REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj P-4078/2023-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Tajani Škafar, u pravnoj stvari tužitelja BU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 03. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 3.144,70 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos
1,35 eur
od 6.10.2008.
9,74 eur
od 6.11.2008.
2,77 eur
od 13.12.2008.
15,91 eur
od 14.1.2009.
17,43 eur
od 14.2.2009.
12,56 eur
od 15.3.2009.
13,50 eur
od 12.4.2009.
13,59 eur
od 20.5.2009.
11,61 eur
od 20.6.2009.
12,70 eur
od 12.7.2009.
12,58 eur
od 24.8.2009.
11,61 eur
od 22.9.2009.
10,67 eur
od 14.10.2009.
12,25 eur
od 14.11.2009.
12,86 eur
od 18.12.2009.
16,61 eur
od 19.1.2010.
17,99 eur
od 26.2.2010.
18,70 eur
od 18.3.2010.
27,66 eur
od 23.6.2010.
29,79 eur
od 24.6.2010.
34,27 eur
od 23.7.2010.
34,27 eur
od 23.7.2010.
33,33 eur
od 18.8.2010.
41,65 eur
od 2.9.2010.
37,30 eur
od 20.10.2010.
50,74 eur
od 25.12.2010.
50,74 eur
od 25.12.2010.
48,28 eur
od 28.2.2011.
48,28 eur
od 28.2.2011.
45,13 eur
od 15.3.2011.
44,94 eur
od 22.4.2011.
62,03 eur
od 14.6.2011.
68,58 eur
od 14.7.2011.
68,58 eur
od 14.7.2011.
95,34 eur
od 10.8.2011.
62,87 eur
od 9.9.2011.
2.036,51 eur
od 19.9.2011.
do isplate sve prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.
II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 1.515,45 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 03.01.2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi kako je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom, 04.09.2008. Ugovor o kreditu broj 3214273254/08, kreditna partija 7104304749, temeljem kojeg mu je tuženik odobrio kredit u iznosu 16.435,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju banke na dan isplate uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odlukama o kamatama i naknadama tuženika, koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 6,80% godišnje.
Nadalje tužitelj navodi kako su odredbe Ugovora o kreditu, a kojima je tuženik ugovorio promjenjivost redovne kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i odredbe kojima je tuženik valutu u CHF uz koju je vezao glavnicu, ništetne i nepoštene jer su istima povrijeđena potrošačka prava tužitelja budući da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje ne sadrže egzaktne parametre i metodu izračuna, a niti su ugovorne stranke o predmetnim odredbama pojedinačno pregovarale već je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed formuliranom standardnom obrascu, čime je tužitelj doveden u nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na KUNA na što kao mogućnost nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF.
Da su odredbe Ugovora o kreditu kojima se promjenjivost redovne kamatne stope temelji na jednostranoj odluci tuženika kao i odredbe kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF, nerazumljive, a time ništetne te da je takvo postupanje tuženika protupravno dokazuje i Presuda i Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 04.07.2013. godine posl.br. P-1401/12 koja odluka je potvrđena Presudama Visokog trgovačkog suda RH od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13 u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope i Presudom Visokog trgovačkog suda RH od 14.06.2018. godine posl.br. Pž-6632/17 u dijelu valutne klauzule CHF te Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH od 09.04.2015. godine posl.br. Revt-249/14 i od 03.09.2019. godine posl.br. Navedenim odlukama utvrđeno je
-kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao redovnu kamatnu stopu koja se tijekom postojanja obveze mijenjala sukladno jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a o čemu stranke ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali kako prije zaključenja ugovora o kreditu tako niti tijekom trajanja ugovora o kreditu, a niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa
-kako je tuženik u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao valutu uz koju je vezao glavnicu u CHF, pri čemu niti prije zaključenja niti tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka, tuženik nije informirao korisnike kredita o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.
Navedene presude obvezujuće su i u ovom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede prava i interesa tužitelja kao potrošača te u pogledu utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i valutna klauzula. Tužitelj tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu bez učinka i ništetne u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope i valutna klauzula te da njega obvezuje isključivo ono što je ugovoreno, a to je početna kamatna stopa kao i početni tečaj CHF u odnosu na HRK.
1.1. Slijedom navedenog tužitelj, a prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu od 25.03.2024. traži od suda da donese odluku kojom će naložiti tuženiku da tužitelju na ime stjecaja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule isplati iznos u visini 3.144,70 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kao i da tužitelju naknadi troškove postupka.
2. Tuženik je odgovorom na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da se tužba neosnovano temelji na direktnom učinku presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 budući se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, tj. apstraktnoj razini te tvrdi da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je odredba bila potrošačima jasna i lako uočljiva, ali i razumljiva, jer su tužitelju tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovaranja takve odredbe, odnosno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tvrdi da je sud dužan u svakom konkretnom slučaju ispitati jesu li kumulativno ispunjene opće pretpostavke za ocjenu poštenosti ili nepoštenosti odredaba pojedinačnog ugovora o kreditu. Tužitelju nije učinjena nikakva šteta te sporne odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja i nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osporivši osnovanost i visinu zahtjeva te istaknuvši prigovor zastare te nedostatka aktivne legitimacije budući da tužitelj nije dokazao status potrošača, predlaže odbiti tužbeni zahtjev.
3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, otplatnu tablicu, Promet po kreditu, Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214273254/08, kreditna partija 7104304749 od 04.09.2008., provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darfin d.o.o. i saslušanje tužitelja te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.
4. Predmetom ovog postupka zahtjev je tužitelja za isplatom razlike više plaćenog anuiteta i glavnice uslijed primjene valutne klauzule.
5. Između stranaka nije sporno kako su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a temeljem Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3214273254/08, kreditna partija 7104304749 od 04.09.2008. (dalje u tekstu Ugovor o kreditu) zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 78/15 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik radi kupovine vozila, odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu 16.435,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, koji iznos se tužitelj obvezao vratiti uplatama u roku 72 mjeseca uz uvećanje za redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva sukladno promjenama tržišnih uvjeta i Odluke tuženika, a koja kamata je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 6,80%.
6. Međutim, sporno je da li su ranije navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojima je ugovoreno vraćanje kredita uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, pa time i ima li tužitelj pravo na isplatu na ime razlike koja proizlazi iz primjene valutne klauzule u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita te da li je aktivno legitimiran.
U vezi s tim je sporno i da li je ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
Sporno je i pitanje zastare novčanih potraživanja tužitelja, pri čemu visina navedenih potraživanja u smislu izračuna sadržanog u financijskom nalazu i mišljenju nije sporna.
7. Prvenstveno, a uz nespornu činjenicu kako je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, ukazuje se kako isti ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Predmetno iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora čime, a sukladno odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a je svaka stranka koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna predmetno vratiti. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.
8. Ovaj sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine te odlukom br. Revt-575/16 od 03.10.2017. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:
Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, a kojima je, među ostalim, utvrđeno:
- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 07.08.2007. postupio protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., dalje: ZZP-a), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i
- da je tuženik u razdoblju 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time u razdoblju od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. postupio protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP- a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8.1. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.
8.2. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.
9. Nastavno na navedeno, a budući da tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, nije dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bio vlasnikom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 152/11-pročišćeni tekst) i Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 49/03), pri čemu nije učinio niti vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, to je sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja kako je kreditom financirao kupovinu vozila za svoje osobne potrebe te nedvojbenim utvrdio status potrošača tužitelja (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
9.1. Naime, odredbom čl. 4 Ugovora o kreditu stranke su ugovorile namjenski kredit za kupnju motornog vozila, a kojeg vozila je tužitelj kao korisnik kredita postao vlasnikom tek otplatom kredita obzirom da je upravo tuženik do otplate kredita na predmetnom vozilu imao upisano pravo vlasništva radi osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu.
Dakle, iz navedenog jasno proizlazi kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopio tužitelj kao fizička osoba radi kupnje motornog vozila, vlasništvo kojeg je stekao otplatom kredita.
10. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 04.09.2008., dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).
11. Nadalje, iz spisu priležeće dokumentacije i iskaza tužitelja ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužitelja o spomenutim specifičnim rizicima.
11.1. Uz sada već opće poznatu činjenicu kako su ugovori o kreditu u CHF imali zaista nižu kamatnu stopu od ugovora o kreditu u EUR, to je sud cijenio logičnim i životnim navode tužitelja kako je Ugovor o kreditu u CHF bio najpovoljniji na tržištu, a suprotno tuženik nije niti dokazivao budući na okolnost informiranosti tužitelja o specifičnim rizicima koji nose ugovaranje kredita u CHF valuti, nije niti predložio saslušanjem svjedoka osobnog bankara.
Pri tome se navodi kako specijalan rizik porasta vrijednosti CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli, nije kao takav unesen u sadržaj Ugovora o kreditu, a niti su ugovorom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, pa predmetno nije niti moglo biti rastumačeno od strane Javnog bilježnika u smislu odredaba čl. 57-čl. 59 sve ZJB.
12. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda te pozivom i na odredbu čl. 3 st. 1 i čl. 5 sve Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., nalazi ništetnost odredaba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF. Stoga se, a obzirom da je kao valjani dio ugovora preostao samo dio odredbe iz kojeg je razvidan početan tečaj CHF u odnosu na kune u trenutku korištenja kredita, temeljem odredbe čl. 324 ZOO-a ima primijeniti preostali dio navedenih ugovornih odredaba.
13. Nadalje, budući da su uplate po Ugovoru o kreditu vršene na račun ovdje tuženika i to u ime i za račun tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran potraživati i isplatu preplaćenih iznosa.
14. Slijedom navedenog, a budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.
15. Nastavno na navedeno, a radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darfin d.o.o.. Budući da je nalaz i mišljenje sačinjen temeljem spisu priležeće dokumentacije, vjerodostojnost koju stranke niti ne spore, i u skladu sa zadatkom suda, to je nalaz i mišljenje sud u cijelosti prihvatio kao relevantan dokaz u ovom postupku. Za ukazati je pri tome kako su ostali izneseni prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne naravi, koji su, a obzirom je o istima sud već u ranijem dijelu odluke iznio svoju ocjenu, ocijenjeni neosnovanima, pri čemu su stranke postupka suglasno odustale od usmenog saslušanja sudskog vještaka.
15.1. Nalazom i mišljenjem je, a nakon prvotno utvrđenih iznosa anuiteta prema početnom otplatnom planu tuženika sa osnove ugovorene valutne klauzule te iznosa koje je tužitelj plaćao na ime ugovorene valutne klauzule u CHF, utvrđena razlika u iznosu 3.169,48 eur, po mjesečnim iznosima i dospijeću specificiranim u Tabeli Zaključka nalaza i mišljenja, pri čemu u razdoblju otplate kredita nisu utvrđene tzv. negativne razlike, odnosno manje plaćeni iznosi, iznose 0,00 eur.
16. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja na ime razlike između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita u iznosu 3.169,48 eur.
16.1. Međutim, budući da tužitelj tužbenim zahtjevom od 25.03.2024. potražuje isplatu u manjem iznosu nego što je nalazom i mišljenjem utvrđeno, obzirom da na ime prijevremene otplate kredita od 19.09.2011. potražuje isplatu u visini 2.036,51 eur, a ne 2.061,27 eur u kojoj visini je nalazom i mišljenjem utvrđena razlika, tako je temeljem odredbe čl. 2 ZPP-a, tužitelju dosuđena isplata u visini postavljenog zahtjeva.
17. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno čl. 1114 u vezi odredbe čl. 1115 i čl. 29 sve ZOO-a i to od dana izvršenih uplata, a kako to proizlazi iz Tabele nalaza i mišljenja. Predmetno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.
18. U odnosu na prigovor zastare ukazuje se na slijedeće. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine
-u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014. godine, jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13
-u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine
to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014. godine, a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. godine.
Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.
Iz navedenoga proizlazi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare. Zato zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
18.1. Tužba je predana ovom sudu 24.05.2023., čime se prigovor zastare temeljem odredbe čl. 225 ZOO-a, cijeni neosnovanim.
19. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 dalje u tekstu Tarifa).
Tužitelju je tako priznat trošak za sastav tužbe, podneska od 15.09.2023., 25.03.2024., za pristup na ročišta 19.02.2024. i 12.11.2024. za svaku radnju u iznosu po 200,00 eur što uz uvećanje za iznos PDV-a 25% te troškove vještačenja u iznosu 265,45 eur, ukupno iznosi 1.515,45 eur. Tužitelju kao irelevantan za vođenje postupka nije priznat trošak za sastav podneska od 05.04.2024., kojim ponavlja navode iznesene već u ranijim podnescima. Na tako određen trošak tužitelju su temeljem odredbe čl. 151 ZPP-a u vezi odredbe čl. 29 ZOO-a, dosuđene i zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate.
U Zagrebu, 03. siječnja 2025.
Sudac
Tajana Škafar
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).
Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
