Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2334/2024-2

R E P U B L I K A  H R V AT S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, po sutkinji dr. sc. Danieli Pivčević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Orjani Makovac Zubalj, odvjetnici u Bujama, Istarska 22, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi isplate, povodom žalbe tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, poslovni broj P-1686/2019-25 od 7. svibnja 2024., dana 3. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, poslovni broj P-1686/2019-25 od 7. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie za suđenje u predmetnoj pravnoj stvari istaknut od strane tuženika.

2. Žali se tuženik pobijajući rješenje zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu pobijano rješenje ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili preinačiti sukladno žalbenim navodima. Zatražio je trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost pobijanog rješenja povodom žalbe, i po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti. Sud prvog stupnja je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredbi postupka (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a) je neosnovan jer pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima odluke, odluka ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, navodeći da je između stranaka ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika u odredbi članka 14. Ugovora o kreditu od 28. travnja 2005.

8. Obrazlažući rješenje kojim odbija prigovor tuženika, prvostupanjski sud navodi kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen kod javnog bilježnika u [adresa] pa da se u smislu odredbi članka 53., 54., 55. i 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 19/2022. i 59/2023., dalje: ZZP/22) smatra da je odredba članka 14. Ugovora kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, kao banke, unaprijed formulirana ugovorna odredba o kojoj stranke nisu pregovarale te tužitelj, kao potrošač, koji ima prebivalište na području [adresa] nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj te odredbe ugovora, pri čemu je sud u Rijeci, čija je mjesna nadležnost određena Ugovorom, od prebivališta tužitelja udaljen oko 100 km, a ovaj sud oko 13 km od njegova prebivališta. Stoga sud prvog stupnja zaključuje kako ova odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu te je ništetna, jer bi takva udaljenost do suda čija je nadležnost ugovorena za tužitelja izazvala znatne troškove dolaska na sud, uzimajući u obzir i troškove tunelarine, kao i dodatno vrijeme putovanja, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka.

9. Sa zaključkom prvostupanjskog suda suglasan je i ovaj drugostupanjski sud, dok žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost odluke suda prvog stupnja.

10. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da su stranke sklopile navedeni Ugovor o kreditu, da je člankom 14. ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora te da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nadležnosti prvostupanjskog suda.

11. Međutim, i prema stavu ovog žalbenog suda navedena ugovorna klauzula, kojom su stranke prilikom zasnivanja ugovornog odnosa odredile za slučaj sporova proizašlih iz ugovora mjesnu nadležnost suda prema sjedištu davatelja kredita, jest nepoštena odredba ugovora. U tom smislu valja upozoriti na Direktivu 93/13 EEZ Vijeća (dalje Direktiva 93/13) od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav. 12. Prema članku 3. Direktive vijeća 93/13/ Europske ekonomske zajednice od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva), ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.) s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

13. Tako je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, 46/07), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. istoga Zakona i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

14. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 41/14., 110/15. i 14/19.) i članak 53. važećeg ZZP/22 koji su usklađeni s Direktivom.

15. Vezano za praksu Suda Europske unije valja upozoriti na presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

16. Navedenom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli o mjesnoj nadležnosti za slučaj spora koja nije bila posebno pregovarana, odnosno, bila je unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužitelj, na kojeg se kao potrošača primjenjuje ZZP, nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu prenosi isključivu mjesnu nadležnost na sud u Rijeci gdje tuženik ima sjedište i koji je 100 km udaljen od mjesta prebivališta tužitelja ([adresa]), a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jer povećava troškove sudjelovanja tužitelja, uključivo i njegovog osobnog sudjelovanja u postupku (predloženo je izvođenje dokaza njegovim saslušanjem), što dovodi do financijske neravnoteže obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Rijeku i natrag, kao i obzirom na za to potrebno vrijeme, odnosno povećava i ukupne troškove postupka pa zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu članka 81. stavka 1. ZZP.

18. Kako iz svega izloženog proizlazi da su ispunjene pretpostavke propisane citiranim odredbama ZZP, to i ovaj žalbeni sud takvu odredbu ugovora smatra nepoštenom pa u kontekstu svega navedenog treba zaključiti kako se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnivati nadležnost suda u Rijeci, a tužitelj, koji ima prebivalište u [adresa], je pravilno podnio predmetnu tužbu prvostupanjskom sudu, kao mjesno nadležnom sudu za postupanje u ovom postupku.

19. Imajući u vidu činjenicu da tuženik u sklopu svog poslovanja, između ostalog, pruža i usluge potrošačkog kreditiranja, ukazati je na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Grl-143/2019-2 od dana 11. prosinca 2019. prema kojem je, za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22), mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

20. Također, na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020., zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje:

"Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.".

21. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj dana 29. siječnja 2020. prema kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Stav sjednice odjela od 29. siječnja 2020. je dopunjen na sjednici odjela održanoj 13. listopada 2020. na način da je istaknuto pravno shvaćanje po kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata."

22. Kako je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika u konkretnom slučaju neosnovan, a žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja, niti je ovaj sud našao povrede odredaba postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

23. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu nije dosuđen trošak žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom 154. stavak 1. ZPP-a).

U Splitu 3. siječnja 2025.

SUTKINJA

dr. sc. Daniela Pivčević