Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-841/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca, mr. sc. Ane Beloglavec predsjednice vijeća, Ljiljane Milina članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Predraga Jovanića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: P- 124/2020-23 od 11. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 3. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, te potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: P-124/2020-23 od 11. lipnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tuženika Zagrebačke banke d.d. za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., Trg Bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici ĆA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 24.065,78 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 01. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- 4,23 kn od 10.09.2007. pa do isplate

- 1,38 kn od 12.11.2007. pa do isplate

- 13,70 kn od 07.01.2008. pa do isplate

- 31,22 kn od 14.02.2008. pa do isplate

- 68,51 kn od 12.03.2008. pa do isplate

- 47,91 kn od 12.04.2008. pa do isplate

- 22,52 kn od 12.05.2008. pa do isplate

- 11,68 kn od 09.06.2008. pa do isplate

- 9,71 kn od 10.07.2008. pa do isplate

- 2,44 kn od 15.09.2008. pa do isplate

- 58,51 kn od 10.10.2008. pa do isplate

- 119,89 kn od 12.11.2008. pa do isplate

- 58,70 kn od 09.12.2008. pa do isplate

- 160,25 kn od 12.01.2009. pa do isplate

- 174,92 kn od 10.02.2009. pa do isplate

- 223,20 kn od 10.03.2009. pa do isplate

- 152,51 kn od 14.04.2009. pa do isplate

- 167,98 kn od 07.05.2009. pa do isplate

- 137,60 kn od 13.06.2009. pa do isplate

- 140,29 kn od 09.07.2009. pa do isplate

- 119,06 kn od 12.08.2009. pa do isplate

- 147,27 kn od 07.09.2009. pa do isplate

- 125,34 kn od 15.10.2009. pa do isplate

- 133,29 kn od 07.11.2009. pa do isplate

- 134,13 kn od 11.12.2009. pa do isplate

- 180,38 kn od 13.01.2010. pa do isplate

- 199,84 kn od 11.02.2010. pa do isplate

- 190,78 kn od 09.03.2010. pa do isplate

- 231,06 kn od 09.04.2010. pa do isplate

- 229,32 kn od 06.05.2010. pa do isplate

- 301,18 kn od 10.06.2010. pa do isplate

- 358,86 kn od 01.07.2010. pa do isplate

- 290,88 kn od 09.08.2010. pa do isplate

- 455,71 kn od 09.09.2010. pa do isplate

- 369,85 kn od 07.10.2010. pa do isplate

- 370,14 kn od 09.11.2010. pa do isplate

- 439,47 kn od 09.12.2010. pa do isplate

- 535,06 kn od 10.01.2011. pa do isplate

- 472,85 kn od 02.02.2011. pa do isplate

- 462,72 kn od 08.03.2011. pa do isplate

- 443,31 kn od 04.04.2011. pa do isplate

- 486,46 kn od 06.05.2011. pa do isplate

- 601,39 kn od 08.06.2011. pa do isplate

- 585,69 kn od 06.07.2011. pa do isplate

- 947,23 kn od 10.08.2011. pa do isplate

- 826,89 kn od 06.09.2011. pa do isplate

- 628,98 kn od 04.10.2011. pa do isplate

- 592,30 kn od 08.11.2011. pa do isplate

- 592,87 kn od 07.12.2011. pa do isplate

- 635,87 kn od 09.01.2012. pa do isplate

- 672,76 kn od 06.02.2012. pa do isplate

- 666,17 kn od 07.03.2012. pa do isplate

- 648,12 kn od 10.04.2012. pa do isplate

- 662,07 kn od 03.05.2012. pa do isplate

- 676,00 kn od 09.06.2012. pa do isplate

- 655,64 kn od 05.07.2012. pa do isplate

- 659,02 kn od 08.08.2012. pa do isplate

- 617,73 kn od 10.09.2012. pa do isplate

- 625,15 kn od 09.10.2012. pa do isplate

- 650,81 kn od 08.11.2012. pa do isplate

- 647,07 kn od 05.12.2012. pa do isplate

- 662,54 kn od 10.01.2013. pa do isplate

- 618,39 kn od 04.02.2013. pa do isplate

- 617,39 kn od 11.03.2013. pa do isplate

- 653,65 kn od 11.04.2013. pa do isplate

- 637,96 kn od 06.05.2013. pa do isplate, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Paromlinska 2, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici ĆA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] troškove postupka u iznosu 12.366,00 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatama tekućom od 11. lipnja 2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da drugostupanjski sud presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev, podredno istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Traži trošak žalbe u iznosu od 2.153,16 kuna.

2.1. U žalbi tuženik ukazuje na bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno postoje proturječnosti. Prije svega ukazuje da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača, a koja činjenica je pretpostavka za primjenu odredbi o zaštiti potrošača. Sud je nekritički iznio tvrdnju da se radi o "potrošačkom svojstvu" tužiteljice, iako ta činjenica nije dokazana, niti kredit za kupnju motornog vozila sam po sebi ne dokazuje takav status tužiteljice na kojoj je bio teret dokazivanja svojstva potrošača. Prigovara što je sud dopustio preinaku tužbe nakon provođenja vještačenja usprkos protivljenja tuženika i smatra da je u odnosu na iznose koji su utuženi naknadno preinačenim zahtjevom tužiteljice trebalo prihvatiti tuženikov prigovor zastare. Nejasno je da li je predmet spora samo razlika po osnovi valutne klauzule ili razlika po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, pa je u odnosu na dio kamata za razdoblje nakon 1.siječnja 2013. valjalo odbiti tužbeni zahtjev. Ističe da zbroj iznosa anuiteta ne odgovara ukupno dosuđenom iznosu od 24.065,78 kuna, te da takav zahtjev više nije istovjetan izvorno utuženom iznosu koji, nakon zaključenja prethodnog postupka, predstavlja nedopuštenu preinaku, jer je tužiteljica imala sve elemente za postavljanje urednog tužbenog zahtjeva u tužbi. Ustraje u prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, jer nije utvrđeno da je upravo tužiteljica vršila uplate, što je odlučna činjenica za dosudu povrata preplaćenog, budući se radi o institutu stjecanja bez osnove. Poziva se na presudu Suda EU broj C-81/19 ističući da je valutna klauzula dispozitivna norma nacionalnog prava, pa je isključena iz područja primjene Direktive 93/13 (prema odredbi članka 1. stavak 2. Direktive), odnosno da je ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti. Navodi da u spisu ne postoji osnova za zaključak da tužiteljica nije bila informirana o valutnom riziku zaduživanja u protuvrijednosti švicarskog franka, niti da je ta odredba bila nerazumljiva tužiteljici. Naime, u žalbi tuženik ponavlja tvrdnje da niti samom tuženiku nije bilo poznato, niti je moglo biti poznato u vrijeme sklapanja ugovora o budućem smjeru kretanja tečaja valute CHF. Ističe propuste presude u pogledu obrazloženja odbijanja tuženikovog prigovora zastare i osporava da bi podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare, te da bi zastara počela ponovo teći 14. lipnja 2018. po pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu. U bitnome prigovara što se odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva temelji na odluci donesenoj u kolektivnom sporu, presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17, jer tužiteljica nije bila stranka u tom sporu i smatra da je zastario čitav preinačeni tužbeni zahtjev. Pogrešna je primjena materijalnog prava u pogledu tijeka zateznih kamata, jer do dana podnošenja tužbe tužiteljica nije ukazivala na ništetnost ugovornih odredbi zbog nepoštenja, te se poziva na zabranu retroaktivne primjene propisa, te činjenicu da tuženik nije bio u zakašnjenju za obvezu koja mu nije niti bila poznata.

2.2. Prigovara što vještak nije uzeo u obzir i uplatu anuiteta kada je tečaj bio niži od početnog, već samo slučajeve kada je tečaj bio viši od tečaja na dan isplate kredita, bez obzira što se radi o ukupnom iznosu od 33,35 kuna. Prigovara što takva razlika u korist tuženika nije uračunata u obveze tuženika radi isplate razlike, te zbog toga što se presuda temelji na odredbi članka 502.c. ZPP koja je stupila na snagu 1. srpnja 2013., te nema mjesta primjeni za ugovorni odnos koji je nastao 2007. godine. Prigovara i odluci o trošku, budući nisu svi podnesci bili nužni za provođenje postupka, niti je sud za sva održana ročišta trebao primijeniti tzv. "puni iznos" Tarife, jer se u nekima radilo o pravnim izlaganjima tužitelja.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 365. ZPP, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju se tuženik poziva, niti bitne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, te protivno navodima žalbe, nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo koje je u skladu s pretežitom sudskom praksom i stavovima najviših sudskih instanci u ovakvim predmetima.

6. Žalbeni razlog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP nije osnovan, stoga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa niti onih na koje neosnovano ukazuje tuženik u žalbi. Presuda ima jasne, neproturječne i dostatne razloge o svim pravno odlučnim činjenicama.

6.1. Iako se nepotrebno mjestimično u obrazloženju presude spominje ništetnost odredbi zbog promjenjive kamatne stope, iz sadržaja tužbe, tijeka postupka i očitovanja stranaka, te vještačkog nalaza prema nalogu suda za izračun razlike zbog rasta tečaja CHF, kao i iskaza financijskog vještaka, nedvojbeno je da se utvrđivala samo razlika u preplaćenim anuitetima zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF, zbog čega neopravdano žalitelj ukazuje na nerazumljivost presude.

6.2. Neosnovano žalba osporava činjenično-pravni zaključak suda o statusu potrošača tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora. Tužiteljica je sklopila Ugovor o kreditu kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila, a automobil nije kupljen na obrt niti na tvrtku, niti je tuženik predlagao ikakve dokaze o tome da bi tužiteljica obavljala bilo kakvu gospodarstvenu djelatnost, niti to proizlazi iz činjenica koje se mogu utvrditi iz uvida u spis.

6.3. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno dopustio preinaku tužbe nakon provedenog vještačenje, jer tužiteljica nije mogla konačno odrediti tužbeni zahtjev dok nije saznala visinu svakog preplaćenog anuiteta i ukupni iznos razlike, sve primjenom iznimke propisane u članku 190. stavak 2. ZPP, pa je sud pravilnom primjenom stavka 3. istog članka dopustio preinaku usprkos protivljenju tuženika. Takvo stajalište je u skladu s prevladavajućom sudskom praksom i zaključkom sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenoga 2021. (Su IV-162/2021) prema kojem je, u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima, dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

7. Predmet postupka je tužbeni zahtjev radi isplate preplaćenih iznosa anuiteta kredita, budući tužiteljica tvrdi da je u Ugovoru o kreditu koje su stranke sklopile 20. travnja 2007. (dalje: Ugovor) ugovorena valutna klauzula i otplata kredita po srednjem tečaju za CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja anuiteta, koju odredbu tužiteljica smatra nepoštenom, a time i ništetnom, sve u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., dalje: ZZP/03).

8. Sporno je da li su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli nepoštene ugovorne odredbe, a što iste čini ništetnim, slijedom čega bi tužiteljici pripalo pravo na povrat preplaćenih sredstava po osnovi Ugovora od strane tuženika, u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08 i 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) o stjecanju bez osnove, kako je to zatražila tužiteljica tužbom, a poslije i preinačenim tužbenim zahtjevom.

9. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule nije bilo dopušteno, da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, s pozivom na propise o zaštiti potrošača i uvriježenoj sudskoj praksi.

10. U dijelu ugovornih odredbi članka 1. i 6. Ugovora, u kojoj je sadržana valutna klauzula, koja je utvrđena nepoštenom ugovornom odredbom, a time i ništetnom, prvostupanjska odluka je u skladu je s odredbama ZZP/03, koje su u tom dijelu identične odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP/07.) i Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14.), te opće poznatom sudskom praksom u istovrsnim predmetima, kao što su presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

11. Slijedom toga, neosnovani su žalbeni prigovori glede provedenog dokaznog postupka i ocjene istog.

12. Polazeći od utvrđenja da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev radi isplate preplaćenih iznosa anuiteta s osnove primjene takve ništetne odredbe.

13. Osnova odgovornosti tužene utvrđena je navedenom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. poslovni broj Pž- 6632/2017 u kojoj je tuženik bio stranka postupka. Naime, sukladno utvrđenjima u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., tužena prije sklapanja ugovora nije tužiteljicu u cijelosti informirala o značenju valutne klauzule čime su povrijeđena prava potrošača, jer tuženik u konkretnom slučaju s tužiteljicom nije posebno pregovarao o valutnoj klauzuli, nije omogućio tužiteljici da utječe na takvu odredbu ugovora, niti je tužiteljicu upoznao s posljedicama i potencijalnim rizikom koji nastaje primjenom valutne klauzule u valuti švicarskog franka. Iako tuženik nije u cijelosti mogao predvidjeti kretanje tečaja valute CHF, mogao je tužiteljicu upozoriti na veći rizik takvih kredita, budući je tečaj u Euru bio kontroliran i zaštićen mehanizmima i postupanjem Hrvatske narodne banke.

14. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/3 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, a ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. istog Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost ugovora (članak 87. ZZP/03). Ta je materija jednako bila regulirana i u članku 96., članku 99. i članku 102. ZZP/07 koji je stupio na snagu 30. srpnja 2007.

15. Postupajući na navedeni način, primjenjujući valutnu klauzulu, tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužiteljice, jer su predmet i cijena bili sastojci ugovora a putem tih ugovornih odredbi tužena je izbjegla utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je suprotno odredbi članka 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, obzirom da tužiteljici nije moglo biti poznato u kojem iznosu će valuta narasti, kao što nije imala mogućnosti pregovaranja i utjecaja u pogledu takve ugovorne odredbe.

16. Prema odluci Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-3142/2918 od 19. ožujka 2019., proizlazi stav da se odredbe ZZP/03 i odredbe članka 502.a i članka 502.b ZPP primjenjuju na način da one propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP, u kojem dijelu je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo. sve prema stavovima izraženim u spomenutoj presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/2018. Naime, tuženik u ovom postupku (uz druge banke) je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kada prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, i to tijekom pregovora u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Navedeno postupanje je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. tada važećeg ZZP/03, odnosno u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa do 5. srpnja 2012. suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13).

17. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12.), te se primjenjuju kao nacionalni propis. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno je da, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu tužiteljici morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine valute, kao i odnos drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da ona na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

17.1. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije postojala je obveza suda da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije) a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

18. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i pravilno je postupio kada je obvezao tuženika na vraćanje više uplaćenog iznosa sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO.

19. Iako je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, s obzirom da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora. Odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

20. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita, preplatila kredit, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju te ništetne odredbe koju je tuženik primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužiteljici.

21. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo ga predložio tužiteljici prema unaprijed pripremljenom sadržaju, tuženik je nepošten stjecatelj, kakvim ga je i nedvojbeno ocijenio prvostupanjski sud, zbog čega u smislu odredbi članka 1111. i članka 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

22. Neosnovano je osporavanje tijeka zatezne kamate, jer odredba članka 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Visina potraživanja pravilno je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka kao razlika kunske protuvrijednosti anuiteta u razdobljima otplate kada je bila veća od kunske protuvrijednosti anuiteta prema početnom otplatnom planu, koji vještački nalaz je prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao stručan i objektivan.

24. U ovom postupku tuženik je smatrao da je preplaćene iznose anuiteta zbog nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF trebalo umanjiti za one iznose za koje je tužiteljica platila manji anuitet od onoga na dan isplate, a vještak je utvrdio da je takva tzv. "negativna tečajna razlika" postojala u visini od 33,35 kuna. Prema prevladavajućoj sudskoj praksi i mišljenju izraženom u presudi Vrhovnog suda RH broj Rev 549/2023-4 donesenoj na sjednici proširenog vijeća tog Suda 18. prosinca 2023., u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj kune prema CHF bio manji od tog istog tečaja na dan isplate kredita. Stoga pravilno i zakonito sud nije uvažio prigovore tuženika koji je smatrao da zbog negativne tečajne razlike treba umanjiti njegovu obvezu povrata preplaćenih mjesečnih iznosa.

25. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare kao neosnovan, sukladno odredbama članka 241. ZOO, u vezi s člankom 328. ZOO, člankom 140. ZZP/03 i člankom 502.c ZPP, kao i sudskoj praksi u istovrsnim predmetima, te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020. o tijeku zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva. Prema takvom shvaćanju pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012. niti jedan utužen iznos preplate nije bio zastario, a zastara je ponovo počela teći 14. lipnja 2018. nakon pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovorene valutne klauzule u CHF.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP i članka 155. stavka 1. ZPP te materijalnog prava navedenog u prvostupanjskoj presudi te je pravilna po visini i osnovi tužiteljici priznatih troškova. Na svim održanim ročištima raspravljalo se o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi, dok sud nije priznao sve podneske tužiteljici, već samo tri podneska koji su bili nužni za provođenje postupka. Tužiteljici je priznat i trošak vještačenja i sudskih pristojbi.

27. Radi iznijetog žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena na temelju članka 368. stavka 1. ZPP, kao u točki I izreke odluke ovog suda.

28. Tuženik nije uspio sa žalbom osporiti presudu, pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude ovog suda primjenom članka 166. stavak 1. ZPP.

U Sisku 3. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

mr. sc. Ana Beloglavec