Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž R-95/2024-2

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, po sucu Vesni Gašparuš- Horvat, u pravnoj stvari tužiteljice EM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, Tolstojeva 37/II, protiv tuženog Kliničkog bolničkog centra Split, Spinčićeva 1, OIB: 51401063283, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-96/2024-11 od 10. srpnja 2024., 3. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženog Kliničkog bolničkog centra Split kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-96/2024-11 od 10. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice EM za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 62,50 EUR (šezdeset dva eura pedeset centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici razliku manje isplaćene naknade bruto plaće od one koju je trebao isplatiti po osnovi naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora i bolovanja, za razdoblje od 1. svibnja 2015. do 30. lipnja 2020. u ukupnom iznosu od 254,71 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose, pobliže navedene u izreci presude, od njihova dospijeća do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate određene za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima (točka I. izreke) te da joj u roku od 15 dana isplati parnični trošak u iznosu od 761,58 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika i zahtijeva naknadu za sastavljanje tog podneska u iznosu od 62,50 EUR.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice, zaposlene kod tuženika na radnom mjestu glavne medicinske sestre/tehničara dnevne bolnice Klinike za psihijatriju, za isplatom iznosa od 254,71 EUR na ime neisplaćene razlike naknade plaće za godišnji odmor i privremenu nesposobnost za rad do 42 dana, u razdoblju od 1. svibnja 2015. do 30. lipnja 2020.

5.1. Kako se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 EUR, riječ je o sporu male vrijednosti, sukladno s odredbom čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku (148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP).

5.2. Prema čl. 467. st. 1. ZPP-a, presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

5.3. Donošenjem pobijane presude nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženik, tvrdnjom da je tužiteljici dosuđena naknada po sasvim drugačijoj činjeničnoj i pravnoj osnovi od one koja je navedena u tužbi. Naime, točno je da je tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari tužiteljica temeljila na tvrdnji da joj tuženik nije obračunavao dodatak na sve odrađene sate prekovremenog rada te da to kao posljedicu ima i pogrešan obračun i isplatu svih naknada koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća i to naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad. Međutim, iako je u postupku utvrđeno da tužiteljica u predmetnom razdoblju ni u jednom mjesecu nije radila prekovremeno, sud nije prekoračio tužbeni zahtjev time što je tužiteljici dosudio sporni iznos nakon što je u postupku utvrdio da naknadu za godišnji odmor i naknadu za privremenu nesposobnost za rad (za redovan rad) tuženik nije pravilno obračunavao. Ovo iz razloga što je tužiteljica, nakon provedenog vještačenja po vještaku za računovodstvo i financije, podneskom od 16. svibnja 2022. navela da potražuje isplatu razlike za godišnji odmor o bolovanje, koja je nastala kao posljedica pogrešno obračunanih ''svih odrađenih sati'', podneskom od 24. lipnja 2022. zatražila je isplatu ''razlike manje isplaćene naknade bruto plaće od one koju je tuženik trebao isplatiti po osnovi dodataka na plaću te po osnovi naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora i bolovanja'', a podneskom od 13. veljače 2024. isplatu razlike ''manje isplaćene naknade bruto plaće od one koju je trebao isplatiti po osnovi naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora i bolovanja''. Stoga neosnovano tuženik ustraje u tvrdnji da se utvrđivanjem navedenih činjenica sud upustio u ispitivanje činjeničnog supstrata kojega tužiteljica nije istaknula u tužbi jer je tu činjeničnu osnovu tužiteljica naknadno istaknula tijekom raspravljanja. Stoga pobijanom presudom nije odlučeno o nečem drugom, a ne o onome što je traženo, niti je sud prekoračio granice odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu (čl. 2., u vezi s čl. 369. st. 4. ZPP).

5.4. Donošenjem pobijane presude nisu ostvarene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Polazeći od činjenica utvrđenih na temelju nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije, koji je naveo:

- da tuženik pri izračunu naknade za bolovanje do 42 dana koristi tromjesečni prosjek satnice isplaćene plaće, umjesto pravilno prosjek tromjesečne ostvarene plaće, odnosno da tuženik pogrešno najprije zbraja tri isplaćene plaće (npr. za mjesece 6, 7 i 8/2016) prije mjeseca u kojem je bolovanje (mjesec 10/2016), čiji zbroj u ovom konkretnom slučaju iznosi 23.257,25 kn (7.742,59 kn + 7.742,59 kn + 7.772,07 kn), zatim dobiveni iznos dijeli s brojem ostvarenih sati rada u tim mjesecima, koji u ovom slučaju iznosi 528 h (176h + 168h + 184h), da od dobivenog kvocijenta u iznosu od 44,05 kn/sat (23.257,25 kn / 528 h) uzima 85% za izračun bolovanja do 42 dana te dobiva satnicu od 37,44 kn/sat, međutim,

- da se obračunom bolovanja do 42 dana primjenom odredbi čl. 59. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'' broj 141/12 – dalje: TKU/12 ), odnosno čl. 58. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'' broj 128/17- dalje: TKU/17), kojima je određeno: ''Ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana pripada mu naknada plaće u visini od 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje'', za bolovanje npr. u mjesecu listopadu 2016. prije svega zbrajaju ostvarene plaće u prethodna tri mjeseca (7, 8 i 9/2016), koje ukupno iznose 24.070,77 kn (7.742,59 kn + 7.772,07 kn + 8.556,11 kn), da se potom dobiveni iznos dijeli s 3 i na taj način izračuna tromjesečna prosječna plaća u iznosu od 8.023,59 kn, nakon čega se, podjelom dobivenog iznosa plaće s fondom sati za mjesec u kojem je bolovanje, dobiva satnica koja u ovom slučaju da iznosi 47,76 kn/sat (8.023,59 kn / 168h) te da nakon oduzimanja 85% za bolovanje, satnica za bolovanje iznosi 40,60 kn/sat (47,76 x 85,00%) te da se stoga,

- unatoč nepostojanju razlika s osnove neplaćenih dodataka i prekovremenog rada ipak pojavljuje razlika po osnovi naknade za godišnji odmor i bolovanje primjenom načina obračuna plaća koji je ustaljen u praksi koja se temelji na dostupnim pravnim stajalištima zakonodavca i suda, koja se tiču metodologije izračuna naknada za godišnji odmor i bolovanje do 42 dana u utvrđenom iznosu od 254,71 EUR, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da, iako tužiteljica u utuženom razdoblju ni u jednom mjesecu nije radila prekovremeno, da joj je naknadu plaće za godišnji odmor i bolovanje tuženik pogrešno obračunao i isplatio jer prilikom obračuna nije primjenjivao odredbe čl. 36. st. 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (''Narodne novine'' broj 143/13), čl. 34. st. 1. i 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (''Narodne novine'' broj 28/18), čl. 59. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'' broj 141/12), odnosno čl. 58. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'' broj 128/17) te čl. 81. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14), zbog čega se pojavila utvrđena razlika tih naknada u dosuđenom bruto iznosu.

6.1. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nije dovedena u sumnju primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi. I prema ocjeni ovoga suda, tužiteljica ima pravo na isplatu navedenih naknada u visini propisanoj navedenim odredbama kolektivnih ugovora i Zakona o radu. Stoga neosnovano tuženik ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Na dosuđene iznose pravilno je sud prvoga stupnja tužiteljici dosudio zateznu kamatu od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

8. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

9. Odluka o trošku nije ispitana jer tuženik istu ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

10. Tužiteljici nije dosuđen trošak postupka u povodu pravnog lijeka jer isti nije bio potreban za vođenja parnice (čl. 155. st. 1. ZPP) pa je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 3. siječnja 2025.

Sudac

Vesna Gašparuš-Horvat