Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
Posl. br. P-998/2024-46
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja KH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 1403633387, iz [adresa], zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d., iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 04. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika zamjenika punomoćnika tuženika, dana 03. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
IUtvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 316-45/2006 od dana 11.04.2006. godine, kojeg su sklopili KH, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi nikakve pravne učinke.
IINalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 14036333877., da tužitelju KH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati s naslova valutne klauzule CHF novčani iznos od 665,40 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od: 13,14 eura od 31.01.2009. godine pa do isplate, 15,56 eura od 02.03.2009. godine pa do isplate, 11,57 eura od 31.03.2009. godine pa do isplate, 11,65 eura od 30.04.2009. godine pa do isplate, 8,07 eura od 31.05.2009. godine pa do isplate, 6,34 eura od 30.06.2009. godine pa do isplate, 7,63 eura od 31.07.2009. godine pa do isplate, 7,55 eura od 31.08.2009. godine pa do isplate, 8,05 eura od 30.09.2009. godine pa do isplate, 5,89 eura od 31.10.2009. godine pa do isplate, 10,07 eura od 30.11.2009. godine pa do isplate, 11,27 eura od 31.12.2009. godine pa do isplate, 14,38 eura od 31.01.2010. godine pa do isplate, 15,20 eura od 01.03.2010. godine pa do isplate, 19,90 eura od 31.03.2010. godine pa do isplate, 18,50 eura od 30.04.2010. godine pa do isplate, 23,51 eura od 31.05.2010. godine pa do isplate, 29,87 eura od 30.06.2010. godine pa do isplate, 29,06 eura od 31.07.2010. godine pa do isplate, 43,82 eura od 31.08.2010. godine pa do isplate, 38,62 eura od 30.09.2010. godine pa do isplate, 32,78 eura od 31.10.2010. godine pa do isplate, 42,57 eura od 30.11.2010. godine pa do isplate, 53,49 eura od 31.12.2010. godine pa do isplate, 48,17 eura od 31.01.2011. godine pa do isplate, 52,12 eura od 28.02.2011. godine pa do isplate, 48,02 eura od 31.03.2011. godine pa do isplate, 38,60 eura od 04.05.2011. godine pa do isplate, po stopi od 14% godišnje do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IIINalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.176,48 eur sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.
IVOdbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 22. srpnja 2022. tužitelj tvrdi da su tužitelj i tuženik (kao pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) zaključili dana 11. travnja 2006. ugovor o kreditu, broj 316-45/2006, prema kojem da je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom da je ugovoren rok otplate kredita od pet godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 328,46 CHF. Predmetni ugovor da nije konvertiran u valutu eur. Predmetnim ugovorom da je ugovorena kamatna stopa koja da je promjenjiva "po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatnim stopama Banke", a koja da se sa početnih 5,25 % godišnje, tokom otplate kredita mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Nadalje, tuženik da prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu da je skočio tokom otplate kredita i do 50 % u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tuženik da je tako u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima da je ugovorena redovna kamatna stopa koja da je tijekom postojanje ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima da je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe da su protivne načelu savjesnosti i poštenja, te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Slijedom toga, navedene odredbe o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli da su protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji da su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi da su se već pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega da o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude: VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom da je utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, VTS-a RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom da je u t. I potvrđena presuda TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točaka 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom da se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu naravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. – 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. siječnja 2004. – 31. prosinca 2008., to da je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od pet godina. Prema shvaćanju revizijskog suda (Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da dolazi prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Prema čl. 1111. ZOO-a "kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno, druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi." Sukladno čl. 3. istog članka "obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala". Prema čl. 1115. ZOO-a "Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva." Tužitelj da je do potraživanog iznosa došao na način da je zbrojio sve preplate rata kredita nastale radi promjene tečaja CHF u razdoblju od 01. siječnja 2009., pa do konačne isplate kredita. Tužitelj da tužbom traži isplatu preplaćenih anuiteta od 01. siječnja 2009. pa do konačne isplate kredita. Anuiteti kredita da su preplaćeni, i to kako slijedi: 101,30 kn / 13,44 eur – anuitet plaćen 02. ožujka 2009., 108,04 kn / 14,34 eur – anuitet plaćen 30. ožujka 2009., 86,86 kn / 11,53 eur – anuitet plaćen 02. travnja 2009., 90,70 kn / 12,04 eur – anuitet plaćen 24. travnja 2009., 62,97 kn / 8,36 eur – anuitet plaćen 28. svibnja 2009., 39,29 kn / 5,21 eur – anuitet plaćen 29. lipnja 2009., 44,59 kn / 5,92 eur – anuitet plaćen 28. srpnja 2009., 58,23 kn / 7,73 eur – anuitet plaćen 28. kolovoza 2009., 56,71 kn / 7,53 eur – anuitet plaćen 28. rujna 2009., 43,69 kn / 5,80 eur – anuitet plaćen 28. listopada 2009., 68,04 kn / 9,03 eur – anuitet plaćen 30. studenog 2009., 85,81 kn / 11,39 eur – anuitet plaćen 28. prosinca 2009., 114,38 kn / 15,18 eur – anuitet plaćen 28. siječnja 2010., 106,94 kn / 14,19 eur – anuitet plaćen 01. ožujka 2010., 143,83 kn / 19,09 eur – anuitet plaćen 29. ožujka 2010., 135,77 kn / 18,02 eur – anuitet plaćen 28. travnja 2010., 152,60 kn / 20,25 eur – anuitet plaćen 28. svibnja 2010., 264,30 kn / 35,08 eur – anuitet plaćen 28. lipnja 2010., 240,44 kn / 31,91 eur – anuitet plaćen 28. srpnja 2010., 304,82 kn / 40,46 eur – anuitet plaćen 30. kolovoza 2010., 284,12 kn / 37,71 eur – anuitet plaćen 28. rujna 2010., 240,28 kn / 31,89 eur – anuitet plaćen 28. listopada 2010., 325,05 kn / 43,14 eur – anuitet plaćen 29. studenog 2010., 430,61 kn / 57,15 eur – anuitet plaćen 28. prosinca 2010., 357,85 kn / 47,69 eur – anuitet plaćen 28. siječnja 2011., 384,25 kn / 51,00 eur – anuitet plaćen 28. veljače 2011., 348,78 kn / 46,29 eur – anuitet plaćen 28. ožujka 2011., 353,98 kn / 46,98 eur – anuitet plaćen 04. svibnja 2011. Čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14) da je propisano da "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati." Prema čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13) da je propisano da je "svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti", a obzirom da tuženik to odbija, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: " I Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 316-45/2006 od dana 11.04.2006. godine, kojeg su sklopili KH, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi nikakve pravne učinke. II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 14036333877., da tužitelju KH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati s naslova valutne klauzule CHF novčani iznos od 665,40 eura / 5.013,52 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od: 13,14 eura / 98,98 kuna od 31.01.2009. godine pa do isplate, 15,56 eura / 117,26 kuna od 02.03.2009. godine pa do isplate, 11,57 eura / 87,15 kuna od 31.03.2009. godine pa do isplate, 11,65 eura / 87,79 kuna od 30.04.2009. godine pa do isplate, 8,07 eura / 60,78 kuna od 31.05.2009. godine pa do isplate, 6,34 eura / 47,79 kuna od 30.06.2009. godine pa do isplate, 7,63 eura / 57,49 kuna od 31.07.2009. godine pa do isplate, 7,55 eura / 56,78 kuna od 31.08.2009. godine pa do isplate, 8,05 eura / 60,66 kuna od 30.09.2009. godine pa do isplate, 5,89 eura / 44,41 kuna od 31.10.2009. godine pa do isplate, 10,07 eura / 75,91 kuna od 30.11.2009. godine pa do isplate, 11,27 eura / 84,93 kuna od 31.12.2009. godine pa do isplate, 14,38 eura / 108,32 kuna od 31.01.2010. godine pa do isplate, 15,20 eura / 114,54 kuna od 01.03.2010. godine pa do isplate, 19,90 eura / 149,95 kuna od 31.03.2010. godine pa do isplate, 18,50 eura / 139,41 kuna od 30.04.2010. godine pa do isplate, 23,51 eura / 177,11 kuna od 31.05.2010. godine pa do isplate, 29,87 eura / 225,07 kuna od 30.06.2010. godine pa do isplate, 29,06 eura / 218,98 kuna od 31.07.2010. godine pa do isplate, 43,82 eura / 330,19 kuna od 31.08.2010. godine pa do isplate, 38,62 eura / 290,96 kuna od 30.09.2010. godine pa do isplate, 32,78 eura / 246,97 kuna od 31.10.2010. godine pa do isplate, 42,57 eura / 320,75 kuna od 30.11.2010. godine pa do isplate, 53,49 eura / 403,02 kuna od 31.12.2010. godine pa do isplate, 48,17 eura / 362,92 kuna od 31.01.2011. godine pa do isplate, 52,12 eura / 392,69 kuna od 28.02.2011. godine pa do isplate, 48,02 eura / 361,81 kuna od 31.03.2011. godine pa do isplate, 38,60 eura / 290,81 kuna od 04.05.2011. godine pa do isplate, po stopi od 14% godišnje do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
2.U odgovoru na tužbu tuženik navodi da, podredno, ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Naime, iako da je tužitelj propustio naznačiti u tužbi pravnu osnovu svoje tražbine, odnosno pravni propis temeljem kojeg smatra da bi njegov tužbeni zahtjev valjalo usvojiti, iz tužbe da se dade zaključiti da tužitelj smatra da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa. Dakle, tužitelj da traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po ugovoru o kreditu. Sukladno čl. 226. st. 2. u vezi sa st. 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što da je to bio slučaj kod anuiteta koje da je tužitelj otplaćivao prema ugovoru o kreditu) da zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe da je već nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od tri godine od dospjelosti svih anuiteta po ugovoru o kreditu. Naime, ugovor o kreditu da je sklopljen dana 11. travnja 2006. Ukoliko, pak, tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe da je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Naime, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste da zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Pritom, prema prevladavajućoj sudskoj praksi, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla, rok zastare da počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Iz svih naprijed navedenih dokumenata da jasno proizlazi da je tuženikov prigovor zastare osnovan, slijedom čega tuženik predlaže sudu navedeni prigovor usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, i to prije provođenja dokaznog postupka. Otplatom kredita u cijelosti ugovor o kreditu da je prestao postojati. Dakle, dužničko-vjerovnički odnos između stranaka da ne postoji više. Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste da se ne mogu više utvrditi ništetnima, niti da se na temelju istih može više tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika. Utvrđenje ništetnosti da podrazumijeva, prije svega, postojanje odredaba ugovora u odnosu na koje se traži od suda da utvrdi njihovu ništetnost. Međutim, u ovom konkretnom slučaju, navedene odredbe da više ne postoje, a tužitelj da nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje da više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih da ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe da su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj da nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi. U prvom redu, tuženik naglašava da tužitelj ničim nije dokazao da bi sporne odredbe ugovora o kreditu bile ništetne. Tužitelj da smatra da ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe Udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (dalje: "kolektivni spor"), i to: presude TS u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013., presude VTS-a RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presude VTS-a RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Međutim, tužitelj da nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru kolektivnog spora, i to iz više razloga: a) mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu da nije postojala, b) temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva da je prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a tužitelju da nedostaje pravni interes da sud donese takvo utvrđenje, c) pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu da se ne odnosi na ugovor o kreditu. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu na snazi da je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03). Odredba čl. 131. ZZP/07 koja da regulira institut kolektivne zaštite potrošača da je stupila na snagu tek 16. srpnja 2009., i to temeljem čl. 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom da je ukinuta odgoda primjene čl. 131. ZZP/07 do dana pristupa RH u punopravno članstvo EU. S druge strane čl. 502.a Zakona o parničnom postupkom kojim da je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da je stupio na snagu tek 01. srpnja 2013. Iz navedenog da je razvidno da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa da se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenje iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo da je omogućeno potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji da su stupili na snagu nakon sklapanja ugovora o kreditu, a koji propisi da se ne primjenjuju retroaktivno. Izvanredno da slijedi zaključak da utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja. Obzirom da tužitelj traži od tuženika vraćanje navodno preplaćenih iznosa polazeći od pretpostavke da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne, za postizanje uspjeha tuženika u parnici da je potrebno da sud utvrdi ništetnost predmetnih odredbi. Međutim, obzirom da sporne odredbe na čijoj ništenosti tužitelj temelji svoju tužbu više ne postoje, tužitelj da nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje da više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih da ne postoji obvezno pravni odnos stranaka. Iz sadržaja čl. 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku da je razvidno da se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom da se štite interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik osobito upućuje na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku koji da predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. Iz navedenog da jasno proizlaze sljedeći zaključci: (i) da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruju tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa (u ovom slučaju tužitelja kao korisnika kredita), (ii) da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takvom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača – vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa. Naprijed navedeno stajalište da je izraženo u pravnoj teoriji. Obzirom da je iz naprijed navedene dokumentacije sasvim jasno da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, to da ne bi trebalo biti sporno niti to da se pravna zaštita koju da je na apstraktnoj razini postigla Udruga Potrošač u kolektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja koja da se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba ugovora o kreditu. Cilj kolektivne zaštite da je prije svega preventivan i da mu nije funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača. U kolektivnom sporu sud da presuđuje imajući u vidu "prosječnog potrošača" kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. S druge strane, u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinog potrošača sud da presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača. Iz svega naprijed navedenog da slijedi zaključak da činjenica pravomoćnosti presuda iz kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U kolektivnom sporu da se nije odlučivalo o valjanosti odredaba ugovora o kreditu. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo da mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koje smatra da mu pripada. Iz toga da se nameće zaključak da su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka. Slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba ugovora o kreditu da je potrebno uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje da su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pritom da je osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju ugovora o kreditu, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili i morali biti poznati. Na takovo postupanje da, između ostalog, upućuje i čl. 83. ZZP/03 koji da propisuje "Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Navedeno stajalište da je potvrđeno i u sudskoj praksi. Iz naprijed navedene argumentacije da jasno i nedvojbeno proizlazi da bi slijepo citiranje presuda donesenih u okviru kolektivnog spora u pogledu utvrđenja pravne valjanosti valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u pojedinačnim sporovima – bez kritičkog promišljanja i stavljanja u kontekst konkretne činjenične situacije i svih okolnosti pojedinačnog slučaja – zasigurno bilo pravno pogrešno obzirom da bi se time ne samo dovelo u pitanje ustavom zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom, već i prekršilo načelo poštenog suđenja zajamčeno u čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iz navedenog razloga tuženik smatra da isti ima pravo u ovom postupku dokazivati kako odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom konkretnom slučaju nisu ništetne i predlaže sudu provesti detaljan dokazni postupak po ovom pitanju, odnosno usvojiti sve dokazne prijedloge tuženika. Valutna klauzula da je sadržana u čl. 2. i 4. ugovora o kreditu koji da glase: "Banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 17.300,00 CHF (slovima ...) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima. Kredit se otplaćuje u 60 (slovima ...) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 328,46 CHF (slovima ...) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja." Tuženik da u ovom odgovoru na tužbu tvrdi i detaljno argumentira da valutna klauzula sadržana u ugovoru o kreditu nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: a) ugovaranje valutne klauzule da je izričito dozvoljeno temeljem zakona, b) valutnu klauzulu da nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz čl. 84. ZZP/03, c) valutna klauzula da ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. ZZP/03. Zakon o obveznim odnosima koji da je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (NN 35/05, dalje: ZOO) da je izričito dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u čl. 22. st. 1. koji da propisuje: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti." Pritom ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule da proizlazi iz čl. 2. ZOO-a koji da propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu da slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, već da je izričito dozvoljeno čl. 22. st. 1. ZOO-a, te da je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koja da je jedno od osnovnih postulata obveznog prava. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik da su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno da je razvidno iz činjenice da su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji da su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj da je imao pravo izbora između više različiti kreditnih proizvoda tuženika, detaljno da je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj da nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom. Da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario, da nije ništetna, da je potvrdio i Ustavni sud RH u svom rješenju br. U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. kojim da je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom RH spomenutog čl. 22. ZOO-a. Isto tako, tuženik ukazuje i na činjenicu da je Vlada RH svojim mišljenjem klasa: 330-01/12-01/13, ur.broj: 50301-05/16-12-7 od 04. listopada 2012. odbila prijedlog kluba zastupnika Hrvatskih laburista – stranke rada da se izmijeni ZOO na način da se briše spomenuti čl. 22., pozivajući se pritom na stručne rasprave koje da su dovele do zaključaka da u RH, gdje da je visoka razina štednje u stranoj valuti, zaštita tražbina vjerovnika od gubitaka, stabilnost financijskog sustava zemlje te u konačnici i zaštita dužnika od mogućih neizravnih negativnih posljedica, opravdava mogućnost ugovaranja valutne klauzule. Navedeno mišljenje da također predstavlja dokaz o općoj razini informiranosti hrvatskih potrošača kada su u pitanju rizici koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule. U tom smislu, tuženik argumentira da je i ovdje tužitelju zasigurno bilo poznato, a u najmanju ruku da mu nije moglo ostati nepoznato, na koji način bi porast vrijednosti CHF mogao utjecati na njegove ugovorne obveze. Tuženik ističe da čl. 84. ZZP/03 izričito propisuje da "nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive" (tzv. test poštenosti). Prema tome, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz čl. 84. ZZP/03, sporne ugovorne odredbe da se ne mogu utvrditi nepoštenima, a time niti ništetnima, sukladno ZZP/03. Stoga da valja prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 za proglašavanje spornih odredaba nepoštenima, u prvom redu ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti. Iz sadržaja odredbe čl. 84. ZZP/03 da je razvidno da sljedeći uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni da bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe ugovora o kreditu: (i) mora biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i (ii) mora biti riječ o odredbama koje su: jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik ističe kako su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni svi naprijed navedeni uvjeti. Među strankama da ne bi trebalo biti sporno da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora o kreditu. Navedeno iz razloga što da su valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tokom postupka u povodu kolektivne tužbe procjenjivane upravo s aspekta predmeta i cijene ugovora. Upravo provođenje testa poštenosti od strane sudova u kolektivnom sporu da ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u kolektivnom sporu da ne bi primjenjivali ovaj test. Valutna klauzula da utvrđuje iznos novca u domaćoj valuti kojega da banka stavlja na raspolaganje potrošaču kao i iznos novca u domaćoj valuti kojeg da je potrošač dužan vratiti banci, a koji da se iznosi izračunavaju u domaćoj valuti na temelju tečaja strane valute prema tečaju domaće valute. Prema tome, nedvojbeno da je da je riječ o ugovornoj odredbi koja određuje sam predmet ugovora. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik ističe da je naprijed navedeno stajalište (da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora) također prihvaćeno u sudskoj praksi, kako domaćih tako i europskog suda. Odredbe koje da sadrže valutnu klauzulu da su jasno navedene u ugovoru o kreditu (čl. 2. i 4.), ispisane da su jednakim fontom slova, kao i sve ostale odredbe ugovora, slijedom čega da su iste uočljive. U čl. 2. i 4. ugovora o kreditu da je jasno navedeno da se tužitelju odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba da je jezično i gramatički sasvim jasan. Tužitelju da je bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u ugovoru o kreditu. Na takav zaključak da upućuje nekoliko razloga koje da tuženik detaljno obrazlaže u nastavku. U prvom redu, tuženik naglašava činjenicu da je ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno da znači da je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje da iz istog proizlaze. Naime, sukladno čl. 59. st. 2. u vezi s čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik da mora strankama objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U postupku solemnizacije javni bilježnik da čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe. Tuženik je mišljenja da sud ne bi smio zanemariti i olako prijeći preko ovako važne odredbe. Riječ da je o jednoj od krucijalnih uloga i funkcija javnih bilježnika i pravnog instituta solemnizacije. Ratio solemnizacije da je da služi kao dodatni zaštitni mehanizam strankama da se uvjere da li žele sklopiti neki pravni posao te snositi rizike koji da iz istog proizlaze. Javni bilježnik da ne bi solemnizirao osnovni ugovor da se nije prethodno uvjerio razumije li tužitelj značenje i posljedice sklapanja navedenog ugovora. Radi dokazivanja navedenih okolnosti tuženik predlaže provesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu. Nadalje, zaposlenik tuženika da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula, odnosno, koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze, odnosno, rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Isto tako, tuženik smatra bitnim iznova napomenuti da je prosječnom hrvatskom potrošaču (a time zasigurno i tužitelju) vrlo teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. U prvom redu, u RH da je općepoznata činjenica da je daleko pretežan udio štednje hrvatskih građana (preko 80 %) u stranoj valuti ili u protuvrijednosti strane valute. Hrvatske štediše da razumiju značenje štednje u stranoj valuti, poznato da im je da kretanje tečaja utječe na visinu depozita, odnosno, na visinu obveze polaganja novca prema ugovorima o oročenim depozitima. Vrlo dobro da znaju i razumiju razloge zbog kojih su se odlučili na deviznu štednju – da zaštite vrijednost svojih ulaganja od pada vrijednosti domaće valute. Sve značajnije transakcije među građanima i trgovačkim društvima da se ugovaraju u protuvrijednosti strane valute (pretežito u eur). Općepoznato da je da je RH visoko eurizirana zemlja. Na strani hrvatskih građana da postoji povećana svijest o izražavanju obveze u stranoj valuti. Tužitelj da ima posebno iskustvo spoznaje iznimno nepovoljnih gospodarskih kretanja 90-tih godina obilježenih općom gospodarskom nestabilnošću, padom proizvodnje i hiperinflacijom uzrokovanih ratnom agresijom na RH i tranzicijom od bivšeg socijalističkog gospodarskog ustrojstva prema modernoj tržišnoj i otvorenoj privredi. Svima da je vrlo dobro poznat stabilizacijski program iz 1993. i fiksiranje kretanja tečaja hrvatskog dinara prema DEM, a kojim da je u većoj mjeri obuzdana hiperinflacija. Sve to da su okolnosti koje da jasno upućuju na zaključak da prosječan hrvatski potrošač zasigurno razumije relativno jednostavnu obvezu koja da se sastoji u vraćanju onog kunskog iznosa koji da odgovara obvezi izraženoj u švicarskom franku, obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. U takovim specifičnim činjeničnim okolnostima, odnosno, s takovim specifičnim povijesnim iskustvima, prosječnog hrvatskog potrošača da odlikuju karakteristike dobro informiranog, pažljivog i razboritog potrošača kada su u pitanju financijski pojmovi tečaja, valutne klauzule i dr. Prosječni hrvatski potrošač da se svakodnevno susreće sa primjenom valutne klauzule budući da je ista prisutna u svakom spektru financijskih usluga (npr. ugovori o kupoprodaji nekretnina i vozila, ugovori o leasingu, ugovori o zakupu, ugovori o osiguranju i dr.). Iz navedenog razloga da se ne može osnovano tvrditi da prosječan hrvatski potrošač nije upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule obzirom da su navedeni rizici za hrvatske potrošače općepoznati. Iako da je riječ o notornim činjenicama koje da stoga ne bi trebalo niti dokazivati, tuženik da opreza radi u privitku dostavlja i odgovarajuću stručnu literaturu koja da obrađuje ove teme. Ne samo da je tuženik putem svog kreditnog referenta unaprijed, odnosno prije sklapanja ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s potencijalnim rizicima promjene tečaja, već da je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF, s tim u vezi, tuženik da dostavlja članke objavljene u službenom glasilu "Hypo Times". Pritom tuženik napominje da su ti članci dostavljani izravno na adrese tuženikovih klijenata te da su dijeljeni klijentima u svim poslovnicama banke. Prema tome, nesporno da je da je tuženik prije zaključivanja ugovora o kreditu provodio aktivne kampanje podizanja javne svijesti o pitanjima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF u odnosu na sve potencijalne klijente, korisnike kredita. Međutim, opća razina svijesti potrošača – potencijalnih korisnika kredita o rizicima koje da nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom da nije podizana samo temeljem aktivnosti tuženika, već da su i HNB te guverneri HNB-a u pisanim materijalima i učestalim javnim istupima aktivno radili na educiranju šire javnosti o svim aspektima i učincima sklapanja takvih kredita. S tim u vezi, tuženik ukazuje na materijale u prilogu. Iz svega naprijed navedenog da jasno proizlazi da je prosječan hrvatski potrošač itekako bio vrlo dobro upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule i svim prednostima / nedostacima ugovaranja iste. Navedeno da znači da su odredbe ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula uočljive, jasne i tužitelju zasigurno sasvim razumljive. Tužitelj da je bio svjestan rizika ugovaranja valutne klauzule CHF, te daje unatoč navedenom, procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom pristupio zaključenju ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga predmetna odredba da nije uopće podložna testu poštenosti, te da se sukladno čl. 84. ZZP/03 ista ne može utvrditi nepoštenom. Podredno gore navedenim argumentima, tuženik da naglašava da odredbe ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Pojam nepoštene ugovorne odredbe da je propisan u čl. 81. ZZP/03: "Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača." Iz sadržaja predmetne odredbe da proizlazi da se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom: (i) mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo, (ii) mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, (iii) da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe da u ovom konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta. Kao što da je već naprijed utvrđeno, tužitelj da je imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika. Tuženik da nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF, obzirom da je imao mogućnost kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (eur i USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužitelj da je pritom detaljno razmotrio sve mogućnosti i u konačnici se sam odlučio na kredit vezan za valutu CHF. Dakle, sam tužitelj da je za sebe ocijenio da mu je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF, prema tome, prava volja i namjera tužitelja da je bila upravo sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između stranaka da se pregovaralo koji točno kreditni proizvod uzeti, tužitelj da je sve prijedloge razmotrio, informirao se o svim aspektima kreditnog odnosa, te s potpunim razumijevanjem obavio izbor između različitih kreditnih proizvoda iz asortimana ponude tuženika odlučivši se u konačnici sklopiti upravo ugovor o kreditu. Dakle, tužitelj da je taj koji je sam tražio upravo takav kredit predmet kojeg da je obveza povrata glavnice izražena u valuti CHF. Već iz same valutne klauzule da je samo po sebi razvidno da valutna klauzula ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje "znatnu" neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje valutne klauzule da ima upravo svrhu zaštiti jednakost uzajamnih činidaba. U ugovornom odnosu između davatelja kredita i primatelja kredita, davatelj kredita da je taj koji da odmah nakon sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti ispunjava glavnu činidbu isplatom kredita primatelju kredita. S druge strane, primatelj kredita da sklapanjem ugovora preuzima tek obvezu izvršenja protučinidbe kroz dugo vremensko razdoblje. Prema tome, jasno da je da u ovakvom pravnom odnosu davatelj kredita preuzima sve rizike na sebe. U takvom pravnom odnosu davatelj kredita, s jedne strane, naprosto da ima pravo na povrat onoga što je dao uvećano za pripadajući iznos kamata, i to upravo u ostvarenju načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. S druge strane, primatelj kredita da ima pravo pri plaćanju anuiteta dati onoliko HRK koliko je u tom trenutku potrebno platiti za ugovoreni iznos CHF-a. Naime, ovisno o tečaju HRK / CHF nekad da će za ispunjenje mjesečnih obveza biti potrebno platiti više, a nekada manje kuna imajući pritom u vidu činjenicu da temeljem ugovora o kreditu tužitelju nisu odobrene kune već kunska protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF. Tuženik da je kao činidbu dao kunsku protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF-a i time na sebe preuzeo sav rizik neispunjenja tužitelja i da ima pravo kao protučinidbu primiti načelno jednaku vrijednost (onaj kunski iznos koji se na dan ispunjenja protučinidbe može konvertirati u ugovorom određeni iznos anuiteta CHF-a). Jednako tako većina hrvatskih štediša (za koje da je utvrđeno da pretežito štede u stranim valutama) ugovaraju devizne štednje, dakle, valutne klauzule, s ciljem da se dugoročno zaštite od gubitka vrijednosti domaće valute u odnosu na izabranu stranu valutu u kojoj da štede. U tom kontekstu, jednakost u pravima ugovornih strana da se osigurava upravo ugovaranjem valutne klauzule kojom da se osigurava održavanje vrijednosti ugovorene činidbe sve do povrata protučinidbe. S tim u vezi, nesporno da je da se tokom trajanja kreditnog odnosa oscilacije tečaja CHF u odnosu na HRK mogu kretati u oba smjera (može da deprecirati ili aprecirati) što da znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo koristi za banke, odnosno štetu za potrošača, već da je itekako moguća i obratna situacija ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj. Valutna klauzula da osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku. Naglasak da je na ostvarenju "jednakosti" koja da ima dijametralno suprotno značenju pojmu "neravnoteže" u smislu čl. 81. ZZP/03. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, jasno da je da ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje sadrže valutne klauzule (čl. 2. i 4.) ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Zaključno i podredno gore navedenim argumentima tuženik ističe da se u ovom postupku ne može valjano utvrditi nepoštenost valutne klauzule u ugovoru o kreditu i iz sljedećeg dodatnog razloga. Čl. 83. ZZP/03 da točno propisuje koje okolnosti se uzimaju u obzir prilikom ocjene nepoštenosti neke odredbe u potrošačkim ugovorima, upućujući između ostalog i na "sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora". Takvo vezivanje ocjene valjanosti klauzule ugovora za vrijeme njegovog zaključenja da znači da će klauzula biti nepoštena samo ukoliko su okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora takve da klauzula stvara očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, ukoliko se u se okolnosti promijenile nakon zaključenja ugovora i tek se u takvim izmijenjenim okolnostima klauzula pokaže kao nepravedna ili nepovoljna (pa i nepoštena) za drugu stranu, zbog ovakvog izričito zakonskog vezanja za trenutak zaključenja ugovora da je ne bi bilo pravno moguće proglasiti nepoštenom. Budući da su u konkretnom slučaju okolnosti koje da su uzrokovale povećane obveze tužitelja (aprecijacija tečaja CHF) nastupile nakon zaključenja ugovora o kreditu, jasno da je da ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenim. Ugovaranjem valutne klauzule u ugovoru o kreditu tuženik da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Zato da nije ispunjena ni ova treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredbi. Tuženik da u prvom redu ističe da isti argumenti kojima dokazuje da je valutna klauzula kao ugovorna odredba razumljiva također dokazuje ne samo da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, već i da je primijenio povećani stupanj pažnje dobrog stručnjaka svojim aktivnim pristupom podizanja svijesti svojih klijenata i potencijalnih novih korisnika kredita o svim relevantnim aspektima (značenju, cilju, svrsi, rizicima, odnosno prednostima i nedostacima te mehanizmu funkcioniranja) primjene valutne klauzule u dugoročnim kreditnim odnosima. Čak štoviše, tuženik da je informirao potrošače o svim informacijama koje da je znao, pa tako i o tendencijama koje da mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Naime, iz spomenutih objava u člancima Hypo Times da je razvidno da je tuženik postupao savjesno i proveo potrebne analize svih faktora koji da su mogli utjecati na promjenu tečaja kroz odgovarajuće vremensko razdoblje, ali uvijek jasno i transparentno naglašavajući da korisnik kredita mora sam donijeti odluku o tome je li mu rizik rasta tečaja franka prema kuni prihvatljiv ili ne. Svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su "preplaćeni" temeljem ugovornih odredaba ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu da su nastali kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF, odnosno kao posljedica okolnosti na koje da sam tuženik nema nikakvog utjecaja i koje da nije mogao nikako predvidjeti. Među strankama da ne bi trebalo biti sporno da tuženik prije i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao predvidjeti kretanja tečaja HRK prema CHF. To naprosto da nije moguće. Nitko, pa tako niti tuženik, da nije mogao niti može predvidjeti buduće intervalutarne promjene, neovisno o kojoj je valuti riječ. Naime, da je takva kretanja moguće predvidjeti, tada da ne bi bilo potrebe za ugovaranjem valutnih klauzula, te da bi one izgubile svaki cilj i smisao. Na ovu okolnost, da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja HRK / CHF, tuženik predlaže saslušanje svjedoka, te da dostavlja dokumentaciju o projekcijama kretanja tečaja koja da potvrđuje ove činjenice. S tim u vezi, tuženik također ukazuje na mišljenje nezavisnog odvjetnika od 27. travnja 2017. danog u predmetu vođenom pred sudom EU pod brojem C-186/16, koji da je potvrdio da je nemoguće predvidjeti kretanje CHF za cijelo vrijeme trajanja kreditnog odnosa. Prema tome, sasvim da je jasno da tuženik nikako nije mogao predvidjeti oscilacije u tečaju HRK / CHF, jedinu okolnost koja da je utjecala na pravovremeno povećanje kreditnih obveza tužitelja. Iz toga da, pak, proizlazi u istoj mjeri jasan zaključak da tuženik ni u kojem trenutku (znači, niti prije, niti prilikom sklapanja ugovora o kreditu) nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. U konačnici, uopće da nije jasno što tužitelj traži, odnosno, koji novčani iznos. Tužitelj da tvrdi da će se iznos utvrditi vještačenjem, međutim, nejasan da je zadatak koji daje vještaku. Naime, tužitelj da predlaže izvođenje dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem "na ime preplate s osnova promjenjive kamatne stope i valute CHF". Nejasno da je što to uopće znači. U odnosu na koji tečaj HRK / CHF i u odnosu na koji iznos kamate tužitelj smatra da valja računati "preplatu" da ostaje otvoreno pitanje. Temeljem ovako određenog zadatka da se ne može provesti nikakvo vještačenje, jer da vještak naprosto ne bi znao što treba vještačiti. Ukoliko tužitelj zapravo želi reći da pod "preplatom" smatra razliku između ukupnog zbroja svih iznosa koji su plaćeni po ugovoru o kreditu i ukupnog zbroja svih iznosa koji bi bili plaćeni prema nekom imaginarnom (nepostojećem) kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom, jer da se iz tužbe ne može izvesti drugi zaključak nego li taj da tužitelj smatra da uslijed ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kredit postaje kunski s fiksnom kamatnom stopom, tuženik smatra bitnim već u ovoj fazi postupka istaknuti da takvo razmišljanje nije pravno održivo iz jednostavnog razloga što da volja ugovornih strana kod sklapanja ugovora o kreditu nije bila ugovaranje kredita s fiksnom kamatnom stopom. Tuženik navodi da se ne može dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što da je jasno napisano u ugovoru o kreditu: da je odobren kredit u iznosu od 17.300,00 CHF u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti (čl. 2.), da se kredit otplaćuje u 60 jednakih mjesečnih anuiteta u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti (čl. 4.). Pri donošenju meritorne odluke u ovom sporu da se ne može zanemariti nepobitna činjenica da je tužitelj temeljem ugovora o kreditu pristao na promjenjivu kamatnu stopu koja da može biti viša ili niža od početno ugovorene. Tako da su danas npr. kamatne stope za istovrsne kredite daleko niže od onih ugovaranih u razdoblju od 2004. do 2008., pa da bi sam tužitelj bio oštećen ako bi sud prihvatio njegovu tezu o fiksiranju kamatne stope. Prema tome, pogrešno da je tvrditi da uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ona zapravo postaje fiksna. Bez obzira na pitanje ništetnosti kamatna stopa da će uvijek biti promjenjiva obzirom da su stranke tako ugovorile i to da je bila njihova volja, a sud da nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora niti mijenjati volju ugovornih strana. Navedeno da je zaključio i Sud EU u predmetu C-618/10. Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik se protivi prijedlogu za izvođenjem dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem. Navedeni prijedlog da nije valjano postavljen, te da se istom ne može udovoljit. Ukoliko sud usvoji dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem knjigovodstveno-financijskog vještačenja, a kojem prijedlogu da se tuženik izričito protivi, prilikom utvrđivanja preplate po predmetnom ugovoru, moguće da je eventualno kao početnu kamatnu stopu primijeniti prosječnu kamatnu stopu banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima HNB-a, te na taj način utvrditi da li je tužitelj uopće išta preplatio po navedenom ugovoru, kako da to isti uporno tvrdi bez dostavljanja ikakvog dokaza. Ukoliko je vještaku potreba dodatna dokumentacija, tuženik da će istu naknadno dostaviti. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik u prvom redu predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, obzirom da je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja, da tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje iznosa plaćenih prema ugovoru o kreditu obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem ugovora o kreditu koji da je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti), te da valutna klauzula nije nepoštena prema ZZP/03, pa stoga niti ništetna.
3.U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 316-45/2006 od 11. travnja 2006. (7-12), otplatni plan (13-14), specifikaciju uplata (15), obavijest o promjenama kamatnih stopa (17) i pregled prometa za klijenta (19-24). Provedeno je financijsko vještačenje.
Nije saslušana svjedokinja KHN, predložena po tuženiku na okolnost pregovaranja o spornim odredbama o valutnoj klauzuli (nakon čijeg je saslušanja eventualno bilo moguće ocijeniti je li tuženik u predugovornoj fazi informirao tužitelja o rizicima valutne klauzule), jer je tuženik tokom postupka odustao od prijedloga za saslušanjem ove svjedokinje (636). Nisu izvedeni drugi dokazi predloženi po tuženiku, jer ti dokazi nisu bili potrebni za utvrđenje odlučnih činjenica.
4.Uvidom u ugovor o kreditu broj 316-45 od 11. travnja 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su ovaj ugovor sklopili pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kao banka i tužitelj, kao korisnik kredita. Ugovorom o kreditu pravni prednik tuženika je tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za kupovinu novog motornog vozila. Ugovorom o kreditu je ugovoren rok otplate kredita od 5 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 328,46 CHF. U ugovor o kreditu su ugrađene odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.
Iz specifikacija uplata i pregleda prometa za klijenta je vidljiva dinamika isplata po ugovoru o kreditu.
Iz otplatnog plana i obavijesti o promjenama kamatnih stopa nisu utvrđene odlučne činjenice.
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2018. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.
Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelj se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude prema kojoj su povrijeđeni njegovi interesi time što je, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo te ugovorne odredbe.
Predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
Prema tome, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ništetne.
Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina tečaja švicarskog franka određuje prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.
Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF su ništetne i na proizvode pravne učinke.
Pritom je irelevantno, na što se tuženik poziva, da je ugovor o kreditu solemniziran. Nadalje, suprotno tvrdnji tuženika, ugovor o kreditu nije prestao postojati otplatom kredita, pa se može utvrditi ništetnost pojedinih njegovih odredbi.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao t. I dispozitiva presude.
Preplatu po ugovoru o kreditu zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.
Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po ugovoru o kreditu uslijed promijene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, je utvrđeno da preplata po kreditu iznosi ukupno 665,40 eur / 5.013,52 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 31. siječnja 2009. 13,14 eur / 98,98 kn, 02. ožujka 2009. 15,56 eur / 117,26 kn, 31. ožujka 2009. 11,57 eur / 87,15 kn, 30. travnja 2009. 11,65 eur / 87,79 kn, 31. svibnja 2009. 8,07 eur / 60,78 kn, 30. lipnja 2009. 6,34 eur / 47,79 kn, 31. srpnja 2009. 7,63 eur / 57,49 kn, 31. kolovoza 2009. 7,55 eur / 56,87 kn, 30. rujna 2009. 8,05 eur / 60,66 kn, 31. listopada 2009. 5,89 eur / 44,41 kn, 30. studenog 2009. 10,07 eur / 75,91 kn, 31. prosinca 2009. 11,27 eur / 84,93 kn, 31. siječnja 2010. 14,38 eur / 108,32 kn, 01. ožujka 2010. 15,20 eur / 114,54 kn, 31. ožujka 2010. 19,90 eur / 149,95 kn, 30. travnja 2010. 18,50 eur / 139,41 kn, 31. svibnja 2010. 23,51 eur / 177,11 kn, 30. lipnja 2010. 29,87 eur / 225,07 kn, 31. srpnja 2010. 29,06 eur / 218,98 kn, 31. kolovoza 2010. 43,82 eur / 330,19 kn, 30. rujna 2010. 38,62 eur / 290,96 kn, 31. listopada 2010. 32,78 eur / 246,97 kn, 30. studenog 2010. 42,57 eur / 320,75 kn, 31. prosinca 2010. 53,49 eur / 403,01 kn, 31. siječnja 2011. 48,17 eur / 362,92 kn, 28. veljače 2011. 52,12 eur / 392,69 kn, 31. ožujka 2011. 48,02 eur / 361,81 kn, 04. svibnja 2011. 38,60 eur / 290,81 kn.
Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.
Tuženik ne osporava matematički izračun vještaka, ali se protivi zadatku koji je dan vještaku.
Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene tečaja CHF. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim i stručnim. Zbog navedenih razloga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.
Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik je, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05) dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio zbog povećanja tečaja švicarskog franka.
Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 1115. ZOO-a/05, dužan tužitelju platiti zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.
Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.
Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke VTS-a RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.
Slijedom svega iznijetog, imajući u vidu da je od 01. siječnja 2023. službena valuta u Republici Hrvatskoj eur, odlučeno je kao u t. II dispozitiva.
5.Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan tužitelju naknaditi parnične troškove.
Tužitelju su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe podnesene 22. srpnja 2022. 150,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/2023), za zastupanje na ročištu 07. veljače 2023. 150,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 05. lipnja 2023. 150,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 04. prosinca 2024. 150,00 eur (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za PDV na ove radnje 150,00 eur (Tbr. 46.), za vještačenje 399,94 eur i za sudsku pristojbu na tužbu 26,54 eur, ili ukupno 1.176,48 eur.
Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska podnesenog 09. rujna 2021., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti na ročištu za koje su mu priznati troškovi zastupanja. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podnesaka podnesenih 19. rujna 2022., jer je sadržaj tih podnesaka trebao iznijeti već u tužbi za sastav koje su mu priznati troškovi. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje. Nisu mu priznati troškovi sastava podnesaka podnesenih 06. listopada 2022. i 08. prosinca 2022., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovih podnesaka mogao iznijeti na ročištu za koje su mu priznati troškovi zastupanja. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 14. veljače 2023., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podnesaka od 29. ožujka 2023. i 31. svibnja 2023., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovih podnesaka mogao iznijeti na ročištu za koje su mu priznati troškovi zastupanja. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje. Nisu mu priznati troškovi zastupanja na ročištima za objavu presude, jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da bi odluke kakve su donesene bile donesene i da tužitelj nije bio zastupan na tim ročištima, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ove radnje. Nisu mu priznati troškovi vještačenja u dijelu iznad priznatog, jer su ti troškovi iznosili onoliko koliko mu je priznato (ostatak položenog predujma biti će mu vraćen). Nisu mu priznati troškovi sudske pristojbe na presudu, jer te troškove nema, budući da je, sukladno čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), oslobođen od plaćanja ove pristojbe.
Tužitelju, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripada i pravo na zatezne kamate na priznate troškove, po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tekuće od dana donošenja presude do isplate.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.
Tužitelj nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan tuženiku naknaditi parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. IV dispozitiva.
U Poreču-Parenzo, 03. siječnja 2025.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužitelju p.p.,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
