REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-3651/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Josipu Giljanoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 3. listopada 2024. godine u nazočnosti tužiteljice, pun. tužiteljice i zamj. pun. tuženika, dana 3. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu, broj ugovora: 418-50-2953725, od 18. srpnja 2005. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 750,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 15.kolovoza 2023.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužiteljica dana 18. srpnja 2005. kao korisnica kredita sklopila s društvom Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditorom Ugovor o kreditu, broj ugovora: 418-50-2953725, na iznos kredita od 13.784,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Člankom 3. predmetnog ugovora o kreditu da je ugovoreno da se od iznosa kredita jednokratno naplaćuje naknada od 3,30% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita. Predmetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita da je nepoštena i ništetna. Sporna odredba ugovora o kreditu da je protivna Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kreditnog ugovora kao i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str.24.). Predmetna materija da je na istovjetan način regulirana i člankom 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica ističe kako je pored naknade od 3,30% od ukupnog kreditnog iznosa ugovoreno i da će korisnik kredita snositi i sve ostale troškove vezane uz zaključenje ugovora i naplatu tražbina iz istog. Nadalje, predmetna naknada od 3,30% od iznosa kredita da ne odgovara nijednoj stvarnoj usluzi ili trošku, odnosno tuženik da nije imao nikakav trošak a pogotovo da nije mogao imati trošak u iznosu koji bi se utvrđivao u postotku od kreditnog iznosa stoga da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna. Pregledom kreditnog ugovora od 18. srpnja 2005. godine da je razvidno da se uopće ne navodi ili obrazlaže na ime čega bi tuženik predmetnu naknadu naplatio, odnosno na što bi se odnosila predmetna naknada stoga da tužiteljica može samo nagađati na što bi se predmetna naknada odnosila, dakle da istoj nije jasno na što se predmetna naknada odnosi. Slijedom iznesenog tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu, broj ugovora: 418-50-2953725, od 18. srpnja 2005. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici parnični trošak uvećan za zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 18.07.2005.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 418-50-2953725 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 13.784,29 a da je ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim da je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koje se odnosi na jednokratnu naknadu ništetna tuženik navodi da je čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno: „Čl. 3. NAKNADA 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora da je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade da predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju da ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već da je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj da neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i da ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik da je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke da su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare temeljem odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao, da je razvidno da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je ništetna i bez pravnog učinka odredba predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 18.srpnja 2005.godine, a kojom je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, tzv. ulazna naknada.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužiteljice je osnovan.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50- 2953725 zaključenog između stranaka dana 18.srpnja 2005.godine sa svom pripadajućom dokumentacijom i saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke.

Pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50-2953725 zaključenog dana 18.srpnja 2005.godine između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora odnosno banke, utvrđeno je da se radi o namjenskom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF i to na iznos od 13.784,29 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Čl.3. ugovorena je tzv. ulazna naknada odnosno da se 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

Sporno je radi li se o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi, vezano za zahtjev tužiteljice koja traži takvo utvrđenje, ne i isplatu ove plaćene ulazne naknade.

Tužiteljica u svom iskazu navodi da je podići kredit za kupnju osobnog automobila, da je bila klijentica tuženika jer je preko njih primala plaću, da je radila u privatnom trgovačkom društvu, automobil da joj je trebao za osobne potrebe i sjećam se da sam željela kupiti jeftini automobil – Fiat Panda, da se radilo o salonskom vozilu, navodi da je u auto kući koja je prodavala vozila Fiat dobila informaciju, u banci da je pitala za kredit i koliko može s obzirom na pitanja podići kredita, a da se sjeća da joj je zaposlenik kazao da ukoliko želi može kupiti i vozilo Jeep. Navodi da joj je ponuđen samo ovaj kredit vezan za valutu švicarski franak, o tome da nije imala posebnih saznanja, kredit da je bio povoljan, u početku, početna rata da je bila nekih 780,00 kn mjesečno, da bi počela rasti sve do 1.400,00 kn i da je ona taj kredit zatvorila, prijevremeno otplatila, ali da to nije mogla napraviti nego tek nakon 5 godina. Navodi da nije znala što je tzv. ulazna naknada, da nije o tome imala nekih saznanja, da je znala da mora plaćati kamate na kredit, a o ovome da se nije posebno ni razgovaralo, nego da joj je ponuđen kredit, da ga je mogla prihvatiti ili odbiti, kako je mjesečna rata bila povoljna to da je prihvatila, navodi da je tekst ugovora preletjela očima, da nije detaljno čitala isti.

Za navesti je da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16). Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Što se tiče odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, valja se pozvati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Dakle, jasno je i da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, a takva je i odredba o tzv.ulaznoj naknadi, dakle, analognom primjenom citiranih odluka i vezano za sva utvrđenja u ovom postupku i stav ovog suda.

Dakle, što se tiče zahtjeva vezano za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu vezano za tzv.ulaznu naknadu od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, sud drži da se radi o ništetnoj odredbi. Naime, o ovoj odredbi tužitelj prilikom zaključenja pravnog posla nije mogao posebno pregovarati, radi se o jednostavno rečeno odredbi koju je tužitelj morao prihvatiti kod zaključenja ovog pravnog posla, velikom novčanom iznosu koji je tuženik iskazao u postotku od iznosa koji tužitelju stavlja na raspolaganje, a ničim, ni tada, a ni tijekom postupka ne dokazuje koje je to izdatke u pogledu zaključenja ovog pravnog posla imao i što ta ulazna naknada u biti u stvarnosti predstavlja. Profit bilo koje banke vezano za zaključenje bilo kojeg kredita predstavljaju kamate na odobreni iznos, a naknada u ovom slučaju zaista predstavlja nepošten namet i nepoštenu odredbu o kojoj se nije moglo posebno pregovarati i koja nije opravdana, a ide na teret potrošača, analogno se na ovo primjenjuju citirane odluke u kolektivnom sporu, osim po pitanju početka tijeka zastare vezano za isplatu odnosno vraćanje iznosa plaćene ulazne naknade.

Za ponoviti je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, istu sud smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, radi se o troškovima obrade za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, što nije niti transparentno niti može biti proporcionalno. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne naknade, ali čl.1021. ZOO-a propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti na ugovoreni način. Dakle, u ovom slučaju radilo bi se o naknadi koji bi predstavlja ekstra i nepripadni profit tuženika, nepoštenoj ugovornoj odredbi na štetu potrošača o kojoj potrošač i nije mogao pregovarati. Za navesti je i to da se tužitelju stavio na raspolaganje iznos kredita umanjen za ulaznu naknadu, a da se kamata obračunavala na čitav odobreni iznos kredita, što također nije dopušteno i pošteno prema potrošaču odnosno korisniku kredita, tužitelju zaista pripada pravo na povrat plaćenog iznosa ulazne naknade, odnosno u ovom slučaju sukladno zahtjevu pravo na utvrđenje da se radi o ništetnoj odredbi koja ne proizvodi pravne učinke. Dakle, što se tiče prigovora zastare, za navesti je da u ovom slučaju prigovor zastare nije osnovan, naime, ne primjenjuje se početak tijeka zastare vezano za pravomoćnost odluka u kolektivnom sporu po pitanju promjenjive kamatne stope i valute CHF, u ovom slučaju ulazne naknade početak zastare se drugačije sagledava, nego u navedena druga dva slučaja. Prigovor zastare za ovu ulaznu naknadu nije osnovan, a sve vezano za stav Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-47/2020 održanoj 30.siječnja 2020.godine, po kojem za restitucijski zahtjev kod ništetnih ugovora prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Dakle, zahtjev za isplatu iznosa koji je tuženik primio od tužitelja temeljem ove ništetne odredbe nije postavljen, a zahtjev za utvrđenje ništetnom te odredbe se ispituje i o njemu se odlučuje u ovom postupku, a za navesti je da pravo na pozivanje na ništetnost ne zastarijeva.

Tužitelj ima pravo na isticanje ništetnosti, jer se temeljem odredbe čl.328. ZOO- a to pravo ne gasi. Dakle, prigovor zastare istaknut od strane tuženika nije osnovan, tužitelj traži utvrđenje da je predmetna odredba o ulaznoj naknadi ništetna odredba. Tužitelj ima status potrošača u ovom sporu i predmetnom pravnom poslu, radi se o namjenskom kreditu za kupnju automobila.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima održanim dana 17.svibnja 2024.godine i 3.listopada 2024.godine, svaka radnja po 100 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje konačan iznos od 600,00 EUR, na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 150,00 EUR, tako da je konačno tuženik obvezan tužitelju na ime naknade parničnog troška isplatiti iznos od 750,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbi neće ni imati.

U Splitu, 3. siječnja 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika