REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-2099/2024-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Marku Ivrlaču, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Valentinu Lovriću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Borić& Toš, Zagreb, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, zastupano po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku u Zagrebu, Savska cesta 32, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 20. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 3. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.663,90 Eura, zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:
2,46 € od 28.12.2007.
2,53 € od 28.01.2008.
2,59 € od 28.02.2008.
2,52 € od 28.03.2008.
2,52 € od 28.04.2008.
7,51 € od 28.05.2008.
7,45 € od 28.06.2008.
7,45 € od 28.07.2008.
7,52 € od 28.08.2008.
8,37 € od 28.09.2008.
10,94 € od 28.10.2008.
8,11 € od 28.11.2008.
8,34 € od 28.12.2008.
15,66 € od 28.01.2009.
17,51 € od 28.02.2009.
13,87 € od 28.03.2009.
15,07 € od 28.04.2009.
12,39 € od 28.05.2009.
12,51 € od 28.06.2009.
12,52 € od 28.07.2009.
12,55 € od 28.08.2009.
12,40 € od 28.09.2009.
12,62 € od 28.10.2009.
13,11 € od 28.11.2009.
14,81 € od 28.12.2009.
16,43 € od 28.01.2010.
16,91 € od 28.02.2010.
20,53 € od 28.03.2010.
19,90 € od 28.04.2010.
22,08 € od 28.05.2010.
27,49 € od 28.06.2010.
29,16 € od 28.07.2010.
36,05 € od 28.08.2010.
34,84 € od 28.09.2010.
31,05 € od 28.10.2010.
37,64 € od 28.11.2010.
45,30 € od 28.12.2010.
41,79 € od 28.01.2011.
44,98 € od 28.02.2011.
41,14 € od 28.03.2011.
43,37 € od 28.04.2011.
51,81 € od 28.05.2011.
56,99 € od 28.06.2011.
64,47 € od 28.07.2011.
66,21 € od 28.08.2011.
54,29 € od 28.09.2011.
52,95 € od 28.10.2011.
52,15 € od 28.11.2011.
53,46 € od 28.12.2011.
57,25 € od 28.01.2012.
57,95 € od 28.02.2012.
57,58 € od 28.03.2012.
59,27 € od 28.04.2012.
60,07 € od 28.05.2012.
59,20 € od 28.06.2012.
58,40 € od 28.07.2012.
57,92 € od 28.08.2012.
55,31 € od 28.09.2012.
58,48 € od 28.10.2012.
59,23 € od 28.11.2012.
57,88 € od 28.12.2012.
54,42 € od 28.01.2013.
57,94 € od 28.02.2013.
57,36 € od 28.03.2013.
56,37 € od 28.04.2013.
52,49 € od 28.05.2013.
53,74 € od 28.06.2013.
52,77 € od 28.07.2013.
54,20 € od 28.08.2013.
56,64 € od 28.09.2013.
56,31 € od 28.10.2013.
57,12 € od 28.11.2013.
58,23 € od 28.12.2013.
39,84 € od 28.01.2014.
41,03 € od 28.02.2014.
40,53 € od 28.03.2014.
40,04 € od 28.04.2014.
39,31 € od 28.05.2014.
39,35 € od 28.06.2014.
40,64 € od 28.07.2014.
41,82 € od 28.08.2014.
41,94 € od 28.09.2014.
43,33 € od 28.10.2014.
43,87 € od 28.11.2014.
42,85 € od 28.12.2014.
83,97 € od 28.01.2015.
38,35 € od 28.02.2015.
38,35 € od 28.03.2015.
38,35 € od 28.04.2015.
38,35 € od 28.05.2015.
38,35 € od 28.06.2015.
38,35 € od 28.07.2015.
38,35 € od 28.08.2015.
38,35 € od 28.09.2015.
38,35 € od 28.10.2015.
38,35 € od 28.11.2015.
38,35 € od 28.12.2015.
38,35 € od 28.01.2016.
37,84 € od 28.02.2016.
60,07 € od 28.03.2016.
56,88 € od 28.04.2016.
56,05 € od 28.05.2016.
61,21 € od 28.06.2016.
58,07 € od 28.07.2016.
58,39 € od 28.08.2016.
59,29 € od 28.09.2016.
60,57 € od 28.10.2016.
63,07 € od 28.11.2016.
63,38 € od 28.12.2016.
62,68 € od 28.01.2017.
62,17 € od 28.02.2017.
60,38 € od 28.03.2017.
59,04 € od 28.04.2017.
57,48 € od 28.05.2017.
57,12 € od 28.06.2017.
52,55 € od 28.07.2017.
48,36 € od 28.08.2017.
48,61 € od 28.09.2017.
45,64 € od 28.10.2017.
48,14 € od 28.11.2017.
46,00 € od 28.12.2017.
44,50 € od 28.01.2018.
46,76 € od 28.02.2018.
43,49 € od 28.03.2018.
38,74 € od 28.04.2018.
43,59 € od 28.05.2018.
43,77 € od 28.06.2018.
43,66 € od 28.07.2018.
48,69 € od 28.08.2018.
48,83 € od 28.09.2018.
48,98 € od 28.10.2018.
49,55 € od 28.11.2018.
49,12 € od 28.12.2018.
50,41 € od 28.01.2019.
48,95 € od 28.02.2019.
50,82 € od 28.03.2019.
48,59 € od 28.04.2019.
51,22 € od 28.05.2019.
52,62 € od 28.06.2019.
53,08 € od 28.07.2019.
56,39 € od 28.08.2019.
57,17 € od 28.09.2019.
55,60 € od 28.10.2019.
55,71 € od 28.11.2019.
57,97 € od 28.12.2019.
61,15 € od 28.01.2020.
63,35 € od 28.02.2020.
67,13 € od 28.03.2020.
68,60 € od 28.04.2020.
66,71 € od 28.05.2020.
66,10 € od 28.06.2020.
63,05 € od 28.07.2020.
62,78 € od 28.08.2020.
61,98 € od 28.09.2020.
64,67 € od 28.10.2020.
62,17 € od 28.11.2020.
61,43 € od 28.12.2020.
63,12 € od 28.01.2021.
60,08 € od 28.02.2021.
57,71 € od 28.03.2021.
58,21 € od 28.04.2021.
58,38 € od 28.05.2021.
58,03 € od 28.06.2021.
61,37 € od 28.07.2021.
60,99 € od 28.08.2021.
60,08 € od 28.09.2021.
63,64 € od 28.10.2021.
68,58 € od 28.11.2021.
69,20 € od 28.12.2021.
75,02 € od 28.01.2022.
i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.120,30 Eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 3. siječnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 310,60 Eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 3. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 18. svibnja 2022. podnio tužbu u kojoj u bitnome navodi da su 17. siječnja 2005. tužitelj i tuženik sklopili su ugovor o kreditu br. 310506, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.000,00 CHF po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan isplate te je ugovorena redovna kamatna stopa u iznosu od 4,60%. Ukazuje na ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Poziva se na presude: Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske. Tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 57.743,62 kn.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i ističe prigovor zastare. Smatra da ovaj sud nije vezan za utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske. Navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Smatra da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te prigovora postavljenoj visini tužbenog zahtjeva.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao ugovor o kreditu (list 8-16 spisa), otplatni plan (list 18-22 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (list 24-28 spisa), prometnu karticu po kreditu (list 30-48 spisa), saslušao je tužitelja.
4. Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kao i utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
6. Nije sporno da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj 310506 od 17. siječnja 2005., niti je sporna visina tužbenog zahtjeva.
7. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.
8. Točkom 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da kreditor odobrava i stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita.
9. Točkom 4.1. ugovora o kreditu ugovoreno je da je redovna kamata 5,50% godišnja, promjenjiva, vezana za tromjesečni LOBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu banke.
10. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
11. Presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkom 4. njene izreke utvrđeno je da je Sberbank d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora Sberbank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Sberbank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., između ostalog, odbijena je žalba Sberbank d.d. d.d. i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 pod točkom 4. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Sberbank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorim o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Sberbank d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 4. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da Sberbank d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
14. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna i u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak. 15. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
16. Pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Točno je da je ta odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a da je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.
17. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
18. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.
19. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili stranke. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 17. siječnja 2005., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.
20. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
21. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak presude u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koji se odnosi na tuženika, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača.
22. Navedeno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.
23. S obzirom na to da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franaka već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, a ovaj sud je vezan tom odlukom, to se u ovoj parnici poštenje i valjanost navedenih odredbi ne može ponovno razmatrati.
24. Tužitelj je iskazao da je podigao kredit radi adaptacije obiteljske kuće u [adresa], u kojoj živi sa svojom obitelji te ju nije koristio za obavljanje bilo kakve djelatnosti. Iskazao je da nije bio član trgovačkog društva, niti je vlasnik obrta, a ugovor o kreditu sa pravnim prednikom tuženika je sklopio zbog toga što su tamo bili najpovoljniji uvjeti, da se raspitivao o sklapanju ugovora u nekoj drugoj valuti, ali mu je osobni bankar kod tuženika preporučio sklapanje ugovora u valuti CHF te mu je rekao da se ne očekuje postojanje bilo kakvih problema, a vezano za rast valute ili rast kamata. Tužitelj je nadalje iskazao da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio svjestan da banka može mijenjati kamatnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije znao što znači valutna klauzula i da mu nitko od zaposlenika banke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije objašnjavao pojmove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
25. Dakle, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu tuženik nije dao nikakve informacije o valutnoj klauzuli, niti mu je objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule u različitim valutama, odnosno razlike u riziku valutne klauzule u švicarskom franku u odnos na rizik valutne klauzule u euru.
26. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je u odlučnim dijelovima logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču.
27. Ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.
28. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
29. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.
30. Neosnovano se tuženik poziva na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.
31. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita.
32. Međutim, korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a, a tuženik takvu izjavu nije dao. Stoga, od preplaćenih iznosa anuiteta se ne oduzimaju iznosi u kojima korisnik kredita nije platio pojedine anuitete jer bi time došlo do prijeboja tražbina bez davanja izjave o prijeboju u smislu odredbe čl. 196. st. 1. ZOO- a.
33. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 57.743,62 kn/ 7.663,90 Eura.
34. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.
35. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).
36. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna u odnosu na Sberbank d.d., kao pravnog prednika tuženika. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 18. svibnja 2022., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.
37. Valja istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno stajalište kako "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
38. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev je osnovan za iznos od 57.743,62kn/7.663,90 Eura temeljem preplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
39. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 4. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Stopa zatezne kamate određena je za razdoblje do 31. prosinca 2007. prema Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj: 153/04), a od 1. siječnja 2008. prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.
40. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj je uspio u parnici u cijelosti pa mu pripadaju parnični troškovi u cijelosti sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pri čemu su uzeti u obzir samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23).
41. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 248,75 Eura prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, sastava podneska od 20. srpnja 2022. u iznosu od 248,75 Eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, sastava podneska od 22. srpnja 2024.. u iznosu od 62,50 Eura prema Tbr. 8. t. 4. Tarife, pristup na ročište od 9. veljače 2023. u iznosu od 248,75 Eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, pristup na ročište od 20. studenog 2024,. u iznosu od 250,00 Eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 1.058,75 Eura. Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 61,55 Eura. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 1.120,30 Eura.
42. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 22. srpnja 2024. preko dosuđenog iznosa, budući da se ne radi o obrazloženom podnesku. Tužitelju nije priznat niti trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 123,10 Eura, budući da nije obveznik plaćanja navedene pristojbe. Slijedom navedenog, sud je odbio zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 310,60 Eura.
U Zagrebu, 3. siječnja 2025.
SUDAC:
Marko Ivrlač
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu županijskom sudu u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st.1. ZPP-a).
