljem predmetnog računa (166,13 eur) predstavlja razliku u visini cijene radnog sata prema kojoj tuženik kao osiguratelj obračunava odštetu, jer je tuženik radne sate obračunao po cijeni od 19,19 eur, uvećanoj za pripadajući porez na dodanu vrijednost. Nije sporno da je oštećeni vlasnik vozila s tužiteljem zaključio ugovor u ustupu tražbine radi ispunjenja kojim mu je ustupio svoju tražbinu prema tuženiku koja je predmet spora.

8./ Među strankama je sporna mjerodavna cijena radnog sata po kojoj je tuženik kao osiguratelj dužan izvršiti plaćanje osigurnine u visini troškova potrebnih za popravak vozila. Tuženik naime smatra da cijena radnog sata po kojoj tužitelj vrši popravke na odgovara prosječnim cijenama na tržištu mjerodavnom za popravak vozila. Ovo stoga što da postoje servisi koji popravke obavljaju i po nižim cijenama, a odabirom skuplje usluge popravka da je sam oštećenik pridonio visini štete i da stoga nema pravo na naknadu u tako uvećanom iznosu. Sporan je i tijek zatezne kamate.

9./ Neosnovano, po ocjeni ovog suda, prigovara tuženik da cijena radnog sata po kojoj je izvršen popravak osiguranog vozila (od 33,20 eur) ne bi bila primjerena i da ne bi odgovarala uobičajenim tržišnim cijenama.

10./ Naime, iz tužiteljevog cjenika, iz kojeg je razvidno da je u primjeni kod tužitelja od 1. siječnja 2023., proizlazi da je cijena radnog sata po kojoj tužitelj vrši popravak osobnih vozila najmanje 33,20 eur. Tužitelj je u konkretnom slučaju za izvršeni popravak 22. siječnja 2024. ispostavio račun u kojem je cijenu radnih sati obračunao u skladu sa svojim cjenikom. Tuženik, iako ovako iskazanu cijenu osporava, tvrdeći da je prekomjerna jer da ne odgovara prosječnim cijenama na tržištu mjerodavnom za popravak vozila, nije iznio činjenice niti predložio dokaze kojima bi takve tvrdnje potkrijepio. Naime, okolnost da postoje autoservisi koji popravak vozila obavljaju po nižim cijenama nema, sama po sebi, za posljedicu da cijena koju obračunava tužitelj ne bi bila također mjerodavna na tržištu. Pri tome, tuženik ukazuje na račune drugog servisa koji troškove popravka obračunava po cijeni od 23,89 eur po satu (uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost), dok je u konkretnom slučaju obračun odštete izvršio po još nižoj cijeni od 19,91 eur (uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost), pri čemu ne obrazlaže na koji je način utvrdio da bi upravo cijena po kojoj je izvršio obračun bila mjerodavna tržišna cijena. Mjerodavna tržišna cijena nije, suprotno shvaćanju tuženika, najniža cijena koja se na tržištu može postići. Naime, niti iz jednog propisa ne proizlazi obveza oštećenika da popravak vozila, kao u konkretnom slučaju, izvrši u najpovoljnijem servisu na nekom servisnom području. Oštećena osoba popravak ima pravo izvršiti u servisu po svom izboru, koji djeluje na tržištu, a koji popravak naplaćuje prema cijenama radnog sata sukladno cjeniku svojih usluga, dakle prema cijenama po kojima svoje usluge redovito naplaćuje. S obzirom da je tužitelj cijenu popravka vozila obračunao prema cijenama iskazanim u svom cjeniku u spornom razdoblju, a tuženik, osim što tvrdi da postoje servisi koji popravke obavljaju i po nižim cijenama, nije iznio činjenice niti predložio dokaze kojima bi potkrijepio tvrdnju o drugačijoj mjerodavnoj tržišnoj cijeni, sud je takve navode tuženika utvrdio neosnovanima, u skladu s odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a. Nadalje, s obzirom na izložene okolnosti, neosnovana je po ocjeni ovog suda i tvrdnja tuženika da bi tužitelj predmetnu cijenu obračunavao samo u odnosu na osiguravajuća društva. Naime, s obzirom da se radi o sporu male vrijednosti, a da tuženik nije iznio činjenice kojima bi navedenu tvrdnju potkrijepio, te da osnovanost ovog tuženikovog navoda ne proizlazi iz isprava priloženih spisu, odbijen je kao nepotreban tuženikov dokazni prijedlog provođenja financijskog vještačenja pregledom tužiteljeve poslovne dokumentacije na okolnost cijene radnog sata obračunate u izdanim računima za popravak vozila u spornom razdoblju. Nisu stoga osnovane tvrdnje da bi oštećeni vlasnik vozila odabirom popravka vozila kod tužitelja pridonio visini nastale štete.

11./ Dakle, ne proizlazi da bi isplatom odštete u utuženom iznosu tužitelj od tuženika potraživao naknadu štete u iznosu većem od nastale štete na vozilu. Slijedom navedenog, utvrđeno je da djelomičnom isplatom po osnovi računa kojeg je tužitelj ispostavio za izvršeni popravak vozila tuženik nije u cijelosti izvršio svoju obvezu naknade štete kao odgovorni osiguratelj te da je dužan isplatiti i preostali dio troškova potrebnih za učinjeni popravak oštećenog vozila, u utuženom iznosu.

12./ S obzirom da je izvid štete kod tuženika izvršen 15. prosinca 2023., a da je tuženik isplatom izvršenom 1. veljače 2024. samo djelomično izvršio svoju obvezu naknade štete kao odgovorni osiguratelj, to tuženik, u skladu s odredbom čl. 12. st. 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014, 155/2023), zatezne kamate duguje već od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, što je svakako bilo najkasnije prilikom izvida štete kod tuženika. Stoga je osnovan tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata počevši od 28. siječnja 2024., imajući pri tome u vidu i da je račun za izvršeni popravak ispostavio 22. siječnja 2024., s naznačenim dospijećem 27. siječnja 2024. Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), u visini stope mjerodavne za ostale odnose.

13./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa se odluka o njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka osniva na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, u granicama zahtjeva istaknutog u troškovniku, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak za:

- sastav tužbe (prema T.br. 7/1 Tarife) i obrazloženog podneska od 9. srpnja 2024. kojim se očitovao na navode iz odgovora na tužbu (prema T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od po 50,00 eur,

- zastupanja na ročištu 26. studenog 2024. (prema T.br. 9/1 Tarife), u iznosu od 50,00 eur,

dakle ukupno 150,00 eur.

14./ Sudska pristojba za tužbu priznata je u plaćenom iznosu od 6,64 eur, a za presudu u iznosu od 13,27 eur, u skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.).

15./ Slijedom navedenog, tužitelju je priznato pravu na naknadu parničnih troškova u iznosu od 169,91 eur.

16./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj kao i u odnosu na glavno potraživanje.

U Zagrebu 3. siječnja 2025.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda, u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

U postupku u sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ovog Zakona.

DNA

1. tužitelju, po punomoćniku

2. tuženiku, po punomoćniku