REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-1291/2019-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu toga suda Ivi Raos, u pravnoj stvari tužitelja ŠB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Polčiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., Split. Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnici Mariji Radelja, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene javne i glavne rasprave zaključene 21. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, 03. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže s tuženiku, OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, da tužitelju ŠB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.566,85 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

-na iznos od 8,51 Eur od 17.4.2007. pa do isplate,

-na iznos od 8,38 Eur od 21.5.2007. pa do isplate,

-na iznos 8,40 Eur od 14.6.2007. pa do isplate,

-na iznos od 8,33 Eur od 18.7.2007. pa do isplate,

- na iznos od 8,43 Eur od 14.8.2007. pa do isplate,

-na iznos od 8,39 Eur od 20.9.2007. pa do isplate,

-na iznos od 8,30 Eur od 19.10.2007. pa do isplate,

-na iznos od 8,48 Eur od 20.11.2007. pa do isplate,

-na iznos od 8,31 Eur od 18.12.2007. pa do isplate,

-na iznos od 8,58 Eur od 16.1.2008. pa do isplate,

-na iznos od 8,61 Eur od 12.2.2008. pa do isplate,

-na iznos od 8,86 Eur od 18.3.2008. pa do isplate,

-na iznos od 8,66 Eur od 10.4.2008. pa do isplate,

-na iznos od 8,48 Eur od 13.5.2008. pa do isplate,

-na iznos od 8,52 Eur od 17.6.2008. pa do isplate,

-na iznos od 8,46 Eur od 15.7.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,43 Eur od 14.8.2008. pa do isplate,

-na iznos od 8,46 Eur od 15.9.2008. pa do isplate,

-na iznos od 8,95 Eur od 20.10.2008. pa do isplate,

-na iznos od 8,95 Eur od 10.11.2008. pa do isplate,

-na iznos od 8,75 Eur od 15.12.2008. pa do isplate,

-na iznos od 20,40 Eur od 15.1.2009. pa do isplate,

-na iznos od19,17 Eur od 12.2.2009. pa do isplate,

-na iznos od 24,03 Eur od 12.3.2009. pa do isplate,

-na iznos od12,78 Eur od 14.4.2009. pa do isplate,

-na iznos od 9,13 Eur od 25.5.2009. pa do isplate,

-na iznos od 19,07 Eur od 15.6.2009. pa do isplate,

-na iznos od 20,85 Eur od 15.7.2009. pa do isplate,

-na iznos od 19,09 Eur od 19.8.2009. pa do isplate,

-na iznos od 20,01 Eur od 10.9.2009. pa do isplate,

-na iznos od18,81 Eur od 20.10.2009. pa do isplate,

-na iznos od19,91 Eur od 19.11.2009. pa do isplate,

-na iznos od 19,03 Eur od 16.12.2009. pa do isplate,

-na iznos od 26,82 Eur od 21.1.2010. pa do isplate,

-na iznos od 31,28 Eur od 15.2.2010. pa do isplate,

-na iznos od 32,54 Eur od 17.3.2010. pa do isplate,

-na iznos od 35,69 Eur od 14.4.2010. pa do isplate,

-na iznos od 44,37 Eur od 13.5.2010. pa do isplate,

-na iznso od 50,27 Eur od 10.6.2010. pa do isplate,

-na iznos od 51,88 Eur od 28.7.2010. pa do isplate,

-na iznos od 58,39 Eur od 13.8.2010. pa do isplate,

-na iznos od 69,93 Eur od 20.9.2010. pa do isplate,

-na iznos od 65,02 Eur od 18.10.2010. pa do isplate,

-na iznos od 68,62 Eur od 10.11.2010. pa do isplate,

-na iznos od 93,80 Eur od 21.12.2010. pa do isplate,

-na iznos od 96,53 Eur od 13.1.2011. pa do isplate,

-na iznos od 79,26 Eur od 14.2.2011. pa do isplate,

-na iznos od 87,55 Eur od 11.3.2011. pa do isplate,

-na iznos od 77,39 Eur od 11.4.2011. pa do isplate,

-na iznos od118,95 Eur od 14.6.2011. pa do isplate,

-na iznos od 135,38 Eur od 13.7.2011. pa do isplate,

-na iznos od 135,38 Eur od 13.7.2011. pa do isplate,

-na iznos od 119,61 Eur od 9.9.2011. pa do isplate,

-na iznos od 111,32 Eur od 10.10.2011. pa do isplate,

-na iznos od111,32 Eur od 10.10.2011. pa do isplate,

-na iznos od 111,25 Eur od14.11.2011. pa do isplate,

-na iznso od 112,85 Eur od 12.12.2011. pa do isplate,

-na iznos od 121,44 Eur od 10.1.2012. pa do isplate,

-na iznos od 118,49 Eur od 10.2.2012. pa do isplate,

po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 01.01.2008 po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) (uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena) do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznimodnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15, 114/22, 156/22) koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15 NN 114/22, NN 156/22, NN 155/23) (uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine) sve u roku 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se tuženiku nalaže platiti tužitelju iznos od 184,86 Eur sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.679,55 Eur sa zateznim kamatama tekućim od 03. siječnja 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu navodi kako su 24.02.2005. tužitelj i tuženik (ranije HVB Splitska banaka d.d.) sklopili Ugovor o kreditu broj: 73584/05 kojim je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 36.166,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju važećem na dan korištenja kredita. U čl. 4, 8. i 10. predmetnog Ugovora o kreditu stoji da je tužitelj tuženiku dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Ugovorena je početna kamatna stopa od 5,80%. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu Ugovora o kreditu oslobođenog učinka promjenjivosti kamatne stope. U čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu švicarski franak u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom deviznom tečaju važećem na za valutu na dan ispunjenja obveze. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu švicarski franak su ništetne. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom VTS-a posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu predmetne odluke i predmetna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH posl. br. Revt-249/14 od 09.04.2015. Navedenim odlukama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Navedene odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači kao i ovdje tužitelj nisu mogli utjecati pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. na temelju takvih utvrđenja sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu o kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene pa prema tome ništetne. U istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom VTS-a posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81, 82., 90, a od 7.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštitio potrošača i to čl. 96. i 97. te suprotno Zakonu o obveznim odnosima. Navedenim odlukama je utvrđeno kako su banke znale za opisan rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su vezali glavnicu za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestili potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz švicarski franak. Stoga su sudovi ocijenili da se u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača. Rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno u toč Ii i III tužbe tužitelj ističe kako učinak ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do kraja otplate za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,80%. Isto tako, imajući u vidu sve navedeno u toč II i III tužbe učinak ništetnosti navedenih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početaka otplate do kraja otplate, za cijelo vrijeme, primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Kako je tužitelj prije podnošenja tužbe tuženiku postavio zahtjev za dostavu podataka kojima raspolaže, a što do dana podnošenja tužbe nije dobio tužitelj postavlja stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b. ZPP-a

2. Sud je rješenjem u skladu s odredbom čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku naložio tuženiku da dostavi sudu dokumentaciju naznačenu u tužbi te je tužitelj nakon primitka iste u podnesku od 10.06.2020. postavio određen tužbeni zahtjev 3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare potraživanja te navodi kako je kredit u cijelosti isplaćen 10.02.2012. tj prije podnošenja kolektivne tužbe pa u konkretnom predmetu nema prekida zastare. Odredbe ugovora o valutnoj obvezi i promjenjivosti kamatne stope nisu ništetne jer su iste dopuštene temeljem čl. 22. i 26. Zakona o obveznim odnosima te u skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne, lako razumljive i uočljive, a tužitelj je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten. Navodi kako su se uvjeti na tržištu naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda) ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. Napominje kako su predmet ocjene kolektivnog spora bili kunski krediti s valutnom klauzulom vezanom u CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, koje su banke odobravale na duže razdoblje (od 15 do 30 godina), a koji su bili namjenski krediti i to u pravilu stambeni krediti. Predmet ovog spora je ugovor o kreditu radi kupnje motornog vozila s rokom otplate 7 godina. Stoga, u konkretnom slučaju radi se o potpuno drugačijem ugovoru o kreditu za razliku od dugoročnih stambenih kunskih kredita s valutnom klauzulom vezanom uz CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Obzirom da je kolektivna tužba na koju se poziva tužitelj podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4.04.23012. nesporno je da ista ne prekida zastarni rok u ovom predmetu. Tuženik smatra kako zastarni rok od 5 godina teče od navodne uplate svakog pojedinog iznosa koji tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom te je zastara nastupila za cjelokupni iznos naveden u tužbenom zahtjevu jer je zastara nastupila protekom roka od 5 godina od svake navodne uplate. Nadalje, tuženik ističe da je kolektivna tužba apstraktne pravne prirode i pruža preventivnu zaštitu kolektivnih prava, slijedom čega se konkretna prava potrošača štite samo na posredan i apstraktan način pa smisao vođenja postupka kolektivne zaštite nije produljenje zastarnog roka za pojedine potrošače, kako bi eventualno naknadno ostvarili pravo na restituciju, a koje pravo bi temeljem Zakona o obveznim odnosima već do tada zastarjelo. Stoga, obzirom da bi se u tom slučaju radilo o institutu stjecaja bez osnove trebalo bi primijeniti opće pravilo o zastarnom roku iz Zakona o obveznim odnosima o petogodišnjem zastarnom roku. Nadalje, navodi kako kolektivna tužba nije vjerovnikova radnja, nego radnja treće osobe (podnositelja kolektivne tužbe) niti se njome traži utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje pojedinog eventualnog prava na isplatu. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača izričito navodi da pokretanje i vođenje postupka temeljem kolektivne tužbe ne sprječava potrošača da pokrene postupak radi naknade štete, ako smatra da mu je ista nastala, pritom ne navodeći posebne zastarne rokove, niti mogućnost da kolektivna tužba prekida zastaru. Stoga, da je namjera zakonodavca bila da kolektivna tužba prekida zastaru, isto bi bilo navedeno u Zakonu o zaštiti potrošača. Osim toga, do zaključenja glavne rasprave u postupku u kojem je donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u povodu kolektivne tužbe, pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda), Zakon o parničnom postupku nije poznavao institut kolektivne tužbe, stoga je navedeni postupak vođen temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/09). Iz navedenog proizlazi, da u postupku kolektivne tužbe nema mjesta primjeni čl. 502 C Zakona o parničnom postupku o proširenju granica pravomoćnosti, kako se to obrazlaže u revizijskoj Tuženik se protivi navodima tužitelja da bi odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu uz valutu švicarskog franka bile ništetne. Naime, temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN, 37/2005, dalje: ZOO) dopuštena je valutna obveza. Presuda na koju se poziva tužitelj o ništetnosti ugovornih odredbi vezanih uz valutu švicarski franak isključivo je vezana uz obrazloženje da potrošači u vrijeme sklapanja ugovora nisu bili informirani o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o činjenici žele li stupiti s bankama u ugovorni odnos. Valja napomenuti da se ovdje radi o utvrđenju na apstraktnoj razini za osam banaka i nekoliko tisuća građana, a koje se sve svrstava pod pojam „prosječni potrošač“. Stoga, ne znači nužno da je isto decidirano određeno za svaki slučaj, kao niti da je tužitelj bio prosječni potrošač. U skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi (dalje: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje se potrošač koji je „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja“ (Preambula 18, Direktiva 2005/29 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. godine o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/7/7EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, u skladu s radnim dokumentom Europske komisije – Smjernice za provedbu/primjenu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, Bruxelles, 25.svibnja 2016.) Također, Direktiva utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test i da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici pojedine zemlje, a što moraju utvrđivati nacionalni sudovi i tijela, ali u skladu s odredbama Direktive. Nacionalni sudovi u pojedinačnim parnicama, poput ove trebaju utvrditi jesu li bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive, prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem, a to su: je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, 2. je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i 3. je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Svakako da prilikom procjene ova tri uvjeta treba voditi računa i o činjenici da je potrošač ponekad slabija strana ugovora u odnosu prema trgovcu, ali treba uzeti i u obzir da se u ovim predmetima radi o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama i o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija i/ili pojašnjenje koje je potrebno potrošaču radi razjašnjenja dijelova ugovora koji mu eventualno nisu jasni, a što i zahtijevaju drugi i treći uvjet Direktive – pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja.

U čl. 4. Ugovora stranke su ugovorile kako nominalna kamatna stopa iznosi 5.80%; promjenjiva prema posebnoj odluci Kreditora od 29.12.2004." U čl. 10. Ugovora stranke su ugovorile "Redovna nominalna kamata je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora." Tuženik smatra da iz navedenih članaka Ugovora jasno proizlazi da se radi o kamatnoj stopi koja se može promijeniti, naročito napominje kako u čl. 10 st. 2. Ugovora stoji Kod izmjene redovne kamatne stope.." iz čega jasno proizlazi da će do promjene doći. Tuženik je tužitelju u svakom trenutku otplate kredita bio na raspolaganju radi svih dodatnih i detaljnih informacija o promjeni kamatne stope. Tužitelj je u čl. 17. Ugovora o kreditu potvrdio da je potpisom Ugovora upoznat sa promjenljivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu, te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora. Predmetni članak je smješten neposredno iznad potpisa tužitelja na vidljivom mjestu te nije mogao ostati ne primijećen prilikom sklapanja ugovora. Neutemeljeno je tvrditi da tužitelj nije bio svjestan rizika kada su predmetne odredbe jasne, uočljive i lako razumljive, a u slučaju da je tužitelj imao kakvih nejasnoća u vezi bilo koje ugovorne odredbe u svakom trenutku mogao se obratiti tuženiku radi dodatnih razjašnjenja i pojašnjenja. Ako je i postojao neoprez tužitelja u pogledu njegovog tržišnog djelovanja ili eventualno nerazumijevanje za koje nije tražio dodatno pojašnjenje, tuženik s istim nije mogao biti upoznat prilikom sklapanja ugovora, stoga ne može snositi štetne posljedice. Nadalje, u predmetnoj Presudi, na koju se poziva tužitelj, eventualna ništetnost pojedine ugovorne odredbe ili nepoštena poslovna praksa podvodi se isključivo uz pitanje informiranosti tužitelja/potrošača da je rizik postojao. Tuženik smatra da iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužitelj morao biti svjestan da je određeni rizik postojao, odnosno da je tužitelj u skladu s prvim uvjetom Direktive bio u razumnoj mjeri obaviješten o postojanju istog. Valja napomenuti da se tužitelj nakon svake promjene iznosa mjesečnog anuiteta, kao i u slučaju bilo koje druge okolnosti s kojom eventualno nije bio zadovoljan, mogao obratiti tuženiku kako bi zajednički razmotrili mogućnosti otklanjanja okolnosti zbog kojih je tužitelj bio nezadovoljan. Tuženik ističe kako je predmetni Ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika kojom prilikom je javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega iz Ugovora proizlaze, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi.Tuženik smatra da u ovom predmetu prvenstveno treba utvrditi pa i procjenjivati postupanje tuženika u trenutku sklapanja Ugovora. U trenutku sklapanja Ugovora, što je vidljivo već iz samog zahtjeva tužitelja, stanje tržišta, a time i kamatne stope je bilo povoljno za tužitelja. Stoga je i jasno zašto je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora izabrao baš ovu vrstu ugovora. Naime, primjena valute švicarskog franka s odgovarajućom kamatnom stopom u odnosu na druge valute, primjerice EUR bila je povoljnija u trenutku sklapanja ugovora. I to je rizik na koji je tužitelj pristao, a koji je bio izričito naveden u ugovoru. Ovdje valja naglasiti da je tužitelj imao mogućnost izbora između više ponuđenih kredita s različitim valutnim klauzulama i različitim kamatnim stopama i da je odluka za ovu vrstu Ugovora bila isključivo njegova. Također, tuženik ističe da je nemoguće bilo predvidjeti kakvo će stanje na tržištu biti u sljedećih 5 i/ili više godina te shodno tome tuženik nije mogao obavijestiti tužitelja o nečemu o čemu niti sam nije imao nikakvih saznanja. Tuženik je na rizik ugovaranja valutne klauzule savjesno upozorio tužitelja i to je jasno i razumljivo navedeno u Ugovoru. U konačnici i institucija poput MMF-a, koja se uzima kao referentna institucija u Presudi na čijoj primjeni tužitelj inzistira, navodi da je bio predviđen blag do umjeren rast tečaja. Drugim riječima, u vrijeme sklapanja Ugovora niti Međunarodni monetarni fond nije mogao predvidjeti globalnu ekonomsku krizu i njezin utjecaj na jačanje tečaja švicarskog franka u odnosu na ostale valute. Isto navodi i prof. dr. TB u svojoj analizi, za koju Trgovački sud u Zagrebu u Presudi navodi da prihvaća kao stručnu i objektivnu te dodatno navodi sljedeće:„…no, prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke…“ Ovdje tuženik skreće pažnju na odredbu čl. 369. Zakona o obveznim odnosima u kojoj stoji: „Ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine.“ Drugim riječima, tužitelj je imao i mogućnost zahtijevati izmjenu ugovora radi promijenjenih okolnosti. Tuženik ističe kako je i Sud EU u svojoj odluci broj C-186/16 odlučio da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje ugovora s obzirom na to da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu između stranka. Naime, Sud EU u presudi broj C-186/16 od 20. rujna 2017. godine, u paragrafu 54 presude, navodi: „… nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluge mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora s obzirom na to da ugovorna odredba može unositi neravnotežu između stranaka koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora.“ Tuženik je tužitelja prilikom potpisivanja Ugovora upozorio na rizik ugovaranja valutne klauzule kao i na mogućnost rasta ili pada tečaja švicarskog franka u odnosu na HRK. Događaji koji su na globalnom ekonomskom tržištu uslijedili, a kako je to objašnjeno u navedenim stručnim analizama, predstavljaju izvanredne događaje koje nitko nije mogao predvidjeti, pa tako niti tuženik. Stoga, tuženik smatra da iz navedenih razloga nema osnove za njegovu odgovornost za povećanje mjesečnih anuiteta jer isti za nadolazeće promjene nije mogao znati, niti na njih utjecati niti ih je on skrivio. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku.

4. Tužitelj je tijekom postupka postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je zahtijevao isplatu iznosa od 2.741,71 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako je to tužitelj naveo u tužbi. Nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka tužitelj je podneskom od 12. studenog 2024.g. za pojedine mjesečne iznose povukao tužbu i smanjio je tužbeni zahtjev s izvorno postavljenog tužbenog zahtjeva u visini od 2.741,71 EUR na novo postavljeni tužbeni zahtjev u visini od 2.556,85 EUR. Predmetno smanjenje tužbenog zahtjeva nije preinaka tužbe, nego djelomično povlačenje tužbe kojem se tuženik u postupku protivio te je stoga sud primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, odlučio o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu.

5. Primjenom odredbe čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu: ZPP) kojom je propisano da sud odlučuje koje će od dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a imajući u vidu i načelo ekonomičnosti postupka propisano odredbom čl. 10. st. 1. ZPP-a.

6. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 73584/05 potvrđen po javnom bilježniku Ignacu Vugeru iz Sesveta pod brojem OU-232/2005 od 24.02.2005. (list 8-13 spisa), izračun Eks-a i otplatni plan (list 17-19 spisa), obavijest tuženika o promjeni kamatne stope (list 63-70 spisa), zahtjev tužitelja za dostavom dokumentacije (list 20 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o. (list 90-123 spisa) saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom novčanog iznosa na ime razlike povećanja mjesečnih anuiteta po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uslijed ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

Između stranaka spornim proizlazi istaknut prigovor zastare potraživanja te osnovanost odnosno dopuštenost prigovora radi prebijanja tuženika istaknutog s osnove negativnih tečajnih razlika.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 73584/05 utvrđeno je da je 24.02.2005. tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, odnosno njegovim prednikom HVB Splitska banka d.d. (koja banka je 11.01.2019. postala OTP banka d.d. Split) sklopio Ugovor o kreditu kojim je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 36.116,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem na dan korištenja. U čl. 2. navedena je namjena kredita – kupnja novog motornog vozila iz točke 9.3. Ugovora. U čl. 4. Ugovora navedeno je kako nominalna kamatna stopa iznosi 5,80% te je promjenjiva prema posebnoj odluci kreditora od 29.12.2004. dok je u čl. 5. Ugovora efektivna kamatna stopa izračunata u visini od 6,37 % te se tužitelj u čl. 8. Ugovora o kreditu obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima i to u 84 mjesečna anuiteta (i to 83 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 524,22 CHF i jednog mjesečnog anuiteta u iznosu od 522,07 CHF) u kunskoj protuvrijednosti CHF određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja važećeg za valutu Ugovora (prodajni devizni tečaj) na dan ispunjenja obveze. Prvi anuitet dospijeva 10.03.2005. a zadnji10.02.2012.. Mjesečni anuiteti dospijevaju u pravilu desetog dana u mjesecu. Ukoliko korisnik zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta, Kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate primijenit će prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća. U čl. 10. Ugovora je navedeno kako je redovna nominalna kamata promjenjiva, a određuje se odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora

10. Iz nalaza i mišljenja vještaka dipl.oec. Darka Prpića iz društva Darfin d.o.o. proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 12.303,45 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.632,94 Eur. Ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos iznosi 1.322,12 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 7.036,46 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 933,91 Eur. Ukupna razlika s osnova promjena kamatne stope i s osnova valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos iznosi 19.339,91 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.566,85 Eur. Ukupna razlika s osnove promjene kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 0,00 CHF. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema prodajnom tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema prodajnom tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -6.429,07 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -853,26 Eur.

11. Prema nalazu i mišljenju vještaka razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 10.03.2005. do dana konačne otplate 10.02.2012. a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 1.322,12 CHF odnosno 7.036,46 kn / 933,91 Eur iskazano prema tečaju za valutu CHF važeću na dan korištenja kredita, a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana konačne otplate, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važeće u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 5.874,38 kn, 779,68 Eur.

12. Na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i danih pojašnjenja tužitelju, prilikom sklapanja Ugovora, o ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i stranoj valuti u ponovljenom postupku saslušan je tužitelj.

13. Tužitelj saslušan kao stranka u postupku je iskazao kako je kredit koji je predmet ovog spora ishođen za kupnju osobnog automobila. Javni bilježnik nije ništa konkretno govorio vezano za zaključenje ugovora o kreditu, rečeno je kako je CHF stabilna valuta, da nam je ponuđena najbolja kamata, ustvari se svelo na "uzmi ili ostavi". Kada je odjednom krenula rasti rata kredita svaki mjesec, u banci su mi rekli da je to tako i da oni nemaju veze s tim. Ja sam pročitao ugovor o kreditu prije nego što sam ga potpisao, no s obzirom na to da sam laik koji nema potrebnih znanja o konkretnoj tematici koja je sadržaja u tom ugovoru, ne mogu reći da sam sve razumio. Kada je počelo na TV-u o CHF odn. kada se ukazalo na mogućnost da bi se mogao dobiti povrat određenih preplaćenih iznosa, tako sam i ja podnio tužbu u ovom predmetu. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nisam bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva. Nisam mogao pregovarati o pojedinim točkama ugovora rekli su mu da to tako mora biti te je kredit isplaćen u cijelosti. Splitska banka je tada davala najpovoljniji kredit i tada je njegova plaća mogla pokriti ratu kredita. na poseban upit da li je razumio ugovor o kreditu naveo je kako je za njih laike puno toga nerazumljivo pri takvom ugovoru o kreditu odn. ono što je u njemu sadržano a i bilo je "uzmi ili ostavi". Da li je prilikom sklapanja ugovora tražio od djelatnika banke da razjasni pojam devizne klauzule naveo je kako uopće nije niti išao u banku, to je išlo preko društva Zubak te je išao kod javnog bilježnika. Osobni automobil koji je kupljen sredstvima kredita je korišten isključivo u osobne svrhe. Što ste podrazumijevali pod pojmom promjenjive kamatne stope koja je bila ugovorena naveo je kako nije to znao ni očekivao, ne bavim se bankarstvom. Da li ste prigovarali banci prilikom promjene kamatne stope naveo je kako je, na usmeni način, došao je u banku i pitao ih da i kako to odjednom raste rata kredita no rekli su mu da je to jednostavno tako i da ne mogu tu ništa. Jeste li se prije sklapanja ugovora o kreditu informirali o kretanju tečaja CHF navodim kako nisam, to je jednostavno bio najpovoljniji kredit. Da li su Vam u banci preporučili neku drugu vrstu kredita navodim kako je u drugim bankama postojala mogućnost ishođenja kredita u kunama, eurima no u konkretnoj banci je to za mene bio jedan jedini oblik kredita koji mi je bio ponuđen te je bilo "uzmi ili ostavi". Jeste li i prije dizali kredite navodim kako nisam. Koje je bilo Vaše zanimanje u vrijeme sklapanja i otplate ugovora o kreditu navodim kako sam radio kao pravosudni policajac.

14. Iz iskaza tužitelja, koji je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao životan i logičan utvrđenim proizlazi kako prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj nije mogao pregovarati s tuženikom o sadržaju spornih ugovornih odredbi na način da utječe na njihov sadržaj te nije bio upoznat sa svim pravnim posljedicama predmetnoga Ugovora.

15. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka utvrđenim proizlazi da je prednik tuženika u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, a povodom žalbi tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015., presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.

17. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).

18. Direktivom 93/13/EEZ su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

19. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za valutu glavnice u CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

23. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

20. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, iz čl. 106. st. 1. ZZP, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, a o čemu se radi u ovom slučaju.

21. Navedene odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

22. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Također je utvrđeno da su ugovorne odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje je tuženik sklapao s korisnicima kredita - potrošačima, uključujući i tužitelja, bile lako uočljive (jer su bile vidno istaknute u ugovoru) i jasne (jer je u njima jasno naznačeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi), ali je utvrđeno da one nisu bile razumljive potrošačima jer je terminologija koja je korištena visoko stručna što je dovelo do ništetnosti tih odredbi.

23. S obzirom da pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249 /14 od 9.travnja 2015. a kojim je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika to obvezuje i ovaj sud, te sud stoga nije posebno obrazlagao ništetnost navedenih odredbi ugovora, s obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja u toj odluci.

24. Tuženik ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti je objasnio sudu kako su bili definirani parametri za određivanje glavnice u CHF, odnosno je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita razrađivana uzročno- posljedičnu veza kretanja promjene tečaja CHF.

25. Dakle, tuženik u predmetnoj parnici na pravno relevantan način nije kompromitirao činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da predstavlja standardni ugovor i da tužitelj na bilo koji način nije mogla utjecati na njegov sadržaj.

26. Za napomenuti je da su neosnovani navodi tuženika da je tužitelj razumio u potpunosti sporne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer nije dovoljno da korisniku kredita odredbe ugovora budu gramatički jasne i vidljive, već je potrebno da korisnik kredita može procijeniti pravne i ekonomske posljedice ugovorne odredbe ili ugovora, a na temelju preciznih i razumljivih kriterija. Naime, kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, kao i da kamatna stopa može biti viša ili niža od početno ugovorene, već korisnik kredita kao potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Ovakav zaključak proizlazi i iz naprijed navedenih pravomoćnih odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i iz iskaza tužitelja iz kojeg proizlazi da je Banka pripremila tekst ugovora te klijenti nisu mogli pregovarati o izmjeni bilo koje odredbe ugovora s bankom. U konkretnom slučaju banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora nije informirala tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezano uz svaku valutnu klauzulu te da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanja stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a). Također, banka nije informirala tužitelja da je rast švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan u kontekstu skorog uvođenja euro zone. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, a još je veći zbog toga što se ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka te je k tome i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Također je potrošaču bio neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg ima obvezu vratiti banci kao i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima, a što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.

27. U prilog navedenom treba imati u vidu da uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a[2]. To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP-a/2007) i članka 4. ZOO-a, izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

29. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak što je sadržano u odredbama Ugovora o kreditu, one se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi što znači da je prema čl. 323 i čl. 1111 ZOO-a dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

30. Visina tužbenog zahtjeva tužitelja utvrđena je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem koje vještačenje je izvršeno u skladu s pravilima struke. Sud prihvaća u cijelosti izračun vještaka kao stručan i nepristran, jer je dan na temelju dugogodišnjeg iskustva kao sudskog vještaka, a posebice jer je isti vještak vještačio u mnogobrojnim predmetima iste vrste kao što je ovaj.

31. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da ukupna razlika osnova promjena kamatne stope i s osnova valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos iznosi 19.339,91 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.566,85 Eur. 32. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužiteljice navedene iznose to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja pojedinih iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a) po stopi zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05.) propisana kamatna stopa koja je važila do 31. srpnja 2015., nakon čega je čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15.), kojim je izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a, propisana kamatna stopa koja je važila u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., te potom čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/22.), kojim je ponovno izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a, i propisana kamatna stopa koja važi od 1. siječnja 2023. nadalje.

29. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni, budući da je tuženik i prije obraćanja tužiteljice imao razloga vjerovati da je na temelju nepoštene (ništetene) odredbe Ugovora o kreditu stekao iste iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

33. Neosnovano tuženik ustraje i na prigovoru zastare za novčano potraživanje.

34. Sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine, ako je nišetnost ustanovljena, kao i u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu, u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a presuda u kolektivnom sporu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine to, do dana podnošenja tužbe u ovome sporu (13.06.2019.), nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO. 35. Nadalje, tuženik nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka u odnosu na tzv. negativne tečajne razlike valute CHF, odnosno manje plaćenih anuiteta otplate kredita u podnesku od 20.11.2024. navodi kako ističe prigovor prijeboja (materijalnopravni prigovor) u iznosu od 853,26 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće na pojedinačne iznose te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove ovog postupka.

36. Temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Da bi se moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO.

37. Ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smilsu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a.

38. Ističući prigovor građanskopravnog prijeboja tuženik se brani u situaciji kad i tužitelj i tuženik jedan prema drugome imaju istovrsne i dospjele tražbine, ali su one prestale prijebojem međusobnih tražbina, odnosno ako su tražbine bile različite po visini prestale su u dijelu do zajedničke visine tražbina, čime su prestala i ovlaštenja i obveze obiju stranaka. Kada sud odlučuje o materijalnopravnom prigovoru prijeboja, tada odlučuje samo o tužbenom zahtjevu te ovisno o osnovanosti prigovora tužbeni zahtjev prihvaća ili odbija.

39. S druge strane, prigovor radi prebijanja je procesnopravni prigovor čijim isticanjem tuženik ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala i prestala građanskopravnim izvanprocesnim prijebojem, nego ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Zakonski termin prigovor radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP) i potraživanje istaknuto radi prebijanja (čl. 338. st. 3. ZPP) govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. On je u pravilu uvjetni, nesamostalni prigovor, ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer će sud o njemu odlučiti samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.

40. Slijedom navedenog, s obzirom na to da tuženik u tijeku postupka osporava postojanje tužiteljeve tražbine svoj procesnopravni prigovor radi prebijanja ističe nepravovremeno obzirom na to da je isti istaknut nakon zaključenja prethodnog postupka. Podredno, čak i da je isti istaknut pravovremeno navodi se kako je u konkretnom slučaju tužitelj pošteni stjecatelj, a tuženik nema pravo na povrat tzv. negativnih razlika, jer je njegovo postupanje bilo nepošteno. Naime, tuženik je kao kreditor povrijedio pravo tužitelja kao potrošača zaključujući ugovor o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, a prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se navedene odredbe odnose samo na potrošače, a ne i na trgovca. Pored toga, zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1112. - 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tužene nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja.

41. Naime, odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženica na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, pa tuženica nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike. Tuženik nije potrošač i na njega se ne može odnositi kolektivna zaštita, pa ako je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do potplate u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF, tzv. negativne tečajne razlike, za to ne postoji odgovornost tužitelja, a niti je tužitelj po osnovi tzv. negativne tečajne razlike nešto stekao, pa bi to stečeno morao vratiti tuženiku. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.

42. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 3. i 155 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje u tekstu: ZPP). Tuženik je dužan naknaditi tužitelju, koji samo u neznatnom dijelu nije ostvario uspjeh u sporu, trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe, podnesaka od 10.06.2020., 13.12.2022. i 12.11.2024. u iznosu od po 200,00 Eur za svaki (Tbr 7/1 i 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine" broj: 138/23; dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima 08.12.2022., 21.11.2024. u iznosu od po 200,00 Eur (Tbr 9/1 Tarife). Navedeni iznos je valjalo uvećati za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 73,87 Eur, na presudu 73,87 Eur te za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 Eur. Dakle sud je tužitelju priznao trošak u ukupnom iznosu od 1.679,55 Eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, čl. 29 ZOO i 30 OZ-a.

U Sesvetama 03. siječnja 2025.

Sudac

Iva Raos

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika