REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: Us I-305/2024-11

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, Kapucinska 21, Osijek, OIB: 61379160880, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne tranzicije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Ulica grada Vukovara 49, Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], uz sudjelovanje zainteresirane osobe RVB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Branimir Iveković, odvjetnik iz Zagreba, Strossmayerov trg 8, radi naknade za oduzetu imovinu, 3. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/23-01/148, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24- 02 od 8. siječnja 2024. i djelomičnog rješenja Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove Osječko-baranjske županije KLASA: UP/I-943-01/20-01/30, URBROJ: 2158- 19/08-23-15 od 20. siječnja 2023. i za meritorno odlučivanje o zahtjevu zainteresirane osobe za naknadu oduzete imovine.

II. Nalaže se tužitelju da zainteresiranoj osobi naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (slovima: dvije tisuće i pet stotina eura) u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-01/23-01/148, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 8. siječnja 2024., odbijena je žalba Državnog

- 2-

odvjetništva Republike Hrvatske, izjavljena protiv djelomičnog rješenja Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove Osječko-baranjske županije KLASA: UP/I-943- 01/20-01/30, URBROJ: 2158-19/08-21-15 od 20. siječnja 2023.

2. Navedenim prvostupanjskim djelomičnim rješenjem se pod točkom I. ovlašteniku naknade RV iz [adresa], utvrđuje pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društava iz portfelja Republike Hrvatske za poslovne prostore pobliže opisane u točki I. rješenja. Pod točkom II. je riješeno da je obveznik naknade za nekretnine iz točke I. Centar za restrukturiranje i prodaju, koji će visinu naknade odrediti po pravomoćnosti ovog rješenja, a pod točkom III. je riješeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

3. Tužitelj tužbom osporava rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela navodeći kako je pitanje naknade imovine ovlaštenika naknade riješeno međunarodnim ugovorima, a što je protivno članku 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj 92/96., 39/99., 80/02. i 81/02., dalje: Zakon o naknadi). Poziva se na njemačko podrijetlo prijašnjeg vlasnika predmetnih nekretnina, grofa RVBI, čiji je nasljednik RVB te na Odluku Komisije za konfiskaciju broj 5968/1945 od 6. rujna 1945. koja je donesena pozivom na Odluku Antifašističkog vijeća Narodnog oslobođenja Jugoslavije od 21. studenoga 1944. iz koje tvrdi da proizlazi da mu je imovina oduzeta kao pripadniku njemačkog Reicha, odnosno kao R. Navodi da je ta oduka kasnije zamijenjena Zakonom o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i o sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba (Službeni list FNRJ 63/46.) po kojoj je po sili zakona prešla u državno vlasništvo sva neprijateljska imovina pripadnika njemačkog Reicha, kao imovina pripadnika njemačke narodnosti. Ističe i da posebne odluke tadašnjih tijela koji su se donosile pozivom na odluku AVNOJ-a su imale samo deklaratorni karakter i služile su za provedbu u zemljišnu knjigu. Stoga smatra da je pitanje imovine koja je oduzeta pripadnicima njemačkog Reicha, odnosno osobama njemačke narodnosti bez obzira na državljanstvo riješeno međunarodnim sporazumima o reparacijama koje je morala platiti Njemačka.

3.1. Nadalje, tužitelj se poziva na Sporazum o reparacijama od Njemačke o uspostavi Međusavezničke agencije za reparacije i povratu monetarnog zlata sklopljenog u Parizu 14. siječnja 1946. kojim je riješeno pitanje njemačke reparacije, a u sklopu te reparacije i pitanje imovine H koja je oduzeta zakonima pojedinih država potpisnica toga Sporazuma. Navodi da se taj sporazum odnosi upravo na imovinu oduzetu Š u zemljama u kojima su živjeli i neovisno o državljanstvu koje su imali. Stoga činjenicu državljanstva prijašnjeg vlasnika (u vrijeme oduzimanja je bio jugoslavenski državljanin, a od 1947. austrijski državljanin, odnosno nije imao njemačko državljanstvo), smatra irelevantnom za odluku u predmetnom postupku. Tvrdi da je odlučna činjenica to da je prijašnji vlasnik u vrijeme oduzimanja bio pripadnik Njemačkog Reicha, odnosno da je bio T. Navodi da je člankom 6. tog Sporazuma riješeno i pitanje njemačke vanjske imovine, te je dogovoreno da je u nadležnosti svake države pitanje njemačke neprijateljske imovine na njezinom teritoriju kako bi se spriječio povrat te imovine u njemačko vlasništvo ili kontrolu, te da će tu imovinu države zaračunati u korist svog udjela u reparacijama. U točki E članka 6. propisano je da njemačka neprijateljska imovina koja se zaračunava u korist udjela u reparacijama obuhvaća imovinu koja je imovina njemačkog neprijatelja iako nominalni vlasnik te imovine nije njemački neprijatelj. Poziva se i na Objavu uz Protokol o završetku okupacijskog režima u SR Njemačkoj u 23. listopada 1954. koji je objavljen

- 3-

u Saveznom službenom listu – II. dio od 31. ožujka 1955. i Ugovor o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije objavljenog u istom službenom listu u Petom poglavlju, na stranici 432., članku 3., kojim je ugovoreno da SR Njemačka neće u budućnosti stavljati prigovore protiv mjera koje su provedene ili će se provesti protiv njemačke imovine u inozemstvu i druge imovine koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na osnovu ratnog stanja ili na osnovu sporazuma koje su saveznici potpisali ili će potpisati s ostalim savezničkim državama, neutralnim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima. Navodi i da je istim člankom propisano da nisu dopušteni nikakvi zahtjevi ili tužbe protiv osoba koje su stekle vlasništvo te imovine, protiv međunarodnih organizacija i stranih Vlada ili osoba koje su djelovale prema uputama tih organizacija i Vlada. Poziva se i na propisano člankom 5. Petog poglavlja tog Ugovora kojim je propisano da će SR Njemačka osigurati naknadu štete ranijim vlasnicima kojima je zaplijenjena imovina na temelju mjera reparacije.

3.2. Tužitelj navodi i da su Vlade FNRJ i SR Njemačke sklopile Sporazum o reguliranju zahtjeva za odštetu za restitucije koja se ne mogu ostvariti iz zahtjeva protiv Njemačke obračunske kase (Službeni list FNRJ - Međunarodni ugovori broj 14/56.), a u tom sporazumu se u točki 1. navodi da se sporazum temelji na odredbama Petog dijela Ugovora o reguliranju pitanja nastalih iz rata i okupacije iz 1955. Navodi da je tim sporazumom propisano da je isplatom SR Njemačke FNRJ-u iznosa iz točke I. podtočke I. toga sporazuma definitivno riješeno pitanje svih međusobnih odnosa. Slijedom toga zaključuje kako pitanje naknade imovine bivšeg vlasnika odnosno prednika zainteresirane osobe je u cijelosti riješeno međunarodnim sporazumima te da na temelju članka 10. Zakona o naknadi isti nije ovlaštenik prava, pa samim time niti zainteresirana osoba kao njegov nasljednik.

3.3. Slijedom iznesenoga predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te odbiti zahtjev zainteresirane osobe za naknadu oduzete imovine.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu ističe da je do sada kao ovlaštenik naknade ishodio određeni broj pravomoćnih djelomičnih rješenja na temelju Zakona o naknadi, a sva potvrđena od strane Visokog upravnog suda, te je u nekoliko predmeta sklopio i nagodbu s Općinskim državnim odvjetništvom, a koje mu sada osporava priznato pravo. Poziva se na prethodnu pravomoćnost u identičnim predmetima i upozorava da bi odstupanje od iste predstavljalo grubu negaciju pravne sigurnosti te da tužitelj zloupotrebljava procesna ovlaštenja, a posebno s obzirom na duljinu trajanja postupka. Poziva se na i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-zpz 7/2019 od 3. veljače 2021. u kojoj je utvrđeno kako ne postoji međunarodni ugovor u smislu članka 10. Zakona o naknadi po pitanju H niti je pitanje H od značaja u postupku povrata za ovlaštenika naknade.

5.1. Nadalje, navodi da tužitelj u tužbi ističe dva prigovora. Prigovor nemogućnosti povrata imovine ovlašteniku naknade jer je imovina oduzeta u skladu s Odlukom AVNOJ-a iz 1944. te prigovor nemogućnosti povrata imovine jer je pitanje naknade riješeno međunarodnim sporazumima.

5.2. U vezi prigovora tužitelja da je imovina oduzeta u skladu sa odlukom AVNOJ-a, a koja je kasnije zamijenjena Zakonom o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i o sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba, navodi da je tužitelj očito zaboravio na odredbu članka 2. stavka 1. točke 9. Zakona o naknadi prema kojoj se imovina vraća koja je između ostaloga bila oduzeta na temelju Zakona

- 4-

o prijelazu u državno vlasništvo. Nadalje, da je Odluku o konfiskaciji imovine prednika zainteresirane osobe donio Kotarski NO u Valpovu poslovni broj: 5968/1945 od 6. rujna 1945. iz koje smatra da jasno proizlazi da je imovina prednika ovlaštenika naknade bila konfiscirana i da ima pravo na naknadu.

5.3. Nadalje, s obzirom na prigovor tužitelja da je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima navodi da taj argument konkretno nije primjenjiv jer niti zainteresirana osoba niti njegovi prednici nikada nisu imali njemačko državljanstvo. Navodi da se tužitelj poziva na Sporazum o reparacijama iz 1946. navodeći kako je navedenim sporazumom "(…) riješeno pitanje njemačke reparacije, a u sklopu te reparacije i pitanje imovine H koja je oduzeta zakonima pojedinih država potpisnicima tog sporazuma". Pri tome se tužitelj poziva na samo jedan članak, članak 6. stavak A. Sporazuma o reparacijama iz 1946., ne ulazeći uopće u analizu čitavog sporazuma jer bi tada utvrdio da je njime Jugoslavija dobila na ime reparacija novčanu naknadu od oko 72.000.000,00 USD, a da oduzeta njemačka imovina nije predstavljala reparacije. To stoga što je Jugoslavija imala pravo na udio u reparacijama u točno određenim postotnom udjelu koji se nije mogao premašiti (članak 1. stavci B. i D.) pa stoga Jugoslavija nije mogla svu njemačku imovinu proglasiti kao svoj udio u reparacijama jer se trebala izračunati vrijednost te imovine i utvrditi prelazi li njezina vrijednost udio Jugoslavije u reparacijama. Ističe i da Jugoslavija nije izabrala likvidirati konfisciranu imovinu i zadržati je, već se odlučila na isplatu, dakle, nije oduzela imovinu samo njemačkih državljana kao reparaciju odnosnu naknadu za ratnu štetu, već je "podruštvila" svu imovinu svih osoba koji su smatrani neprijateljima komunističkog režima, bilo da su one bile J, Đ ili osobe neke treće nacionalnosti. Prema tome, zaključuje kako mjere koje je provela Jugoslavija nisu bile u cilju provedbe eventualne ratne reparacije, već u cilju stavljanja cjelokupne imovine neprijatelja komunističkog režima pod vlasništvo države.

5.4. U vezi pozivanja tužitelja na članak 5. Poglavlja 6 Ugovora o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacija uz pripadajući protokol o završetku okupacijskog režima Saveznoj Republici Njemačkoj iz 1955. (dalje: Ugovor iz 1955.) naglašava kako isti nije nikada potpisan od strane Jugoslavije niti mu je ona (a niti Republika Hrvatska) kasnije pristupila, pa se stoga isti ne može smatrati dijelom pravnog poretka Republike Hrvatske. K tome, navodi da jedini dio Ugovora iz 1955. koji ovlašćuje Jugoslaviju na potraživanja prema Njemačkoj je Poglavlje 5 koje izričito u svom članku 5. navodi kako se odredbe tog poglavlja primjenjuju, među ostalim, i na Jugoslaviju. No, Poglavlje 5 se odnosi jedino i isključivo na kulturna dobra koja su bila iznesena iz Jugoslavije i prenesena u Njemački Rajh. Navodi i da Poglavlje 6 na koje se poziva tužitelj je iz 1955. i nigdje ne spominje Jugoslaviju niti joj dodjeljuje prava koja su određena navedenim poglavljem. Ističe da obveza naknade štete bivšim vlasnicima prema članku 5. Poglavlja 6 Ugovora iz 1955. se odnosi samo na mjere iz članka 2. i 3. istog poglavlja, kao što to navodi i tužitelj. No, te mjere se odnose samo i isključivo na njemačku imovinu oduzetu na području tri sile potpisnice - Sjedinjene američke države, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francusku i na imovinu koja je oduzeta u svrhu ratnih reparacija, a da se konfiscirana imovina prednika ovlaštenika naknade očito ne nalazi na području tri sile potpisnice. Stoga zaključuje da njeno oduzimanje nije bilo provedeno radi ratnih reparacija, nego u svrhu stavljanja imovine neprijatelja komunističkog režima pod vlasništvo države te se Ugovor iz 1955. ne može smatrati međudržavnim sporazumom kojim se rješava pitanje naknade u smislu članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi. S obzirom na sve navedeno predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

- 5-

6. Na raspravu 11. prosinca 2024. nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana bez njegove prisutnosti u skladu s odredbom članka 91. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., dalje: ZUS). Na raspravi je opunomoćenik tužitelja ostao pri navodima tužbe i kod postavljenog tužbenog zahtjeva.

6.1. Opunomoćenica zainteresirane osobe je ostala kod svih navoda iz odgovora na tužbu, te se pozvala na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:

U-III-7166/2021 i U-III-7287/2021 od 6. veljače 2024. Predložila je Sudu odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška za sastav odgovora na tužbu i pristup na ročište uz pripadajući PDV, u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura.

7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz podataka spisa proizlazi da je HVB podnijela 31. prosinca 2002., na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj 80/20.), zahtjev za naknadu imovine oduzete ranijem vlasniku – njenom ocu HVBI i to za pokretnine iz točke I. izreke prvostupanjskog rješenja pojedinačno navedene pod točkama a) do h), koje se nalaze u posjedu Muzeja Slavonije u Osijeku.

9. Nadalje, nesporno je da je HVBI imovina oduzeta kao jugoslavenskom državljaninu (austrijsko državljanstvo stekao je 11. rujna 1947.). Imovina mu je oduzeta pravomoćnom odlukom Komisije za konfiskaciju pri Kotarskom Narodnom odboru u Valpovu, Broj: 5968/45 od 6. rujna 1945., a pozivom na članke 1. i 2. Odluke AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile, u vezi sa člankom 30. Zakona o konfiskaciji. Iz navedene odluke proizlazi da je sva imovina ŠVBI iz [adresa] prešla u državno vlasništvo prešla u državno vlasništvo i to nepokretna i pokretna imovina bez obzira da li se ona nalazi u njegovom posjedu ili je sa svog prvobitnog mjesta odnijeta u namjeri, da se spriječi ili omete konfiskacija, te je određena uknjižba prava vlasništva u korist Federalne države Hrvatske.

10. Zainteresirana osoba i ovlaštenik naknade RVB (unuk prijašnjeg vlasnika ŠVB, odnosno sin podnositeljice zahtjeva TVB), koji je nakon smrti majke TVB izjavom od 11. lipnja 2010. stupio na njezino mjesto radi nastavka vođenja postupka za naknadu imovine, nesporno je ovlaštenik naknade u smislu odredbe članka 9. stavka 1. Zakona o naknadi.

11. Predmet povrata u ovom postupku su poslovne prostorije, zgrade i pripadajuće zemljište, sve detaljno opisano u prvostupanjskom rješenju, upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u vlasništvu PPK Valpovo d.o.o. Nekretnine iz z. k. uloška [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] oduzete su prijašnjem vlasniku na temelju Odluke Komisije za konfiskaciju pri Kotarskom NO Valpovo, broj: 5968/1945 od 6. rujna 1945., pozivom na Odluku AVNOJ-a. Prijašnji vlasnik je preminuo **.**.1965. u Austriji, austrijsko državljanstvo je stekao 11. rujna 1947. i imovina mu je oduzeta kao jugoslavenskom državljaninu za koju imovinu mu nije isplaćena naknada od strane austrijskih ili njemačkih vlasti. Pri tome prema navodima tužbe nisu sporne nekretnine koje su predmet naknade niti pravo na naknadu u dionicama, odnosno udjelima društava iz portfelja Republike Hrvatske već je sporan pravni osnov oduzimanja imovine te je li

- 6-

pitanje naknade riješeno međunarodnim sporazumima, s obzirom da je predak ovlaštenika naknade kojem je imovina oduzeta bio po nacionalnosti T.

12. Člankom 1. Zakona o naknadi propisano je da se tim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade imovine koja je prijašnjem vlasniku oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti i prenesena u općenarodnu imovinu, društveno ili zadružno vlasništvo.

12.1. Prema članku 2. Zakona o naknadi, prijašnjem vlasniku utvrđuje se pravo na naknadu za imovinu oduzetu na teritoriju Republike Hrvatske na temelju propisa primjerice navedenih u tom članku, pri čemu je pod točkom 1. naveden 1. Zakon o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije (Službeni list DFJ, br: 40/45. i 70/45.), a pod točkom 2. je naveden Zakon o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije (Službeni list FNRJ, br: 61/46.). Dakle, riječ je o oduzimanju kakvo ima u vidu odredba članka 1. stavka 1. Zakona o naknadi.

12.2. Odredbom članka 53. Zakona o naknadi, a primijenjenoj u konkretnom slučaju je propisano da se prijašnjem vlasniku ne vraća u vlasništvo i posjed imovina (neizgrađeno građevinsko zemljište, poslovni prostor i sl.) koja je sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća unesena u društveni kapital poduzeća, već prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društva u čiji kapital je u postupku pretvorbe unesena ta imovina. Ako ostvarenje prava na naknadu iz stavka 1. ovoga članka nije moguće zbog već stečenih prava trećih osoba, prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društava iz portfelja Hrvatskoga fonda za privatizaciju, na način propisan Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća ili u obveznicama Republike Hrvatske.

13. S obzirom na sporna pitanja iz tužbe, imovina pravnog prednika podnositeljice zahtjeva oduzeta je na temelju Odluke o konfiskaciji Komisije za konfiskaciju pri Kotarskom Narodnom odboru u Valpovu, Broj: 5968/45 od 6. rujna 1945., kojom je konfiscirana imovina pravnom predniku ovlaštenika naknade, donesena pozivom na članke 1. i 2. Odluke AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile. Međutim, u predmetnoj odluci izričito je navedeno da se donosi na temelju članka 30. Zakona o konfiskaciji. Kako se taj propis kao Zakon o konfiskaciji navodi u odredbi članka 2. točke 1. i 2. Zakona o naknadi, navedeni zakon je, prema tome, osnova za povrat predmetne imovine.

13.1. U vezi navedenoga, odredbom članka 1. stavka 1. Zakona o naknadi propisano je da se tim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (u daljnjem tekstu: društveno vlasništvo) konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u ovom Zakonu.

13.2. Prema odredbi članka 3. istog Zakona, prijašnjem vlasniku utvrđuje se pravo na naknadu i za imovinu oduzetu presudama, odlukama, rješenjima i drugim aktima što su ih izdala vojna ili civilna tijela od 15. svibnja 1945. do donošenja ili u provedbi propisa iz članka 2. ovoga Zakona, kao i na naknadu imovine oduzete bez pravnoga osnova ili bez propisa.

13.3. Iz navedenoga jasno proizlazi pravni osnov oduzimanja imovine predviđen Zakonom o naknadi i s obzirom na izneseno isti nije sporan, a nesporno je i da je pravnom predniku ovlaštenika naknade imovina oduzeta kao jugoslavenskom državljaninu, koju činjenicu tužitelj i ne osporava.

- 7-

14. Nadalje, tužitelj problematizira pitanje je li u konkretnom slučaju naknada oduzete imovine riješena međunarodnim ugovorima. Pri tome, tužitelj u tužbi iznosi nove prigovore i tumačenje Međudržavnih sporazuma koje nije isticao tijekom upravnog postupka i tuženik se o istima nije niti očitovao u osporavanom rješenju. Takvo tumačenje tužitelja je zainteresirana osoba u cijelosti otklonila u odgovoru na tužbu koje navode ovaj Sud u cijelosti prihvaća.

15. K tome, u vezi Sporazuma o reparacijama od Njemačke o uspostavi Međusavezničke agencije za reparacije i povratu monetarnog zlata sklopljenog u Parizu 14. siječnja 1946. kojim je riješeno pitanje njemačke reparacije, na koji se tužitelj u tužbi poziva u prilog svojoj tvrdnji da je pitanje naknade oduzete imovine ovlaštenika naknade riješeno međunarodnim sporazumom, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, Uprava za međunarodne poslove se očitovala dopisom KLASA: 018-05/18- 01/21, URBROJ: 521-III-02-02/02-18-4 od 10. prosinca 2018. (str. 37 spisa) da je navedeni Sporazum međunarodni ugovor koji nije bio predmet sukcesije.

15.1. Pri tome je odlučna činjenica da su sporna pitanja u vezi državljanstva prednika ovlaštenika naknade i postojanja međudržavnog sporazuma koji bi isto priječio, a koja tužitelj ponovno problematizira, već raspravljena pred najvišom instancom u Republici Hrvatskoj. Stoga se osnovano tuženik, prvostupanjsko tijelo i zainteresirana osoba pozivaju na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano za mogućnost povrata imovine njemačkim državljanima, prema kojem njemački državljani imaju pravo na povrat te da između Njemačke i Republike Hrvatske ne postoji sporazum koji bi takav povrat priječio (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-zpz 7/2019 od 3. veljače 2021.).

15.2. Vrhovni sud je po pitanju naknade za oduzetu imovinu njemačkih državljana, a time i pripadnika Njemačkog Reicha, odnosno H, pripadnik kojih je bio pravni prednik ovlaštenika naknade, već ranijim odukama zauzeo pravno shvaćanje da ista nije riješena međudržavnim sporazumima, a među kojima je i Sporazum o reparacijama od Njemačke iz 1946. (presude poslovni broj: Uzz-8/10 od 28. studenoga 2013., Uzz-28/10 od 28. studenoga 2013., Uzz-13/10 od 11. veljače 2015.). Stoga su navodi tužitelja u vezi predmetnog Sporazuma i riješenog pitanja naknade neosnovani.

16. Slijedom iznesenoga, Sud je osporavana rješenja ocijenio zakonitima te je primjenom članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan i odlučio kao u izreci presude pod točkom I.

17. Odlučujući o zahtjevu zainteresirane osobe za naknadu troškova upravnog spora, Sud je odluku utemeljio na odredbama članka 144. i 147. ZUS-a, a visina troškova je određena u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23., dalje: Tarifa), odnosno predviđenim Tbr. 52. stavkom 3.

17.1. Člankom 144. stavkom 3. ZUS-a je propisano da se vrijednost spora smatra neprocjenjivom te se stoga u upravnom sporu primjenjuje Tbr. 27. točka 1. podstavak 2. prema kojem za sastavljanje tužbe, odgovora na tužbu, prijedloga za donošenje privremene mjere, prijedloga za nagodbu te obrazloženih podnesaka s činjeničnim ili pravnim navodima u prvostupanjskom upravnom sporu u neprocjenjivim predmetima odvjetniku pripada nagrada od 500 bodova. Vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife).

17.2. Tako zainteresiranoj osobi pripada zatraženi trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 27/1 Tarife) uz pripadajući iznos PDV-a od

- 8-

250,00 eura (Tbr. 46. Tarife te isti iznos za pristup na ročište 11. prosinca 2024. (Tbr. 27/2 Tarife), odnosno ukupno 2.500,00 eura, budući da je uspjela u sporu.

17.3. Slijedom iznesenoga, a u odnosu na trošak spora, odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

U Osijeku 3. siječnja 2025.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženiku

3. Zainteresiranoj osobi, po opunomoćeniku