Broj: Ppž-11276/2024
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Mašić kao predsjednice vijeća te Snježane Oset i Jasne Momirović kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudskog savjetnika Mladena Budiše kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljene EZ, koju brani Ivana Validžić, odvjetnica u Zagrebu, zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 41/77., 52/87., 47/89., 55/89., 5/90. – pročišćeni tekst, 30/90. – ispravak pročišćenog teksta, 47/90., 29/94. i 114/22.) odlučujući o žalbi okrivljene EZ podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Gospiću, Stalne službe u Otočcu, broj: Pp-629/2021-12 od 31. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba okrivljene EZ kao neosnovana te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.
II. Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17.,118/18. i 114/22.) okrivljena EZ je obvezana naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 30,00 eura (trideset eura) u roku 15 dana od dana primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Gospiću, Stalne službe u Otočcu, broj: Pp-629/2021-12 od 31. listopada 2024., proglašena je krivom okrivljena EZ da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji joj je izrečena novčana kazna u iznosu 30,00 eura. Navedenu kaznu okrivljenica je dužna platiti u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Osim toga, okrivljenica je obvezana na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu od 40,00 eura.
2. Protiv navedene presude okrivljenica je pravodobno putem braniteljice podnijela žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prekršajnog prava te pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se ista prihvati. U žalbi navodi kako se u inkriminirano vrijeme nije nalazila na javnom mjestu, već na privatnom posjedu. Zatim, navodi kako tijekom dokaznog postupka nije dokazano da bi postupila na način koji je naveden u činjeničnom opisu. Osim toga, ističe kako se odluka o krivnji temelji isključivo na iskazu svjedokinje VZ, s kojom je u lošim odnosima.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavak 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.
5. Okrivljenica u žalbi tvrdi kako djelo za koje je proglašena krivom po propisu nije prekršaj, budući da nedostaje jedan od konstitutivnih elemenata prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira odnosno javnost mjesta, a sve iz razloga što se je ona nalazila u dvorištu tj. na privatnom posjedu.
5. 1. Međutim, po kategorizaciji javnih mjesta u smislu odredaba Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, dvorište spada u kategoriju tzv. fiktivnog javnog mjesta, tj. onog mjesta koje po svojoj namjeni nije javno mjesto, ali pod određenim uvjetima (dostupnost vidiku ili čujnosti s neograničenog javnog mjesta) može imati takav značaj.
5. 2. Ako je prekršaj počinjen na fiktivnom javnom mjestu, u činjeničnom opisu mora biti navedeno (opisano) da se ponašanje okrivljenika reflektiralo, znači da je bilo vidljivo ili čujno, na neograničenom javnom mjestu, bez koje okolnosti u činjeničnom opisu djelo nije prekršaj.
5. 3. Naime, u činjeničnom opisu prekršaja, kako je on naveden u optužnom prijedlogu, a jednako tako i u prvostupanjskoj presudi u odnosu na mjesto počinjenja prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira stoji da je okrivljenica isto počinila na način da je iz svog dvorišta galamila na VZ koja je prolazila ulicom. Dakle, iz takvog činjeničnog opisa nedvojbeno proizlazi da je isto počinjeno na javnom mjestu.
6. Također, prema mišljenju ovog suda, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica.
6. 1. Naime, prvostupanjski sud je s pravom ocijenio kao vjerodostojan iskaz svjedokinje VZ, obzirom da je ista iskazivala uvjerljivo, vrlo detaljno u opisu tijeka događaja inkriminirane prilike te je iskazivala o svim odlučnim činjenicama od kojih ovisi ostvarenje djela prekršaja za koje je okrivljenica proglašena krivom. Također, iskaz predmetne svjedokinje gotovo je u cijelosti podudaran s njenim iskazom danim u prethodnom postupku (stranica 7-8 spisa). Iako je u postupku nesporno utvrđeno kako su okrivljenica i svjedokinja u lošim susjedskim odnosima zbog imovinskog spora, nije logično da bi svjedokinja okrivljenicu zbog navedenog lažno prijavljivala policiji, a osobito ne zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. U prilog vjerodostojnosti iskaza svjedokinje VZ ukazuje i iskaz svjedoka AZ koji je izjavio kako je čuo okrivljenicu kako galami na VZ. Pri tome je irelevantno što isti, očito zbog udaljenosti na kojoj se je nalazio u odnosu na predmetne, nije čuo koje je riječi okrivljenica uputila svjedokinji. Upućene riječi utvrđene su iskazom svjedokinje VZ, a koje ovaj sud cijeni kao vjerodostojan iz ranije naznačenih razloga. U odnosu na različito iskazivanje svjedokinje VZ o mjestu na kojem se je u inkriminirano vrijeme nalazila okrivljenica (u iskazu od 6. siječnja 2021. danom policijskom službeniku navodi kako se je okrivljenica nalazila u svom dvorištu, a u iskazu od 29. listopada 2024. danim pred sudom navodi da se je okrivljenica nalazila u razini ispod ceste izvan svog dvorišta) ovaj sud je uvjerenja kako navedeno ne dovodi u sumnju iskaz svjedokinje budući je neposredno pred sudom iskazivala nakon znatnog proteka vremena od počinjenog prekršaja. Stoga, osnovano je prvostupanjski sud u činjeničnom opisu naveo kao mjesto počinjenja prekršaja dvorište.
6. 2. Sve provedene dokaze, prvostupanjski je sud, sukladno odredbi članka 88. stavka 2. Prekršajnog zakona, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak da je okrivljenica predmetne zgode počinila prekršaj za koji se tereti.
7. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenica nije žalila zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.
7. 1. Za prekršaj za koji je okrivljenica proglašena krivom člankom 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 41/77., 52/87., 47/89., 55/89., 5/90. – pročišćeni tekst, 30/90. – ispravak pročišćenog teksta, 47/90., 29/94. i 114/22.), a koji se primjenjuje u konkretnom predmetu sukladno članku 3. stavku 2. Prekršajnog zakona iz razloga što je isti najblaži za okrivljenicu, propisana je novčana kazna u iznosu od 20,00 do 100,00 eura ili kazna zatvora do 30 dana. Ovaj drugostupanjski sud smatra da je izrečena novčana kazna u iznosu od 30,00 eura primjerena stupnju okrivljeničine krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.
7. 2. Stoga, i ovaj sud ocjenjuje da je izrečena novčana kazna u iznosu od 30,00 eura, primjerena i dostatna kako svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.
8. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/13.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura ) pa iznos od 30,00 eura predstavlja gotovo minimalno mogući iznos paušalne svote.
9. Slijedom svega navedenog na temelju članka 205. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 3. siječnja 2025.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Mladen Budiša, v.r.
Ivanka Mašić, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Gospiću, u 4 otpravka: za spis, okrivljenicu, braniteljicu i tužitelja.
