REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 3801/22-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice GM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Martini Radić Šunjić, odvj. u Splitu protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. ZAGREB, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po pun. iz odvj. društva Metelko, Knežević & partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 2. listopada 2024. g. u prisutnosti zamjenice pun. tužitelja i zamjenice pun. tuženika, dana 3. siječnja 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB: 92963223473, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici GM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.698,95 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-6,39 EUR teče od 13. siječnja 2008. g. do isplate,

-6,93 EUR teče od 26. veljače 2008. g. do isplate,

-14,05 EUR teče od 16. ožujka 2008. g. do isplate,

-10,93 EUR teče od 14. travnja 2008. g. do isplate,

-2,83 EUR teče od 21. svibnja 2008. g. do isplate,

-4,98 EUR teče od 20. lipnja 2008. g. do isplate,

-5,88 EUR teče od 9. srpnja 2008. g. do isplate,

-2,47 EUR teče od 21. kolovoza 2008. g. do isplate,

-4,79 EUR teče od 16. rujna 2008. g. do isplate,

-17,70 EUR teče od 21. listopada 2008. g. do isplate,

-14,82 EUR teče od 23. studenog 2008. g. do isplate,

-9,52 EUR teče od 17. prosinca 2008. g. do isplate,

-33,42 EUR teče od 23. siječnja 2009. g. do isplate,

-37,98 EUR teče od 20. veljače 2009. g. do isplate,

-28,36 EUR teče od 24. ožujka 2009. g. do isplate,

-28,66 EUR teče od 20. travnja 2009. g. do isplate,

-30,13 EUR teče od 20. svibnja 2009. g. do isplate,

-26,62 EUR teče od 20. lipnja 2009. g. do isplate,

-27,65 EUR teče od 22. srpnja 2009. g. do isplate,

-26,85 EUR teče od 20. kolovoza 2009. g. do isplate,

-27,12 EUR teče od 20. rujna 2009. g. do isplate,

-25,14 EUR teče od 22. listopada 2009. g. do isplate,

-28,90 EUR teče od 23. studenog 2009. g. do isplate,

-30,32 EUR teče od 21. prosinca 2009. g. do isplate,

-34,71 EUR teče od 15. siječnja 2010. g. do isplate,

-38,09 EUR teče od 19. veljače 2010. g. do isplate,

-43,84 EUR teče od 22. ožujka 2010. g. do isplate,

-43,71 EUR teče od 19. travnja 2010. g. do isplate,

-42,95 EUR teče od 24. svibnja 2010. g. do isplate,

-56,13 EUR teče od 21. lipnja 2010. g. do isplate,

-64,57 EUR teče od 16. srpnja 2010. g. do isplate,

-61,19 EUR teče od 13. kolovoza 2010. g. do isplate,

-79,14 EUR teče od 12. rujna 2010. g. do isplate,

-70,60 EUR teče od 14. listopada 2010. g. do isplate,

-74,15 EUR teče od 15. studenog 2010. g. do isplate,

-87,16 EUR teče od 15. prosinca 2010. g. do isplate,

-88,32 EUR teče od 17. siječnja 2011. g. do isplate,

-82,72 EUR teče od 16. veljače 2011. g. do isplate,

-91,65 EUR teče od 16. ožujka 2011. g. do isplate,

-86,64 EUR teče od 15. travnja 2011. g. do isplate,

-98,00 EUR teče od 13. svibnja 2011. g. do isplate,

-99,33 EUR teče od 20. svibnja 2011. g. do isplate,

-133,71 EUR teče od 18. srpnja 2011. g. do isplate,

-178,37 EUR teče od 12. kolovoza 2011. g. do isplate,

-120,98 EUR teče od 15. rujna 2011. g. do isplate,

-110,42 EUR teče od 10. listopada 2011. g. do isplate,

-110,13 EUR teče od 21. studenog 2011. g. do isplate,

-116,98 EUR teče od 20. prosinca 2011. g. do isplate,

-121,79 EUR teče od 16. siječnja 2012. g. do isplate,

-124,90 EUR teče od 15. veljače 2012. g. do isplate,

-122,32 EUR teče od 21. ožujka 2012. g. do isplate,

-120,49 EUR teče od 11. travnja 2012. g. do isplate,

-122,51 EUR teče od 14. svibnja 2012. g. do isplate,

-124,84 EUR teče od 20. lipnja 2012. g. do isplate,

-122,16 EUR teče od 10. srpnja 2012. g. do isplate,

-120,07 EUR teče od 21. kolovoza 2012. g. do isplate,

-120,83 EUR teče od 6. rujna 2012. g. do isplate,

-120,15 EUR teče od 17. listopada 2012. g. do isplate,

-122,89 EUR teče od 13. studenog 2012. g. do isplate,

-120,47 EUR teče od 12. prosinca 2012. g. do isplate,

-123,75 EUR teče od 10. siječnja 2013. g. do isplate,

-117,27 EUR teče od 12. veljače 2013. g. do isplate,

-119,48 EUR teče od 19. ožujka 2013. g. do isplate,

-122,70 EUR teče od 3. travnja 2013. g. do isplate,

-111,28 EUR teče od 17. svibnja 2013. g. do isplate,

-110,48 EUR teče od 18. lipnja 2013. g. do isplate,

-111,82 EUR teče od 13. srpnja 2013. g. do isplate,

-112,27 EUR teče od 19. kolovoza 2013. g. do isplate,

-114,64 EUR teče od 16. rujna 2013. g. do isplate,

-117,17 EUR teče od 15. listopada 2013. g. do isplate,

-118,55 EUR teče od 14. studenog 2013. g. do isplate,

-123,23 EUR teče od 17. prosinca 2013. g. do isplate,

-118,39 EUR teče od 20. siječnja 2014. g. do isplate,

-122,78 EUR teče od 13. veljače 2014. g. do isplate,

-125,98 EUR teče od 13. ožujka 2014. g. do isplate,

-122,86 EUR teče od 22. travnja 2014. g. do isplate,

-120,18 EUR teče od 14. svibnja 2014. g. do isplate,

-121,48 EUR teče od 16. lipnja 2014. g. do isplate,

-123,89 EUR teče od 16. srpnja 2014. g. do isplate,

-125,90 EUR teče od 16. kolovoza 2014. g. do isplate,

-126,10 EUR teče od 12. rujna 2014. g. do isplate,

-128,69 EUR teče od 16. listopada 2014. g. do isplate,

-130,71 EUR teče od 11. studenog 2014. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 14% godišnje u periodu od 13. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.480,12 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 3. siječnja 2025. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužiteljica je ustala tužbom pred ovim sudom dana 18. listopada 2022. g. u kojoj je navela da su stranke u Splitu dana 27. srpnja 2007. g. sklopile Ugovor o kreditu broj 3210390305, koji je isti dan solemniziran i temeljem kojeg je tuženik odobrio kredit za kupnju motornog vozila u iznosu od 33.161,09 CHF isplaćen u umanjenom iznosu od 32.931,34 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Ugovoreno je da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije, kako trgovac, informirao tužiteljicu o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Tužiteljici da su, protivno Ugovoru i otplatnom planu, povećavani anuiteti tako da je tuženik naplatio veći iznos nego što je bio ovlašten naplatiti. Stranke da su u realno različitim položajima s obzirom na znanje, iskustvo i snalaženje u materiji te je tuženik, kao kreditorska ustanova, bio u obvezi preko svojih zaposlenika informirati korisnika kredita, odnosno tužiteljicu, o sadržaju i značenju navedenih ugovornih odredbi. Tuženik da je, suprotno tome, jednostrano odredio obvezu tužiteljice koja promjenu obveze nije mogla predvidjeti ni izračunati pravilnost izvršene promjene. Citirana je presuda Europskog suda u predmetu C-186/16 te je ukratko iznesen sadržaj ove presude. Citirana je domaća sudska praksa koja govori u prilog tužiteljici. Spomenute su i odredbe ZOO-a koje govore o posljedicama ništetnosti. Prema Ugovoru o kreditu i prvom otplatnom planu da su stranke ugovorile mjesečne anuitete u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, a temeljem nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF tužiteljica da je bila prisiljena u razdoblju od 1. ožujka 2008. g. do 1. studenog 2014. g. plaćati bitno veće iznose od ugovorenih što da ukupno iznosi 48.062,56 kn odnosno 6.379,00 EUR. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženik obvezati na isplatu ovog iznosa s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prvenstveno prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, a s obzirom da su u Ugovoru stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke. Istaknut je prigovor nedostatka aktivne legitimacije za sve navodne preplate jer uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice nego i od strane drugih osoba, pa i od strane VM koji je sudužnik po predmetnom Ugovoru o kreditu pa se radi o uplatama u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužiteljice. Tužiteljica da nije dokazala status potrošača niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istaknut je i prigovor zastare, a budući da se na zahtjev tužiteljice za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima. Što se tiče odluka VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presude Suda EU, da su navedene odluke, kao i presuda Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/27 od 14. lipnja 2018. g. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepravilne i nezakonite. Što se tiče informiranosti tužiteljice istaknuto je da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF te je bila obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu da je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a koja propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Nadalje, navedena odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici, kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču, da nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik se posebno usprotivio zahtjevu za isplatu zatezne kamate. U slučaju da sud odredi dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke predloženo je da se vještaku da zadatak izračunati i iznose anuiteta koje je tužiteljica plaćala kad je tečaj CHF bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 27. svibnja 2024. g. te je tužiteljica zatražila isplatu iznosa od 6.698,95 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210390305 od 27. srpnja 2007. g., pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 3210390305 i prometa po kreditu/specifikacije uplata. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji Ines Lozić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 14. ožujka 2024. g. te saslušanjem tužiteljice.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 6.698,95 EUR s pripadajućim kamatama koji predstavlja razliku između obračunatih i plaćenih mjesečnih anuiteta koje je tuženik zaračunavao uslijed nezakonitog ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužiteljice, kao korisnika kredita, dana 27. srpnja 2007. g. sklopljen Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210390305 s valutnom klauzulom na iznos od 33.161,09 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Nadalje, nije sporno ni da je tužiteljica dana 11. studenog 2014. g. u cijelosti otplatila kredit.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF. Istaknut je i prigovor zastare.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Pri tome je bilo potrebno osvrnuti se na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji predstavlja kolektivni sudski postupak. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, naime, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužiteljice kao potrošača i nije joj dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužiteljice, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužiteljici pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita, odnosno tužiteljica, bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 33.161,09 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja ništetne jer se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje ne proizvode pravne učinke, što, nadalje, znači da tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO). Drugim riječima, tužiteljica je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Što se tiče prigovora tuženika da su i druge osobe uplaćivale kreditne rate, ocjena je ovog suda da se radilo o uplatama za Ugovor o kreditu koji je zaključila jedino tužiteljica odnosno za ime i za račun tužiteljice pa da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije u cijelosti neosnovan.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče ugovaranja valutne klauzule u CHF, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF.

Saslušana u ovom postupku i tužiteljica je to potvrdila: navela je da se radilo o kreditu koji je podigla sa suprugom, koji da je bio jamac, a radi kupnje auta, da su ih iz auto kuće Gašperov uputili u Zagrebačku banku, a u banci da im je bio preporučen, kao tada najpovoljniji, kredit u CHF, što da su prihvatili jer su im rate bile prihvatljive. Na pitanje suda da li je u banci bio ponuđen kredit i u nekoj drugoj valuti kazala je da su krediti u CHF tada bili jako popularni, da su ih svi nudili i zaključivali takve kredite i da ne bi rekla da je u banci bio ponuđen kredit u nekoj drugoj valuti.

Treba navesti da je dio ugovornih odredbi koje je sud citirao ništav po samom Zakonu pa da je utvrđenje ništavosti samo deklaratornog karaktera i predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, koje je pitanje sud raspravio.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije Ines Lozić, koja je u svom pisanom nalazu i mišljenju od 14. ožujka 2024. g. navela da je u Ugovoru bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je početno iznosila 5,20% godišnje te otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Kredit da je isplaćen 30. srpnja 2007. g., dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu da je bilo 1. prosinca 2007. g. u iznosu od 468,56 CHF, a dospijeće slijedećih anuiteta u pravilu svakog prvog dana u mjesecu i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja.

Što se tiče tečaja CHF da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita u cijelosti taj tečaj oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita.

Tako da u razdoblju otplate kredita uz valutnu klauzulu u CHF zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da je ukupno preplaćeno 6.697,41 EUR od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 6.698,95 EUR, te manje plaćeno zbog pada tečaja iznos od 1,54 EUR. Tužiteljica u odnosu na nalaz i mišljenje sudske vještakinje nije imala prigovora te je i tužbeni zahtjev konačno uredila u skladu s tim nalazom i mišljenjem u podnesku od 27. svibnja 2024. g. i to u ukupnom iznosu od 6.698,95 EUR s pripadajućim kamatama.

Ni tuženik nije imao prigovore vezano za matematički izračun vještakinje, ali je u podnesku od 27. ožujka 2024. g. ponovio da je, ukoliko sud bude ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim, potrebno uzeti u obzir i iznose odnosno razdoblja kad je tužiteljica plaćala manje anuitete jer je tečaj CHF-a bio niži od početnog, a budući da i tuženik ima potraživanje prema tužiteljici, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužiteljica plaćala i anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen.

U odnosu na ove navode tuženika o tome da treba uzeti u obzir tzv. negativne razlike na način da se od pozitivnih razlika umanji negativna razlika kad je tužiteljica plaćala manje jer je tečaj bio niži od početnog, treba navesti da tuženik nakon dostave pisanog nalaza i mišljenja vještakinje u kojem je ta razlika izračunata nije uopće postavio prigovor prijeboja u odnosu na zatraženo potraživanje tužiteljice s eventualnim potraživanjem tuženika ili protutužbeni zahtjev.

Što se tiče stajališta Vrhovnog suda RH izraženog u odlukama broj Revd 4393/21 od 13. listopada 2021. g. i Rev 1277/22 od 8. ožujka 2023. g. radi se slijedećem: Vrhovni sud iznio je stav da tuženik svoje pravo može ostvariti ne samo ako istakne prigovor prijeboja ili protutužbu već i putem materijalno-pravnog prigovora koji se odnosi na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima, da materijalno-pravnim prigovorom tuženik ne postavlja zahtjev za isplatu već prigovora visini potraživanja ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kn bio niži (odnosno povoljniji za tužitelja) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključenja Ugovora, a prema kojem je utvrđena visina obveze tuženika odnosno da tuženik smatra da iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kn kada je tečaj bio niži od početnog nije niti primio pa da nije niti u obvezi vratiti ih kao posljedicu ništetnosti.

Prema ocjeni ovog suda tuženik svoj prigovor temelji na iznosima koje je tužiteljica manje plaćala za mjesece koji nisu podudarni s mjesecima u kojima je tužiteljica plaćala više radi višeg tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio u vrijeme zaključenja Ugovora, a ti mjeseci ne predstavljaju uopće predmet postupka da bi se o tom prigovoru moglo raspravljati bez istaknutog zahtjeva tuženika.

U slučaju suprotnog pravnog stava sud je dao nalog vještakinji utvrditi i izraziti i visinu tzv. negativnih razlika o čemu je već bilo spomena u obrazloženju ove presude (radi se o ukupnom iznosu od 1,54 EUR).

Što se tiče istaknutog prigovora zastare na cjelokupno potraživanja tužiteljice, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 18. listopada 2022. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

U odnosu na prigovor tuženika o nedopuštenosti preinake tužbe, treba navesti da se radi o primjeni odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a prema kojoj tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Striktnim gramatičkim tumačenjem ove odredbe ne bi se mogla dopustiti preinaka. Međutim, u sudskoj je praksi izražen stav da u sporovima za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u trenutku zaključenja prethodnog postupka, po prirodi stvari (jer nije proveden dokaz medicinskim vještačenjem), tužitelj ne može istaknuti potpuno određen tužbeni zahtjev u pogledu visine štete, već je to moguće učiniti tek tijekom postupka i to u pravilu nakon provedenog medicinskog vještačenja jer u trenutku podnošenja tužbe kao i u trenutku zaključenja prethodnog postupka tužitelj ne može sa sigurnošću znati opseg i visinu štete, radi čega je na pripremnom ročištu u pravilu i predloženo provođenje medicinskog vještačenja u smislu odredbe čl. 250. ZPP-a. U protivnom provedeno vještačenje ne bi imalo smisla, jer ako je sudu potrebno stručno znanje kako bi mogao utvrditi opseg i visinu štete (čl. 250. ZPP-a) isto to je potrebno i tužitelju da bi mogao sastaviti tužbeni zahtjev, sukladno rezultatima provedenog vještačenja. Stoga je zaključak da je preinaka tužbenog zahtjeva u parnicama radi naknade štete radi povrede prava osobnosti nakon provođenja dokaza medicinskim vještačenjima dopuštena, a ista je stvar i u parnici u kojoj je potrebno radi utvrđivanja visine zahtjeva provesti dokaz vještačenjem po vještaku knjigovodstveno-financijske struke, radi čega je prigovor tuženika valjalo odbiti kao neosnovan.

Ujedno, a prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH izraženom u zapisniku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. g., proizlazi da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Ines Lozić kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice prema izračunu razlike više obračunate kamate temeljem ugovaranja valutne klauzule u CHF u zatraženoj visini od ukupno 6.698,95 EUR, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom I. Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužiteljice iznose anuiteta Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta znajući da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužiteljici zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Tužiteljica je na dosuđeni iznos glavnice zateznu kamatu zatražila u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, što je pravilno i kako je trebalo navesti u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imala tužiteljica vodeći ovaj spor.

Tužiteljici je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podnesaka od 17. veljače 2023. g. i 27. svibnja 2024. g. i zastupanja na ročištu od 13. veljače 2024. g. po 100 bodova (ukupno 400 bodova) i trošak zastupanja na ročištima od 17. listopada 2023. g. i 2. listopada 2024. g. po 25 bodova (ukupno 50 bodova).

Ukupan broj bodova od 450 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (900,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu tužbe (55,12 EUR koju je tužiteljica platila prilikom podnošenja tužbe) i za troškove vještačenja koje je podmirila tužiteljica (300,00 EUR) te tako dobiti iznos od 1.480,12 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki II. izreke presude.

Tužiteljica je zatražila i isplatu zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljici pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 21. lipnja 2024. g. i trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude jer sud smatra da taj trošak nije bio potrebni radi vođenja parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužiteljici nije priznat ni trošak sudske pristojbe presude jer tužiteljica neće biti pozvana na plaćanje te pristojbe, a budući da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23) oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi kao tužiteljica u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a prema odredbi čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23).

Svi iznosi iz izreke presude izraženi su isključivo u valuti EUR s fiksnim tečajem konverzije 7,53450, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) i Odluke Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH iz Narodnih novina broj 85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31. prosinca 2023. g.

U Splitu, 3. siječnja 2025. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).