REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-3132/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Ani Jadrić, odvjetnici u Splitu i Mislavu Milasu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 20. studenog 2024. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 3. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime preplaćenog iznosa sa osnove plaćanja temeljem nepoštenih ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF isplati tužitelju iznos od 6.188,13 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% do 31.12.2007.godine, od 1.1.2008.godine do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a koja na iznos od:

-0,52 EUR teče od 1.6.2006. g. do isplate,

-13,93 EUR teče od 1.11.2008. g. do isplate,

-0,00 EUR teče od 1.12.2008. g. do isplate,

-14,09 EUR teče od 1.1.2009. g. do isplate,

-18,35 EUR teče od 1.2.2009. g. do isplate,

-19,63 EUR teče od 1.3.2009. g. do isplate,

-16,58 EUR teče od 1.4.2009. g. do isplate,

-16,14 EUR teče od 1.5.2009. g. do isplate,

-11,35 EUR teče od 1.6.2009. g. do isplate,

-7,13 EUR teče od 1.7.2009. g. do isplate,

-8,82 EUR teče od 1.8.2009. g. do isplate,

-12,02 EUR teče od 1.9.2009. g. do isplate,

-10,20 EUR teče od 1.10.2009. g. do isplate,

-8,42 EUR teče od 1.11.2009. g. do isplate,

-12,50 EUR teče od 1.12.2009. g. do isplate,

-16,38 EUR teče od 1.1.2010. g. do isplate,

-20,45 EUR teče od 1.2.2010. g. do isplate,

-19,38 EUR teče od 1.3.2010. g. do isplate,

-26,25 EUR teče od 1.4.2010. g. do isplate,

-25,25 EUR teče od 4.5.2010. g. do isplate,

-27,93 EUR teče od 1.6.2010. g. do isplate,

-47,37 EUR teče od 1.7.2010. g. do isplate,

-42,94 EUR teče od 1.8.2010. g. do isplate,

-59,54 EUR teče od 1.9.2010. g. do isplate,

-50,79 EUR teče od 1.10.2010. g. do isplate,

-44,20 EUR teče od 1.11.2010. g. do isplate,

-64,22 EUR teče od 1.12.2010. g. do isplate,

-76,60 EUR teče od 1.1.2011. g. do isplate,

-65,05 EUR teče od 1.2.2011. g. do isplate,

-66,31 EUR teče od 1.3.2011. g. do isplate,

-60,11 EUR teče od 1.4.2011. g. do isplate,

-62,03 EUR teče od 1.5.2011. g. do isplate,

-83,11 EUR teče od 1.6.2011. g. do isplate,

-86,07 EUR teče od 1.7.2011. g. do isplate,

-108,12 EUR teče od 1.8.2011. g. do isplate,

-99,75 EUR teče od 1.9.2011. g. do isplate,

-86,71 EUR teče od 1.10.2011. g. do isplate,

-86,37 EUR teče od 1.11.2011. g. do isplate,

-84,94 EUR teče od 1.12.2011. g. do isplate,

-89,68 EUR teče od 1.1.2012. g. do isplate,

-94,89 EUR teče od 1.2.2012. g. do isplate,

-95,05 EUR teče od 1.3.2012. g. do isplate,

-91,77 EUR teče od 1.4.2012. g. do isplate,

-93,10 EUR teče od 1.5.2012. g. do isplate,

-95,06 EUR teče od 1.6.2012. g. do isplate,

-92,95 EUR teče od 1.7.2012. g. do isplate,

-93,13 EUR teče od 1.8.2012. g. do isplate,

-91,18 EUR teče od 1.9.2012. g. do isplate,

-87,59 EUR teče od 1.10.2012. g. do isplate,

-91,97 EUR teče od 1.11.2012. g. do isplate,

-93,57 EUR teče od 1.12.2012. g. do isplate,

-92,93 EUR teče od 1.1.2013. g. do isplate,

-86,52 EUR teče od 1.2.2013. g. do isplate,

-90,96 EUR teče od 1.3.2013. g. do isplate,

-91,98 EUR teče od 1.4.2013. g. do isplate,

-89,99 EUR teče od 1.5.2013. g. do isplate,

-84,08 EUR teče od 1.6.2013. g. do isplate,

-80,42 EUR teče od 1.7.2013. g. do isplate,

-83,67 EUR teče od 1.8.2013. g. do isplate,

-85,91 EUR teče od 1.9.2013. g. do isplate,

-91,62 EUR teče od 1.10.2013. g. do isplate,

-88,47 EUR teče od 1.11.2013. g. do isplate,

-89,88 EUR teče od 1.12.2013. g. do isplate,

-91,04 EUR teče od 1.1.2014. g. do isplate,

-86,47 EUR teče od 1.2.2014. g. do isplate,

-88,60 EUR teče od 1.3.2014. g. do isplate,

-87,51 EUR teče od 1.4.2014. g. do isplate,

-85,37 EUR teče od 1.5.2014. g. do isplate,

-84,41 EUR teče od 1.6.2014. g. do isplate,

-84,83 EUR teče od 1.7.2014. g. do isplate,

-87,52 EUR teče od 1.8.2014. g. do isplate,

-90,26 EUR teče od 1.9.2014. g. do isplate,

-90,01 EUR teče od 1.10.2014. g. do isplate,

-91,39 EUR teče od 1.11.2014. g. do isplate,

-93,37 EUR teče od 1.12.2014. g. do isplate,

-92,56 EUR teče od 1.1.2015. g. do isplate,

-93,68 EUR teče od 1.2.2015. g. do isplate,

-93,68 EUR teče od 1.3.2015. g. do isplate,

-93,68 EUR teče od 1.4.2015. g. do isplate,

-93,68 EUR teče od 1.5.2015. g. do isplate,

-93,68 EUR teče od 1.6.2015. g. do isplate,

-93,68 EUR teče od 1.7.2015. g. do isplate,

-93,68 EUR teče od 1.8.2015. g. do isplate,

-93,68 EUR teče od 1.9.2015. g. do isplate,

-93,68 EUR teče od 1.10.2015. g. do isplate,

-93,68 EUR teče od 1.11.2015. g. do isplate,

-93,68 EUR teče od 1.12.2015. g. do isplate,

-93,68 EUR teče od 1.1.2016. g. do isplate,

-120,89 EUR teče od 1.2.2016. g. do isplate,

-43,82 EUR teče od 4.2.2016. g. do isplate; dok se za više zatraženi iznos od 1.803,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 4.2.2016.godine do isplate zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.700,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 13.lipnja 2023.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj, kao korisnik kredita, sa tuženikom, kao kreditorom, dana 09.03.2006.g. zaključio Ugovor o nenamjenskom kreditu broj: 69/06, solemniziran kod Javnog bilježnika Petra Žanka iz Trogira, dana 23.03.2006.g., pod brojem OU-89/06, kojim je tužitelj uzeo kod tuženika kredit u iznosu glavnice od 77.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a vraćanje kredita je ugovoreno u 360 mjesečnih anuiteta, sa dospijećem mjesečnog anuiteta u pravilu 1.-og (prvog) dana u mjesecu, obračunato u kunsku protuvrijednost prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. U citirani Ugovor o kreditu iz točke 1. ove tužbe, tuženik da je implementirao nepoštene odredbe, i to odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, te odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, za koju valutu je znao da nije „stabilna“ u odnosu na domaću valutu te da tečaj valute CHF nije zaštićen tečajnom politikom središnje Hrvatske narodne banke, a iste da su nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, već su iste bile tipizirane i unaprijed formulirane od strane tuženika, te da su iste uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Nepoštene ugovorne odredbe da su uređene Zakonom o zaštiti potrošača (NN 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora i to odredbama članka 81. -88., a kasnije odredbama članka 96.-102., temeljem novog Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), izmijenjen i dopunjen Zakonom i izmjenama i dopunama Zakona i zaštiti potrošača (NN 79/09). Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda br.Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004 do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obveza-ma ugovornih strana, pa su tim tuženi postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81., 82. i 90. a od 1. kolovoza 2007 do 31. prosinca 2008 protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl.96 i 97, kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenoj odluci, između ostalih, da je utvrđeno i da je tuženik koristio i nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U ovom dijelu presuda da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., nakon čega je revizija tuženika odbijena presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rrevt-249/14 od 9. travnja 2015. Presude da se temelje na direktivi Vijeća EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je činjenica kako su iste odredbe u ugovor unesene na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, a same odredbe o kamatnoj stopi i obvezi povrata kredita uz valutnu klauzulu u CHF da nisu bile razumljive niti je o istima pojedinačno pregovarano, pri čemu da nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će dolaziti do promjene obveze korisnika kredita, niti metoda izračuna tih parametara, što da je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača. Sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2029, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), gore citirane presude da su obvezujuće u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF). To isto da je određeno i u čl. 502. c) ZPP-a. Plaćajući kredit o dospijeću po promijenjenom otplatnom planu, zbog jednostranih odluka tuženika o promjeni kamatne stope te obvezi tužitelja da kredit vraća u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu za CHF, tužitelj da je pretplatio tuženika, sa time da mu je pretplata po osnovu jednostrane promjene kamate u zastari, dok mu pretplata sa osnova nepoštenih odredbi u svezi ugovorene otplate uz valutnu klauzulu za CHF nije u zastari, te da iznosi 5.607,67 EUR-a / * 42.251,01 kn. Kako su odredbe o ugovorenoj jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, te obvezi vraćanja kredita sa valutnom klauzulom u CHF, u predmetnom ugovoru nepoštene, te u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP), odnosno čl. 102. ZZP-a, ništetne i bez pravnog učinka, to da je tuženik, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju ono što je primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, sa pripadajućim kamatama na pojedinačno preplaćene iznose pojedinog anuiteta od dana dospijeća (jer je tužitelj plaćao uredno, o dospijeću). Ugovorne strane da su dana 09.01.2016.g. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, broj 02/2016, ovjeren kod Javnog bilježnika Zrinke Milić-Štrkalj dana 03.02.2016.g., broj ovjere OV- 03.02.2016.g., kojim je napravljena konverzija (s danom 30.09.2015.g.) kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu da je tužitelj djelomično obeštećen glede promjenljivosti kamatnih stopa (umanjujući mu buduće anuitete), ali u nedovoljnim iznosu, dok glede ništetnosti valutne klauzule uopće nije obeštećen. Drugim riječima, konverzijom da nije otklonjena neravnoteža prava i obveza niti nadoknađena šteta zbog ugovaranju nepoštenih odredaba o CHF valuti koja se izražava u preplaćenom tečaju, već da je tim Dodatkom samo za ubuduće definiran ugovorni odnos. U svakom slučaju, tužitelj ovom tužbom traži isplatu preplaćenih iznosa do dana konverzije, i to razliku između onoga što je tužitelj platio na temelju nepoštenih ugovornih odredbi u svezi valutne klauzule u CHF, i iznosa obračuna prema početnom tečaju CHF, do dana konverzije. Radi navedenog tužitelj postavlja zahtjev i potražuje od tuženika isplatu iznosa od 5.607,67 EUR-a / * 42.251,01 kn (odnosno iznos kojeg utvrdi stalni sudski vještak za financije i računovodstvo), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koju je specificirao po pojedinim iznosima preplate od dospijeća do isplate. Ujedno potražuje i naknadu parničnog troška od tuženika.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu 69/06 od 09.03.2006. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 77.000,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj da u tužbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.607,67 EUR-a / 42.251,01 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na ime tečajnih razlika. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa da je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača da je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju da je teret dokaza da je potrošač. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač, da je nužno ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a da je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac da je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Ujedno ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 13.06.2018. godine nastupila zastara. Što se tiče konverzije kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), tuženik navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu ona da su tužitelj i tuženik dana 29.01.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom da su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom da je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 da je propisano odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik nadalje detaljno obrazlaže način provođenja konverzije u ovom slučaju i izračun konverzije, ističući da je sve napravljeno u skladu sa navedenim pozitivnim propisom.

Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Odredbom čl. 19. d da je propisano i to da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15. Tuženik da je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr). Nadalje, tuženik da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka da je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Radi navedenog tuženik ističe da je on bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj da je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj da je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik da smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što da proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku odgovora na tužbu, detaljno to obrazlažući. Navodi nadalje da tužitelj kao potrošač niti po pravnom shvaćanju VSRH nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u, već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a. Budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to da je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika da je stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; tužitelj kao korisnik kredita u CHF da nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; tužitelj da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te da ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a da je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud da potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Što se tiče prijedloga za provođenje dokaza financijskim vještačenjem, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom:

(za razliku u tečaju u CHF)

- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita;

(na okolnost konverzije kredita)

- da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF- EUR);

(na okolnost utvrđene preplate na dan 30.9.2015.g. u članku 5. Dodatka Ugovoru o kreditu.)

- da se vještak očituje koliki je prilikom izračuna konverzije iznos preplate , odnosno kolika je razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

Tužitelj u svom podnesku od dana 25.rujna 2024.godine navodi da nema prigovora na nalaz i mišljenje iz financijskog vještačenja, radi razlika u privatnom i ovom sudskom nalazu i mišljenju tužitelj tim podneskom uređuje tužbeni zahtjev sukladno vještvu te istim potražuje, na ime preplaćenih iznosa sa osnove plaćanja temeljem nepoštenih ugovornih odredi o primjeni valutne klauzule u CHF, iznos od 7.991,16 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje su zatražene na svaki pojedini iznos preplate iz glavnice od dospijeća do isplate. Tužbeni zahtjev sada glasi kao u izreci ove presude. Navodi da je tužbeni zahtjev uredio sukladno nalazu i mišljenju iz financijskog vještva, međutim nije utužio iznose koji su u minusu, jer mu ne pripadaju i jer ih je faktički nemoguće potraživati (to bi bila tražbina tuženika, da nije u zastari), već da je utužio samo one koje mu banka faktički duguje prema financijskom vještačenju. Sukladno pravnom shvaćanju VSRH, preinaka tužbenog zahtjeva da je dopuštena u konkretnom slučaju.

Tuženik u svom podnesku od 4.listopada 2024.godine, nakon provedenog dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem i uređenja zahtjeva od strane tužitelja, navodi da se izričito protivi preinaci tužbe od strane tužitelja iz podneska od 25.rujna 2024.godine, ukoliko sud dopusti preinaku, ističe prigovor zastare na novopostavljeni tužbeni zahtjev.

Prema stavu ovog suda, preinaka tužbe povećanjem zahtjeva tužitelja nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem je dopuštena, tužitelj je na to ovlašten i sud je odlučivao o zahtjevu tužitelja iz podneska od 25.rujna 2024.godine, a kako je preinaka dopuštena, to se smatra da je potraživanje iz uređenog zahtjeva postavljeno već u tužbi i samim tim prigovor zastare na povećanje zahtjeva, te iznose, nije osnovan.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu vezano za valutnu klauzulu u CHF odnosno valutu CHF.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o namjenskom kreditu 69/06 zaključenog između stranaka dana 20.ožujka 2006.godine sa svim prilozima; izvatka iz zk za čest. zem. [katastarska čestica] ZU 3963 k. o. [katastarska općina] na dan 6.veljače 2006.godine; Dodatka ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 29.siječnja 2016.godine sa svom pripadajućom dokumentacijom; financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc. Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.Split) te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je imao potrebu podizanja kredita za adaptaciju obiteljske kuće u kojoj čitavo vrijeme stanuje, na adresi [adresa], da nije bio klijent tuženika i prije ovog kredita da nije podigao nikakav kredit na veći iznos, da je pristupio u banku, a da je postojala mogućnost podizanja kredita vezano za eur i švicarski franak, da mu je tamo sugerirano da je ovaj vezan za švicarski franak bolji jer je kamata bila 1 % manja i da se radilo o manjem iznosu otplate na godišnjoj razini od 500,00 eura, zbog svoje struke da je i znao koliko bi to bilo, dakle, kredit da je bio povoljniji, da nije bilo nikakvog upozorenja od strane zaposlenika banke vezano za mogući porast tečaja švicarskog franka niti se za to uopće u to vrijeme znalo, a da nije imao razloga sumnjati u ovaj proizvod i ovaj kredit da mu je ponuđen kao takav, da ga je mogao prihvatiti ili ne, da nije imao nikakvih posebnih pitanja u to vrijeme ili nejasnoća, da je zaključio ugovor o kreditu, tada da je bio zaposlen u poduzeću svog oca. Navodi da je početna rata bila, gledano u eurima cca 350,00 eura, a kroz otplatu kredita da je došlo do velikog porasta tečaja švicarskog franka tako da je rata bila za 50 % veća od početne, da je došlo i do porasta kamate, svakako, da nije pokušao sa bankom reprogramirati kredit, kada se ostvarila zakonska mogućnost konverzije kredita da je od strane banke obaviješten o toj mogućnosti pa da je pristupio tamo i dobio izračun konverzije koji je bio po principu uzmi ili ostavi, da ga je mogao prihvatiti kao takav ili ne pristupiti konverziji, kredit da je konvertiran, da mu je priznata neka preplata koja je uređena kroz manje rate u budućnosti i kredit da je 2020. godine otplatio u cijelosti odnosno zatvorio prijevremenom otplatom.

Među strankama nije sporno, a to je utvrđeno i pregledom dokumentacije priložene spisu, da je između stranaka dana 20.ožujka 2006.godine zaključen Ugovor o namjenskom kreditu broj 69/06, radi se o namjenskom kreditu za adaptaciju kuće, tuženik je kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 77.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita; utvrđena je početna kamatna stopa od 4,50 % godišnje, promjenjiva, kredit je odobren na rok otplate od 360 mjeseci. Stranke su dana 29.siječnja 2006.godine zaključile Dodatak predmetnog Ugovora o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu sa tuženikovim izračunom konverzije iznosi 27.201,78 CHF na dana 30.rujna 2015.godine. lučiti.

Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa temeljem te ništetne odredbe, te je li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, istaknut je i prigovor zastare potraživanja.

Prvenstveno je, po pitanju zahtjeva na utvrđenje odredbi ugovora ništetnima, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o valuti CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na utvrđenje i isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača, tužitelj je fizička osoba i potrošač, a radi se o namjenskom kreditu radi adaptacije njegove kuće, u kojoj stanuje, [adresa]. Sud drži, temeljem svih izvedenih dokaza, iskaza samog tužitelja, da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Kako predmet ovog postupka nije utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i preplate temeljem te ništetne odredbe, to se sud samo osvrnuo na stav po pitanju ništetnosti i te odredbe.

Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je i ovaj zahtjev tužitelja na utvrđenje valjalo prihvatiti kao osnovan i odlučiti kao u izreci ove presude. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi ništetnima predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Predmet konverzije i učinak iste nije se ni bavio ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ovaj sud je stava da predmetni ugovor o kreditu iz 2005.godine može opstati i pored ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke i valutne klauzule u CHF, jer iste nisu bile uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u CHF i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine, odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije, u ovom slučaju za isplatu preplaćenog s osnova valutne klauzule u CHF.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju navodi: Ugovor o kreditu sklopljen je dana 20.ožujka 2006.godine na iznos kredita od 77.000,00 CHF, rok otplate od 360 mjeseci odnosno 30 godina, ugovorena je početna kamatna stopa od 4,50%, anuitet prilikom ugovaranja bio je u valuti u iznosu od 386,03 CHF, a ugovoren je srednji tečaj HNB na dan plaćanja. Dana 29.siječnja 206.godine zaključen je Dodatak Ugovoru o kreditu, iznos glavnice u EUR po Dodatku na dan 30.rujna 2015.godine iznosio je 13.384,76 EUR, utvrđen je iznos preplate prema Dodatku na dan 30.rujna 2015.goidne u iznosu od 1.803,03 EUR. Temeljem dokumentacije u spisu vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, vještak navodi da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije, tečaj CHF oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja korisnik je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, da predstavljaju potraživanje korisnika kredita i da su iskazane sa pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu da je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. vještak iskazuje odnosno daje izračun razlika za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije, izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije kn u EUR vještak daje u tabeli svog nalaza i mišljenja. Precizno i opsežno vještak se očituje i na izračun konverzije, priznatu preplatu i moguće obeštećenje. Temeljem kvalitetnog i obrazloženog nalaza, sudski vještak daje svoje mišljenje i navodi da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenje konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj: ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznose 6.144,31 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da iznosi ukupno 745,57 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da iznosi 5.398, EUR. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 3.veljače 2016.godine da bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja za 1.846,85 EUR. Prilikom provođenja konverzije tuženik da je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te postupao u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19.c., te priznao preplatu tužitelja na dan 30.rujna 2015.godine u ukupnom iznosu od 1.803,03 EUR. Pod pretpostavkom da sud zauzme stav da se preplatom priznatom po konverziji umanjuju iznosi preplate utvrđeno posljedično na promjenu tečaja vezano za valutu CHF, tada da bi preostali iznos prethodno utvrđene preplate u odnosu na promjenu tečaja iznosio 4.341,28 EUR (utvrđenja preplata prema tč.1 Nalaza u iznosu od 6.144,31 EUR umanjena za iznos preplate priznate u konverziji u iznosu od 1.803,03 EUR).

Za navesti je da sud prihvaća u matematičkom smislu vještvo sudskog vještaka Ines Lozić u cijelosti, vještvo je stručno, logično i obrazloženo, valjalo je donijeti odluku temeljem stanja u spisu, svih izvedenih dokaza, primjenom vještva vezano za zahtjeve tužitelja i prigovore tuženika.

Za ponoviti je da je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka uredio svoj tužbeni zahtjev, tako da potražuje isplatu na ime ukupne preplate u iznosu od 7.991,16 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama, dakle, tužitelj zbraja utvrđene preplate od strane sudskog vještaka na ime valute CHF i glavnice u iznosu od 1.846,85 EUR koja je trebala sa te osnove biti manja u vrijeme konverzije i tako dolazi do ukupno zatraženog iznosa od 7.991,16 EUR.

Tuženik u svom podnesku od dana 22.srpnja 2024.godine ističe da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka Lozić, međutim da i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja, smatra da bi sud, ukoliko naše tužbeni zahtjev osnovanim, bio dužan uzeti u obzir i tzv.negativne razlike, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, a što da je vidljivo i iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka koja je to u svom vještvu iskazala. Nadalje, navodi da je kod konverzije tuženik nesporno tužitelju priznao preplatu u iznosu od 13.760,79 kn (sada 1.803,03 EUR po sudskom vještaku Lozić), pa da bi u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnom parametru CHF, tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik već umanji potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Na taj način da bi došlo do stjecanja bez osnova na strani tuženika, nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelj kao preplata već priznat konverzijom.

Što se tiče eventualne zastare potraživanja, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 13.lipnja 2023.godine) neosnovan za isplatu preplaćenog po osnovi promjene tečaja valute CHF, dakle, primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova primjene valutne klauzule u CHF, drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 6.144,31 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije posebno pregovaralo, iste sud smatra nepoštenim jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo. Tužitelju pripada i utvrđeni iznos od 1.846,85 EUR jer je kod konverzije za ovaj iznos glavnica kredita u vrijeme konverzije veća nego što je trebala biti da nije bilo ništetnosti vezano za valutnu klauzulu u CHF, radi se upravo o ovom iznosa utvrđene razlike glavnice koju tužitelj i potražuje. Dakle, zbroj ove dvije preplate daje iznos od 7.991,16 EUR koliko bi tužitelju pripadalo na ime preplate s naslova predmetnih ništetnih odredbi o valuti CHF, međutim, kod konverzije tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 1.803,03 EUR te pravilno tuženik navodi da ovaj iznos tužitelju ne pripada dva puta, radi se o obeštećenju (nepotpunom), za buduće rate, svakako, tužitelj je u ovom iznosu time obeštećen i to s naslova valutne klauzule, a ne promjenjive kamatne stope (s obzirom na efekte i doseg konverzije), tako da je ovaj iznos veće glavnice od 1.846,85 EUR koji pripada tužitelju valjalo umanjiti za priznatu preplatu od strane tuženika odnosno iznos od 1.803,03 EUR, pa je tako na ime veće glavnice tuženik tužitelju dužan platiti iznos od 43,82 EUR sa kamatama (1.846,85 EUR – 1.803,03 EUR = 43,82 EUR), dakle, za više zatraženi iznos od 1.803,03 EUR sa kamatama zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. Dakle sud je konačno obvezao tuženika da tužitelju isplati iznos od 6.188,13 EUR sa kamatama, dok je za više zatraženi iznos od 1.803,03 EUR sa kamatama njegov zahtjev odbio kao neosnovan.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od plaćanja tih iznosa do isplate, odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate do isplate.

Nadalje, što se tiče tzv.negativnih razlika koje je sudski vještak izračunao i iskazao u svom vještvu, za slučaj drugačijeg stava viših sudova, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da ponovno u tom dijelu tuženik nije u ovom postupku postavio protutužbeni zahtjev, prigovor radi prebijanja, ne radi se uopće o razlikama za iste mjesece, jer se tzv.pozitivne razlike i tzv.negativne razlike uzajamno u mjesecu isključuju, nije moguće da u istom mjesecu postoje obje vrste razlika, kako sud raspravlja i odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, vezano i za iznos i za mjesece preplate po zahtjevu, a takvog zahtjeva tuženika na ime negativnih razlika nema i nije postavljen, to od mjesečnih iznosa u kojima postoji pretplata tužitelja spram tuženika, zaista ne treba odbijati negativne razlike, bez zahtjeva tuženika i za mjesece za koje tužbeni zahtjev uopće nije postavljen. Tuženik nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenoj i valjanoj ugovornoj odredbi, nikako ništetnoj ugovornoj odredbi, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovorne odredbe koju tuženik za sebe drži poštenom i valjanom. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost predmetne odredbe, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetna ugovorna odredba za tuženika predstavlja valjanu odredbu, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od tužitelja kao potrošača, dakle, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama, nije trebalo ni tzv. pozitivne razlike umanjiti kod dosuđenja tužitelju za ove tzv.negativne razlike.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.3. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je priznao tužitelju cjelokupan trošak koji je imao i koji je bio potreban za vođenje postupka budući isti nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu nastali posebni troškovi. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podneska od 25.rujna 2024.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 24.travnja 2024.godine, 3.listopada 2024.godine i 20.studenog 2024.godine; svaka radnja po 200,00 eura s obzirom na v.p.s.; uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 250,00 eura i trošak vještačenja u iznosu od 450,00 eura; što ukupno zbrojeno daje iznos od 1.700,00 eura koliko je konačno na ime naknade parničnog troška potrebnog za vođenje postupka naloženo tuženiku isplatiti tužitelju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbi neće ni imati, a isti ga nije ni zatražio.

U Splitu, 3. siječnja 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika