REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-346/2022-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po Marku Cvrković, odvjetniku iz Vukovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 21. studenog 2024., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja ZE, odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnika tuženika Vjekoslave Herceg, odvjetnice, 3. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 918-50-2825820 sklopljenog između tužitelja ČE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 dana 11.05.2005. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ŠE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule isplati novčani iznos od 633,37 eura, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja je do 31. prosinca. 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

0,90 EUR - od 31.8. 2005. do isplate,

1,37 EUR - od 30.9. 2005. do isplate,

1,39 EUR - od 31.10. 2005. do isplate,

1,80 EUR - od 30.11. 2005. do isplate,

0,16 EUR - od 31.12. 2005. do isplate,

2,95 EUR - od 31.10. 2008. do isplate,

6,01 EUR - od 31.12. 2008. do isplate,

8,15 EUR - od 31.1. 2009. do isplate,

9,20 EUR - od 28.2. 2009. do isplate,

4,98 EUR - od 31.3. 2009. do isplate,

5,72 EUR - od 30.4. 2009. do isplate,

2,07 EUR - od 31.5. 2009. do isplate,

0,49 EUR - od 31.7. 2009. do isplate,

2,28 EUR - od 31.8. 2009. do isplate,

2,42 EUR - od 30.9. 2009. do isplate,

1,16 EUR - od 31.10. 2009. do isplate,

4,32 EUR - od 30.11. 2009. do isplate,

6,91 EUR - od 31.12. 2009. do isplate,

10,47 EUR - od 31.1.2010. do isplate,

10,02 EUR - od 28.2.2010. do isplate,

14,75 EUR - od 31.3.2010. do isplate,

14,20 EUR - od 30.4.2010. do isplate,

16,16 EUR - od 31.5.2010. do isplate,

30,76 EUR - od 30.6.2010. do isplate,

28,08 EUR - od 31.7.2010. do isplate,

37,35 EUR - od 31.8.2010. do isplate,

34,57 EUR - od 30.9.2010. do isplate,

29,91 EUR - od 31.10.2010. do isplate,

40,74 EUR - od 30.11.2010. do isplate,

54,43 EUR - od 31.12.2010. do isplate,

45,29 EUR - od 31.1.2011. do isplate,

48,94 EUR - od 28.2.2011. do isplate,

45,05 EUR - od 31.3.2011. do isplate,

46,15 EUR - od 30.4.2011. do isplate,

64,29 EUR - od 31.5.2011. do isplate,

sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ŠE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.415,30 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom troškova postupka u iznosu od 151,54 eura kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 11.05.2005. zaključilo Ugovor o kreditu broj 918-50- 2825820 kao korisnik kredita s tuženom RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. kao kreditorom.

1.1. Ističe da nadležnost ovoga suda temeljim na stavu da je odredba Ugovora o kreditu u kojemu je određena nadležnost prema mjestu sjedišta Kreditora nepoštena i u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača kao i Direktivi vijeća broj 93/13/EEZ.

1.2. Ugovornu odredbu iz 7. kojom je određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća smatra ništetom pozivom na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu br. Rev-2221/2018-11 od 3.rujna 2019. povodom kolektivne tužbe udruge FRANAK, kojom je utvrđeno da je navedena odredba ništetna, odnosno da je kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći se u njima nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Smatra da je navedena ugovorna odredba koja se odnosi na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak u suprotnosti s odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i dalje odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

1.3. Navodi da je tuženik ugovarajući odredbu valutne klauzule u Ugovoru o kreditu kao kreditor ima mogućnost samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenjati visinu novčane naknade koju korisnik kredita ima za isplatiti na ime anuiteta kredita i da je takva ugovorna odredba bila obrazac koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita.

1.4. Tužitelj ističe da je na opisan način kreditor prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega smatram navedenu odredbu ništetnom.

1.5. Tužitelj postavlja tužbeni zahtjev kojim traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule uslijed ništetne odredbe ugovora kojim je kredit tužitelja vezao za valutnu klauzulu u CHF-u, odnosno traži preplaćene iznose kredita kao razliku između pojedinačno određenih iznosa anuiteta kredita koje je stvarno platio i iznosa koji je trebao platiti da ugovor nije bio sa valutnom klauzulom.

1.6. Napominje da se prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za obračun i isplatu preplaćenog dijela, ali da je tuženik zahtjev odbio, te kako je tužitelj nestručna osoba, nema mogućnosti izračunati iznos preplate po valutnoj klauzuli.

2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog Suda u [adresa] navodeći da su ugovorne, ovdje parnične strane, odredbom čl. 12. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika. Smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu i slijedom predlaže prije provođenja pripremnog ročišta donijeti rješenje u svezi istaknutog prigovora.

2.2. U svezi navoda tužbe osporava tužbeni zahtjev tužitelja koji se zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. i broj Pž-6632/17. od 14.6.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa. Navodi da se u postupku kolektivne zaštite prava, pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, te da u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača i nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog Ugovora o kreditu nepoštene.

2.3. Tuženik navodi da sukladno odredbama članka 96. stavak 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, tužitelj mora prvotno dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a ako pak nemaju bilo koje od navedenih obilježja, tada se provodi test poštenosti i u tom slučaju je potrebno prvenstveno utvrdili je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

2.4. Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna tužitelju, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da se Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u posljednjoj odluci kolektivne zaštite ispitivanja razumljivosti sporne odredbe ograničio na takozvanu predugovornu fazu, odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju Ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Ističe da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF, a odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u članku 1. Ugovora o kreditu. Prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Tuženik ističe da sukladno stavu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ističe da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Smatra da je tuženik tužitelju prije zaključenja Ugovora dao sve informacije temeljem kojih je tuženik mogao donijeti informiranu odluku te je predmetni Ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika, a odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj pravnog posla.

2.5. Tuženik ističe da je potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja te da je pojam prosječnog potrošača nastao kroz praksu suda Europske unije koja ga definira kao osobu koja je razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna i da zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumnog dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva te je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

2.6. Tuženik ističe da se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo i ta činjenica onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. U konkretnom slučaju tužitelj je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR te je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu. Tuženi navodi da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula i da nikakav ekstra profit tuženik ne ostvaruje te je ugovaranje iste bilo u interesu obiju strana i ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj ne prema tuženiku nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu.

2.7. Tvrdi da je tuženik prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog ugovora postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika.

2.8. Iako tužbenim zahtjevom nije postavljeno traženje po osnovu ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik u svezi navedene ugovorne odredbe ističe kako smatra da je odredba u promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, a metoda i kriterij promjene kamate propisane su tuženikovim Općim aktima čija je primjena ugovorena člankom 9. stavak 3. Ugovora o kreditu te je tužitelj potpisom ugovora izjavio da je tekstom istih Općih akata upoznat. 2.9. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtijeva i ističe prigovor zastare. Predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije te potražuje troškove postupka.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 918-50-2825820 od 11. svibnja 2005. solemniziran po Javnom bilježniku Miroslavu Bračun iz [adresa], broj: OU-633/2005, temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 19.116,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 72 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,85% godišnje. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

5. Sporno je da li je Općinski sud u Slavonskom Brodu mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li su u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne, ima li sada tužitelj pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

6. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu (str. 8 do 14 spisa), uvid u potvrdu o otplati kredita od 28.12.2008. (str. 16 spisa), otplatni plan (str. 18 do 24 spisa), uvid u zahtjev od 8. svibnja 2021. (str. 26 spisa), u promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila (str. 52-54 spisa), u knjigovodstvenu karticu (str. 55-58 i 106-110 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka (str. 116-121 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Andriji Ilakovac iz [adresa] i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

7. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a tužitelj je prihvatio nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavio specificirani tužbeni zahtjev.

8. Osim toga, nije proveden dokaz saslušanjem osobnog bankara kojeg je tuženik predložio u odgovoru na tužbu, kasnije na glavnoj raspravi 27. veljače 2024. odustao od predloženog dokaza.

9. Nje proveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika Miroslava Bračuna koji dokaz je sud odbio provesti iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu potrošaču nije mogao objasniti parametre i rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka kao i parametre za promjenu kamatne stope, koji nisu navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom pravu. Sve navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. prema kojem se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora

10. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

11. Vezano uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti prije svega valja navesti da je nesporno između stranaka kako je sjedište tuženika u Zagrebu pa bi sud u Zagrebu bio općemjesno nadležan i bez ugovorne odredbe čl. 12. predmetnog Ugovora, sve sukladno čl. 48. stav. 1. ZPP-a, ali i to da iz samog Ugovora proizlazi da je sklopljen u [adresa] gdje tuženik ima poslovnu jedinicu. Prema čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog Ugovora o kreditu to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice tuženika u [adresa] gdje je ugovor i sklopljen. Očito da je za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu povodom kojeg je pokrenut ovaj spor bila ovlaštena i poslovna jedinica tuženika u [adresa]. Kako radi sklapanja spornog ugovora tuženik nije tražio da tužitelj dolazi u Zagreb to nema dvojbe da je time i priznao ovlaštenje i nadležnost svoje poslovne jedinice u [adresa]. Odredba čl. 12. Ugovora sklopljenog između parničnih stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila ni predmetom pregovora niti je tužitelj mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u [adresa], u svrhu zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu kao sudom sjedišta tuženika, bio izvrgnut dodatnim troškovima putovanja i potrebi ulaganja dodatnog vremena. Prema odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZŠP) i čl. 50. st. 1. istog zakona radi se o nepoštenoj i ništetnoj odredbi kada se o istoj nije posebno pregovaralo već je ista sastavni dio tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na cijenu i vrijeme potrebno za putovanje tužitelja u Zagreb i natrag. Nadalje, prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba smatrati nepoštenom ako nije bilo posebnog pregovaranja, te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj se stoga, legitimno opredijelio za nadležnost Općinskog suda u Slavonskom Brodu, zbog čega je i odlučeno kao u izreci rješenja.

12. Iz Ugovora o kreditu broj 918-50-2825820 od 11. svibnja 2005. utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za kupovinu novih vozila VW (čl. 6.) u iznosu od 19.116,45 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 2.) i s rokom otplate od 72 mjeseca (čl. 4.).

13. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je s tuženikom zaključila ugovor o kreditu u svibnju 2005. kada je namjeravao kupiti motorno vozilo i po preporuci odlučio otići u auto kuću Ćirić u [adresa], da inače živi u [adresa] a radi u Županji. Nadalje istakao je da je prodajni razgovor tekao na način da je odabrao vozilo i dogovorio s prodavačem da će dio kupoprodajne cijene realizirati putem kredita, i da će za drugi dio dati svoje staro vozilo "pod račun", nadalje da je vezano uz dio kupoprodajne cijene koju je trebao isplatiti putem kredita, od strane njihovog radnika bio informiran da oni imaju banku koja ih prati u ovakvim slučajevima tako da on nije birao banku, već su mu oni rekli da je RBA banka sa kojom oni rade. Istakao je da mu je zaposlenik auto kuće preporučio da ugovorim kredit u valuti CHF, jer je to bio tada najpovoljniji kredit s najnižom kamatom i da mu nije ništa u prodajnom razgovoru rekao vezano uz valutu CHF i način promjene tečaja valute, već da mu je samo rekao da sada svi uzimaju kredit vezano uz valutu CHF jer je on najpovoljniji. Nadalje iskazao je da vozilo koje je odabrao je marke VW Caddy i ima sedam sjedala što mu je bilo potrebno jer da njegova obitelj ima šest članova i da treba veće vozilo. Istakao je da mu je vozilo trebalo isključivo za osobne potrebe, da je po zanimanju policajac da nije imao registriran nikakav obrt, niti trgovačko društvo. Istakao je da za vrijeme dogovaranja i sklapanja ugovora u tom periodu niti jednom nije išao u banku, niti zna gdje se ista nalazi a da je ugovor sačinjen po dogovoru i da ga je čekao unaprijed pripremljen, te da je njegova jedina obveza bila da ugovore odnesem kod točno određenog bilježnika, potpiše i solemnizira iste. Nadalje iskazao je da je do bilježnika išao u pratnji zaposlenika auto kuće tako ga je on odveo kod javnog bilježnika. Vezano uz kredit misli da je bio na rok od šest godina a otplaćivao ga je trajnim nalogom preko plaće. Istakao je da mu je za vrijeme otplate kredita rata znatno porasla a da u banku nije otišao već ih je zvao i dobio informaciju da mu rata raste zbog promjene tržišnih uvjeta. Nadalje, iskazao je da ugovor nije čitao u cijelosti, a da su mu prilikom dolaska kod javnog bilježnika pročitani podatci o ugovornim stranama, visini iznosa kredita i kamatnim stopama, s tim da nije bio na ništa upozoren. Nije se mogao sjetiti da bi mu bio ponuđen niti jedan drugi kredit već mu je kredit u CHF ponuđen kao najpovoljniji i da mu je rečeno da ne ide dalje tražiti jer povoljnije od ovog nema. Iskazao je da mu nije poznato značenje termina "valutna klauzula".

14. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njegov je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, prijepisu knjigovodstvene kartice, iz koje je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla. Potrebo je ovdje istaći i činjenicu da tužitelj nije uopće niti išao u banku niti razgovarao s bankarima već je prodajni razgovor obavljen sa zaposlenikom auto kuće koji zasigurno nije niti kompetentan pružiti stranci valjanu informaciju o ugovaranju valutne klauzule, ukazati na rizike takvog ugovora, prezentirati kretanja tečaja i informirati ga o tome što sve utječe na promjenu tečaja i dr.

15. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, utvrđeno je da je kredit realizirao s namjenom kupovine motornog vozila za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje osobe bankara od kojeg dokaza je odustao, pretpostavljeno iz razloga što tužitelj nije nikada niti bio u banci niti razgovarao s bilo kojim službenikom banke. Promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila (str. 52-54 spisa) koje je tuženik dostavio ne mogu biti dokazom o informiranju tužitelja na valjani način jer u istima nisu iskazani niti načini promjene tečaja CHF, niti faktori koji utječu na promjenu tečaja, niti rizici ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom.

17. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1.siječnja 2004. do 31.prosinca 2008., u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužitelem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit od strane zaposlenika auto kuće prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

18. Stoga je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata. U postupku je iskazom tužitelja utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

19. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju policajac i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

20. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

21. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača. Sud je stava da je takova odredba nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

22. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.

24. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Andriji Ilakovac iz [adresa]. Vještak je u skladu sa zadatkom izradio nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužitelj više platilo iznos od 633,37 eura.

25. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i podneskom od 39. studenog 2022. postavio tužbeni zahtjev u deklaratornom dijelu kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora vezanim iz valutnu klauzulu i specificiralo tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijeli u skladu s nalazom na način da je postavio traženje po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 633,37 eura.

26. Tuženik se u podnesku od 20. srpnja2023. protivio preinaci tužbe, odnosno protivio se povećaju tužbenog zahtjeva i postavljanju novog zahtjeva u dijelu traženja plaćanja zakonskih zateznih kamata.

27. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva temeljem odredbe čl. 190. st.3. ZPP-a, jer je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka i iz razloga što bi nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bilo nametnuto ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine –Međunarodni ugovori“ broj: 18/97,6/99- pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu. U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužitelju, već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegovog prava na naknadu štete, čime se tužitelju dalje nameće prekomjeran teret. Stoga, odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a, čime bi bila narušena sama bit tužiteljevog prava na pristup sudu. Jednako tako i uz deklaratorni dio tužbenog zahtjeva koji je u konkretnom slučaju vezan uz utvrđenja iz presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tako da opstojnost traženja ne bi bila dovedena u pitanje niti u slučaju izostanka deklaratornog traženja tužbenog zahtjeva.

28. Nadalje, tuženik je prigovorio nalazu vještaka i iz razloga što vještak u nalazu nije iskazao tzv. negativne tečajne razlike, u periodu kada je tečaj CHF bio niži u podnosu na početni tečaj. Iz tog razloga je određeno dopunsko vještačenje a plaćanje predujma naloženo tuženiku, sve iz razloga što je na pripremnom ročištu tužitelj postavio svoje traženje zadatka vještaku a tuženik sve do izrade nalaza vještaka nije tražio iskazivanje negativnih tečajnih razlika, niti je vezano uz iste postavljao bilo kakve zahtjeve ili prigovor. U svakom slučaju, zbog neplaćanja predujma, sud je odustao od izvođenja daljnjeg dokaza financijskim vještačenjem.

29. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

30. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO), da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

31. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

32. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz čl. 7. Ugovora u iznosu od 633,37 eura, što čini zbroj više plaćenih iznosa tijekom cijelog razdoblja otplate, što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka.

33. Radi navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. Zakona o obveznim odnosima prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev i odlučio kao pod II. izreke presude.

34. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

35. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

36. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

37. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

38. Kako je tužba podnesena 17. lipnja 2022. to do podnošenja tužbe svakako nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018.

39. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i sud mu je dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

40. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 1.566,84 eura skupa s troškovima pristojbi i naknade za vještačenje. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (633,37 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 100,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 13.9.2022, 27.2.2024. i 21.11.2024., za svako u iznosu od 100,00 eura ili ukupno 300,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 1.8.2022., 9.9.2022. i 29.11.2022., za svako u iznosu od 100,00 eura ili ukupno 300,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 750,00 eura skupa s pridodanim PDV-om ukupno 937,50 eura. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura kao i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 451,26 eura. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 1.415,30 eura.

41. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

43. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za poduzete radnje odštetnog zahtjeva u iznosu od 100,00 eura s pripadajućim PDV-om koja radnja nije bila nužna za donošenje odluke o glavnoj stvari, niti je predviđena kao preduvjet za podnošenje tužbe. Tužitelju nije priznat trošak pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura iz razloga što je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbe pozivom na čl. 11. st. 1. t. 20. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine 118/18, 51/23). Ukupno je tužitelj odbijen s dijelom zatraženog troška u iznosu od 151,54 eura.

44. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

45. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

Slavonski Brod, 3. siječnja 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Marko Cvrković, Vukovar,

2. OD Glamuzina i Grošeta, Zagreb.