Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Stalna služba u Slatini
Slatina, Trg sv. Josipa 12
Poslovni broj: P-51/2023-27
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja ĆŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 21. studenoga 2024., održane u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja Saše Kutnjaka, odvjetnika iz Bjelovara, te punomoćnika tuženika Borne Kusteca, odvjetnika iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, 3. siječnja 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u člancima 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu, kreditna partija 7102558882 sklopljen dana 06.05.2005. između tužitelja ĆŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika ZAGREBAČKA BANKA D.D., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, na iznos od 56.040,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan korištenja kredita u dijelu u kojem su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.
II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
„II.1. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju ĆŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.978,33 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinog iznosa do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope-kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, time da kamata teče na iznos od:
- 6,18 € od 08.11.2007. do isplate,
- 6,18 € od 07.12.2007. do isplate,
- 6,18 € od 10.01.2008. do isplate,
- 6,18 € od 15.02.2008. do isplate,
- 18,65 € od 12.03.2008. do isplate,
- 18,65 € od 11.04.2008. do isplate,
- 18,65 € od 09.05.2008. do isplate,
- 18,65 € od 06.06.2008. do isplate,
- 18,65 € od 09.07.2008. do isplate,
- 18,65 € od 08.08.2008. do isplate,
- 18,65 € od 12.09.2008. do isplate,
- 18,65 € od 13.10.2008. do isplate,
- 18,65 € od 14.11.2008. do isplate,
- 18,65 € od 13.12.2008. do isplate,
- 18,65 € od 12.01.2009. do isplate,
- 18,65 € od 07.02.2009. do isplate,
- 18,65 € od 09.03.2009. do isplate,
- 18,65 € od 14.04.2009. do isplate,
- 18,65 € od 15.05.2009. do isplate,
- 18,65 € od 08.06.2009. do isplate,
- 18,65 € od 14.07.2009. do isplate,
- 28,04 € od 03.08.2009. do isplate,
- 28,04 € od 11.09.2009. do isplate,
- 28,04 € od 09.10.2009. do isplate,
- 28,04 € od 12.11.2009. do isplate,
- 28,04 € od 14.12.2009. do isplate,
- 28,04 € od 15.01.2010. do isplate,
- 28,04 € od 15.02.2010. do isplate,
- 28,04 € od 15.03.2010. do isplate,
- 28,04 € od 15.04.2010. do isplate,
- 28,04 € od 13.05.2010. do isplate,
- 28,04 € od 18.06.2010. do isplate,
- 28,04 € od 14.07.2010. do isplate,
- 28,04 € od 09.08.2010. do isplate,
- 28,04 € od 16.09.2010. do isplate,
- 28,04 € od 13.10.2010. do isplate,
- 28,04 € od 18.11.2010. do isplate,
- 28,04 € od 20.12.2010. do isplate,
- 28,04 € od 14.01.2011. do isplate,
- 28,04 € od 17.02.2011. do isplate,
- 28,04 € od 16.03.2011. do isplate,
- 28,04 € od 19.04.2011. do isplate,
- 28,04 € od 26.05.2011. do isplate,
- 28,04 € od 24.06.2011. do isplate,
- 28,04 € od 15.07.2011. do isplate,
- 23,66 € od 17.08.2011. do isplate,
- 23,66 € od 15.09.2011. do isplate,
- 23,66 € od 15.10.2011. do isplate,
- 23,66 € od 14.11.2011. do isplate,
- 23,66 € od 29.12.2011. do isplate,
- 23,66 € od 31.01.2012. do isplate,
- 23,66 € od 27.02.2012. do isplate,
- 23,66 € od 31.03.2012. do isplate,
- 23,66 € od 31.03.2012. do isplate,
- 23,66 € od 31.05.2012. do isplate,
- 23,66 € od 30.06.2012. do isplate,
- 23,66 € od 31.07.2012. do isplate,
- 23,66 € od 31.07.2012. do isplate,
- 23,66 € od 22.09.2012. do isplate,
- 23,66 € od 23.10.2012. do isplate,
- 23,66 € od 30.11.2012. do isplate,
- 23,66 € od 27.12.2012. do isplate,
- 23,66 € od 29.01.2013. do isplate,
- 23,66 € od 26.02.2013. do isplate,
- 23,66 € od 30.03.2013. do isplate,
- 23,66 € od 29.04.2013. do isplate,
- 23,66 € od 31.05.2013. do isplate,
- 23,66 € od 28.06.2013. do isplate,
- 23,66 € od 30.07.2013. do isplate,
- 23,66 € od 31.08.2013. do isplate,
- 23,66 € od 30.09.2013. do isplate,
- 23,66 € od 31.10.2013. do isplate,
- 23,66 € od 29.11.2013. do isplate,
- 23,66 € od 31.12.2013. do isplate,
- 23,66 € od 30.01.2014. do isplate,
- 12,69 € od 28.02.2014. do isplate,
- 12,69 € od 31.03.2014. do isplate,
- 12,69 € od 30.04.2014. do isplate,
- 12,69 € od 31.05.2014. do isplate,
- 12,69 € od 31.05.2014. do isplate,
- 12,69 € od 08.07.2014. do isplate,
- 12,69 € od 09.08.2014. do isplate,
- 12,69 € od 10.09.2014. do isplate,
- 12,69 € od 09.10.2014. do isplate,
- 12,69 € od 07.11.2014. do isplate,
- 12,69 € od 16.12.2014. do isplate,
- 12,69 € od 14.01.2015. do isplate,
- 12,69 € od 13.02.2015. do isplate,
- 12,69 € od 28.03.2015. do isplate,
- 12,69 € od 30.04.2015. do isplate,
- 12,69 € od 29.05.2015. do isplate,
- 12,69 € od 27.06.2015. do isplate,
- 12,69 € od 28.07.2015. do isplate,
- 12,69 € od 31.08.2015. do isplate,
- 12,69 € od 30.09.2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. 2. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju ĆŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.222,59 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinog iznosa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope-kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, time da kamata teče na iznos od:
- 2,85 € od 14.11.2008. do isplate,
- 6,83 € od 12.01.2009. do isplate,
- 9,22 € od 07.02.2009. do isplate,
- 14,13 € od 09.03.2009. do isplate,
- 6,17 € od 14.04.2009. do isplate,
- 5,64 € od 15.05.2009. do isplate,
- 6,17 € od 08.06.2009. do isplate,
- 3,51 € od 14.07.2009. do isplate,
- 2,06 € od 03.08.2009. do isplate,
- 5,43 € od 11.09.2009. do isplate,
- 1,71 € od 09.10.2009. do isplate,
- 3,44 € od 12.11.2009. do isplate,
- 3,44 € od 14.12.2009. do isplate,
- 8,75 € od 15.01.2010. do isplate,
- 12,07 € od 15.02.2010. do isplate,
- 9,01 € od 15.03.2010. do isplate,
- 14,59 € od 15.04.2010. do isplate,
- 19,63 € od 13.05.2010. do isplate,
- 27,99 € od 18.06.2010. do isplate,
- 31,99 € od 14.07.2010. do isplate,
- 24,68 € od 09.08.2010. do isplate,
- 41,93 € od 16.09.2010. do isplate,
- 35,29 € od 13.10.2010. do isplate,
- 41,93 € od 18.11.2010. do isplate,
- 54,54 € od 20.12.2010. do isplate,
- 50,29 € od 14.01.2011. do isplate,
- 49,89 € od 17.02.2011. do isplate,
- 52,02 € od 16.03.2011. do isplate,
- 52,55 € od 19.04.2011. do isplate,
- 67,15 € od 26.05.2011. do isplate,
- 71,79 € od 24.06.2011. do isplate,
- 80,95 € od 15.07.2011. do isplate,
- 93,55 € od 17.08.2011. do isplate,
- 70,18 € od 15.09.2011. do isplate,
- 61,56 € od 15.10.2011. do isplate,
- 62,22 € od 14.11.2011. do isplate,
- 72,53 € od 29.12.2011. do isplate,
- 77,21 € od 31.01.2012. do isplate,
- 77,36 € od 27.02.2012. do isplate,
- 76,29 € od 31.03.2012. do isplate,
- 80,34 € od 31.03.2012. do isplate,
- 80,34 € od 31.05.2012. do isplate,
- 77,09 € od 30.06.2012. do isplate,
- 75,49 € od 31.07.2012. do isplate,
- 68,59 € od 22.09.2012. do isplate,
- 78,15 € od 23.10.2012. do isplate,
- 74,17 € od 30.11.2012. do isplate,
- 78,51 € od 27.12.2012. do isplate,
- 79,47 € od 29.01.2013. do isplate,
- 79,72 € od 26.02.2013. do isplate,
- 70,85 € od 30.03.2013. do isplate,
- 69,53 € od 29.04.2013. do isplate,
- 60,89 € od 31.05.2013. do isplate,
- 63,15 € od 28.06.2013. do isplate,
- 64,22 € od 30.07.2013. do isplate,
- 75,49 € od 31.08.2013. do isplate,
- 71,46 € od 30.09.2013. do isplate,
- 74,27 € od 31.10.2013. do isplate,
- 79,47 € od 29.11.2013. do isplate,
- 78,94 € od 31.12.2013. do isplate,
- 78,12 € od 30.01.2014. do isplate,
- 84,05 € od 28.02.2014. do isplate,
- 30,72 € od 31.03.2014. do isplate,
- 30,72 € od 30.04.2014. do isplate,
- 42,67 € od 31.05.2014. do isplate,
- 30,71 € od 08.07.2014. do isplate,
- 34,70 € od 09.08.2014. do isplate,
- 37,36 € od 10.09.2014. do isplate,
- 38,68 € od 09.10.2014. do isplate,
- 33,38 € od 07.11.2014. do isplate,
- 33,38 € od 16.12.2014. do isplate,
- 43,99 € od 14.01.2015. do isplate,
- 34,70 € od 13.02.2015. do isplate,
- 36,43 € od 30.04.2015. do isplate,
- 33,38 € od 29.05.2015. do isplate,
- 36,03 € od 27.06.2015. do isplate,
- 34,84 € od 28.07.2015. do isplate,
- 35,84 € od 30.09.2015. do isplate,
- 2.604,21 € od 01.10.2015. do isplate, sve u roku 15 dana.“
III Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 2.125,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu od 375,00 EUR.
i
r i j e š i o j e
I Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, dužna je punomoćniku tužitelja Jugoslavu Puranu, odvjetniku iz Bjelovara, Bjelovar, J. Jelačića 12, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova delegacije isplatiti iznos od 311,60 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnika tužitelja za naknadom troškova delegacije u iznosu od 23,90 EUR.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 181/05, kreditna partija 7102558882, od 6. svibnja 2005., na iznos od 56.040,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važeće na dan korištenja kredita, a što je na dan isplate kredita 11. svibnja 2005. iznosilo 265.949,53 kn. Kredit je odobren i iskorišten za kupnju stana. Otplata kredita ugovorena je u 300 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu. Ugovorom o kreditu ugovorena je redovna kamata od 4,90 %. Anuiteti dospijevaju na naplatu prvi dan u mjesecu. Prvi anuitet dospio je na naplatu 1. srpnja 2005., a zadnji dospijeva 1. lipnja 2030. Ugovorom o kreditu predviđena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF važeće na dan plaćanja. U navedeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, tuženik je uvrstio odredbe o kamatnoj stopi koja je tijekom otplate kredita promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, odnosno promjenjiva je temeljem jednostrane odluke tuženika. Prilikom sklapanja ugovora o takvoj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao mogućnost na takvu odredbu utjecati. Navedena odredba imala je za posljedicu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da cijena (kamate) kredita kao bitan sastojak ugovora za tužitelja nije precizno određena niti odrediva, a zbog nedostatka egzaktnih parametara za njezino određivanje. Stoga je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu nepoštena, te time i ništetna sukladno čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) važećeg u vrijeme sklapanju ugovora o kreditu. Ništetnost takve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena je pravomoćnim presudama i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o osnovanosti ove tužbe postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P¬1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. Prema navedenoj presudi VTS-a potvrđena je presuda TS u Zagrebu broj P- 1401/12 u dijelu točki 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke kojom je utvrđeno da je među ostalim i tuženik u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31. prosinca 2008. počinio povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita, a koja povreda traje i dalje, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je stoga ništetna. Ista presuda potvrđena je i odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-02 od 9. travnja 2015. Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik je svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Niti o toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo već je tuženik odredbu unaprijed formulirao te tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna. Ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF potvrđena je pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa tako o osnovanosti ovih navoda postoji pravomoćna presuda TS u Zagrebu, br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potvrđena presudom VTS-a RH broj 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom VTS-a broj 6632/17-10 potvrđena je presuda TS u Zagrebu broj 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točki 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke, kojim je utvrđeno da je među ostalim i tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uvrštenjem u ugovore o kreditima nepoštenih i ništetnih odredbi kojima je ugovoreno da je glavnica kredita vezana za valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, među ostalim i tuženik, potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te da je navedeno za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli definitivno i potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta. Dodatkom Ugovoru o kreditu od dana 18. siječnja 2016. predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran je u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Unatoč tome, tužitelju niti provedbom konverzije kredita nije nadoknađen iznos koji je uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu preplatio tuženiku te stoga ima pravni interes za podnošenjem ove tužbe. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu tužiteljeva jedina namjera bila je prekinuti daljnji rizik rasta već prevelikih anuiteta prema osnovnom ugovoru. Dodatak ugovoru o kreditu, kao i osnovni ugovor, tuženik je jednostrano pripremio te kao tipski i adhezijski ugovor bez prethodnog pregovaranja o njegovom sadržaju i mogućim posljedicama ugovaranja odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju ponudio sklapanje takvog dodatka. Navedeni dodatak ugovoru tužitelj je bio primoran prihvatiti isključivo kako bi otklonio rizik daljnjeg rasta mjesečnih anuiteta. Kako i prije, tako i nakon konverzije kredita tužitelj je redovito ispunjavao svoje obaveze iz ugovora prema zahtjevima tuženika. Tužitelj je redovnim uplatama po Ugovoru o kreditu do dana 15.04.2019. uplatio ukupan iznos od 293.783,50 kn. S obzirom da nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nisu valjani elementi izračuna tužiteljeve obveze, tužitelj smatra da je njegovu obvezu prema ugovoru potrebno obračunati primjenom tečaja za CHF na dan isplate kredita uz primjenu prve, ugovorene kamatne stope. Takvim pristupom te primjenom ugovorene kamatne stope od 4,90% na kunski iznos plasiranog kredita u visini od 265.949,53 kn ukupno zaduženje po anuitetima do 15. travnja 2019., iznosi 255.517,16 kn. Dakle, uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu tužitelj je tuženiku preplatio iznos od 38.266,34 kn, a koji ovom tužbom potražuje. U prilog valjanosti obračuna preplaćenog iznosa tužitelj dostavlja prikaz obračuna temeljem kojeg je utvrđena razlika između obveze po kreditu i stvarno plaćenog iznosa prema metodologiji koju je tužitelj objasnio. Ukoliko pak tuženik osporava osim osnove i visinu potraživanja obračunatog u priloženom izračunu i zatraži drugi način izračuna razlike plaćenog iznosa prema podacima i ispravama koje će dostaviti, a koji upravo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stanaka nisu tužitelju poznati, tužitelj pridržava pravo da tužbeni zahtjev konačno postavi nakon provedbe knjigovodstveno-financijskog vještačenja u postupku, te stoga smatra da se u takvoj situaciji opravdano ovu tužbu ima smatrati tužbom podnesenom sukladno čl. 186.b ZPP-a. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu isplati iznos koji bude utvrđen po dostavljenoj dokumentaciji i provedenom vještačenju, kao i troškove postupka.
2. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 7. studenoga 2024. (list 356-361) uredio i specificirao kondemnatorni tužbeni zahtjev, na način da na ime preplate kredita s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom banke potražuje iznos od 1.978,33 EUR, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate (toč. II.1. petita tužbe), te iznos od ukupno 6.222,59 EUR, od toga 3.618,38 EUR s osnova tečajne razlike i 2.604,21 EUR s osnova razlike glavnice nastale u konverziji (toč. II.2. petita tužbe).
3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, kako u pogledu pravne osnove tužbe, tako i visine tužbenog zahtjeva. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik se protivi svakoj eventualnoj upotrebi izračuna tužiteljevog vještaka kao i dokaza na okolnost visine predmetnog potraživanja, te se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja, s obzirom, da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi pravnog pitanja, o čemu tuženik detaljnije izlaže u nastavku. U odnosu na posljednju presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g. (dostupnu na mrežnim stranicama VSRH), tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem VSRH, ocjenjujući pitanje o postojanju pravnog interesa za traženje deklaratorne pravne zaštite radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u ugovorima o CHF kreditima, takav pravni interes isključuje u odnosu na korisnike konvertiranih kredita (str. 22. presude br. Rev 2221/2018). Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 13. lipnja 2014. godine. Tuženik ističe kako je deklaratorni zahtjev tužitelja onako kako je postavljen u tužbi neuredan, neodređen te nepodoban za postupanje iz razloga što tužitelj ne navodi točno koje odredbe smatra ništetnim i čiju ništetnost zahtjeva već se zadržava na općenitoj formulaciji kako su dijelovi ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetni. Sudska praksa je zauzela jasni stav da se u slučaju traženja deklaracije ništetnosti pojedinih odredbi određenog ugovora mora jasno naznačiti na koje odredbe je deklaracija usmjerena. Tuženik stoga predlaže deklaratorni tužbeni zahtjev u ovoj tužbi odbaciti, a podredno odbiti. Tužitelj nije objasnio o kojem od različitih zahtjeva iz odredbe 186.b ZPP se radi, pa je i u tom smislu njegov prijedlog iz toč. IV tužbe neodređen. Ukoliko tužitelj ima u vidu odredbu 186.b st. 3. ZPP, tuženik ukazuje na dužnost tužitelja da navede i dokaže da tuženik odbija tužitelju dati isprave na koje se u svom manifestacijskom zahtjevu, tužitelj poziva. Tužitelj nije dokazao da mu je tuženik odbio dati isprave. Ukoliko tužitelj ima u vidu odredbu 186.b st. 2. ZPP, tuženik ukazuje na dužnost tužitelja da navede i dokaže pretpostavke iz čl. 186.b. st. 2. ZPP, a ta je da je tuženik spram njega u obvezi polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza. Kreditni odnos nije pravni odnos u kojem bi banka bila u obvezi tužiteljima položiti račun ili predati pregled imovine i obveza. Naime, tuženik je tužitelju tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa kontinuirano dostavljao sve isprave koje se odnose na tužiteljeve obveze iz ugovora o kreditu, od prvog preko narednih otplatnih planova, prometa po kreditu do svih odluka o promjeni kamatnih stopa. Posljedice nemara tužitelja koji nije sačuvao dostavljene isprave, ne mogu teretiti tuženika obvezom na ponovnu dostavu već dostavljenog, kao što niti ne opravdavaju njegov manifestacijski zahtjev, niti posvemašnju neodređenost tužbenog zahtjeva. Nadalje, počevši od 2016.g., svim korisnicima CHF kredita koji su svoje kredite konvertirali u EUR kredite (što je učinio i tužitelj, o čemu će biti više govora naknadno), na tuženikovim mrežnim stranicama dostupan je izračun konverzije za svakog korisnika posebno. Tužitelj je mogao (ukoliko je zagubio izračun konverzije kojeg je od tuženika dobio prije prihvata konverzije svog CHF kredita u EUR kredit) s malo uloženog napora, unošenjem broja svog OIB [osobni identifikacijski broj]a i broja svoje kreditne partije, doći do izračuna konverzije svoje kreditne partije i svih potrebnih isprava prije podnošenja tužbe. Slijedom toga, tuženik se protivi svakom budućem uređivanju tužbenog zahtjeva. Određeni tužbeni zahtjev postavlja tužitelj u tužbi, osim u slučaju osnovane stupnjevite tužbe, o čemu ovdje nije riječ. Niti je tužitelj postavio manifestacijski zahtjev, niti je njegova tužba stupnjevita tužba, pa je nejasno pozivanje tužitelja u tužbenom zahtjevu na odredbe članka 186.b st. 3. ZPP-a u točki VII. tužbe. Iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja treće osobe otplaćivale obveze po kreditu. Osnovna pretpostavka instituta stjecanja bez osnove jest ta da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat. Takvo stajalište je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/ 3176 / 20071 od 6. svibnja 2010., u kojoj se navodi: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat." Utoliko, činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao korist bez osnove, na teret tužitelja, ne odgovaraju pravom stanju stvari. Tuženik predlaže da, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu u dijelu u kojem tužitelj nije plaćao dospjele anuitete. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/2015, u nastavku ZIDZPK/15), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 18. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZIDZPK/15. Tuženik ukazuje na to da je sukladno čl. 19. d. ZIDZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c ZIDZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita nastupila je na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZIDZPK/15, i to nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZIDZPK/15, dobio od banke zakonom propisane i iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19. c ZIDZPK/15, na način da je banka biIa dužna početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita i početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu te iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća zakonom propisana slučaja, nastupio, pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. Takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/ 15 bilo je naročito propagirano u javnosti kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF" i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZIDZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Tužitelj je svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava, kao što se to obrazlaže u nastavku. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZIDZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan" i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan" (čl. 19. c st. 1. toč. 3. ZIDZPK/15), s „novim anuitetima u EUR" te svim „izmjenama ugovornih uvjeta" koji uključuju iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta. Banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu" (čl. 19. e ZIDZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije najprije je prihvaćao „izračun konverzije" utemeljen na „novom otplatnom planu", te predviđen pravilima iz čl. 19. c. ZIDZPK/15, u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope prikazane u apsolutnom iznosu koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem Dodatka tužitelj i tužena su, u skladu s odredbama ZIDZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta govori i pravno shvaćanje VSRH iz odluke Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019., koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim:
Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora) odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora". Ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZIDZPK /15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Prema tome, neosnovana je tvrdnja tužitelja da je morao potpisati Dodatak ugovora. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju, nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. U vezi s time, tek podredno valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu, kako se to obrazlaže u nastavku. Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužitelj se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt-249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III-2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tužena banka nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze", odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZIDZPK/15, koji je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZIDZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan" iz čl. 19. c st. 1. toč. 3. ZIDZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan" uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa", ali i sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj" sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19. c. st. 1. toč. 4. ZIDZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR". Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Sukladno izričitoj odredbi čl. 19. c. st. 1. toč. 5. alineja 3. ZIDZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač. Stoga, u odnosu na ovo pitanje tuženik ukazuje na odredbe čl. 19. c. ZIDZPK/15, iz koje proizlazi opisani način na koji je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio obračun takve preplate, a čime su stranke posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.
4. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu od 6. svibnja 2005., Dodatka Ugovoru o kreditu broj 01/2016, broj računa 7102558882, od 18. siječnja 2016., otplatnog plana predmetnog kredita, vještačenjem po vještakinji Dajani Vuković, stalnoj sudskoj vještakinji za knjigovodstveno-financijska vještačenja, čitanjem pisanih očitovanja vještakinje od 7. kolovoza 2024. i 2. rujna 2024., sažetka Izračuna konverzije predmetnog Ugovora o kreditu te saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.
5. Nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen Ugovor o namjenskom kreditu br. 181/05, br. partije kredita 7102558882 od 6. svibnja 2005., na iznos od 56.040,00 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje HNB) na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), s ugovorenim rokom vraćanja kredita od 25 godina (300 mjeseci), s tim da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu koja se obračunava u CHF, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, s dospijećem anuiteta svakog prvog u mjesecu i s ugovorenom početnom kamatnom stopom od 4,90 % godišnje, koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama banke (čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 2. Ugovora).
6. Nije sporno da je između tužitelja i tuženika zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/2016, broj računa 7102558882, od 18. siječnja 2016., kojim je u čl. 2. Dodatka, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U čl. 4. Dodataka ugovoru utvrđeno je na dan konverzije kredita 30. rujna 2015. neotplaćena glavnica kredita iznosi 41.162,45 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 287.345,68 HRK. U čl. 5. Dodatka ugovorne strane su suglasno utvrdile da je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR računajući dana 30. rujna 2015. i da preplata iznosi 1.110,24 kn, koji iznos su ugovorne strane suglasno utvrdile da će se koristiti za namirenje budućih anuiteta, i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s rokom vraćanja kredita do 6. svibnja 2031.
7. Sporno je da li su odredbe čl. 1., 2., i 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF te promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke, ništetne, da li je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti utužene novčane iznose specificirane u podnesku tužitelja od 7. studenoga 2024. i po kojem pravnom osnovu, sporna je zastara utuženog potraživanja te da li je zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 01/2016, broj računa 7102558882, od 18. siječnja 2016., odnosno provedenom konverzijom predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj u cijelosti obeštećen, odnosno da li je izvršenom konverzijom kredita tužitelj u potpunosti izjednačen s položajem onih korisnika kredita (potrošača) koji su u istom razdoblju s tuženikom zaključili usporedne ugovore o kreditu denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
8. Tuženikovog prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan. Naime, odredbom čl. 241. ZOO određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 245. st. 1. ZOO propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Pokretanjem navedenog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, a zastarijevanje individualnih restitucijskih zahtjeva počelo je teći iznova, i to od trenutka pravomoćnosti navedene presude Trgovačkog sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je prednik tužene povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka. Naime, citirana presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu, u dijelu gdje je da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., odnosno danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/2017-10, kojom je u navedenom dijelu potvrđena navedena presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. odbijena revizija banaka i potvrđena navedena presuda Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, utvrđeno je da nije nastupila zastara utuženog potraživanja, jer od dana pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja predmetne tužbe 13. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.
8.1. Identičan pravni stav zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je istaknuto da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
9. Sud smatra osnovanim deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu, kreditna partija 7102558882, sklopljen 6. svibnja 2005., u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke. Naime u čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik, kao kreditor, odobrava i stavlja na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 56.040,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje HNB) važećem za CHF na dan isplate kredita. U čl. 2. Ugovora tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao se iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima u roku od 300 mjeseci, uz valutnu klauzulu u CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjena tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Banke, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,90 % godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. U čl. 7. Ugovora ugovoreno je da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci banke o kamatnim stopama, korisnik kredita pristaje da kreditor povi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, s tim da će kreditor o izmijenjenom iznosu anuiteta obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora.
10. Da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke, proizlazi iz iskaza tužitelja, iz kojeg je utvrđeno da o navedenim ugovornim odredbama prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj, kao potrošač, i tuženik, kao kreditor, nisu pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri koji će utjecati na odluke tuženika o jednostranoj promjeni stope ugovorene redovne kamate, te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za CHF a da prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tuženik nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim pokazateljima i parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
10.1. Naime, tužitelj je iskazao da što se tiče zaključenja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu kojeg je zaključio, da se u stvari radi o stambenom kreditu jer je imao namjeru kreditnim sredstvima kupiti stan. Dolaskom u Zagrebačku banku odmah mu je ponuđen kredit sa valutom CHF kao najpovoljniji, tako su mu barem rekli u banci da se radi o najboljem kreditu boljeg i od kredita u valuti EUR. U početku je mjesečna rata bila prihvatljiva i kretala se negdje oko 1.300,00 kn, da bi zatim mjesečna rata se počela dizati tako da bi narasla do više od 2.000,00 kn mjesečno, koji iznos je jedva mogao otplaćivati i morao je da tako kaže „odvajati od usta“ da bi takvu ratu mogao platiti. Nitko u banci, a niti od strane javnog bilježnika, nije mu tumačio predmetne odredbe ugovora o kreditu. Isto tako nitko ga od službenika banke nije upozorio na moguće rizike zaključenja ovakvog ugovora sa valutnom klauzulom u valuti CHF i s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Prilikom pregovaranja, kako o osnovom ugovoru o kreditu, tako i o Dodatku ugovora o konverziji ovog kredita, nije mogao pregovarati o sadržaju odredbi ugovora, nego je bio u situaciji kako osnovni ugovor tako i dodatak ugovora o konverziji uzeti ili ostaviti. Kreditna sredstva koja je ostvario predmetnim ugovorom o kreditu iskoristio je isključivo za kupnju stana u koju svrhu je ugovor i zaključen, a stan je koristio i koristi isključivo za potrebe stanovanja njega i njegove obitelji. Što se tiče ugovora o kreditu isti nije detaljno čitao na način da je čitao svaku pojedinu odredbu ugovora, već je čitao ono što je njemu bilo bitno za ovakvu vrstu ugovora, i vjerovao je službeniku banke da se radi o takvom ugovoru koji je za njega bio prihvatljiv, kako su mu u banci savjetovali. Ništa nije bilo nejasno u samom ugovoru. Značenje pojma valutna klauzula nije u njegovoj domeni i to ga ne zanima. Prije zaključenja ugovora od djelatnika banke tražio je da mu objasni što znači valutna klauzula. Nije od banke zatražio promjenu bilo koje odredbe ugovora, samo jednom prilikom pitao je u banci, u vrijeme kada su mjesečne rate počele divljati, da li će se s tim u svezi nešto riješiti, a dobio je odgovor "bude, riješit će se". Tada nije bio svjestan rizika da bi ugovorena valuta mogla padati i rasti. Prije zaključenja ugovora nije se informirao o kretanju tečaju u valuti CHF. Kada je došao kod tuženika vezano za zaključenje ugovora o kreditu pitao je da li postoji mogućnost dobivanja kredita u valuti EUR, tada mu je rečeno, a kako je to već naprijed naveo, da je kredit u valuti CHF najbolji i najpovoljniji u odnosu na ugovor s valutnom klauzuli u valuti EUR. Ne može reći koliko točno puta je dolazio u banku tuženika prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, zna samo da je prvi puta došao interesirati se za kredit, da je tada ponio neke papire, da su ga nakon toga iz banke zvali i da je obavješten da je dobio kredit, a koliko puta je dolazio prije potpisa ugovora ne može reći. Ne može se više sjetiti da li je u to vrijeme odlazio u druge banke interesirati se za ostvarenje stambenog kredita. U to vrijeme bio je obrtnik i kod Erste banke je imao poslovno-privatnu karticu i možda se u toj banci tada interesirao za mogućnost dobivanja stambenog kredita, i možda su ga u toj banci tada i odbili, nakon čega je od drugih ljudi čuo da se u Zagrebačkoj banci mogu ostvariti stambeni krediti i stoga je tada otišao u tu banku i zaključio predmetni ugovor. Vidio je otplatni plan prije nego što je potpisao predmetni ugovor o kreditu. Poznato mu je što znači pojam promjenjivost kamatne stope, no mora istaknuti da je u to vrijeme imao 27 godina i da tada taj pojam mu nije bio poznat. Nije ništa mislio o tome kako će se i da li će se kamatna stopa mijenjati. Nije bio svjestan rizika da bi kamatna stopa mogla rasti ili padati. Ne sjeća se da bih od banke dobivao kakve obavijesti o promjeni kamatne stope. Nije nikada pisanim putem prigovarao promjeni kamatne stope. Stan koji je kupio kreditnim sredstvima mu je prva nekretnina koju ima u svom vlasništvu. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu stanovao je na adresi [adresa], na kojoj je stanovao kao podstanar. Predmetni kredit je otplaćivao sam na način da je osobno dolazio u banku i uplaćivao mjesečne anuitete, a u slučaju kada je bio odsutan tada bi umjesto njega u banku odlazila njegova supruga i uplatila mjesečni anuitet.
10.2. Iz ovako danog iskaza tužitelja proizlazi da tuženik tužitelju nije predočio metodologiju izmjene kamatne stope, niti je tužitelj uopće bio obaviješten i upoznat o načinu promjene kamatne stope, a niti su tužitelju dostavljene Odluke tuženika o izmjenama kamatne stope, a na koje izmjene tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati budući da ga tuženik prije zaključenja ugovora nije upoznao sa parametrima izračuna koji će utjecati na odluku o promjeni kamatne stope, niti su o tome tuženik, kao trgovac, i tužitelj, kao korisnik kreditnih usluga – potrošač, pojedinačno pregovarali. Tužitelj je prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu imao samo saznanja o visini početne stope ugovorene redovne kamate koja je bila u trenutku sklapanja ugovora, no nije mogao znati iz kojih konkretnih razloga i pod kojim uvjetima će se tijekom predstojećeg razdoblja otplate kredita mijenjati kamatna stopa, nit je o tim uvjetima bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom. Nadalje, tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora tužitelja nije informirao o svim potencijalnim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane u tečaj CHF, slijedom čega tužitelj nije niti raspolagao potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Sve navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Na opisani način tuženik je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, dalje ZZP/03), što sporne ugovorne odredbe, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzulom u CHF i promjenjiva kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke, čine nepoštenim i stoga ništetnim.
10.3. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u predmetu zaštite kolektivnih interesa potrošača, pokrenut tužbom u tom predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv više banaka, između ostalih i protiv tuženika, u toč. 1. izreke, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora pravnim prednik tuženika kao trgovac te korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je pravni prednik tuženika postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.
10.4. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 6. svibnja 2005., dakle, tijekom razdoblja od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., za koje je citiranom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka, te cijeneći da tuženik nije predložio dokaze da su tuženik i tužitelj pojedinačno pregovarali o svim okolnostima i značenju te posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, niti da je tužitelj prije zaključenja ugovora od strane tuženika bio obavješten i upoznat o svim parametrima koji utječu na odluku Banke o promjeni stope ugovorene kamate, a niti ga je upozorio o značenju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, pri tome cijeneći da u predmetnom Ugovoru o kreditu nisu sadržani jasni i točno određeni parametri koji će utjecati na odluku Banke o promjeni ugovorene kamatne stope, utvrđeno je da su sporne odredbe čl. 1., 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF i jednostrana promjena kamatne stope, ništetne jer se radi o ugovornim odredbama o kojima prije i u vrijeme zaključenja ugovora djelatnici tuženika i tužitelj nisu pojedinačno pregovarali, na način da je tužitelj u cijelosti bio informiran i upoznat sa svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što navedene ugovorne odredbe čini nepoštenim, a time i ništetnim u smislu odredaba čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.
10.5. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za ovaj sud je obvezujuća jer je donesena u kolektivnom sporu. Naime, odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 129/19 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) propisano je da je presuda donesena u kolektivnom sporu obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima te je sud vezan za utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora i dužan ih je primijeniti. Nadalje, odredbom čl. 502. a st. 1. ZPP određeno je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502. c ZPP određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Istovjetno je određeno i odredbom čl. 118. ZZP/14, kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona u smislu povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
10.6. Istovjetno pravno stajalište zauzeo je Vrhovnog suda RH u presudi posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Identično pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH i u svojoj odluci, posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
10.7. Slijedom navedenih utvrđenja, sud je deklaratorni tužbeni zahtjev (toč. I petita tužbe) usvojio te presudio kao u st. I izreke.
11. Sud je kondemnatorni tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan, unatoč utvrđenju da su citirane odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke, ništetne, te unatoč činjenici da je provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđeno da izračunata razlika kamata nastala jednostranom odlukom o promjeni visine kamatne stope, prema podacima iz pisanog očitovanja vještakinje od 7. kolovoza 2024. (list 327), iznosi 1.978,33 EUR, dok razlika zbog promjene tečaja valute CHF iznosi 3.618,38 EUR, a da razlika između nedospjele glavnice prema Prvom otplatnom planu i početnom tečaju, i utvrđene nedospjele glavnice u Dodatku Ugovora o kreditu, prema podacima sadržanim u pisanim očitovanjima vještakinje od 7. kolovoza 2024. (list 327) i 2. rujna 2024 (list 354), iznosi 2.604,21 EUR (19.621,42 kn), a da je preplata kredita u postupku konverzije, kako to proizlazi i iz sažetka Izračuna konverzije predmetnog Ugovora o kreditu, utvrđena u iznosu 1.110,24 kn.
11.1. Naime, osnovano tuženik smatra da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu zahtijevati isplatu s osnove ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom banke. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 01/2016, broj računa 7102558882, od 18. siječnja 2016., u konkretnom slučaju ostvareno je načelo iz čl. 19. b ZIDZPK/15, prema kojem konverzija kredita denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U oglednom postupku Vrhovni sud RH donio je rješenje br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., u kojem, odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ?”, Vrhovni sud RH navodi: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”. Dakle, Vrhovni sud RH zauzima jasno pravno stajalište da dodatak ili aneks ugovora, kojim je izvršena konverzija kredita denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15), imajući prije svega na umu da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.
11.2. Tužitelj ne spori da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/2016, broj računa 7102558882, od 18. siječnja 2016., zaključio na temelju slobodnog i informiranog pristanka, slijedom čega sud smatra nespornim da je konverzija provedena sukladno odredbama čl. 19. c, 19. d ZIDZPK/15, temeljem kojih odredbi su banke za potrebe provjere izračuna konverzije bile dužne izraditi kalkulator, na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije, utvrđene u čl. 19. c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, a kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, te da su prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici banke bile dužne pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu sa načinom izračuna propisanim čl. 19. c ZIDZPK/15 i takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupnja na snagu ZIDZPK/15. S obzirom da tužitelj ne spori da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu zaključio na temelju slobodnog i informiranog pristanka, sud smatra nespornim da je konverzija provedena i sukladno odredbi čl. 19. e ZIDZPK/15, prema kojoj je banka, kao vjerovnik, bila dužna u roku od 45 dana po stupanju na snagu ZIDZPK/15 preporučenom pošiljkom obavijestiti korisnike kredita - potrošače o izračunu konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno sa prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, te je zajedno s izračunom konverzije kreditna institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavki potrošača na temelju ugovora o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF na dan konverzije 30. rujna 2015., preračunato u kune po tečaju one vrste koji je vjerovnik primijenio za izračun konverzije, da je izračun trebao sadržavati jasan pregled svih promjena iz kojeg mora biti vidljivo na koji način je utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR iz čl. 19. c st. 1. toč. 7. ZIDZPK/15 te iznos preplate iz čl. 19. c st. 1. toč. 5. ZIDZPK/15, a da je potrošač o prihvatu izračuna konverzije bio dužan preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno obavijestiti vjerovnika u roku 30 dana od dana primitka izračuna konverzije i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka (čl. 19. e st. 5. ZIDZPK/15), a ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19. c st. 1. toč. 6. ZIDZPK/15, da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona.
11.3. P
rimjenom citiranih zakonskih odredbi o konverziji, banka je kao vjerovnik, prilikom izračuna obveze potrošača, bila dužna uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, čime bi korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF bili dovedeni u ravnopravan položaj s korisnicima kredita s valutnom klauzulom u EUR. Iz provedenih dokaza ne proizlazi da u konkretnom slučaju prilikom izračuna konverzije kredita tako nije i postupljeno. Da je konverzija kredita provedena sukladno odredbama Zakona proizlazi iz vještačkog nalaza i mišljenja knjigovodstvene vještakinje, u kojem je izrijekom potvrđeno da je konverzija kredita u cijelosti provedena sukladno odredbi čl. 19. c. ZlDZPK/15 te da je prilikom izračuna konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužitelja izvršene na partiju kredita.
11.4. Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti ZIDZPK/15 i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN- 102/15) s Ustavom Republike Hrvatske, jer je utvrdio da su „…kao jednokratne, interventne mjere zakonodavca bile nužne za ostvarenje legitimnih ciljeva koji su se njima željeli postići, a to je povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanje produbljivanja dužničke krize, na način da je osporenim zakonima postavljen temelj za provedbu konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se potrošače kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi bili da su od početka imali ugovorene takve kredite.“
11.5. Odredbe ZIDZPK/15 u skladu su s čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o uspostavljaju ravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana, te se odredbama navedenog Zakona izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem korisnika kredita u EUR u pravima i obvezama ugovornih strana, na način kao da nepoštenih odredaba nije bilo. Naime, Sud Europske unije u svim presudama koje se odnose na zaštitu potrošača, u bitnom naglašava da "… čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud.". Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 01/2016, broj računa 7102558882, od 18. siječnja 2016., kojim je konverzija kredita u cijelosti provedena sukladno odredbama ZlDZPK/15, tužitelj je konzumirao pravo na restitucijski zahtjev svega onoga što je platio s osnova nepoštenih ugovornih odredaba po predmetnom Ugovoru o kreditu.
12. S obzirom na sve navedeno, cijeneći da navedeni Dodatak Ugovoru o kreditu ne djeluje samo pro futuro već ima i retroaktivni učinak, utvrđeno je da je tužitelj zaključenjem navedenog Dodatka konzumirao pravo na restitucijski zahtjev svega onoga što je platio s osnova nepoštenih ugovornih odredaba po predmetnom Ugovoru o kreditu, jer konvertirani ugovor o kreditu u EUR u potpunosti i retroaktivno zamjenjuje dotadašnji ugovor o kreditu u CHF, na način da se smatra kako je između ugovornih strana od samog početka bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a ne ugovor o kreditu u CHF. Naime, intervencijom zakonodavca retroaktivno je ispravljena nepoštenost odredaba ugovora o kreditu u CHF na temelju potrošačeva slobodnog i informiranog pristanka na konverziju, čime je pravo na restituciju s naslova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF u pravilu konzumirano kroz odredbe konvertiranog ugovora o kreditu u EUR, na način da ako potrošač i nije ostvario faktično pravo na povrat, sva učinjena plaćanja s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF korištena su isključivo radi otplate njegova kredita u EUR.
13. Potrebno je istaknuti da je provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđen iznos ukupne preplate kredita do koje je došlo zbog primjene ugovorne odredbe o promjeni visine kamatne stope, koja se mijenjala jednostranom odlukom banke, te uslijed promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, visina kojeg iznosa preplate za sud nije prihvatljiva. Ovo stoga što se prilikom izračuna preplate kredita kroz cijelo razdoblje otplate, od davanja kredita na korištenje tužitelju pa do izvršene konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., obračunavala početna ugovorena kamatna stopa od 4,90 % kao fiksna kamatna stopa, s jedne strane, te tečaj valute CHF u odnosu na kunu po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, s druge strane. Sud smatra da se navedenim načinom izračuna preplate kredita ne bi ostvarila svrha provedbe konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, određena prisilnim propisom (ZIDZPK/15), koja svrha je jasno izražena i u rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., gdje je Ustavni sud naveo da su „…kao jednokratne, interventne mjere zakonodavca bile nužne za ostvarenje legitimnih ciljeva koji su se ZIDZPK/15 i Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN-102/15), željeli postići, a to je povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanje produbljivanja dužničke krize, na način da je osporenim zakonima postavljen temelj za provedbu konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se potrošače kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi bili da su od početka imali ugovorene takve kredite, sud smatra da se navedenim načinom izračuna preplate kredita ne bi se postigla svrha provedbe konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, određena prisilnim propisom (ZIDZPK/15). Naprotiv, prihvaćanjem izračuna preplate kredita, kakav je izvršen provedenim vještačenjem, tužitelj bi došao u bitno povoljniji položaj od potrošača (korisnika kredita) koji su imali zaključene ugovore o kreditu denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
13.1. U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 01/2016, broj računa 7102558882, od 18. siječnja 2016., kao korisnik kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka imao ugovoren kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Da bi to dokazao bilo je nužno da tužitelj predloži da se vještačenjem utvrditi koliko bi u istom razdoblju otplate kredita tužitelj platio uz primjenu kamatne stope koja je jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je tuženik kao vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući sve promjene kamatnih stopa te kretanje tečaja valute EUR u odnosu na kunu, kao i one uvjete odobrene istovrsnim skupinama potrošača – korisnika kredita, prema njihovoj dobi te namjeni kredita iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Kako takav prijedlog tužitelj u postupku nije podnio, to sud smatra da tužitelj nije dokazao da zaključenjem navedenog Dodatka Ugovoru o kreditu, kao korisnik kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka imao ugovoren kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
14. U svezi dijela tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 2.604,21 EUR s osnova razlike između preostale glavnice utvrđene temeljem Dodatka Ugovoru o kreditu i glavnice koja bi na dan konverzije imala biti obračunata temeljem osnovnog Ugovora o kreditu bez primjene njegovih ništetnih odredbi, potrebno je istaknuti da je u tom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan jer iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se radilo o iznosu koji je tužitelj isplatio tuženiku kroz daljnju otplatu kredita nakon izvršene konverzije , iz čega proizlazi da se u konkretnom slučaju nije ostvarila pravna osnova za restitucijski zahtjev isplatom navedenog iznosa. Osim toga, navedeni dio tužbenog zahtjeva podrazumijeva preispitivanje valjanosti pojedinih ugovornih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija valutne obveze, međutim, isto nije bilo predmet ovog postupka budući da tužitelj navedeni dio tražbine ne zasniva na takvim činjeničnim tvrdnjama.
15. Utvrdivši da je zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 01/2016, broj računa 7102558882, od 18. siječnja 2016., tužitelj konzumirao pravo na restitucijski zahtjev svega onoga što je platio s osnova nepoštenih ugovornih odredaba po predmetnom Ugovoru o kreditu, te utvrdivši da tužitelj nije dokazao da zaključenjem navedenog Dodatka Ugovoru o kreditu, kao korisnik kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka imao ugovoren kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud je kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 1.978,33 EUR, s osnove ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom banke (toč. II.1. petita tužbe), te iznosa od ukupno 6.222,59 EUR, od toga iznos od 3.618,38 EUR s osnova tečajne razlike te iznos od 2.604,21 EUR s osnova razlike glavnice nastale u konverziji (toč. II.2. petita tužbe), kao neosnovan odbio te presudio kao u st. II izreke.
16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tužitelja da tuženiku naknadi sve troškove postupka koje je imao u postupku, budući da u parnici tuženik nije uspio samo u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev, odnosno u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
16.1. Tuženiku je sud priznao trošak postupka u iznosu od ukupno 2.125,00 EUR, i to 200,00 EUR na ime nagrade punomoćnika tuženika za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 400,00 EUR za zastupanje po punomoćniku na ročištima održanim 12. listopada 2023. i 21. studenoga 2024. (Tbr. 9. toč. 1. Tarifa), 800,00 EUR za sastav obrazloženih podnesaka od 12. studenoga 2019., 10. studenoga 2020., 9. veljače 2021. te 31. listopada 2022. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 300,00 EUR za sastav obrazloženih podnesaka od 31. svibnja 2023. te 9. kolovoza i 7. studenoga 2024. (Tbr. 8. toč. 3. Tarife) te 425,00 EUR na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 46. Tarife).
16.2. Slijedom navedenog, sud je obvezao tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 2.125,00 EUR, dok je zahtjev tuženika za naknadom troškova u iznosu od 375,00 EUR sud kao neosnovan odbio.
16.3. Na dosuđeni iznos troškova tužitelj je dužan tuženiku platiti zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude 3. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.
17. Zahtjev punomoćnika tužitelja za naknadom troškova delegacije sud je rješenjem djelomično usvojio. Naime, temeljem odredbe čl. 11. st. 3. Zakona o sudovima (NN-28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24, dalje ZS), rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. 31 Su-434/2022-3 od 6. prosinca 2022. (list 254), predmetni spis Općinskog suda u Bjelovaru (zaveden u tom sudu pod posl. br. P-959/22, P-1010/19), ustupljen je ovom sudu.
17.1. Prema odredbi čl. 11. st. 4. ZS strankama i njihovim punomoćnicima u slučajevima delegacije pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja, određenu Tarifom, ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Odredbom st. 5. istog članka određeno je da će se naknada troškova iz st. 4. isplatiti na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.
17.2. Slijedom navedenog, sud je temeljem odredbe čl. 11. st. 4. i 5. ZS punomoćniku tužitelja priznao trošak delegacije u iznosu od ukupno 311,60 EUR, i to 200,00 EUR na ime naknade zbog izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja za dolazak na ročište od 21. studenog 2014. u trajanju od ukupno 4 sata, koliko je punomoćnik tužitelja morao izbivati iz pisarnice radi dolaska na navedeno ročište (50,00 EUR x 4 sata, Tbr. 39. Tarife), 50,00 EUR na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 46. Tarife) te 61,60 EUR na ime troškova javnog prijevoza u visini cijene povratne karte za vlak I razreda (Tarifa HŽ Putnički prijevoz za prijevoz putnika u domaćem prijevozu) na relaciji [adresa] – [adresa] (čl. 11. st. 4. ZS i Tbr. 50. toč. 1. Tarife), dok je zahtjev za naknadom preostalog troška delegacije, u iznosu od 23,90 EUR, sud kao neosnovan odbio.
17.3. Na dosuđeni iznos troškova delegacije Republika Hrvatska dužna je punomoćniku tužitelja platiti zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja rješenja 3. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.
U Slatini, 3. siječnja 2025.
S u d a c:
Josip Bočkai
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave prijepisa istih. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.
Dostaviti:
1. Jugoslav Puran, odvjetnik iz Bjelovara - punomoćnik tužitelja.
2. OD Porobija & Porobija iz Zagreba - punomoćnik tuženika.
3. ODO u Virovitici - z.z. Republike Hrvatske.
